Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Borha (Borja) gradić u okolini Saragose, poznat je sve do danas kao mesto i po njemu nose prezime Bordžije, jedna od najozloglašenijih, najintrigantnijih, ali i svakako najznačajnijih porodica u vreme renesanse, u doba kada se ceo svet nalazio na prekretnici epoha.
Poreklo im nije sasvim jasno. Protivnici iz velikaške porodice dela Rovere, odakle je poticao papa Julije II, jednostavno su izmišljali priče o jevrejskom poreklu, a Bordžije su nazivani kasnije marranos. To su bili Jevreji koji su prešli na hrišćanstvo u srednjovekovnoj Španiji. U doba pape Julija II (Đulijano dela Rovere) ove insinuacije naglašavane u nameri da se ocrne Bordžije. Ne postoje dokazi niti je moguće pratiti genealogiju porodice Borha (italijanizovano Borđa ili Birdžija) i potvrditi ovakve tvrdnje. Bordžije su, pak, izmislile da potiču od Pedra de Ataresa, plemića i pretendenta na krunu Aragona u XII veku, osnivača prve cistercitske opatije u Verueli. Iako se radi o bez sumnje važnoj ličnosti, Bordžije su u konstruisanju svog navodno visokog porekla zanemarili jednu prostu činjenicu. De Atares je umro bez dece.
Prvi veliki predstavnik ove porodice bio je Alfonso de Borha (1387-1458) rođen u La Toreti u Kraljevini Valensiji. Roditelji su mu bili Huan Domingo (Domenek u aragonskim dokumentima) Borha i Donsel i Fransina Liansol. Gramatiku, logiku i slobodne veštine učio u Valensiji, doktorirao kanonsko i građansko pravo u Leidi, a i predavao ga, na istom univerzitetu u Leidi neko vreme. Iz 1411. godine propoved jednog od najznačajnijih španskih mislilaca srednjega veka Vinsenta Ferera nakon koje je usledilo navodno proročanstvo da će Alfonso postati veliki čovek. Iako izabran nije bio 1416. godine, zbog protivljenja aragonskog kralja, bio na saboru u Konstancu, ali podržavao je jedinstvo crkve. Dve godine potom, 1418. godine Alfonso Borha je postao rektor Svetog Nikole u Valensiji, kao prorektor univerziteta u Leridi 1420-1423. godine. Ubrzo od 1424. godine bio je već u službi aragonskog kralja i apostolski administrator Majorke. Odbijena je bila kraljeva želja da Bordžija postane kardinal, Martin V bio protiv toga. Podržavao je u vreme Velike šizme zapadne crkve protivpape Benedikta XIII i Klimenta VIII, i čak naterao potonjeg da se pokori Martinu V 1429. godine. Bio je diplomata aragonskih vladara tokom bazelskog koncila 1431-1439. godine. Biskup Valensije je formalno postao od kraja avgusta 1429. godine, nedugo zatim i staratelj maloletnog nezakonitog sina kralja Alfonsa V Ferantea. Konačno, 2. maja 1444. godine nakon izmirenja kralja Alfonsa i pape, Evgenije IV ga proglašava kardinalom, i po tituli bio je kardinal-sveštenik Svetih Četvorice Ovenčanih. Član Rimske kurije je tako postao i zapravo tu je počeo uspon Bordžija u Rimu, a kardinal Alfonso je učestvovao u konklavi 1447. godine.
Osam godina docnije, prvi Bordžija je postao papa, Alfonso je postao Kalikst III. Kompromisni kandidat u sukobima više struja unutar zidina papske kurije, izabran 8. a ustoličen 20. aprila 1455. od kardinala protođakona Prospera Kolone. Situacija u Rimokatoličkoj crkvi, Evropi i svetu je bila u vreme njegovog dolaska na katedru rimskih biskupa jako komplikovana. Carigrad je pao 1453. godine, Osmanlije su bile u nezadrživom naletu. Prva reformatska učenja i nezadovoljstvo unutar crkve su potresali samu ustanovu na čijem je čelu bio Kalikst III. Slanje papskih nuncija po Evropi za borbu protiv Turaka bila mu je prva misija. Odbrana Beograda 1456. godine, kao i zapovest upravo ovog pape da crkvena zvona se oglašavaju u podne su potom usledili. U znak ove pobede određena je proslava Preobraženja 6. avgusta svake godine.
