Autor: Lazar Slepčev
U prethodnim prikazima britanskog i američkog političkog sistema, i što je za našu temu još važnije, njihovog puta ka uspostavljanju moderne parlamentarne demokratije, jasno se videlo da nijedan od puteva ka demokratiji nije istovetan. Britanski model možemo uslovno označiti kao evolutivni, jer je sloboda osvajana postupno, korak po korak, i ceo proces je trajao vekovima. Američki model je nastao kao plod želje i potrebe za emancipacijom od britanske krune, a opet sa jasnom slikom britanskog modela kao uzora. Američki model je dakle bio mnogo revolucionarniji. U svakom slučaju, oba modela su potvrdila pravilo da nema univerzalnog i istovetnog puta ka osvajanju demokratije.
Svaki pojedinačni model savremenog demokratskog društva, rezultat je, dakle niza preduslova koji su najdirektnije uticali na njegovo zasnivanje u nama prepoznatljivom obliku. Ti specifični preduslovi, najčešće su: etnički sastav stanovništva, religija, okruženje, brojnost stanovništva, prirodni resursi, reljef, klima i geografski i strateški položaj teritorije itd.
Dakle, upravo te specifičnosti nam pružaju mogućnost da jasnije shvatimo suštinu određenih političkih sistema, kao i razlike među njima, ali da uprkos razlikama, prepoznajemo i njihov demokratski karakter.
Ovaj prikaz ima za cilj da rasvetli istorijske okolnosti kroz koje je francuski čovek krčio sebi put ka demokratiji.
Istorija teritorije na kojoj se nalazi današnja Francuska je veoma bogata i dinamična.
Galski starosedeoci Francuske bili su Kelti. Od 5. veka , Francuska je napadana i osvajana od strane germanskih plemena Vizigota, Burgunđana, Franaka…
Za razliku od britanskog slučaja, ovde se osvajači prilično brzo i lako asimiluju i uklapaju u običaje i religiju domicilnog, starosedelačkog stanovništva. Poznate provincije toga doba bile su Pariz, Normandija, Bretanja, Alzas i Baskija.
Prvi vladari Francuske, dolazili su iz dinastije Klodovik (Meroving), koju kasnije menja dinastija Karolinga, čiji je najznačajniji predstavnik Karlo Veliki. Od Karla Velikog praktično i počinje ona vrsta političke istorije koju možemo nazivati francuskom političkom istorijom.
Politička teorija, period posle Karla Velikog, deli se na dve etape, tačnije, na dve velike političke tradicije: autoritarnu i republikansku.
Prvu, autoritarnu političku tradiciju u Francuskoj, obeležilo je sve ono što je u manjoj ili većoj meri bilo karakteristično za evropski srednji vek. Monarhija je činila noseći stub ove tradicije. Uloga katoličke crkve u društvu, bila je dominantna i neupitna. Kao i u svim rojalističkim državama toga doba, visoki staleži su uživali nebrojene privilegije na uštrb običnih podanika. Vremenom, plemstvo vođeno prevashodno svojim interesima, uspeva da izbori neku vrstu skupštinskog delovanja i zastupanja, međutim, kralj je i tu imao dominantnu ulogu naročito kada je u pitanju bilo prikupljanje poreza. Formalno su postojale Skupština staleža i Skupština uglednih, koju su činili predstavnici sva tri staleža. Prave razmere simulacije skupštinskog delovanja, kao i samovolje kralja potvrđuje i praksa neredovnosti u zasedanju Skupštine, poznata kao Skupštinski moratorijumi. Dva najveća moratorijuma su bila u periodima 1480–1560. godine kao i od 1614–1789. godine.
Samovolja vladara i težak život podanika sa jedne, te prodor prosvetiteljskih ideja sa druge strane, učinili su da se stvori klima za obaranje starog sistema, i zasnivanja nove, republikanske političke tradicije.
