Autor: msr Vanja Vučenović, pravnik i politikolog
Dara iz Jasenovca nije tek još jedno prosečno ostvarenje domaće kinematografije. Ovaj film bi otuda bilo neispravno tumačiti i procenjivati isključivo kroz prizmu njegovog umetničkog domašaja. Svako ko bi krenuo tim putem, napravio bi grešku. Umetnički izražaj je ovde dao prednost, donekle parcijalnoj ali opet brutalnoj istini o izvesno najtragičnijem periodu u srpskoj istoriji. Daleko od toga da je zbog svega prethodno navedenog ovaj film izgubio na svom umetničkom kvalitetu ili domašajima. Baš naprotiv. Ovo ostvarenje je optimalna simbioza zavidnog rediteljskog i kinematografskog umeća Predraga Gage Antonijevića s jedne i uverljive ekranizovane slike čudovišnih zločina i neviđenog stradanja zasnovanih na dokazanim istorijskim činjenicama s druge strane.
Zastrašujući urlici mračnih ustaških jama Jasenovca i Stare Gradiške ledili su krv u žilama bez ostatka svima koji su skupili dovoljno hrabrosti da makar i krišom, krajičkom oka pogledaju ovaj film tokom njegovog premijernog prikazivanja na domaćem javnom servisu.
Napokon, Srbija se odvažila da bez ustručavanja, zadrške ili kompromisa progovori o svojoj najvećoj boli, o toj velikoj i zjapećoj rani koju ni ova dugačka istorijska distanca nije ni izbliza zalečila. Dara je u ime Srbije svetskom javnom mnjenju u lice sasula potpunu priču o neprekidnoj spirali nekažnjenih zločina. Kroz ovaj film, svaka srpska žrtva je ispričala svoju istinu: isuviše dugo gaženu, zabranjivanu, sputavanu, šutiranu, zlostavljanu, nasilno prekrajanu. I nikada do kraja ispričanu.
Srbija i srpsko društvo su ovog puta pokazali visok stepen zrelosti i samosvesti. Ukoliko je najveća i najlepša pobeda pobediti sebe, onda je Srbija u tom teškom i zahtevnom poduhvatu uspela, jer se na adekvatan način suočila sa svojim najmračnijim dubinama, što joj je na različite načine zabranjivano punih 75 godina. Ili se, zahvaljujući neodgovornosti političkih, intelektualnih i kulturnih elita, sama u tome sputavala i obuzdavala.
Stotine knjiga napisanih na temu Jasenovca do sada, mnoštvo snimljenih dokumentarnih filmova i fotografija nisu uspeli da na ovako efektan način aktuelizuju jednu od najvećih i najpotresnijih tema našeg celokupnog nacionalnog stradanja. U isto vreme uvodeći je u jedan širi diskurs, kako u našoj zemlji tako i daleko van njenih granica.
Opet, ne bi se trebalo zanositi pričom da je svet blagonaklono dočekao ovaj film. Nije, niti će ikada. I to nije ništa neočekivano. Samo oni najveći naivci među nama su očekivali da će ovo ostvarenje pobrati simpatije globalnog javnog mnjenja. Projekciju o Srbima kao narodu ubica i zločinaca ustoličenu tokom devedesetih godina prošlog veka za potrebe geopolitičke prekompozicije balkanskih prostora, nije moguće tek tako izbrisati ili zameniti drugom. Zato je i prosečan čovek na „civilizovanom Zapadu“, koji je već decenijama brutalno medijski bombardovan jednoličnim i jednosmernim informacijama o srpskom narodu kao vinovniku nepatvorenog zla, ostao potpuno nem i nepripremljen na priču koju donosi Dara iz Jasenovca.
Građani Amerike koji su imali priliku da ovaj film pogledaju pre srpske premijere, nisu mogli ostati ravnodušni na eksplicitne slike i prizore neviđenog užasa i zla koji je sprovodio ustaški režim u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Iako su upravo Amerikanci objekat permanentnog i agresivnog mrežnog i informacionog rata kada je u pitanju istina o Srbima, ovaj film je uspeo da napravi vidljivu pukotinu na tom, do sada, neprobojnom medijskom zidu u SAD. Taj zid je bio nepremostiva brana za srpsku verziju priče o dešavanjima na nekadašnjem velikom jugoslovenskom prostoru. Isti je decenijama unazad sistematski i planski građen za potrebe opravdavanja svih, po srpski faktor nepovoljnih poteza koje je na Balkanu povlačila američka spoljna politika.
Nije nikakva novina ili tajna da je Holivud, kao najmoćnija filmska industrija ali i kao platforma za širenje američkog vrednosnog pogleda na svet, proizveo nemali broj filmova u kojima je Srbima neizostavno dodeljivana uloga loših, pa i najgorih momaka. LJubitelji sedme umetnosti dobro pamte da su se te filmske role kretale u širokom spektru – od uloga sitnih kriminalaca do situacija kada smo projektovani u osvedočene ratne zločince ili opasne teroriste koji ozbiljno ugrožavaju međunarodnu bezbednosnu arhitekturu.
Dara iz Jasenovca je, posle dugog vremena, možda i prvi konkretan i efikasan strateški manevar države Srbije koja je shvatila da mora proaktivno da učestvuje na svim frontovima kako bi se čula i njena istina. U svetu 21. veka, gde se savremeni sukobi odvijaju na jednom višem nivou uz obilatu i nekontrolisanu upotrebu nekonvencionalnog oružja, kroz ratove informacijama, internet i hibridne ratove, film i dalje opstaje kao moćno, učinkovito i ubojito sredstvo.
