CRNA RUKA I VOJNI PUČ MARTA 1941. GODINE

06/04/2020

Autor: msr Srđan Graovac, istoričar

 

Uvek kada mislimo da je neki krupan istorijski događaj, bilo tragičan, bilo trijumfalan, prouzrokovala i potpuno oblikovala volja jedne ili nekoliko osoba, neumitno grešimo ma koliko nam izgledalo da je to tako. U našem prosečnom doživljaju moći skloni smo da, bez sumnje, iz interesa i kukavičluka dobro umotanog y divljenje, da nekritički hvalimo one koji silom uzimaju vlast od onih koji su izabrani po dogovorenim društvenim pravilima ili onih koji ta pravila drastično krše s pozicija vlasti. U oba slučaja zaboravljamo da postoji niz okolnosti i procesa koji usmeravaju tokove događanja y društvu i koji utiču na živote pojedinaca bar onoliko koliko i akti moćnih pojedinaca na te tokove. Značajna dešavanja u istoriji jednog naroda često je neophodno nanovo procenjivati i ocenjivati. Pogotovu ako se posledice tih događaja osete tek mnogo, mnogo godina kasnije. Takav je slučaj i sa 27. martom 1941. godine. Ispravno sagledavanje istorijske uloge pojedinih velikih događaja biće zapravo zalog i za ispravne ocene gotovo svih glavnih tokova nacionalne istorije. Nekoliko desetina knjiga objavljenih na ovu temu, što u zemlji, što u dijaspori, su izuzetno protivrečne. Jednu grupu autora činili su pučisti i njihovi simpatizeri, koji su branili svoju ulogu i relativizovali posledice. Kada je u pitanju 27. mart, podršku im je zdušno pružala komunistička vlast. Neke je, kao generala Simovića, nagradila penzijom i bezbednim povratkom u Jugoslaviju. Drugu su činili članovi oborene vlade, koji su iako malobrojniji uporno pokušavali da dokažu ispravnost svojih kapitalnih odluka.U trećoj grupi bili su zvanični jugoslovenski istoričari i publicisti, koji su glorifikovali ulogu Komunističke partije Jugoslavije u dešavanjima oko 27. marta. Razlikuju se i u ocenama da li je to bio državni udar, puč, građanska revolucija ili čak teroristički akt.

Posebno je zanimljivo da se kod velikog broja autora insistira da se 27. marta 1941. godine dogodila revolucija, nekakva građanska antifašistička revolucija. Profesor Dragan Simeunović o tome piše: „Čak ni komunisti, koji su vešto više od pola veka stvarali mit o 27. martu kao antifašističkoj akciji koju su navodno oni organizovali, nisu bili skloni da u krivotvorenju događaja idu toliko daleko da označe 27. mart kao revolucionarni akt. Naprosto, kada je reč o događajima u Jugoslaviji 27. marta 1941. sve odlike revolucije su izostale u istoj meri u kojoj su prisutne odlike državnog udara. Isto tako, može se tek govoriti o nekim sadržajnim elementima terorističkog akta, na primer u ponašanju prema knezu Pavlu, ali ne i o terorističkoj akciji. Nije postojala terorističa organizacija, nego je celu operaciju vodila jedna strana obaveštajna služba preko svojih konfidenata, što ne znači da i druge obaveštajne službe, posebno američka i ruska, nisu uticale na tok tih događaja.“ Analiza ovog prevrata pokazuje da je reč o najmilitantnijoj formi državnog udara, dakle, o puču. Izveli su ga pripadnici nacionalnih oružanih snaga u tajnoj sprezi sa spoljnim snagama koje su u tom regionu imale svoje vojno-političke interese. Izostale su otvorenije političke analize naročito Maršalovih tvrdnji, a na njih se gotovo niko nije osvrnuo. Prema ovom svedočenju pokazalo se da su zapadne sile, odnosno njihove tajne službe pripremile, izvele, pa čak i platile prevrat kojim je srpska opozicija smenila Slobodana Miloševića i njegov režim. Jedina poruka knjige Tima Maršala jeste: „Srbijo, pogledaj sebi u oči i budi iskrena!” Slično je prošlo i otkriće Miroslava Svirčevića, saradnika Balkanološkog instituta SANU, koji je u britanskim arhivama, došao do seta nepoznatih dokumanta o 27. martu, koji bacaju sasvim drugačije svetlo na ovaj značajan istorijski događaj.

