Autor: Msr Ognjen Karanović, istoričar
Krajem 1904, pod Svjatopolk-Mirskim, nesposobnim da ubedi Nikolaja II da pruži ozbiljnije povlastice ili da nastavi Pleveovu politiku ugušivanja, borba protiv apsolutizma gotovo isključivo su vodile socijalističke partije, intelektualaca i zemstva. Te tri grupe opozicionara iskoristile su period relativne slobode, koja je nastala posle smrti Plevea, prvo da se organizuju i pokušaju da se ujedine, zatim da utanače i javno stilizuju svoje traženje političkih društvenih prava, tada još srazmerno umerenih. Kako je Rusko-japanski rat bio sve teži, njihova organizacija je činila nagli napredak; oni nisu sada sami da napadaju autokratiju. Nova činjenica koja dominira celom 1905. godinom jeste pojava narodnih masa na političkoj areni. Na dan „Crvene nedelje” 22. januara, prvi put u istoriji Rusije, a da to vođe pokreta nisu ni predvidele ni htele, narod oličen u radnicima, stupa u dejstvo. NJegova pojava daje svakom opozicionom pokretu naročitu snagu i pravi ga opasnim. I ako je apsolutizam uporan u svojoj nepomirljivosti, ta činjenica tera ga na niz ustupaka sve više i više ozbiljnih. Manifest od 30. oktobra 1905. jeste, iako ga ni vladajući nisu ni predviđali ni hteli, prvi ustavni ustupak dat od autokratije, a ovaj ustupak povućiće sazivanje prve carske Dume. Štrajk 22. januara nisu pripremili intelektualci ili zemstvo, već petrogradski radnici. NJegovi inicijatori nisu bile socijalističke stranke, već sveštenik Gapon, koji u isto vreme dok je imao čudan uticaj u radničkom svetu, bio je u ličnoj vezi sa policijom i ministarstvom unutrašnjih dela, te se može tvrditi da je lično vlada olakšala početke revolucije. Februara 1904. Gapon je postao predsednik pet „radničkih udruženja”, o trošku i pod zaštitom policije. U „udruženjima”, od njega povećanim na dvanaest, bio je skupio do 30.000 radnika, vrlo disciplinovanih na koje je on, blagodareći svojoj rečitosti, a takođe i u izvesnoj meri novcu koji mu je policija davala da bi zadovoljavao potrebe svojih grupa, imao najpotpuniji uticaj. Jedanaest dana pre „crvene nedelje”, predstavnici radnika su objavili štrajk u fabrici Putilov, i podneli svoje uslove čisto ekonomske prirode. Sledećih dana štrajk je zahvatio druge fabrike. 20. januara, 93.000 radnika, u 74 industrijska preduzeća nije radilo, a samo dan docnije pokret je zahvatio 1614 preduzeća i 250.000 radnika. Gapon, je rešio da upotrebi ovaj štrajk za cilj, na koji policija sigurno nije mislila.
Posredstvom svojih sekcija on je uticao na radnike da idu caru i podnesu mu molbu u kojoj bi mu izneli svoje žalbe. Ta misao da se obraća caru, koja nije došla ni od socijalista ni od intelektualaca, bila je bačena samo zato da je bolje razumeju narodne mase. Ona podseća na 17. vek, na vremena Aleksija Mihailoviča. Ali tekst molbe sadrži politička prava sasvim savremena: saziv izaslanika svih socijalnih klasa, uvođenje svih sloboda, jednakost građana pod zakonom, amnestija političkih krivaca, ustup zemlje seljacima, osmočasovni dnevni rad, pravo štrajka itd. Završava se jednom čudnom pretnjom: „Care, ti se praviš gluv na naše molitve, ostaje nam samo još da umremo tu, pred tobom”. Gapon je skupio, u toku više javnih zborova 135.000 potpisa. Da bi se podnela molba caru, bilo je rešeno da 22. januara dvanaest hiljada radnika, sakupljena iz svih radničkih kvartova, uprave se u svečanoj povorci ka Zimskoj palati. Car je bio obavešten pismom da ako se u dva sata ne pojavi pred svojim narodom, gubeći njegovo poverenje slomiće moralne veze koje ga vezuju sa narodom i krv će poteći. Car se povukao u Carsko selo, a vojska je postavljena na svim mestima gde povorke mogu poći. Intelektualci, predviđajući pokolj, traže način da ga spreče; njihovi izaslanici, ugledni književnici kao Arsenjev, Anenskij i Maksim Gorki, uzalud posreduju kod Svjatopolk-Mirskog i Vitea, koji ne mogu ništa da učine; sutradan će oni biti zatvoreni pod optužbom da su hteli sastaviti privremenu vladu; radnici, u redovima, kreću iz predgrađa ka centru varoši. Oni nose ikone i careve slike, da bi pokazali vernost manifestanata vladaru. Oni su sigurni da će biti primljeni i očinski saslušani od cara. Ali ne idu daleko. Svuda, gde se god približe trupama, dočekani su puščanim metcima. To neočekivano puškaranje prvo ih zaprepašćuje, zatim ih obuzima panika videći kako padaju mrtvi i ranjeni; beže u gomilama, gonjeni vojskom i užasne scene ubijanja događaju se, u kojima i nevini prolaznici dele sudbinu manifestanata. Gonjenje i puškaranje proteže se duboko u noć. Gapon, koji je na čelu jedne grupe došao čak do same Zimske palate, pao je od prvog plotuna; spasen od prijatelja, mogao je nekoliko dana docnije prebeći preko granice. Na ređim mestima, radnici, povrativši se od straha, pokušavaju da se odupru; na Vasiljevskom ostrvu pokušali su da podignu barikade. Ali uopšte uzevši, demonstracija je sačuvala miroljubivi karakter, i nasilje izvršeno od trupa samo je time očiglednije; 1000 poginulih i toliko ranjenih bilans je toga dana, koga su nazvali „crvenom nedeljom”.