Dara iz Jasenovca dolazi u odličnom tajmingu, u situaciji kada neoustaška ideologija u susednoj zemlji ponovo počinje da okuplja sve veći broj pristalica i postaje aktivni učesnik političkog mejnstrima. Naravno da ta činjenica ne nailazi na osudu kod civilizovanih država Evrope i sveta koje već tradicionalno zatvaraju oči pred očiglednom renesansom, rehabilitacijom i beatifikacijom zločinaca i njihovih zločina.
Uzaludno je čekati na to da demokratska Evropa osudi ili kazni ponovno veličanje ideologije zločina, neoustaštva i mračnog endehazijskog nasleđa. Ili da se, kao što smo ranije naveli, zamisli i sažali nad tragičnom sudbinom Dare iz Jasenovca kroz koju je ispričana čitava sudbina srpskog naroda.
Nažalost, čudovišna ideologija koja je progutala živote stotina hiljada Srba, ali i drugog nesrpskog življa nije originalno ideologija tadašnje hrvatske države. Kao takva, ona je nailazila na prećutnu podršku velikih sila koje zarad ostvarenja svojih geopolitičkih i geoekonomskih interesa kao u partiji šaha žrtvuju male narode i prekrajaju granice turbulentnih balkanskih prostora. Takva kleta sudbina zadesila je upravo nas Srbe. Iz ovog razloga nam se desio Jasenovac koga je neponovljiva devojčica Biljana Čekić, kroz ulogu Dare, otrgnula od zaborava.
Bitno je posvetiti nekoliko reči i istorijskom pretekstu glavne teme ovog filma. Stravične scene klanja, zlostavljanja i nasilnog pokrštavanja koje su prikazane u filmu, a sprovođene u ustaškim koncentracionim logorima, bile su u svrhu jedne nadideologije i nadpolitike koja za svoj krajnji cilj ima obuzdavanje svakog pokušaj konsolidacije srpskog faktora na ovim prostorima.
A hrvatska država je i tada, u tim za čovečanstvo mračnim tridesetim i četrdesetim godinama prošlog veka, bila ništa drugo do čvrst korbač u rukama onih centara moći koje su vekovima unazad razarali i drobili srpski životni prostor. Svi oni koji su stali ispod ustaške zastave, pristajali su da budu puki izvođači i realizatori strateških pravaca čije su vektore iscrtavali neki drugi, veći i moćniji.
Posmatrano u geopolitičkom ključu, poznato je da su za svemoćni Vatikan Hrvati „predstraža zapadnog kršćanstva“, a granice Hrvatske onaj graničnik koji poput oštrog sečiva simbolično i suštinski razdvaja zapadnu civilizaciju od ostatka necivilizovanog sveta, tačnije od tog „mračnjačkog bizantijskog, pravoslavnog Istoka“ čiji je deo i sama Srbija. Kako tvrdi čuveni američki strateg i teoretičar Semjuel Hantington, granica zapadne civilizacije podudara se sa granicama današnje Hrvatske, preciznije, ona u jednom delu čak zaseca i sever Srbije, tačnije Vojvodinu, smeštajući i ove teritorije u zapadni geopolitički i civilizacijski areal. U tim koordinatama se kreće i savremena hrvatska geopolitika prema Srbiji, i ne bi trebalo misliti da se njen glavni strateški pravac bitnije menjao od sredine 20. veka.
Jedna Dara je možda prvi, mali pokušaj da se ispišu tragične razmere našeg kolektivnog nacionalnog stradanja. Opet, ona predstavlja prekopotrebno katarzično i bolno otrežnjenje koje bi moralo da nas pripremi za sve izazove koje donosi budućnost i kako ne bismo dozvolili da nam se „dogodi“ neka nova kolektivna jasenovačka klanica. Pogoni nepatvorene industrije zla iz najbližeg okruženja naneli su već ogromnu i nenadoknadivu štetu srpskom narodu. On se do današnjeg dana nije biološki u potpunosti oporavio i regenerisao, niti će se, nažalost, ta porazna slika bitnije popraviti u skorije vreme.
Zabrinjavajuće je to da je parola „Za dom spremni“ aktuelna podjedanko i danas koliko je bila i pre 75 godina. Neki novi indoktrinirani hrvatski naraštaji, prateći i poštujući zavet očeva i deda, a prateći aktuelne političke trendove, čekaju odobrenje moćnika koji prekrajaju mape ovih naših prokletstvom i krvlju natopljenih prostranstava ne bi li jednom za svagda završili ono što su njihovi „slavni“ preci započeli.
Dosanjavanje tog zlokobnog tisućljetnog hrvatskog sna moglo bi podrazumevati neke nove jasenovce, gradiške, jadovna, gospiće, jastrebarska i sva ostala izaostavljena imena sa beskonačnog spiska stradanja. Dara je bila i više nego jasna. Ne sumnjam da smo ovoga puta svi izvukli one najvažnije pouke. Zadatak ovog potresnog filma je bio ni manje ni više nego baš taj – pouka. Odlično upakovana i razumljiva pouka koju bismo morali usvojiti ukoliko još uvek razmišljamo o opstanku u neizvesnim decenijama kojima hrlimo u susret.
FOTO: Privatna arhiva
Ostavi komentar