Puč 27. marta i demonstracije protiv Trojnog pakta koje su usledile čak i danas, 70 godina kasnije, izazivaju kontroverze. Ko je stajao iza puča? Kakve su uloge britanske i sovjetske tajne službe? Da li su se rat, žrtve, raspad zemlje, pa čak i stvaranje NDH, mogli izbeći da puča nije bilo? Da li bi se Nemci držali dogovora da zemlja ostane neutralna? Da li su Srbi ispali „topovsko meso“, baš kao 1915. godine, kada su odbili separatni mir sa Nemačkom i Austrougarskom, posle čega je usledila golgota kroz Albaniju? Ovaj događaj nikada nije sasvim rasvetljen, iako su u međuvremenu „isplivali“ mnogi važni detalji. Građanstvo je smatralo da je taj datum opredelio Jugoslaviju za antifašizam; vojska je verovala da je demonstrirala patriotsku ulogu; germanofili da je počinjena najveća greška koja će zemlju skupo koštati; SPC i patrijarh Dožić zdušno su podržali demonstrante, a komunisti pokušali da iskoriste događaj za približavanje Rusiji. Posle rata istoriografi u zemlji preuveličali su značaj demonstracija, a potisnuli u drugi plan puč, dok su oni u emigraciji glorifikovali upravo puč. Posebno „zamešateljstvo“ nastalo je kada su se u sukobe istoričara uključili Britanci i prvi otvorili pitanje da li su oficiri-pučisti bili plaćani od britanskih agenata. Činjenica je da je jugoslovenska vlada u Londonu zbog ovih događaja imala značajnu podršku u početku, ali ta podrška ubrzo je bila potrošena zbog međusobnih razmirica u emigraciji. Vodio se rat za Balkan, gde smo se o svom učešću najmanje mi pitali. Englezi su hteli da zaustave nemački prodor u zaleđe Mediterana, a Nemačka da anulira britanski uticaj. Događaji 27. marta u dobroj su meri delo britanske politike, koja je preko Intelidžens servisa i Uprave za specijalne poslove (SOE) angažovala političare i oficire. Neposredni mehanizam državnog udara pokrenut je po Čerčilovoj i odluci ministra Entoni Idna, a sve zamisli su sprovedene preko britanskog poslanika u Beogradu Ričarda Kembela, koji je pominjao oficira Boru Mirkovića kao operativnog izvršioca puča, dok je generalu Dušanu Simoviću pripala reprezentativna i politička uloga. Mirković je demantovao da je bio britanski agent, ali je priznao da je razmenjivao podatke sa britanskim vazduhoplovnim izaslanikom Mekdonaldom. Od njega je, uostalom, i saznao da je potpisan Trojni pakt. Glavno britansko uporište bila je Zemljoradnička stranka Milana Gavrilovića, koji je podržavao savez Jugoslavije, Grčke i Turske sa Britanijom, ali je bio i inicijator vojnog pakta sa SSSR. On će pred rat postati prvi jugoslovenski ambasador u Moskvi. Posebno zanimljivo je svedočenje Hju Daltona, šefa specijalnih operacija u Jugoslaviji, koji je tvrdio da je SOE potrošila najmanje 100.000 funti sterlinga uglavnom na Zemljoradničku stranku, ali i različita podmićivanja u Beogradu.

Šef operacija SOE (Britanske obaveštajne službe) u Jugoslaviji, Hju Dalton, u telegramu isporučenom na ruke Vinstonu Čerčilu 28. marta 1941. godine, piše: „Otkako sam preuzeo SOE u Jugoslaviji potrošili smo najmanje 100.000 funti sterlinga. Novac je, uglavnom, otišao na finansiranje Zemljoradničke stranke i ostale vidove podmićivanja. Mislim da smo dobili dobru protivrednost za uloženi novac! Ponosim se rezultatima koje, u velikoj meri, smatram Tejlorovom zaslugom i zaslugom njegovih glavnih pomagača-poručnika Mastersona i Beneta.“ Ovo je samo jedan od dokumenata u knjizi „Knez Pavle, istina o 27. Martu“, pisanoj na osnovu arhivske građe koju pronalazimo u ličnoj arhivi kneza Pavla. Nakon gotovo osamdeset godina ovaj dokument pruža sasvim nov pogled na jedan od najsudbonosnijih dana u srpskoj istoriji, dan koji je zemlju uveo u strahovito razaranje Drugog svetskog rata, pad dinastije Karađorđevića i 50 godina komunizma u Srbiji. Vasa Kazimirović je još pre dvadesetak godina pisao da je Zemljoradnička stranka dobijala 4.000 funti mesečno, a neke dnevne novine, kao „Pravda“, 150.000 mesečno. Samostalnoj demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića takođe je davan novac, a bakšiš su dobijali Udruženje starih ratnika, Seljačka stranka Dragoljuba Jovanovića i Srpski kulturni klub. Pre nekoliko godina Miroslav Svirčević, saradnik Balkanološkog instituta, doneo je iz britanskih arhiva i dokumenta koja sve ove navode potvrđuju. Drugo nerazjašnjeno pitanje odnosi se na učešće sovjetske obaveštajne službe. Sovjetske agenture radile su u Jugoslaviji na dva odvojena koloseka: po političkoj i vojnoj liniji. Tito je u razgovoru sa Đilasom, 29. marta, pokazao nerazumevanje za demonstracije, tvrdeći da članovi KPJ nisu smeli da izađu iz ilegale. Međutim, 27. marta 1945. godine izjavljuje da su komunisti na demonstracijama bili apsolutni gospodari situacije i da drugi ne smeju da prisvajaju njihove zasluge. Veze sa sovjetskim tajnim službama ostvarene su preko jugoslovenskog poslanstva u Ankari. Održavali su ih Mustafa Golubić, agent sovjetske obaveštajne službe, i njegov saborac i crnorukac, Božin Simić, takođe obaveštajni operativac. Simić je sarađivao sa sovjetskim poslanikom u Beogradu Plotnjikovim, a i Golubić i Simić imali su jak uticaj na generala Simovića i pučiste.