„Crvena nedelja” otvara jedan novi period borbe između opozicije i vlade. Vlada se rešava da pokaže „čvrstinu”. Ponova se obrazuje mesto general-gubernatora Petrograda, i ono se poverava D. F. Trepovu, sinu nekadašnjeg šefa policije, poginulom od metaka Vere Zazulič. Trepov je već na tome mestu razvio veliku energiju u borbi protiv revolucije u Petrogradu; on naređuje rasturanje radničkih udruženja i hapsi mnogo intelektualce. Kao što Gapon posle 22. januara priznaje da ga je hteo podići, tako je carev ugled u očima naroda nepopravljivo srušen. I najmiroljubiviji građani, koji su došli na trg Zimske palate da čuju cara ili da „umru” vratili su se kućama kao revolucionari. Nekoliko dana docnije, kada je car shvatio situaciju u kojoj je, Trepov je izabrao u fabrikama trideset četiri sigurna radnika, objasnio im kako treba da se ponašaju pred carem i odveo ih u Carsko selo. Nikolaj II ih prima, izjavljuje im svoj „oproštaj”, moli ih da se „strpe” i da će „preduzeti mere”. Posle audijencije, serviran im je ručak, ali kad su se vratili u Petrograd, više njih bili su napadnuti od radnika iz prestonice. Ne samo da masa varoškog građanstva prilazi odjednom revoluciji, već kao gubernator, u cilju represalija pribegava često proterivanju radnika u njihova sela, revolucionarne težnje ulaze ubrzo i u seosku sredinu. Uz radničke štrajkove, koji su sve brojniji posle „crvene nedelje” i šire se na gotovo sve industrijske centre u zemlji, naročito na one u pograničnim krajevima, u Poljskoj, na Kavkazu, zapadnim gubernijama, pojavljuju se sada i agrarni nemiri koji izbijaju već od meseca marta u svim gubernijama. I intelektualci napuštaju svoj miroljubivi stav i ne manifestuju više moralno neodobravanje protiv napada oružanom rukom na žandarme i terorističke atentate koji postaju sve češći. Jedan od tih je i atentat socijal-revolucionara I. Kaljajeva koji bombom ubija velikog kneza Sergija Aleksandroviča, 17. februara, u neposrednoj blizini njegove palate u Kremlju. Najozbiljnija posledica „Crvene nedelje” nije u tome što je izazvala teroriste na atentate, već što je ujedinila sve opozicionare, ekstremiste i najumerenije protiv vlade. Mnogobrojna grupisanja se obavljaju, i da bi izbegla represalije vlasti, oni uzimaju oblik profesionalnih ili tehničkih „udruženja”. Verovatno, taj je način organizovanja manje pogodan nego političke stranke, ali ako su se ruski intelektualci, vođeni svojim instinktom, zadržali baš na tom prelaznom obliku, znači da je bilo još rano misliti na stvaranje pravih stranaka. Prva grupisanja su delo univerzitetskih ljudi i advokata.
