Autor: prof. dr Boris Stojkovski
LJudsku civilizaciju zadesio je tokom njenog višemilenijumskog postojanja niz velikih pandemija i teških bolesti od kojih su umirali, a i danas umiru, milioni ljudi. U ovom postmodernom vremenu kada besne neke nove pandemije, vredi se prisetiti i pogledati u prošlost ka jednoj od najznačajnijih i bez sumnje najsmrtonosnijih bolesti koja je ikada harala svetom, a to je bubonska kuga, odnosno crna smrt koja je besnela gotovo dve decenije skoro čitavim poznatim svetom.
Pre crne smrti svetom su harale i besnele još neke velike epidemije. U starom veku dobro je poznata ona 429-426. godine p.n.e. U pitanju je čuvena Atinska kuga od koje je stradao i najveći atinski državnik starog veka, čuveni Perikle. Prema nekim mišljenjima ova kuga je možda tifus ili neko drugo oboljenje.
Veliko Rimsko carstvo, s obzirom na svoju površinu i moć, bilo je jednako izloženo i nekim teškim epidemijama. U pitanju je bolest koja je pokosila ovo veliko carstvo u vreme 165-180. godine (neki naučnici datuju je čak do 190. godine). Naziva se u nauci Antoninska kuga, a pretpostavlja se da su u pitanju možda boginje. Prema procenama istoričara medicine i drugih stručnjaka koji su se bavili ovom tematikom ova epidemija je imala višemilionske žrtve diljem ogromnih prostranstava jedne od najvećih imperija – Rimske.
Ni doba Vizantije nije prekinulo pandemije, naprotiv. U vreme kada je Istočno rimsko carstvo bilo u svom zenitu, kada je nanovo obuhvatilo skoro ceo Mediteran, besnela je 541-542. godine tzv. Justinijanova kuga, od koje je postradalo, po nekim proračunima, gotovo 40% populacije. Veliki problem kod izračunavanja, makar i okvirnih procenata, žrtava pandemija u starijim periodima, poput srednjeg veka, jeste i nedostatak preciznih demografskih izvora. Stoga su sve ove procene orijentacione i zasnivaju se na relativno skromnom korpusu izvora.
I tokom novog veka bilo je izuzetno mnogo pandemija. Najčuvenija epidemija kuge bila je 1665-1666. godine, koja je zahvatila i teško oštetila londonsko stanovništvo, a usledio je i ogroman požar u kome je ova metropola teško postradala. U XVIII veku kuga se proširila i na području današnje Vojvodine, pa je i teritorija današnjeg grada Novog Sada postradala od ove opake bolesti. Kapele Svetog Roka koje vidimo u Subotici, Novom Sadu, Vukovaru i drugim gradovima, poglavito na području današnje Vojvodine, ali i cele nekadašnje Habzburške monarhije, svedoče o razmerama ove užasne epidemije, budući da je ovaj svetitelj u Rimokatoličkoj crkvi smatran zaštitnikom upravo od kuge. Krstovi kraj puteva (Pestisjárványok) koji se takođe mogu sresti i u okolini samog Novog Sada takođe su simboli borbe protiv kuge ljudi koji su pre nas živeli na ovim prostorima i suprotstavljali se ovim strahotama.
Zna se i da je 1800-1803. godine besnela Žuta groznica u Španiji, koja je imala nemalo žrtava. A upravo se ove godine obeležava i stogodišnjica kako je Španska groznica (virus influenza A H1N1) odneo skoro sto miliona žrtava i time zapravo postao jedan od najsmrtonosnijih virusa koji je ikada harao planetom.
Što se kuge iz 1348. godine tiče, nju izaziva bakterija uersinia pestis – bakterija koja nije izazvala samo crnu smrt u srednjem veku, već se smatra da je odgovorna za Justinijanovu kugu, Londonsku kugu 1665. i tzv. treću pandemijsku kugu s kraja XIX veka za vreme čije epidemije je bilo 10 miliona mrtvih ljudi.