Nakon faktičkog gašenja delovanja „Crne ruke“ posle Solunskog procesa iz 1917. godine i smrti Apisa, postajale su neproverene glasine da su brojni preživeli članovi organizacije nastavili sa svojim delatnostima, koje su posle svršetka Prvog svetskog rata i stvaranja prve južnoslovenske zajedničke države svoje aktivnosti usmerili upravo protiv interesa zvaničnog Beograda. Fakticitet je da je jedan značajniji deo tih crnorukaških aktivista, sa levičarskim i krajnje levičarskim političkim opredeljenjima, vremenom pristupio u redove sovjetskog obaveštajno-bezbednosnog aparata. Sasvim izvesno, tim strukturama pripadali su i Božin Simić i Mustafa Golubić. Naime, levici, kao i komunističkim idealima naklonjeni crnorukci, postali su ostrašćeni neprijatelji građanskog poretka u Jugoslaviji, protivnici kralja Aleksandra Ujedinitelja i njegove dinastije Karađorđević, koje su smatrali i odgovornim za smrt Apisa i faktičko uništenje organizacije „Ujedinjenje ili smrt“. Međutim, kakva je bila njihova stvarna uloga u događajima od 27. marta 1941. godine?

Ministar dvora, Milan Antić, zabeležio je da je Božin Simić 26. marta stigao iz Moskve i da je zatražio audijenciju kod kneza Pavla. Nije bio primljen. „Bio je u dosluhu sa Simovićem“, svedoči Antić. „Posetio je Simovića i obavestio ga o sovjetskom raspoloženju da zaključe sporazum sa Jugoslavijom. Možda je to uticalo na Simovića da te noći, između 26. i 27. marta izvrši državni udar.“ Međutim, pojedini dokumenti, koji s vremena na vreme docure iz moskovskih institucija koje su čuvari prošlosti, govore da je pored Britanaca i Staljin upleo svoje prste u martovske događaje, obaranje kneza Pavla i uvlačenje Jugoslavije u ratne strahote. Prisustvo Mustafe Golubića od 1940. godine i njegove aktivnosti od februara do juna 1941, kada je uhapšen, još nisu istraženi. Postojeći dokumenti i maglovita svedočenja, uglavnom iz druge ruke, pokazuju da je on izvršavao poverljivije Staljinove zadatke, naročito kad su bile u pitanju likvidacije ljudi koji su se iz bilo kojih razloga našli na Hazjaninovom putu. Po nekim izveštajima koje poseduje profesor Boris Starkov iz Peterburga, Golubić je likvidirao čuvenog britanskog obaveštajca Sidnija Relija, koji je zadavao velike glavobolje Sovjetskom Savezu. Postoje, takođe magloviti nagoveštaji da je Mustafa Golubović imao stalne kontakte sa generalom Perom Živkovićem i nekoliko susreta sa generalom Simovićem. Informacije dobijene od njih redovno je slao u Moskvu. Posle promene vlasti u Beogradu 27. marta, kontakti pučista sa Kremljom su aktivirani i postali su zvanični. U Moskvu je upućen predlog novog predsednika vlade generala Simovića da odmah počnu pregovori o sklapanju ugovora o prijateljstvu dveju zemalja. Jugoslovenska vlada je pokušala da ovim paktom olakša pritisak Nemačke i njenih saveznika na svojim granicama. Polazilo se od pretpostavke da bi snažna sovjetska podrška mogla odvratiti Nemačku od agresivnih planova. Sem toga, Sovjetski Savez se činio kao jedina zemlja u kojoj je Jugoslavija mogla da obezbedi savremeno naoružanje i vojnu opremu.