U Petrogradu, pogreb jedne od žrtava „Crvene nedelje” služi kao izgovor za jednu manifestaciju organizovanu od njegovih drugova i profesora. Zatim kad je Univerzitet, koji je sutradan 22. januara bio zatvoren, bio ponovo otvoren, njegov savet rešava da ne počne sa časovima. Krajem januara 16 članova Akademije nauka, 124 profesora i 201 privat. docent Univerziteta potpisuju, u ime ruskih naučnika, jednu izjavu koja se završava sa potvrdom da je „sloboda” nauke nepomirljiva sa savremenim ruskim socijalnim režimom. 20. februara na jednom sastanku, održanom na univerzitetu, studenti i profesori žigošući „zločinačku avanturu” rusko-japanskog rata i „krvave događaje od 22. januara, izjavljuju da su solidarni sa radnicima i intelektualcima; traže saziv Ustavotvorne skupštine izabrane opštim pravom glasa, opštu amnestiju i pravo nacionalnih manjina na autonomiju. U aprilu su stvorena tri razna udruženja profesora više, srednje i niže nastave. Sutradan se advokati skupljaju na broju, njih 325, i pošto su diskutovali čitavu nedelju dana, izjavljuju svoje simpatije radnicima, imenuju jednu anketnu komisiju o nedavnim događajima, i organizuju protesni štrajk od 8 dana. Krajem januara, savet advokatskog reda prima predlog, u kome se izjavljuje, da promena političkog režima potrebni je uslov za pravilni rad pravde. Početkom marta predstavnici pravosuđa obe prestonice i mnogih pokrajinskih gradova slažu se da se pozovu na opštu skupštinu advokati iz cele Rusije. Oni se sastaju 10. aprila; Trepovljevi ljudi traže da se skupština zaključi, ali ona ne prekida svoje sednice. Gotovo 200 delegata, koji učestvuju na njoj rešavaju da organizuju jedno profesionalno i političko udruženje, da propagiraju ideju u korist Ustavotvorne skupštine i da se izjave solidarni sa svima partijama i grupama revolucionarnim ili opozicionim. Konstatujući da imaju svi jedan zajednički ustavobranilački program iz izjave delegata zemstva od 21. novembra 1904, ali jako proširen i izražen mnogo snažnijim rečima — oni se organizuju u „Savez udruženja”. Štampa se uz opšte stanje duha, i uprkos tiraniji cenzure i administrativne samovolje, udružuje sa opozicionim pokretom. To stanje duha tako je jako i tako jednodušno, da se zbilja i ne primećuju ograničenja koja su mu nametnuta; štampa se služi takvom slobodom izraza kao nikada ranije. Ne samo liberalna štampa već i sama konzervativna štampa popušta opštem pokretu. Tako i liberalni list „Rus” Aleksija Suvorina – sina, objavljuje članak pod naslovom „Ozbiljni trenutak” sa motoom: „Još ima vremena”, koji čini snažan utisak. Pošto je izjavio, citirajući Bizmarka, da „interes države zahteva promenu ustanova, „kaže da je čas promene kucnuo za Rusiju i optužuje neaktivnost vlade. Tako isto i reakcionar knez Meščerkin priznaje potrebu „udruživanja sa narodom” i izjavljuje otvoreno: „Zahvalimo Bogu što smo tučeni od Japanaca, jer bi naša pobeda pod lovorom sakrila otvorene rane.”
Dana 24. januara, u jednom izveštaju komitetu ministara, Vite, pošto je dao strašnu sliku zloupotreba lokalnih vlasti, traži reviziju svih zakona koji se odnose na zaštitu javnoga reda, i car daje svoju saglasnost. Ali ne čini se nikakav pokušaj da se ukinu označene zloupotrebe. Jedna komisija, u koju liberalni književnici nisu hteli da uđu, obrazovana je 23. januara / 5. februara da bi se popravilo zakonodavstvo štampe. NJen predsednik, Kobeko, pripadnik je slobode štampe. Ali dok se komisija upinje da obori administrativnu cenzuru, listovi i dalje trpe kinjenja vlasti, i Carski savet još povećava vlast ministru unutrašnjih dela koju ovaj ima nad listovima. Ukaz od 25. januara obećao je da će ostvariti strogo odvajanje zakonodavnih i izvršnih vlasti, i odlučio da svaki zakonodavni akt ima da bude obavezno potvrđen od Carskoga saveta i obnarodovan od Senata. Ali ministri nastavljaju da izdaju dekrete potpisane od cara, koji dobijaju snagu zakona. Jedna komisija je imenovana da postavi slobodu savesti, ali ona ne uspeva ništa. Široki program radničkog zakonodavstva bio je označen od Vitea, ali komisija koja je pregledala taj nacrt, pod predsedništvom Kokovceva, nije uspela za šest meseci da uredi ni jedan jedini projekt zakona. 