Bakterija je možda prisutna od neolita u Švedskoj i moguće je da tragovi koji ukazuju na to svedoče i o velikoj depopulaciji stanovništva čak i u ovo preistorijsko doba. Moguće poreklo te bakterije je, kako se mahom smatra, iz Kine. Za njeno širenje zaslužne su migracije pacova u urbane sredine, kao posledica gladi, propadanja zemljišta, itd. Glodari su bili najveći prenosnici muve koja je sadržala kobnu bakteriju i kako su odlazili u gradove i sela centralnih azijskih predela, tako je počela da se širi i ova smrtonosna bolest.
Prirodni i društveni uslovi koji su doveli do izbijanja ove pandemije su mnogobrojni. Ranija mongolska pustošenja su sigurno izazvala značajnu depopulaciju, a ogroman udeo imala je i velika glad, kao i kraj srednjovekovnog toplog perioda, pogoršavanje klimatskih prilika i drugi prirodni i politički faktori. U Evropi loša ekonomija, zatim česta glad, izrabljivanje stanovništva u Engleskoj i Francuskoj, kao i drugim zemljama, takođe je sve to olakšalo širenje pandemije. Velika glad koja je besnela 1315-1317. godine i klimatske promene u Zapadnoj Evropi bili su među glavnim preduslovima. Posebno je poznat težak pomor stoke u Ipru 1318. godine, što je smanjilo i raspoložive količine hrane (a za uzročnika se smatra antraks).
I politički činioci doprineli su bržem i lakšem rasprostiranju bolesti. U vreme crne smrti besneo je Stogodišnjni rat između Francuske i Engleske, koji je započeo 1337. godine i trajao, sa prekidima, sve do 1453. godine. Na Mediteranu, posebno teško pogođenom kugom, rasplamsao se pomorski sukob Venecije i Đenove oko dominacije Sredozemljem i Levantom. Istodobno u Maloj Aziji i na Balkanskom poluostrvu započinjala je osmanska najezda.
Kada i kako je počela crna smrt? Maligna groznica 1308. godine koja je izbila u Kini, u Đangsi i DŽejđang provincijama, smatra se početkom širenja ove opake bolesti. U provinciji Hubej 1331. godine crna smrt je počela da kosi živote. Potom je još jednom provincija DŽejđang 1334. godine bila žrtva epidemije. U vreme kada je Azijom, Afrikom i naposle Evropom uveliko besnela kuga i provincije Šansi, Hunan, Guangdong, Gvangsi, Henan, Suijuan 1353-1354. godine su bile zahvaćene crnom smrću. Postoji obilje kineskih izvora koji svedoče o ogromnim razmerama epidemije i iz kojih se može crpeti puno podataka o tome da je ovo zaista bila jedna strašna pandemija.
Carigrad i Trabzon, kao dve značajne luke, a posebno Carigrad, kao jedan od ključnih gradova sveta, 1344. godine bili su zahvaćeni pandemijom i tako se pojavila kuga u Vizantijskom carstvu. Mongoli i trgovački karavani preneli su ovu bolest i u Vizantiju, ali i dalje na zapad, posebno na prostor Italije.
Izraz crna smrt odnosno na latinskom mors nigra već 1350. godine upotrebio je Simon de Kuvino u delu De judicio Solis in convivio Saturni. Ovaj zlokoban naziv, po kome je ova epidemija ostala upamćena u istoriji, dao je zato što je odnosila ogroman broj žrtava. Franjevac Mihajlo od Pjace (1347) ostavio je, pak, pisano svedočanstvo o prvim slučajevima kuge u Evropi. Radi se o đenovljanskim mornarima, čiji je brod pristao u Mesinu. Oni su već do uplovljavanja u luku bili ili mrtvi ili zaraženi. Evo kako je opisao početak same kuge:
„Početkom oktobra, u godini ovaploćenja Sina Božjeg 1347, dvanaest đenovljanskih galija je bežalo od osvete koju je naš Gospod preduzeo zbog sramnih dela, i ušlo u luku Mesine. U svojim kostima, oni (mornari) su tako jako nosili bolest da je svako ko je pričao sa njima bio oduzet smrtnom bolešću i da na bilo koji način nije mogao da izbegne smrt. Ne samo da su svi oni koji su pričali sa njima poginuli, nego i oni koji su dotakli ili koristili bilo koju od njihovih stvari. Kada su stanovnici Mesine otkrili da je ova iznenadna smrt isplovila iz đenovljanskih brodova, oni su ih čim pre isterali iz luke i grada. Ali zlo je ostalo i izazvalo strah od smrti.“
Italija je tako postala prvo veliko žarište ove pandemije i bila je izueztno teško pogođena crnom smrću. Kuga se širila u Pizu, Firencu, Rim, Milano i zahvatila je gotovo sve oblasti Apeninskog poluostrva. Rim i Firenca su izgubili gotovo polovinu svog stanovništva u vreme kada je bubonska kuga besnela.