Sovjetski ambasador, Viktor Andrejevič Plotkin, prvi i jedini diplomatski predstavnik SSSR-a u Kraljevini Jugoslaviji, dobio je 31. marta šifrovanu poruku sa Molotovljevim potpisom. Narodni komesar je zahtevao da Jugosloveni odmah pošalju u Moskvu užu delegaciju na pregovore i da bi dobro bilo da Božin Simić bude u sastavu delegacije. Po svedočenju Voje Nikolića, proverenog revolucionara, Simić je otputovao u Moskvu zajedno sa Mustafom Golubićem i Dragutinom Savićem. Tamo su im se pridružili vojni ataše Žarko Popović i poslanik Milan Gavrilović. Pakt o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom potpisan je u noćnim satima 6. aprila 1941. godine. Božin Simić se posle rata u nekoliko navrata prisećao kako ga je oblio znoj kada mu je tokom noćnog prijema u čast potpisivanja Sovjetsko-jugoslovenskog ugovora, Staljin, stiskajući mu ruku, značajno rekao: „Da, crna ruka“. U tom času su, najverovatnije, nemački avioni već poleteli ka Beogradu. Ostaje nerazjašnjeno pitanje ko je zapravo bio Božin Simić i kakva je bila njegova uloga u martovskim događanjima. Zna se da je bio crnorukac, uspešan vojnik, oficir, prevratnik, nacionalista, komita, obaveštajac, a potom i komunista i diplomata. Gotovo da nije bilo bitnog i velikog istorijskog događaja u prvoj polovini 20. veka, a i u prvim godinama posle Drugog svetskog rata, u kojem bar na neki način nije učestvovao. Za razliku od njegovih prijatelja, (Apis, Golubić, Tankosić) sa kojima je započeo karijeru, njegov život se završio prirodnom smrću, u dubokoj starosti. Rođen je 20. oktobra 1881. godine u Velikom Šiljegovcu kod Kruševca. Otac mu je bio seoski učitelj, pa je od malih nogu dobio dobro obrazovanje i vaspitanje. Zanesen idejom srpstva, upisao je vojnu akademiju, koju je završio u roku. Već početkom 20. veka udružuje se sa grupom oficira, koje je predvodio Dragutin Dimitrijević Apis, i aktivno učestvuje u organizaciji atentata na kraljicu Dragu i kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine. Bio je oficir za vezu sa četnicima Voje Tankosića u Makedoniji i prebacivao ih preko granice na tursku teritoriju. Za vreme Prvog svetskog rata bio je komandir bataljona. Apis ga 1916. šalje za Rusiju, odnosno u Odesu, gde je bio zadužen za formiranje srpske dobrovoljačke divizije iz redova austrougarskih zarobljenika i iseljenika iz prekomorskih zamalja.

 

U Solunskom procesu, u odsustvu, osuđen je na 18 godina zatvora, zbog čega ostaje u Rusiji i posle Oktobarske revolucije, postaje pukovnik Crvene armije. Posle Prvog svetskog rata emigrirao je i živeo uglavnom u Parizu. Sredinom tridesetih godina prošlog veka vraća se u Beograd i odmah je uhapšen i poslat u Požarevac na odsluženje kazne od 18 godina zatvora. Međutim, sledećeg dana je pušten. Nekoliko dana posle puštanja, vraćen mu je čin pukovnika srpske vojske, sa posebnom napomenom da u Solunskom procesu, 1917. godine, nije osuđen, nego penzionisan. I naravno, isplaćene su mu sve penzije. Šta može da govori ova činjenica osim da je ova ličnost posedovala neke posebne, danas još neobjašnjive moći. Koristeći svoje diplomatske i špijunske veze, čak i masonske, jer je pripadao masonskoj loži „Pobratim“ iz Peterburga, pisao je pisma svim svetskim vladarima, tražeći pomilovanje za Apisa, kada je počeo Solunski proces. Presuda njemu bila je doneta i pre nego što je optužen. Pašić i kralj Aleksandar su bili neumoljivi. Svestan da se ne može vratiti u Srbiju, nakon Oktobarske revolucije, Simić se pridružuje ruskoj vojsci koja mu priznaje čin pukovnika, pa nastavlja karijeru u Crvenoj armiji.