29. januara / 11. februara, kao posledica događaja od 22. januara, obrazovana je jedna naročita komisija, u kojoj su bili prisutni i birani delegati radnika, pod predsedništvom Šidlovskog. Ali pošto su 420 radnička delegata skupljenih 17. februara / 2. marta tražila lični imunitet i slobodu govora za komesare, potpuno i verno objavljivanje presuda, kao i ponovno otvaranje radničkih udruženja zabranjenih od vlade, car naređuje da se ta komisija rasturi, što izaziva jedan novi štrajk u Petrogradu. Neodlučnost vlasti pojavljuje se čak i u izboru novoga ministra unutrašnjih dela. Svjatopolk-Mirskij, razočaran, slab, nesposoban za akciju, iscrpeo se. Gotovo kao posmatrač prisustvovao je događajima 22. januara i sledećih dana. Već je odavno on želeo da dâ ostavku, ali nije bilo lako zameniti ga. Odlazi 15. februara iščezavajući sa političke pozornice, a da niko to nije ni primetio. Na savet Trepova, car mu postavlja za naslednika Buljigina, koji je bio saradnik velikog kneza Sergija Aleksandroviča u general-gubernatorstvu Moskve. Taj nekadašnji gubernator Kaluge i Moskve nije običan činovnik, pokoran naredbama pretpostavljenih. On ima izgled velikog gospodina. Ali on neće da služi sumnjivim ciljevima ultrareakcionara, još manje neće ostvariti reforme. NJegovo postavljanje nije jedno rešenje, to je samo odlaganje. Kao ni vlada, ni on nema programa, ni plan akcije. Pravi gospodar situacije nije on, već general gubernator Petrograda, Trepov, koji uživa lično poverenje cara. Ipak, pojačanje revolucionarnog pokreta primorava vladu da nešto učini. Čak i konzervativci traže to. Oni neće ni ustavni režim kao liberali, ni Ustavotvornu skupštinu kao radikali, već oni se najradije pridružuju ideji da se uspostavi stara ruska moskovska ustanova iz XVII veka Zemskij Sabor. Oni misle, da ako je car primoran da stupi u vezu sa predstavnicima zemlje, ovi ne moraju biti predstavnici intelektualaca, pa čak ni plemstva zaraženog liberalizmom, već neka to bude sa predstavnicima narodnih masa, seoskih klasa, koje čine 85% ruskoga naroda. Seljaci su, misle oni, konzervativci; oni žele svojinu; oni se drže čvrsto starih tradicija i neće izdati cara. Zašto da se ne obrati neposredno njima, zanemarivši više klase? Među njima vlast će naći podršku, koja joj je ogromno potrebna. Ovako shvatanje narodnog predstavništva u saglasnosti je sa principima apsolutizma: kao u XVII veku, moguće je da narod da svoje mišljenje i da car reši. Umereni konzervativci izjašnjavaju se 4. novembra 1904, zajedno sa manjinom delegata zemstva, koje predvodi Žipov, za jednu savetodavnu skupštinu; a iza njihovog mišljenja car, koji neće da se odrekne autokratije zabarikadiraće se da bi odoleo sve više rastućim zahtevima većine u zemlji. Izvesni ministri shvataju da situacija traži od cara držanje i izjave mnogo jasnije. Od 30. januara 1905, na kraju svog nedeljnog izveštaja, ministar poljoprivrede Ermolov ocrtava Nikoli Drugom uznemiravajuću situaciju Rusije, neobično uzbuđenje koje obuzima društvo, pobrojava žalbe raznih grupa, ukazuje na potrebu da dobrovoljno uzima koncesije da bi izbegao nesrećne posledice, i ističe sjajnu priliku da imperator bude drugi „Car osloboditelj” Rusije. Posle malog odupiranja Nikolaj pristaje da sazove jedno narodno predstavništvo i upućuje Ermolova Viteu; ali ni petnaest dana docnije on još ništa nije učinio. 31. januara / 13. februara Ermolov se vraća na istu stvar jednim novim memoarom. Car saziva privatnu konferenciju i pod njegovim predsedništvom većina naginje njegovom mišljenju. 16. februara Nikolaj izjavljuje ministrima da je rešio da se sazovu poslanici, ali zadržava pravo izbora pogodnog trenutka da to objavi carskim raspisom. Poznajući carev karakter, Vite stavlja izvesne primedbe, najzad ućavši. Tri projekta Carskog raspisa predata su caru i još petnaest dana prolaze.
Ujutro, 18. februara / 3. marta, uoči godišnjice oslobođenja seljaka, zgodne prilike za publikovanje „oslobodilačke” carske obznane, ministri su se iznenadili kada su našli u „Vladinom vesniku”, umesto očekivane obznane, jedan manifest sa potpuno suprotnim idejama. Taj manifest optužuje izazivače nereda koji udaraju na temelje države, posvećene crkvom i potvrđene zakonima, kidaju veze prošlosti i sadašnjosti, i nadaju se da stvore novu državu na temeljima tuđim Rusiji. Pošto je podsetio, da je ubistvo velikog kneza Sergija Aleksandroviča „duboko ranilo narodna osećanja”, izjavljuje svoje vladarsko poverenje u požrtvovanje svoga vernoga naroda kao i u pomoć „dobronamernog” građanina. On smatra da je za sada najvažnije slomiti tvrdoglavu otpornost spoljnjeg neprijatelja i „iščupati korenje pobune” u unutrašnjosti zemlje; kad taj cilj bude bio postignut i duhovi umireni, moći će se posvetiti „obnavljanju moralnih činilaca narodnoga života”. Na završetku on priziva blagoslov Božji na „učvršćenje temelja stvarne autokratije”. U ovom dokumentu, koji je car, ne pitajući nikoga, poslao pravo u ruke ministru pravde, ceo svet je prepoznao odmah ideje i stil Pobedonosceva. Istog dana ministri prisustvuju u Carskome selu, pod predsedništvom cara, nedeljnoj sednici ministarskog saveta. Posle nekoliko trenutaka neugodne tišine, Kokovcev pominje potrebu za umirenjem stranih poverilaca, Ermolov i Bugilin pokreću pitanje obznane i traže da se ima objaviti bez odlaganja. Car odgovara raspoloženo, da obznana još nije gotova; nijedan projekt, koji mu je dat, nije ga zadovoljio. Posle ručka, ministri ponovo pokreću isto pitanje i izjavljuju da ne odgovaraju za održanje reda i bezbednost osoba koje su „pod pretnjom”, tj. izložene bombama. Car nije krio svoje nestrpljenje: „Moglo bi se pomisliti da se bojite revolucije”, reče Buljuginu. „Sire, revolucija je već počela”, odgovorio je ovaj. Tada Nikola izvadi iz džepa paket obznane koju je lično sastavio služeći se sa ona tri podneta projekta. On ga pročita i pošto ga ministri odobriše, potpisa ga, datirajući kao da je manifest objavljen toga jutra, 18. februara / 3. marta. Tako su se istog dana pojavila dva akta, koja bi bila u kontradikciji, da car nije u drugi uneo izvesne rezerve koje mu umanjuju „emancipatorsku” vrednost. Obznana, stvarno, objavljuje da će „najdostojniji”, obasuti poverenjem narodnim „biti pozvani da učestvuju „u prethodnim radovima na zakonodavnim projektima”. Ali, dodajući da će te reforme biti uvođene samo „ukoliko bude bila potreba za njima”, i pod uslovom da ne kidaju „veze sa istorijskom prošlošću”, kao i da održe „nepokolebljivi karakter osnovnih zakona” on čudno sužava ulogu poslanika, već inače malo „ustavnu”. Ako i upućuje nekoliko pohvalnih reči skupštini plemstva, zemstvu i raznim socijalnim organizacijama, koje su požele sreću imperatoru prilikom rođendana carevićevog, on ne govori ni reči o njihovom traženju političkih prava ni željama javnoga mnjenja.
Međutim, obznana baca potpuno u zaborav manifest kod javnog mnjenja. Bez sumnje, u dubini svoje svesti, liberali su ubeđeni u neiskrenost carevu, a radikali ne veruju ni za trenutak da on može da bude sposoban da iskreno daje ustupke. Ali štampa likuje jer ima interesa tumačiti polu-ustupke otete od cara u smislu narodnih želja. Direktor „Novoe Vremja” Suvorin „plače od radosti, oseća se podmlađen” i tvrdi da od toga „istorijskoga dana niču krila Rusiji” i istina je, u prkos manifestu. Od izjave delegata zemstva novembra 1904, ova obznana beleži najvažniji korak na putu ka ustavnom režimu. Obznana ne utvrđuje način sazivanja „najdostojnijih” koji imaju da predstavljaju narod. On poverava tu brigu jednoj komisiji, kojoj predsedava Buljigin. Ali vlada, koju više zanima svršetak bitke kod Mugdena, ni najmanje se ne žuri da obrazuje tu komisiju. Mnogobrojni administrativni i socijalni organizmi traže, preplavljajući Buljigina projektima, da budu u njoj zastupljeni. 25. marta Buljigin izjavljuje jednoj delegaciji Opštinskog veća u Moskvi, da će predstavnici gradova i zemstva biti u njoj. 31. marta zvanični kominike objavljuje da će, pored predstavnika vlade i „ličnosti, poznate sa svoje aktivnosti učestvovati”. Petnaest dana docnije, novi kominike određuje tačno da će car imenovati komesare. 19. maja izjavljuje se da su „prethodni radovi” gotovo „završeni”, i da se treba „nadati” da će komisija biti sazvana za 28. juni. Najzad, posle tri meseca, komisija nije još pozvana; ne zna se čak ni ko je sačinjava. Pošto se čulo za Mugden, doznaje se i za Cušimu. Pred novom eksplozijom javnoga protesta, vlada žuri da objavi da „komisija” Buljigina neće biti sazvana, i da bi se dobilo u vremenu, ministrov projekt biće direktno predan na ispitivanje ministarskom komitetu i Carskome savetu, kao i na potvrdu imperatoru. Od 26. maja do 8. juna ministarski komitet studira, na brzinu, dvadeset i pet prvih članova projekta, čija sadržina počinje odmah da se prepričava u narodu. Taj projekt daje puno pravo skepticizmu liberala u pogledu na dvosmislenu obznanu od 18. februara do 3. marta. Iako on predviđa Dumu, ona je u stvari samo skromna savetodavna skupština, koja neće dati narodu da upravlja njegovim suverenitetom. NJena zakonodavna uloga biće ograničena na pripremanje zakonskih projekata, koji, da bi bili završeni, treba da budu primljeni od Carskoga saveta i sankcionisani od imperatora. U budžetskoj materiji, ona će imati samo savetodavni glas, a pitanja koja se odnose na narodnu odbranu, biće izuzeta iz njene kompetencije. Način glasanja uzeće se iz principa podele klasa i podsećaće na izborni zakon zemstva iz 1864. godine.
Vladi nije više moguće da silom uništi revoluciju, koja je već poljuljala snagu autokratskog režima, garnizoni su slabi i malo sigurni, a aktivna vojska nije se još vratila iz Mandžurije. Ni stvarni diktator, Trepov, značajni ljudi kakvi su ostali ministri, nisu u stanju da umire zemlju. Po opštem mišljenju zvaničnog sveta samo jedan čovek može to da uspe. To je Vite, koji zato što je zaključio Portsmutski mir, dobija titulu grofa i vraća se iz Amerike kao pobednik. I Nikolaj II pristaje da primi njihovo mišljenje. Dana 22. oktobra Vite predaje caru jednu predstavku u kojoj izjavljuje da treba izabrati jednu od dve mogućnosti: ili vaspostaviti jaku diktaturu da bi se ugušila buna, ili „podariti ustanove i priznati ustavnu organizaciju koja bi odgovarala političkim željama jasno izraženim od većine ruskih društava i koja bi stvarno jamčila solidnost građanskih sloboda narodu. On ne krije da prva solucija njemu ne daje nikakav izgled na uspeh, a na drugoj naročito ostaje, na onome što on naziva „zakoniti red” iz straha da izgovori reč „ustavnost”, koja je odvratna caru. Da bi se postavio taj red, on misli da treba dati jedinstvo vladinom delu i dati dokaza potpune iskrenosti u ostvarivanju obećanih reformi, osiguravajući slobodu izbora u carskoj Dumi, imajući poverenja u narodno predstavništvo i poštujući njegovo dostojanstvo. Prisni prijatelji dvora rade na tome da akt koji bi dao slobode ne bude potpisan od Vitea; dobročinstva dodeljena narodu od cara, tvrdio je Trepov, ima da budu objavljena u manifestu samoga cara, da bi tako podigla i njegov prestiž. I car je za to, i traži od Vitea nacrt manifesta. Taj nacrt njemu je predat u Peterhofu 28. oktobra. Pošto mu se ne dopada, on određuje Goremikina i Barona Budberga da sastave dva druga u kojima više nije reč o davanju prava zakonodavstva Dumi i koji, u mesto da ovlašćuju vladu da bdi na uvođenju obećanih sloboda, objavljuju samo davanje prava slobode narodu — želi se, kao što mu je kazao Trepov, da slava toga davanja prava ozari cara, a ne „predsednika buduće republike”, kako već zovu grofa Vitea na dvoru. Vite, kome car šalje oba nacrta, odgovara da pisac primljenog nacrta treba da se imenuje za predsednika saveta. Kako u to vreme vlada opšti štrajk, on je potreban na dvoru i 30. oktobra ponovo je pozvan u Peterhof. Car je uvek neodlučan, ali veliki knez Nikola Nikolajevič, prestravljen železničarskim štrajkom i uplašen idejom da će biti imenovan za diktatora, preti da će se ubiti ako car ne potpiše manifest sastavljen od Vitea. Tada se car rešava i potpisuje manifest 30. oktobra. Ovaj manifest, koji bez obzira na mnoge nepotpunosti, otvara prvu pukotinu na apsolutnoj vlasti carevoj, i zbog toga Nikolaj neće nikada oprostiti Viteu što ga je terao da potpiše da „nameće vladi dužnost da izvrši čvrstu volju cara”:
1) „da ustupi narodu sigurnu građansku slobodu, osnovanu na stvarnoj ličnoj slobodi, slobodi savesti, slobodi reči, zbora i udruživanja”
2) da „prizna nepokolebljivi princip kojim nikakav zakon ne može stupiti u važnost bez odobrenja carske Dume, i da osigura izabranicima naroda mogućnost da stvarno saučestvuju u kontroli zakonitosti dela „vlasti”
3) „dozvoliti da učestvuje na izborima Dume — ne odlažući već zakazane izbore i u koliko prestojeći saziv Dume to bude dozvoljavao — klase narodne, koje su do sada bile potpuno lišene prava glasa, ostavljajući novom izbornom zakonu brigu da razvije princip opšteg prava glasa”. U svome izveštaju, objavljenom u isto vreme kad i carski manifest, Vite podvlači uslove pomirenja vlasti i naroda. Po njegovom mišljenju neredi nisu ni efekat propagande ekstremista, ni posledica mestimičnih nedostataka režima, već rezultat „želje celoga ruskoga društva da dobije zakonski poredak osnovan na građanskim pravima”. Ne čekajući da Duma ozakoni novo stanje stvari, potrebno je odmah ostvariti glavne principe „slobodu štampe, savesti, zbora, udruživanja i ličnu slobodu”, kao i jednakost sviju građana pred zakonom „ma koje bili vere i nacionalnosti”. „Vlada će zatim imati za dužnost da postavi zakonski poredak, saglasan jasno izraženim političkim željama većine u zemlji”. Kako je nemoguće da zemlja od 125 miliona stanovnika koji pripadaju raznim narodnostima, primi i prilagodi se od jednom principima novoga oblika vladavine, to je „neophodno potrebno stvoriti jednu vladu homogenu i sa istim ciljem”. „Vlada ne treba da pravi smetnje rešenjima Dume.” „Poslovnik Dume može se menjati i dopunjavati, ukoliko se budu pojavili njeni nedostaci, a i prema potrebama.” Isto tako je neophodno uvesti u carski savet izabrane članove kako bi se ostvarili „pravilni odnosi između te ustanove i Dume.” Najzad, da bi se ostvarile sve ove mere treba, boreći se protiv „svih radnji koje otvoreno prete društvu i državi, osloniti se na zakon i na prisnu vezu sa umerenom većinom društva”, i pokazati se „veran i iskren” u primenjivanju novih zakona. Očevidno, Vite namerno podvlači sve šupljine režima. Kako nijedan uslov koji on nabraja neće biti ostvaren, njegov izveštaj objašnjava unapred zašto manifest od 30. oktobra nije doneo smirenje.
Nakon gušenja revolucije 1905. godine pod pritiskom državne represije dolazi do samo kratkotrajnog smirivanja situacije koja se ubrzo počinje pogoršavati po vladajuću elitu. Tokom 1910. godine Rusiju potresaju samo 222 štrajka i od toga je bilo 8 političkih. Već 1913. godine broj štrajkova je 2404 i od njih policija kao političke ocenjuje njih 1034, a samo u prvom delu 1914. godine (do avgusta) imamo 3534 štrajka od kojih je 2565 poličkih. Sve u svemu Rusija se u trenutku izbijanja rata nalazi u predrevolucionarnom razdoblju, ali čak ni car toga nije svestan jer mu policija u izveštaju iz 1913. godine javlja da se broj nemira smanjuje i kako nema opasnosti od revolucije jer se svi problemi mogu rešiti bez pomoći vojske. Car Nikolaj II je od leta 1915. preuzeo vrhovnu komandu nad ruskim snagama u ratu, a državne poslove prepustio je svojoj supruzi, carici Aleksandri i Raspućinu, dvorskom svešteniku koji je uživao njihovo veliko poverenje. Zbog Nikolajevog apsolutističkog vladanja zemljom, Duma i vlada nisu imale nikakvog političkog uticaja. Duma je bila formirana od Naprednog bloka kojeg su činili liberali i parlamentarna većina, a okupljao je 2/3 Dume. Oni traže amnestiju za političke zatvorenike i sastavljanje vlade od njenih članova (jer žele participirati u vlasti) što car odbija i raspušta Dumu 1916. godine. Nakon