Iako je pontifikat Kaliksta III bio kratak, svega tri godine, niz je zanimljivih momenata bilo iz njegove karijere kao rimskog biskupa. Bula Inter Caetera i potvrda portugalskih prava na teritorije u zapadnoj Africi, potvrda Reda Hrista pod Enrikeom Moreplovcem su značajne njegove veze sa Velikim geografskim otkrićima. Rehabilitacija Jovanke Orleanke 1455-1456. godine, kao i kanonizacija Vinsenta Ferera i još nekoliko svetitelja su važne aktivnosti. Rehabilitacijom francuske ratnice zapravo je donekle priznao grešku papstva za osudu Device Orleanske. Navodna ekskomunikacija Halejeve komete koja je bila loš znak se vezuje za ovog papu iz kuće Bordžija. Verovatno je neka kasnija legenda pošto se u njegovim molitvama za Beograd 1456. godine nigde ne navodi kometa, a kad je opsada prošla, niko je nije ni mogao više videti. Potvrdio je osnivanje univerziteta u Grajfsvaldu, uzdigao više kardinala, među kojima i Rodriga Bordžiju, koji mu je bio kardinal-nećak. Time je počeo uspon docnijeg najzloglasnijeg pape u istoriji. Kalikst III je umro 1458. godine. Iako je bio optuživan da je rasprodao rukopise iz biblioteke, i malo mario za humanizam u odnosu na druge pape toga doba, ipak se ceni kao pobožan i zbog doprinosa borbi protiv Turaka.
Vrhunac uspona porodice Borha je u doba Rodriga Borhe, potonjeg pape Aleksandra VI. Rođen je 1. januara 1431. godine u Sativi, ime dobio po dedi po ocu, a otac mu je bio Đofre Lansol i Eskriva, majka dalja rođaka Izabela de Borha i Kavaniljes. Majčino prezime uzeo po ujakovom izboru za papu 1455. godine. Od 1445. godine je služio u sakristiji valensijske katedrale, a bio i kanonik Valensije, Barselone i Segobe 1448. godine. Studirao u Rimu (papskom potvrdom zadržao prihode iz Aragona) kod Gasparea od Verone, a u Bolonji bio najbolji student i doktorirao pravo. Rodrigo Bordžija je 1455. godine postao biskup Valensije, ubrzo kardinal, a onda je postao i vicerektor Kurije kad je uspešno ugušio pobunu u Ankoni. Stekao je veliko poverenje Kaliksta III i naslednika na tronu Svetog Petra, te je na toj poziciji ostao sve do 1492. godine. Jedan od odlučujućih glasova kao kardinal je bio u izboru pape Pija II, zahvaljujući čemu je dobio još položaja koji su nosili sa sobom još prihoda.
Već 1460. godine se pojavila navodna optužba za orgiju koju je Bordžija organizovao, ali je stvar izglađena, papa oprostio Rodrigu ovaj navodni greh. Ubrzo potom, 1462. godine rođen prvi sin Pedro Luis od nepoznate ljubavnice. Rodrigo je bio vešt političar i izdejstvovao na konklavi da 1464. godine novi papa postane Pavle II, što mu je garantovalo sačuvane pozicije, a čak je uvećan uticaj papske kancelarije na dešavanja na Kuriji. Rodile se ćerke Izabela i Đirolama 1467. i 1469. godine, a Rodrigo je čak bolovao od kuge ali se oporavio. I ove su ćerke bile od neke nepoznate ljubavnice. Rodrigo Bordžija je nastavio svoju političku karijeru, tako što je 1471. godine izgurao za papu Siksta IV i postao papski legat za izmirenje Aragona i Kastilje. Ubrzo je postao kardinal-biskup, a odobrio je brak Fernanda i Izabele, bio kum prvom njihovom detetu. Dobre odnose sa aragonskim kraljem Rodrigo je nastavio tako što je podržao Fernanda u Aragonu i učinio kraj građanskom ratu koji je u toj državi besneo decenijama. Afera sa Vanocom od Kateneija je svakako najpoznatija od njegovih brojnih. Iz te veze rodila su se neka njegova najpoznatija deca. Sin Čezare rođen 1475, Lukrecija 1480. godine, ali su imali još dece. Vrlo brzo, 1480. godine papa je uzakonio Čezarea, i od 1482. godine mu davao položaje, tada kao sedmogodišnjem detetu.
Konklava 1484. godine bila je prilika za Bordžiju da postane papa, ali se suprotstavila kardinalska struja na čijem je čelu bila porodica dela Rovere, stari i dugovečni neprijatelji španskih Bordžija. Ovaj izbor je suštinski bio Rodrigov neuspeh, ali sporazum sa novim papom Inoćentijem IV pokazao je sve Rodrigove diplomatske sposobnosti. I u ovoj Kuriji bilo je važno mesto za njega. Međutim, 1485. godine izbio je sukob oko mesta nadbiskupa od Sevilje sa Fernandom Aragonskim, budući da je kralj to namenio svom sinu, a Rodrigo je bio papski kandidat. Uprkos žestokom sukobu i čak zarobljavanju Bordžije, stvar je izglađena, Rodrigo je tada odstupio i kao vrsni diplomata ubrzo postao kraljev saveznik. Podrška kralju u papskom ratu protiv Napulja, doveli su do toga da je postignuto izmirenje i položaj Pedru Luisu je čak dat od Fernanda.