Solunski proces je Slobodan Jovanović nazvao „sudskim ubistvom”, za šta je imao sve razloge jer je to bio montirani proces na kome je na osnovu iskaza samo jednog svedoka Apis osuđen na smrt i pogubljen zbog izmišljenog pokušaja atentata na prestolonaslednika Aleksandra. Strah od „Crne ruke” i njene osvete je proganjao kralja, čak je osnovana takođe oficirska organizacija „Bela ruka”, koja je trebalo da bude neka vrsta pandana ili protivsredstvo i odbrana od sablasti „Crne ruke”. Ova poslednja bila je pred rat pod uticajem svemoćne ruske carske tajne službe OHRANE, koja je posle Boljševičke revolucije prešla u nadleštvo još moćnijih sovjetskih specijalnih službi. Za vreme Španskog građanskog rata u Parizu je Josip Broz bio zadužen za likvidaciju trockista. NJemu se pripisivala važna uloga u organizaciji i odašiljanju dobrovoljaca protiv Franka u Španiju. Jedan od organizatora republikanskih dobrovoljaca bio je i Vlasta Stojanović, koji nije bio komunista, nego demokrata, i čiji otac je bio jedan od osnivača Demokratske stranke u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je politički emigrant koji je pobegao od diktature kralja Aleksandra u Francusku, gde je i doktorirao na Pravnom fakultetu na Sorboni. Posle Drugog svetskog rata, bio je tokom tridesetak godina na čelu Jugoslovenskog programa francuskog državnog radija (RFI). U jednom intervjuu, na pitanje: „Da li je Broz bio broj 1 za odašiljanje dobrovoljaca u Parizu?”, odgovorio je: „Ne, bio je to Bastajić”

„Ko je bio Bastajić?“

„Član Crne ruke”.

Dragutin Dimitrijević Apis rehabilitovan je odlukom suda FNRJ 1953. godine, takođe iskazom istog ekskluzivnog svedoka, koji je povukao svoje svedočenje iz 1917. godine. Ostaje nejasno da li je poništenjem montiranog suđenja iz 1917. trebalo pridobiti preostale članove „Crne ruke” ili je to, možda, bilo u cilju demonstracije da nije samo komunističko sudstvo organizovalo montirane procese, kako i masovna sudska i besudna ubistva, kakvih je posle rata bilo na desetine hiljada u Srbiji i Jugoslaviji.

Prvih godina boravka u Beogradu, sada je to već sasvim jasno, nije sedeo besposleno. Imao je zapaženu ulogu u aktivnostima Srpskog kulturnog kluba. Kada je knez Pavle odlučio da 1940. uspostavi diplomatske odnose sa SSSR, Božin Simić putuje u Moskvu kao posrednik. Po završetku Drugog svetskog rata, Josip Broz Tito ga imenuje za ambasadora nove Jugoslavije, najpre u Parizu, pa u Ankari. Ostao je, kao i mnogo toga u njegovom životu, nerazjašnjen pokušaj atentata na njega 1946. godine. Za vreme razlaza na relaciji Moskva–Beograd otvoreno staje protiv Staljina. Umro je 1966. godine u Beogradu, u 85. godini. Ministar dvora, Milan Antić, zabeležio je još ponešto o Simiću iz tih godina: „Učio je sovjetskog poslanika Plotnikova da igra sans, ne radi same igre, već radi konspiracije. Prilikom igre, mešanjem karata, deljenjem… može da se poturi šta se hoće i sazna šta se hoće…“, beležio je Antić. „Simić je bio iskren prijatelj Sovjeta. Slušao je Lenjina koji je za njega prijatelj čovečanstva i spasilac ljudskog roda, vrsta Isusa bez mistike božanstva“. Antić je zapisao i mišljenje pukovnika Vladimira Tucovića o Božinu Simiću. Istaknuti crnorukac je za svog drugara zaverenika imao samo dve reči–međunarodni hohštapler, iako njihovo prijateljstvo nikada nije bilo narušeno.

 

IZVORI I LITERATURA

Dimić, LJubodrag (2012). 27. mart 1941 – sećanja, tumačenja, istraživanja i udžbenička literatura. 27. mart 1941. sedamdeset godina kasnije: Zbornik radova. Beograd: Institut za savremenu istoriju

 

Kazimirović, Vasa, Crna ruka, drugo izdanje, IK „Prometej” Novi Sad, 2016.

 

Popović, Nikola B. (2000). Srbi u Prvom svetskom ratu 1914—1918. Novi Sad: Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga.

 

Radojević, Mira; Dimić, LJubodrag (2014). Srbija u Velikom ratu 1914–1918: Kratka istorija. Beograd: Srpska književna zadruga, Beogradski forum za svet ravnopravnih.

 

 

 

 

 

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja