Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
U tekstu Predstave o drugom i drugačijem u Ćopićevim delima za decu u okviru temata (Predstave o drugom i drugačijem u književnosti za decu) sa Savetovanja 2013. godine, autorka razmatra nekoliko vidova Ćopićevog predstavljanja drugačijeg: najpre, kroz sagledavanje slika o nacionalno/etničkoj drugosti, zatim kroz susretanje Ćopićevih junaka sa onostranom drugošću pojedinih bića i hronotopa, i najzad kroz razmatranje socijalne drugosti koja se ograničava na model prosjaka, kao osobitog „autsajdera“. Susreti sa drugim uglavnom su proizvod radoznale čežnje za novim kao putu za beg iz čamotinje, a kako autorka navodi, „poistovećivanje svog i tuđeg, ogledanje jednog u drugom, odvija se po pravilu preko prepoznavanja istovetne nevolje i sudbine, jada koji čoveka može da snađe bez obzira na to što je ovaj pridošli izdaleka“ (Šarančić Čutura 2013: 27). Primera radi, Nasradin Hodža, verujući da nema granica među ljudima izgovara kako nema u čoveku ni Vlaha ni Turčina, samo postoji golema ljudska beda i nevolja. Ćopićevo delo na ovaj način uspeva da relativizuje predrasude i Snežana Šarančić Čutura primećuje kako je ta igra ponuđena ne zbog negacije njihovog postojanja, već kako bi se potcrtala njihova potencijalno komična strana i stalna dvostranost. Prostorna drugost objašnjena je na primeru mlina potočara iz Bašte sljezove boje, mesta između svetog i profanog, dnevnog i noćnog, našeg i njihovog, kako bi se došlo do zaključka da „ambivalentan odnos Ćopićevih junaka prema onostranom izvire iz pristupa usmene tradicije koji u svemu vidi dva lica, svetlu i tamnu stranu, izvor blagodeti i izvor smrtne opasnosti, zaštitu i pretnju, ljudsko i nadljudsko“ (Šarančić Čutura 2013: 29). Sagledavajući odnos prema prosjacima – putnicima u celokupnom Ćopićevom delu, autorka uočava kako ovde izostaje doslovnost njihovog stereotipnog poimanja kao izopštenika, dok je nagovešten kulturološki kod koji u prosjacima uočava „fragment divinizovanog, ili metaforu poetskog“, te manir prepoznavanja dragog u nepoznatom prepoznaje kao jedan o najčešćih Ćopićevih stavova, kada je reč o poimanju drugačijeg.
Poslednja dva teksta Snežane Šarančić Čuture o Branku Ćopiću u časopisu Detinjstvo objavljena su povodom jubileja – Rableovski eho pod Grmečom za stogodišnjnicu piščevog rođenja 2015. godine, a komparativni esej Više od savremenika: Branko Ćopić – Dušan Radović – Stevan Pešić, zapis je povodom godišnjica smrti (2024). Traganje za duhom Rableove literarne vizije u književnosti za decu Branka Ćopića složen je zadatak, a autorka navodi da sve što je prepoznato kao rableovski eho u Ćopićevim delima za decu, prepoznato je samo kao aluzija na gargantuelovsko-pantagruelovsku sliku sveta. Takve su, primera radi, pesme rugalice, đačka stihoklepanja, stihovane podbadalice (Čekam napad, slutim šibe, sve se vrtim poput ribe), kao deo verbalnog identiteta Ćopićevih junaka. To su i vašarski povici u Doživljajima mačka Toše, čudni mamci i proricanja, tj. čitava karnevalska atmosfera. Autorka navodi da iako nije reč o Parizu, ovde možemo raspoznati srodan odnos prema „raskalašnosti lagarije, magiji šarlatanstva, snazi parodije, sugestivnosti hiperbolizacije, važnosti telesnog (jela, pića, gozbe, pijančenja) kao legitimnom delu imaginacije i književne teksture“ (Šarančić Čutura 2015: 63). U ovaj koloplet spadaju i kletve kao provokativna poetička žaoka prema puritanskoj predstavi o idealnom štivu za decu („đavo te meto na svoj nenarodni nakovanj“, „vrag mu gnjate prebio“, „đavo je koprivama škakljao“, „đavo s njom glogove po Kozari mlatio“, „vrag mu babu osedlao“, „psi mu bradu lizali“, „zagrmilo u te“, „ubolo te june“), što su bezazlene fiktivne kletve, kao odušak nekom čuđenju, u kojima svakako možemo pronaći Rablea. Zakletve, oblapornost junaka („Dabogda ratovao s pečenim prasetom ako lažem“), gegovi i mangupluci, urnebesluci, parodijska rastakanja crkvenog jezika i žanra, likovi pušača-dojenčeta i devojčice-rakijašice, nizovi raspojasanih sveštenih lica kao i katalog novih svetaca, relativizacija svetog i profanog, autoriteta, institucija, pa i starosti – neki su od elemenata na čiju rableovsku crtu detaljnim ispitivanjem ukazuje autorka, navodeći kako se ovde ni u kom smislu ne podrazumeva rugalački vid unižavanja, niti je reč o nebrižljivosti za lepotu pripovedanja, već o osobenom stilskom postupku.
Naposletku, u nedavno objavljenom tekstu o godišnjicama smrti (Branko Ćopić i Dušan Radović 40, Stevan Pešić 30), Ćopić je okarakterisan kao:
„po popularnosti nesamerljiv sa drugima, pesnik istine da sve na svetu ima bar dva lica, sav u poništavanju granica između usmenog i pisanog, pevanja i pripovedanja, starosti i mladosti, mudrosti i naivnosti, komičnog i melanholičnog i svih drugih, navodno nepomirljivih razdvojenosti, pisac koji je branio dečje (i ne samo dečje) pravo na lagariju, pustolovinu, slobodu i pobunu i sačuvao zlatni odsjaj zavičaja, čovečnosti, dobrote i detinjstva u nizu dela od kojih se najčešće pominju Ježeva kuća (1949), Doživljaji mačka Toše (1954), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Čarobna šuma (1957), Orlovi rano lete (1957), Magareće godine (1960), Glava u klancu noge na vrancu (1969), Bašta sljezove boje (1970), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Delije na Bihaću (1975)“ (Šarančić Čutura 2024: 85)
Esej o književnicima čije su stvaralačke i privatne veze nadišle saputništvo u vremenu i prostoru koji su za života delili, Snežana Šarančić Čutura počinje napomenom da su kao pesnici za decu prvi put zajedno bili u Antologiji srpskog pesništva za decu (1984) Dušana Radovića, i čitaoce upoznaje sa repertoarima pozorišta u periodu kad su njihove predstave postavljane u isto vreme, ističe kako su kao često nagrađivani pisci, delili su trenutke i u svečanom okruženju, da su ih spajali i brojni drugi konteksti i povodi: od čitanki, lektira, antologija, hrestomatija, preko radija, televizije i pozorišta, do raznovrsnih književnih događaja, svedočanstava šta su jedni o drugima govorili, lepih reči i preporuka, pisama i posveta. Ovaj tekst zbornik je mnogostrukih preplitanja stvaralačkih puteva, ali i apologija prijateljstvu trojice velikih pisaca.
Kao jedan kuriozitet autorka navodi početak saradnje između Ćopića i Radovića, koji je u godinama koje su usledile na obostrano zadovoljstvo i radost intenziviran i razvijen do granica pravog prijateljstva:
„Susreti Branka Ćopića i Dušana Radovića otpočeli su prvih godina po svršetku Drugog svetskog rata u redakcijama Pionira, Pionirskih novina i Poletarca, smeštenih u istom stanu i sa manje-više istim uredničkim timom i urednicima, Ćopićem i Jelenom Bilbijom. Detalji su poznati iz Radovićevih sećanja: kao student napisao je pesmu za decu i poslao je Poletarcu 1947. potpisan kao Rajka Tokić, pa nestrpljiv da dozna hoće li od objavljivanja išta biti, otišao do redakcije i od Bilbije saznao da su se Ćopić i Arsen Diklić, zaintrigirani novim pesničkim imenom, spremali da odu na kućnu adresu nepoznate poetese i upoznaju je (2006: 14–15). Tako je, u auri anegdote, Branko Ćopić – tada s nekoliko prestižnih nagrada u rukama i uveliko slavan i slavljen – ovekovečen kao jedan od prvih književnika koji su podržali Dušana Radovića uključivanjem među saradnike pionirske štampe, a nekoliko meseci kasnije i među urednike“ (Šarančić Čutura 2024: 87).
Snežana Šarančić Čutura u tekstu o ograničenju metodoloških polazišta tumačenja Ćopićevog dela za decu navodi kako „postoji nekoliko ključnih tačaka Ćopićevog poetičkog sistema koje su bitne i o kojima se, baš zato što su bitne, dosledno piše (detinjstvo, priroda, lirizam, patriotizam, humor). I nije sporno što se one kao neka vrsta okosnice ponavljaju, već što se zapažanja i zaključci o njima ponavljaju gotovo doslovno“ (Šarančić Čutura 2008: 95). Na primeru nekoliko tekstova koji su u rasponu od 17 godina objavljeni u časopisu Detinjstvo svedočimo raznovrsnosti tema koje, na prvom mestu, nudi upravo ova autorka, zahvatajući u veliko i nedovoljno ispitano Ćopićevo delo za decu, kako bi novim istraživanjima iznova ukazala na slojevitost i zavodljivost Ćopićevog dela. NJene analize predstavljaju neprocenjiv i pouzdan vodič za sve buduće istraživače Ćopićevog dela, kao i izvor novih ideja i inspiracija za dalja proučavanja.
LITERATURA:
Šarančić Čutura, Snežana (2008). O ograničenjima nekih metodoloških polazišta u tumačenju književnosti za decu – kritička recepcija Ćopićevih dela. Detinjstvo. 2/2008: 93–101.
Šarančić Čutura, Snežana (2008). Ritam detinjstva (još jedno čitanje Ćopićevih „Magarećih godina“). Detinjstvo. 4/2008: 43–51.
Šarančić Čutura, Snežana (2013). Predstave o drugom i drugačijem u Ćopićevim delima za decu. Detinjstvo. 1/2013: 25–33
Šarančić Čutura, Snežana (2015). 100 godina od rođenja Branka Ćopića: Rableovski eho pod Grmečom. Detinjstvo. 4/2015: 61–75.
Šarančić Čutura, Snežana (2024). Više od savremenika: Branko Ćopić – Dušan Radović – Stevan Pešić (zapis povodom godišnjica smrti). Detinjstvo. 3/2024: 85–96.
Pešikan LJuštanović, LJiljana (2013). Novo čitanje Ćopića (prikaz knjige Snežane Šarančić Čuture Branko Ćopić – dijalog s tradicijom). Detinjstvo. 4/2013: 114–118.
Ostavi komentar