Autor: prof. dr Rastislav Stojsavljević
Danakilska pustinja leži na jugozapadnim obalama Crvenog mora, obuhvatajući gotovo celo etiopsko primorje. Kako se krene prema unutrašnjosti Afrike, ona se nadovezuje na prostrane visoravni: etiopsku prema zapadu i somalijsku prema jugu.
Ovo je tropska pustinja. Na to ukazuje i njen geografski položaj. Nalazi se u žarkom klimatskom pojasu, između 11o i 17o SGŠ. Nastavlja se na severu u Nubijsku pustinju. Pustinja ima oblik ravnokrakog trougla, čije su duže strane na zapadu i istoku, dok je osnovica prema jugu. Ona je deo rasedne doline koja se proteže od Mrtvog mora na severu do jezera Malavi na jugu. Od zapadne obale Crvenog mora, tačnije od zaliva Zulu, ovaj rov uzima pravac sever-jug. Površina pustinje iznosi 53.000 km2.
NJen pedološki pokrivač je specifičan. Ova pustinja je serir (šljunkovita pustinja), hamada (kamenita pustinja) i erg (peskovita pustinja). Vulkanska aktivnost je nedavno prestala. Dokaz za to je očuvana stena tuf u vulkanskim kupama.
Središnji deo pustinje predstavljen je nizijom Afar u kojoj je spušteno nekoliko kotlina. Sa etiopske visoravni spušta se nekoliko reka, od kojih su najpoznatije Havaš i Omo. One se upijaju u pesak pa su njihovi tokovi adoreičnog karaktera. Neke od njih se razlivaju po malim slanim jezerima, pa su njihovi tokovi endoreičnog karaktera. Prostrani predeli oko Asaba i Masaue su tipični vulkanski tereni. Ovaj teren je uglavnom sušan koji iznenade plahovite kiše koje izazivaju snažne bujice. I dalje su vidljivi tragovi okamenjene lave koja se prilikom erupcije vulkana kretala niz padine i pri tome hladila. Iz tog razloga površina ovog terena blago je zatalasana.
S obzirom da je veći deo pustinje pokriven crnim tufom i odsustvom vegetacije, ovo je jedan od najtoplijih terena na Zemlji. Crni tufovi imaju jako mali indeks albeda (sposobnost površine da odbija Sunčeve zrake). Samim tim oblačnost nad Danakilskom pustinjom je manja pa su ovi tereni izrazito sušni. Monsunski vetrovi duvaju somalijskom obalom i po pravilu ne zalaze ni u ovu pustinju, ni na somalijsku visoravan. Severoistočni pasat duva sa Arabijskog poluostrva, ali iznad uskog Crvenog mora ne može apsorbovati velike količine vodene pare. Kada naiđe na užareno danakilsko kopno, on se brzo zagreje i udalji od tačke zasićenosti. Jedino u zimskom delu godine se izluči nešto više padavina. Ta količina iznosi ispod 200 mm. Poređenja radi, u Novom Sadu se godišnje prosečno izluči oko 600 mm padavinskog taloga.
Masaua je po srednjoj godišnjoj temperaturi najtopliji grad na Zemlji. Najhladniji meseci su januar i februar sa srednjom temperaturom vazduha od 26oS. Srednja temperatura jula meseca iznosi neverovatnih 35oS. Podsećanja radi, ovde se ne radi o maksimalnim izmerenim temperaturama, već prosečnim koji se dobijaju kada se saberu izmerene temperature u 7 sati, 14 sati i dupla temperatura u 21 sat i podele sa brojem 4. Iz svega nevedenog vidi se da je godišnja temperatura amplituda oko 9oS. Razlog za to je neznatna geografska širina i primorski položaj pustinje. Maritimni ublažavaju temperaturne ekstreme u svim klimatima. Kako se približavamo obodima pustinje, razlike u temperaturama su sve manje.
Interesantna je i činjenica da ni dnevna kolebanja temperature nisu velika kao u drugim pustinjama. U julu se često temperature penju do 50oS u hladu. To je često smrtonosno za ljude na ulicama Masaue. Za neaklimatizovane Evropljane su klimatske prilike još nesnošljivije na obali pustinje. Pri obalskoj liniji je veliko isparavnje morske vode i velika relativna vlažnost. Ova „omorina” otežava disanje i izaziva iscrpljenost. Nenaviknut čovek se jedva kreće, trom je i mrzovoljan, nema apetit i ne može lako da zaspi.
Za nijansu bolju situaciju donosi vetar koji se naziva „hamsin”. Ime je dobio od arapske reči koja označava „pedeset”. Najčešće duva u Egiptu iz sahare na zapadu i prema dolini reke Nil na istoku. Može da napravi prave peščane oluje. U Danakilskoj pustinji po pravilu duva od juna do septembra. To je jak, suv i prohladan vetar koji pustinji donosi oblake peska koje mogu i da zamrače horizont. Nekada donese mutnu i prljavu kišu, od koje ostaju mrlje na odelima i prozorskim oknima. Najčešće duva iz severnog pravca. Usled toga, u Danakilskoj pustinji je neuporedivo intenzivnije ispravanje. Visoke temperature donekle ublažava rosa koja se obilnije javlja u unutrašnjosti pustinje gde je hladnije tokom noći.