U međuvremenu, Đulija Farneze mu je postala nova ljubavnica (ona 15 on 58 godina), organizovao joj venčanje sa Orsinom Orsinijem i njihovo dete čak prikazano je bilo kao dete iz braka sa Orsinijem. Kardinal Rodrigo Bordžija je postao biskup Majorke i Egera, a sa kaločko-bačkim nadbiskupom Petrom Varadijem vodio je višegodišnji sukob oko Petrovaradina i tamošnje bogate cistercitske opatije Svete Marije. Ovaj sukob se nastavio i nakon Bordžijinog izbora za papu i vođen je oko prihoda jedne od najmoćnijih opatija u tom delu hrišćanskog sveta. Rodrigo Bordžija nikada nije zapostavio uspon porodice. Čezare je od 1491. godine bio na studijama u Pizi, od 1492. prvi nadbiskup Valensije je postao.
Poslednja šansa konklava iz 1492. godine i konačno je Bordžiji donela sreću i uspeh! Ubedio je uglednog kardinala Sforcu da pređe na njegovu stranu, a prema rečima savremenika ovo je bila izuzetno skupa kampanja i poraz dela Rovere koji je tu struju u kolegijumu kardinala teško uzdrmao. Slatkorečiv, lep, dobrog nošenja, vrstan besednik, uvek veseo, inteligentan, patron umetnosti, tako je Rodrigo Bordžija opisivan od savremenika. Kao papa uzeo je ime Aleksandar VI. Uprkos glasinama, ali i istorijskim činjenicama koje mu ne idu na ruku, uistinu je ovaj papa bio i borac za Italiju i njeno jedinstvo. Kasniji papa Lav H Medičim, 1492. godine sedamnaestogodišnji kardinal je navodno rekao sad smo u kandžama vuka. Ostaje nejasno da li potiče od njega ova misao, ali svedoči o Aleksandrovim protivnicima.
Sin Đovani je postao vojvoda Gandije, a pontifikat Aleksandra VI obeležio je i početak italijanskih ratova, kao i sukob sa Fernandom Aragonskim zbog podrške koju je aragonski kralj dao kandidatu struje koju je vodio dela Rovere. Bula Inter Caetera i podela prekomorskih zemalja između Portugala i Španije su utrli put razvoju geografskih otkrića. Aleksandar VI je imao i težak sukob sa francuskim kraljem Šarlom VIII, što je dovelo do ratova, a usledilo formiranje Svete lige. Papu je, ipak, teško pogodila smrt vojvode od Gandije i Beneventa, njegovog sina, zbog čega se čak i zatvorio u Anđeosku tvrđavu.
Fratar Đirolamo Savonarola, koji je uzburkao strasti propovedima u Firenci 1495-1498. godine, govoreći protiv korupcije u Rimu, ipak je papstvu bio politički a ne lični rival, i ova epizoda, iako nije Aleksandar VI bio ravnodušan prema njoj, nije uzdrmala temelje njegove vlasti. Međutim, francusko-italijanski odnosi su ipak bili papi u fokusu. Tajni dogovor iz 1499. godine sa Lujem XII je postignut, kralju odobren razvod i novi brak, dok Čezare dobija nove pozicije i mladu iz Navare, pošto je propao pokušaj da sklopi brak sa aragonskom princezom.
U vreme pontifikata Aleksandra VI proglašena je i godina jubileja 1500. (Sveta godina). Tom su prigodom i otvorena sveta vrata na bazilici Svetog Petra, papa nošen na sedia gestatoria u svečanoj procesiji i narednih godinu dana ova su vrata bila otvorena. To je privuklo veliki broj hodočasnika u Rim. Pored brojnih drugih, vezanih najpre za papin život i osobine, još u srednjem veku bila je aktuelna i kontroverza oko ropstva, odnosno njegova prećutna podrška ovom fenomenu u Novom svetu, budući da isto nije nikad direktno osudio, već je od pape stigla samo potvrda Kolumbovih otkrića i poseda u Novom svetu. Postoje oprečna mišljenja da se radi o podršci hristijanizaciji tih predela, pa i pokušaja da se Aleksandar VI prikaže kao papa koji je osudio ropstvo i nije bio podrška trgovini robljem. NJegovi prethodnici, kao i pojedini naslednici, su ipak otvorenije osuđivali ropstvo i trgovinu ljudima.