„Umirali su na stotine, ceo dan i noć, i svi su bili bačeni… i prekriveni zemljom. I čim su te jame bile popunjene, više ih je iskopano. I ja, Anjolo di Tura… zakopao sam moje petoro dece sopstvenim rukama… I toliko je umrlo da su svi verovali da je to kraj sveta“, zapisao je Anjolo di Tura, još jedan italijanski autor koji je ostavio živo svedočanstvo o tome kakva je bila atmosfera toga doba. Gusarenje i pljačka brodova širili su zarazu diljem Mediterana. Već 1347/1348. godine Đenova i Venecija su zahvaćene pandemijom bubonske kuge. Do juna 1348. godine Balkan, Francuska, Aragon, Kastilja, Portugal i Engleska su bili već pogođeni ovom pandemijom. Kuga je nastavila da se širi. U periodu 1348-1350. godine pod crnu smrt su pale Nemačka i Skandinavija. Najpre je jedan brod u Askeju u Norveškoj 1349. godine doneo zarazu, koja se potom prenela u grad Bergen i na Island. Severozapadna Rusija 1351. godine je bila zahvaćena kugom, a pojedini regioni, posebno oni koji nisu imali živu trgovinu i gde cirkulacija ljudi nije bila većeg obima bili su pošteđeni. Izolovana Baskija, planinski krajevi Nizozemske i Belgije, kao i planinska sela u Alpima bili su u većoj meri sačuvani od pandemije bubonske kuge.
Ni Orijent nije bio pošteđen. Južna Rusija se 1347. godine, zahvaljujući dodirima sa mongolskim svetom i trgovcima sa Istoka, zarazila i raširena je crna smrt. Mongolski trgovci u Kafi na putu za Đenovu 1347. godine su proširili ovu bolest. Preko Carigrada u Aleksandriju 1347. godine i druge crnomorske luke stigli su brodovi sa zaraženim pacovima, muvama i pre svega sa već obolelim i mrtvim ljudima. Pandemija se širila jako brzo. Već 1348. godine zaraženo je bilo stanovnitšvo Svete Zemlje, Palestine, a slučajeve izvori beleže u Gazi i Libanu. Nije pošteđen ni Jerusalim, Aškelon, Akra, Sidon, Homs, a zatim je pandemiju osetila i Sirija (Damask, Alepo). U periodu 1348-1349. godine kuga je stigla u Antiohiju, iz koje je usledio beg stanovnika na sever. Smrt je pratila širenje bolesti u Malu Aziju. Meka je već 1349. godine imala potvrđene slučajeve bubonske kuge, a grad Mosul je sudeći prema savremenim srednjovekovnim izvorima zahvatila masovna epidemija. Bagdad je dvaput bio zahvaćen kugom, drugi talas 1351. godine je bio posebno težak. Jemen je zaražen iste godine (1351), a mogući razlog je povratak kralja Mudžahida iz Kaira odakle je prenesena zaraza i na daleki jug Arabijskog poluostrva.