Ovakve klimatske prilike određuju i antropogeografske pojave. Stanovništvo nosi belu, platnenu i laku odeću oblika toge. U ishrani se tokom vrućina smanjuje upotreba masnih namirnica, a povećava upotreba povrća, voća i osvežavajućih napitaka. Pri gradnji kuća mora se voditi računa o omogućavanju što veće cirkulacije vazduha. Te kuće se nazivaju „ari”. Više ovakvih kuća čini logor koji se naziva „bura”.
U pustinji se i nalaze sićušne oaze koji nastaju filtracijom morske vode kroz pesak. Potom ta voda kapilarnim podzemnim putem se javljama u dolinama. To su najčešće pojila za kamile i koze. Oskudna vegetacija su trnovite akacije visine od 2 do 4 m.
Danakilski gradovi izgrađeni su na obali i predstavljaju značajne transportne luke. Uz Masauu, značajan grad i luka je Asab. Do 1870. godine, na područje gde je sadašnji Asab, iskrcala se italijanska misija. Italijanski trgovci kupili su zemljište od danakilskih poglavica. Izgradili su luku koja je predstavljala odskočnu dasku za dalja kolonijalna osvajanja. Iz Italije stižu siromašni seljaci i sitni trgovci koji u svoje ruke preuzimaju uvoz kafe, kože, uljarica i ostalih proizvoda. Između dva svetska rata, u okolini Asaba, je podignut i veliki vojni aerodrom. Prilikom proterivanja Italijana, Englezi su uništili aerodrom 1941. godine. Ujedinjavanjem Eritreje i Etiopije, 1952. godine, Asab postaje važna luka. Posle otcepljenja Eritreje, 1994. godine, Asab gubi svoju trgovačku funkciju, a Etiopija gubi svoj izlaz na more. Dominantni jezici u gradu su afarski, tigrinja i arapski. U njemu živi oko 20.000 stanovnika.
Masaua leži nešto severnije od Asaba. U blizini grada postojala je velika antička luka Adulis, odakle je vodio put ka etiopskom carstvu Aksum. Tokom niza vekova preko ovog grada izvoženi su robovi iz istočne Afrike u Arabiju i stale zemlje Bliskog Istoka. U vreme italijanskog kolonijalizma, Masaua je predstavljala najjaču ratnu luku na Crvenom moru. U ovim vodama nalazi se i najveće nalazište bisera.
Čitav prostor oko Danakilske pustinje naziva se „Rog Afrike”. Sama obala Danakilske pustinje je niska, ravna i slabo razuđena. Ona je pravolinijska, peskovita ili muljevita. Usled rada talasa i morskih struja često se ispred obalske linije prostiru peščani sprudovi u vidu dugih barijera. Ređe se javljaju visoke i strme kamenite obale u vidu klifova.
S obzirom da je prostor pustinje jedan od najdubljih i najtoplijih mesta, nosi sa pravom i naziv „paklom na Zemlji”. Ova velika Afarska depresija najniže je mesto u Africi (155 m ispod nivoa Svetskog mora). Ova tačka se nalazi u blizini jezera Asal. Iako su uslovi surovi, na ovom podneblju živi oko 130.000 ljudi, uglavnom nomadskih stočara. Oni žive na prelepim pejzažima koji su kombinacija soli i magme. Većinom su to pripadnici naroda Afari i Tigranje koji se uz nomadsko stočarstvo bave i kopanjem i vađenjem belog zlata – soli koje se zatim karavanima odvozi na prodaju. Sa pravom se može reći da pojedine reljefne celine podsećaju na Mesečevu površinu. Često se mogu ovde sresti otrovni plinovi koji izbijaju iz zemlje, sumporna jezera, a može se osetiti i podrhtavanje tla.
Ovde je afrička tektonska ploča podeljena na dva dela, zbog čega lava konstantno izlazi iz dubine na površinu. Uz stalno podrhtavanje tla, vulkan Erta Ale (613 m) kontinuirano eruptira. Na vrhu vulkana nalazi se Lavino, jezero koje je jedno od najstarijih na svetu. Sumpor ispunjava zrak i uopšte nije neobično videti vatrene fontane kako se dižu iz zemljine površine. Nedostatak resursa dovodi do čestih sukoba plemena oko vode i zemlje, a oni idu tako daleko da zaštite svoju teritoriju, da su deca –vojnici ovde sasvim normalna pojava.
Sumpor i alge pretvaraju vruće izvore u mlake, živih boja. Kada voda ispari, soli i minerali oblikuju živopisnu koru. Na lokalnom jeziku ime Danakil znači „planina koja se dimi”.
Ovaj presušeni rukavac Crvenog mora ne prestaje da fascinira.
Ostavi komentar