Početkom XVI veka Aleksandar VI se mešao u sukobe u Italiji, hteo savez sa Francuskom pod uslovom da Čezare dobije Siciliju, ali mu je uskoro usledio kraj. Nakon večere sa sinom na samom početku avgusta 1503. godine, papa se razboleo i pao u postelju, umro 12. avgusta.
Jedan češki humanista iz Lobkovica mu je sastavio i epitaf, koji glasi:
Epitaphian Alexandri Papae
Cui tranquilla quies odio, cui proelia cordi
et rixa et caedes seditioque fuit,
mortuus hac recubat populis gaudentibus urna
pastor Alexander, maxima Roma, tuus.
Vos, Erebi proceres, vos caeli claudite portas
atque Animam vestris hanc prohibete locis.
In Styga nam veniens pacem turbabit Averni,
committet superos, si petat astra poli.
Bordžije sklone nepotizmu, širenju i jačanju porodičnog bogatstva i moći, verovali su samo svojim ljudima, pošto su prezreni bili od italijanskih velikaških kuća. Aleksandar VI je taj nepotizam doveo do vrhunca. Čezare, njegov najpoznatiji sin je bio obrazovan u Peruđi, sjajan vojnik i vešt diplomata, čak i kondotijer u sukobima u Italiji, živeo do 1507. godine. Nakon očeve smrti bio je najpre saradnik pa ljuti rival Fernanda II Aragonskog. Ubijen je, tj. podlegao ranama pošto je povređen kopljem 1507. godine u zasedi u Navari. Optužbe da je otrovao brata Đovanija su neproverene, iako je bio zacelo sklon intrigama, te bio osoba ogromnih ambicija, Čezare izvesno nije ubio brata. Želeo je da napreduje, u tome nije birao sredstva, Makijaveli ga u Vladaocu spominje, ne bez razloga kao dobrog vladara Romanje.
Lukrecija Bordžija, svakako najpoznatija ženska osoba iz ove kuće, u suštini je bila oruđe u rukama oca i brata. Obrazovana žena, izrazito sposobna u administraciji, čak je i vodila prepisku Kurije za vreme njenog oca i Ferare. Tri braka, sa Đovanijem Sforcom bila u braku od godinu dana, i od Đovanija Sforce potiču optužbe o incestu Lukrecije i njenog oca. Na kraju je morao potpisati dokument da je impotentan i brak je poništen. Lukrecija je onda bila u braku sa Alfonsom, sinom Alfonsa II dok njenom bratu nije prestalo da znači savezništvo za njihovom zemljom porekla. U kasnijem periodu Lukrecija je optuživana da je masovno trovala. Verovatno je bila žrtva kasnije percepcije njene porodice. Lukrecija Bordžija živela do 1519. godine u trećem braku sa vojvodom Modene Alfonsom d’Este, sa kojim je na koncu i sahranjena. Niz ljubavnih afera joj se pripisuju, čak 10 dece, ali bez dokaza o incestu, orgijama ili zločinima.
Đofre Bordžija naslednik nekih poseda u Italiji i Španiji, takođe je sin Rodriga Bordžije, a porodica Bordžije je navodno i u HH veku imala potomaka.
Teško je dati jednodušan zaključak o ovoj porodici. Bordžije, jedna od brojnih porodica u poznom srednjem veku koja je na ovaj način funkcionisala i tražila svoje mesto pod suncem. Borba za posede, ugled i moć, karakteriše scenu ne samo Italije i ne samo Rima, već cele Evrope, pa i šire. NJihovo ponašanje bez razlike u odnosu na slične pojave tog i kasnijeg doba. Papa Aleksandar VI je uistinu bio i mecena Mikelanđela i Rafaela, podržao osnivanje univerziteta u Aberdinu i Valensiji, primio Jevreje proterane iz Španije, Provanse i Portugala i garantovao im sigurnost.
Poroci Bordžija, kojih je van svake sumnje bilo odviše, ipak su bivali i prenaglašeni od strane neprijatelja. Zločini, razvrat, intrige i spletke prisutne i kod drugih renesansnih prinčeva, ali njima su oni svakako bili lakše oprostivi nego nekom papi. Italijani nisu oprostili došljacima bogaćenje i napredovanje, mnogo toga izmišljeno ili preterano, ali Bordžije, odnosno porodica Borha, tokom poznog srednjeg veka je igrala veoma bitnu ulogu na evropskoj sceni, posebno na Mediteranu. Stoga ne treba da čudi da su ostali inspiracija i u popularnoj kulturi, te da se priče i legende o njima ispredaju do danas.
Ostavi komentar