Značaj prosvetiteljskih ideja na formiranje moderne, republikanske tradicije kod Francuza je nemerljiv, čak presudan. Prosvetiteljstvo je zagovaralo obračun sa svim institucijama starog poretka, kao što su monarhija, crkva, sholastika… Princip razuma se uspostavlja kao najviši kriterijum spoznaje. Sloboda se postavlja kao najviši cilj i svrha. Nošeno zahtevom epohe, prosvetiteljstvo upravo najviše domete doseže u oblasti političke filozofije. Stvaraju se prve moderne teorije demokratije, slobode, institucija, moderne ekonomije, prava, građanskog društva itd. Na francusku društvenu scenu stupa čitava plejada ozbiljno obrazovanih mislilaca kao što su Monteskje, Volter, Didro, Ruso… NJihove ideje i političke teorije, umnogome će promeniti tokove ne samo francuske, već i svetske političke prakse. Tu pre svega mislimo na Monteskjeovu teoriju o podeli vlasti, kao i na Rusoov princip Opšte volje kao temelja zakonodavstva. Ceo 18. vek u Francuskoj, sa svom dinamikom i turbulencijama, i nije bio ništa drugo do stvaranje klime i gomilanja energije za ono što će obeležiti sam kraj tog veka. Nezadovoljstvo Francuza starim režimom, dovodi 1789. godine do velike revolucije i rušenja monarhije. Značaj Francuske građanske revolucije na dalji tok evropske i svetske istorije je nemerljiv.
Republikanstvo sve više postaje mera državnih uređenja, dok parlamentarizam nalazi svoje mesto u svim državama, uključujući i one koje su zadržale krunu. Jedan od dokumenata za koji možemo tvrditi da je ponajviše doprineo širenju ideja francuske revolucije Evropom, je Deklaracija o pravima čoveka i građanina. Usvojena u nacionalnoj Skupštini, 26. avgusta 1789. godine u „vatri“ revolucije, ovaj dokument u velikoj meri baštini ideje američke Deklaracije o nezavisnosti. Međutim, oslonjena na ideje Volterove filozofije, francuska Deklaracija na moderan način definiše polje ljudskih prava i sloboda, dok u sferi legislative, zakon određuje kao izraz opšte volje (Rusoov uticaj).
Stvar sa Francuskom revolucijom, međutim i nije baš tako bajkovita. Tokom revolucionarnih previranja i terora, na hiljade Francuza je krvlju platilo slobodu. I upravo taj osećaj slobode i svest o pravu na pobunu, su možda i najjače tekovine demokratije u Francuza, tekovine, kojih se francuski građanin ne odriče ni danas.
Uprkos činjenici da su na principima stvorenim u francuskoj revoluciji utemeljene mnoge moderne države, Francuska je i dalje prolazila kroz veoma turbulentne periode, tragajući za političkim sistemom koji bi odgovarao njenim specifičnostima. To je zemlja koja je prošla kroz četiri revolucije, imala pet modela republike i usvajala šesnaest ustava.
Tek Ustavom Pete republike, tzv. De Golovim Ustavom iz 1958. godine Francuska obezbeđuje duži period političke stabilnosti. Reč je o Ustavu koji veće prerogative daje centralnoj vlasti, oličenoj u figuri jakog predsednika. Zanimljivo je da se na ovaj način Francuska takoreći vratila svojoj autoritarnoj političkoj tradiciji, te umesto jake figure monarha sada ima jakog predsednika. Ono međutim, što tog „jakog“ predsednika sprečava da vlada neograničeno, jesu demokratski principi smenljivosti i oročenosti mandata.
Francuski put do demokratije samo potvrđuje tezu da za demokratiju ne postoji univerzalni recept. Za razliku od anglosaksonskog protestantskog puta, francuska država je bila pod mnogo jačim stegama i uticajem Rimokatoličke crkve. Otuda i ne čudi što je francuski put u slobodu bio radikalno krvaviji od engleskog i američkog.
Međutim, sloboda stečena pre dva veka na tako bolan način, demokratski je resusrs koga se i današnji Francuz teško odriče.
Ostavi komentar