što je parlament ponovno sazvan, car nije napravio reforme koje je tražio Napredni blok pa se kriza produbljuje. Duma ga optužuje za veleizdaju. Dolazi do pada vlade zbog ostavke ministra spoljnih poslova Sazonova, pa Nikolaj II za premijera postavlja Štirmera a za ministra unutrašnjih poslova Protopopova, koji su obojica Raspućinovi ljudi. Zbog samovolje u izboru članova vlade i vođenju rata krajem decembra 1916. nezadovoljstvo biva sve veće. Car i carica gube potporu radništva i seljaka (zbog vojne mobilizacije bez kriterija i zbog zaustavljanja proizvodnje), aristokratije (koja traži smenu Raspućina) i generala (nisu odani zbog neslaganja oko rata). Vladajući su očekivali nemire građana, no ne u većoj meri, pa je pokret masa iznenadio vlast koja nije smatrala da treba pripremiti vojsku. Dana 8. marta 1917. u Petrogradu izbijaju nemiri zbog krize u snabdevanju hlebom koja je nastala zbog diverzije na železnici. Nakon što su se dva dana okupljale po fabrikama i ulicama, mase kreću prema centru uzvikujući „Dole apsolutizam!“ Napredni blok u Dumi pokušava iskoristiti događaje izazivajući ostavku Vlade koja pada nakon jedva 48 sati. Revolucionari zauzimaju Finski kolodvor i oslobađaju političke zatvorenike (menjševike) iz Petropavlovske tvrđave. Nakon što je nestala službena vlast, formirala se nova podeljena vlast između Izvršnog komiteta Dume kojeg čini liberalna buržoazija (ima više uticaja u vladanju pa premijer postaje knez Lavov, a ministar spoljnih poslova Miljukov) te Sovjeta radnika i vojnika – socijalisti. Oni se razilaze u stajalištima. Sovjet traži trenutnu abdikaciju cara, a odbor Dume traži nametanje caru nove vlade po vlastitom izboru, ali ne i abdikaciju. Zajedničko rešenje pronađeno je podelom ministarstva između dveju strana, a odbor Dume pristao je tražiti abdikaciju cara u korist nekog drugog člana carske porodice. Dana 16. marta Nikolaj II se odrekao prestola u korist svoga brata, kneza Mihaila. Međutim, Mihailo sledeći dan u Dumi nije dobio podršku cele vlasti, već samo buržoaskih liberala. Mihailo shvata da carstvo nema budućnost te sam potpisuje abdikaciju. Dana 17. marta, Rusija je postala republika.
Car je nakon Februarske revolucije zajedno s porodicom interniran prvo u Carsko selo, a nakon što mu je Ujedinjeno Kraljevstvo uskratilo azil, u Toboljsk. Kada je izbila Oktobarska revolucija carska porodica je premeštena u Jekaterinburg, gde je 1918. pobijena. Dana 17. jula 1918. godine, car Nikolaj II i njegova porodica su ubijeni u podrumu kuće u kojoj su bili premešteni. Car i njegova porodica su bili probuđeni u 10:30 uveče, i rečeno im je da se obuku, nakon čega su bili odvedeni u mali podrum gde su im rekli da će da ih slikaju. Umesto fotografa, Crvena garda je stala na vrata. Urovski, koji je bio deo Crvene garde je rekao „Moramo da vas upucamo sada” i upucao je cara sa revolverom na kratkoj distanci, caricu Aleksandru, prestolonaslednika Alekseja i četiri njegove sestre. Takođe je upucao i kuvaricu, kućnu pomoćnicu, doktora i njihovog psa DŽimija. Pre nego što je svanulo, njihova tela su bila prevezena kamionom u napušten rudnik, gde su pažljivo isečeni na komade, natopljeni benzinom i upaljeni. Veće kosti su bile rastopljene u sumpornoj kiselini. Bilo je proglašeno da „svet nikada neće saznati šta smo uradili sa njima”. Ubistvo carske porodice je poslalo udarni talas užasa kroz vladajuće porodice Evrope. Ubistvo Romanovih je bila definitivna izjava stalnog odbijanja starog režima. Do dana današnjeg postoje rasprave oko toga zašto je carska porodica bila ubijena. Trocki je kasnije priznao da je izvršenje ubistva Romanovih imalo veću poruku. On je rekao da je „ubistvo cara i njegove porodice bilo potrebno ne da samo uplaši neprijatelja, već i da uzdrma naše redove, da se pokaže da nema povlačenja u stare misli”.
IZVORI I LITERATURA
Kenez, Peter, A History of the Soviet Union From the Beginning to the End, Cambridge University Press, 1999.
Miljukov, Pavel, Istorija Rusije, Beograd, Narodna kultura, 1939.
Ostavi komentar