Pomor u Trogiru i Splitu je bio posebno težak, kada je reč o Balkanskom poluostrvu i prostoru današnjeg regiona. Ostrvo Šipan je bilo najteže pogođeno, što je doprinelo da se crna smrt raširi i da bude posebno fatalna i u Dubrovniku. Od 15. juna 1348. godine, pa narednih sedam godina kuga u Dubrovniku je besnela i odnela mnogo života, desetkujući populaciju ovog značajnog grada. Administrativni problemi u Dubrovniku i nespremnost tamošnje birokratije doprineli su brzom širenju crne smrti. Groblja su bila prepuna, a doneta je i zabrana ulaska strancima u grad. Epidemija od Kvarnera do Drača obležila je i naredna stoleća istorije ovih područja.
Još početkom maja 1348. godine Mladen Šubić, hrvatski velikaš i zet cara Stefana Dušana je umro u Trogiru. Od balkanskih zemalja i Epir i Tesalija pogođeni su kugom, a smrt Jovana Anđela doprinela je da Dušanova osvajanja ovog područja budu brža. Ove dve bogate grčke oblasti bile su pokošene kugom.
U čuvenoj engleskoj poemi Pierce Plowman (čiji je autor William Langland) čita se: „God is deaf nowadays and will not hear us!“, odnosno „Bog je ovih dana gluv, i neće nas čuti!“. Teorija mijazma, odnosno da je loš vazduh uzrok kuge, je dugo bila važeća u nauci. Svakako najdetaljniji opis kuge ostavio je u svom legendarnom delu Dekameron znameniti italijanski humanista Đovani Bokačo. On opisuje kako su se pojavljivale izrasline na telu (prepone, ruke, itd) u obliku lopte. Povraćanje krvi i groznica od preko 40 stepeni Celzijusa su takođe simptomi bubonske kuge. Ujedi muva su zapravo bili najveći prenosioci ovog smrtonosnog virusa koji je uništavao sve pred sobom.
Crna smrt se izgleda manifestovala i na druge načine, te nije samo bubonska kuga bila uzrok pandemije i smrti miliona ljudi u periodu 1348-1351. godine. Pneumatska kuga je takođe bila prisutna i ona je opisana u jednom savremenom izvoru. Evo šta je napisano o tome u srednjem veku:
„Kaže se da kuga uzima tri forme. U prvom, ljudi se razbole od zaraze pluća, što dovodi do poteškoća disanja. Ko god ima tu kontaminaciju ne može da pobegne, nego će umreti u roku od dva dana.“ Lodevijk Hejlihen, čiji je gospodar kardinal Kolona i sam pao kao žrtva kuge ostavio je ovo vredno svedočanstvo o kugi.
Posledice crne smrti su bile izuzetno velike. U Engleskoj su maksimizirane nadnice, a uvedena je i zabrana otimanja kmetova, dok su sami kmetovi vezani za zemlju. Engleska je bila naročito teško pogođena ovom pandemijom, i takoreći u njoj je potom trajala neprestana kuga sve do ranog novog veka (1665-1666), zapravo sve do velike pomenute Londonske kuge. Strahovita depopulacija u celom poznatom svetu je usledila (čak do polovine stanovništva), a gradovi poput Pariza, Rima, Firence, Milana, Aleksandrije, Barselone, itd. su bukvalno desetkovani. Iz ovog perioda je i jedan trajni medicinski izum. Naime, upravo kao preventivna mera protiv širenja ove opake pandemije, uveden je karantin u Dubrovniku 1377. godine.
Progon Jevreja je takođe bio još jedna posledica crne smrti, budući da su oni okrivljeni i za izbijanje ove pandemije. Kuga je smatrana za Božju kaznu za grehove, a neki islamski učenjaci su čak smrt od kuge smatrali Božijom milošću i mučeništvom, i da onaj ko je umro od kuge ide direktno u čennet / raj. Klimatske promene, postepeno hlađenje, pa čak i tzv. Malo ledeno doba su delimične posledice kuge, koja je, kao crna smrt imala vrlo živu kulturu sećanja i u svoje vreme. Na ovaj način jedna ogromna pandemija postala je neizbrisiv deo svetske istorije.
Ostavi komentar