Borba za prava žena u Francuskoj: delo Žizel Halimi

30/07/2020

Autor: dr Aleksandra Kolaković

 

            Jedno od aktuelnih pitanja u francuskom društvu, pored pandemije koronavirusa i svih političkih, ekonomskih i socijalnih posledica, jesu prava žena, borba protiv nasilja nad ženama i poboljšanje položaja u cilju dostizanja i očuvanja rodne ravnopravnosti. Emanuel Makron, francuski predsednik, takođe je, još od početka svog mandata posebnu pažnju posvetio pomenutim pitanjima. Namera ovog eseja nije da se u potpunosti posveti istoriji borbe za prava žena u Francuskoj, što bi bio obiman poduhvat, već da se kroz delo nedavno preminule Žizel Halimi osvetli jedan deo te borbe kao i istorija francuskog društva, građanskog aktivizma i leve misli u drugoj polovini 20. i na početku 21. veka.

            Ko je bila Žizel Halimi? Jedan od njenih sinova, Emanuel Foks, uz objavu da je preminula dan nakon svog 93. rođendana, izjavio je kako je njegova majka imala „jedan lep život“. A život ove pravnice po obrazovanju i nekadašnje poslanice u francuskom parlamentu bio je posvećen ženskom pitanju i borbi za prava žena, u okviru koga je i pravo na abortus, kao i korpus pitanja značajan za prava žena ne samo u Francuskoj već i širom sveta. Rođena je  27. jula 1927. godine u Tunisu, u siromašnoj porodici. Majka joj je bila sefardskog porekla, a otac beberskog. Porodica je bila tradicionalno konzervativna. Činjenica da je njenom ocu bilo potrebno vreme da u patrijahalnoj sredini prizna da je dobio ćerku i takmičarski duh sa braćom kako je kasnije Žizel Halimi izjavljivala već tada su je uputili na kolosek feminizma i inspirisale njenu borbu.

            Žizel Halimi je još kao dete započela svoje prve proteste i pobune. Sa deset godina je štajkovala glađu kako bi stekla pravo na čitanje i postigla bolje rezultate u školi od svoje braće, a potom je i sa trinaest godina ponovila štrajk kako bi se osolobodila dela obaveza da brine o braći. Koliko je već tada imala energije za borbu i prava, govore i zapisi iz njenog dnevnika – Danas sam osvojila svoj prvi mali deo slobode. Ovo osvajanje slobode nastavila je školovanjem i posebno kao petnaestogodišnjakinja koja odbija ugovoreni brak sa bogatim trgovcem naftom. Uspela je da dobije dozvolu da nastavi školovanje u Francuskoj. Prava i filozofija na prestižnoj Sorboni bili su njen izbor, a kao odlična studentkinja koristila je prednosti stipendiranja.

Nakon studija Žizel se vratila u Tunis gde je postala član advokatske komore i ubrzo sa predmeta ne tako velike važnosti započela da brani one slične sebi po senzibilitetu. Iako je bila Francuskinja, branila je pobunjenike, sindikaliste i separatiste, one koji su se borili za nezavisnost Tunisa. Kasnije, kada je počeo rat u Alžiru 1960. godine, bila je i potpisnica Manifesta 121, kojim se stavila na stranu Žan Pol Sartra i ostalih potpisnika. U potpunosti je bila pristalica dekolonizacije. Žizel Halimi je imala uspešnu karijeru kao advokat od 1956. godine u Parizu. Tada je i zakoračila u svet politike i građanskog aktivizma, borbe za ljudska prava, pre svega prava žena, posebno na abortus. Prvi slučajevi na kojima je radila bili su povezani sa odbranom alžirskih osuđenika. Sarađivala je sa levo orjentisanim advokatima i intelektualcima u ovom periodu, što je bilo u skladu sa njenim senzibilitetom i stavovima.

            Ipak, odbrana dve žene bila je ključna tačka u njenoj ne samo karijeri već i životu. Prvo je 1960. godine postala poznata široj javnosti kao advokat odbrane dvadesetdvogodišnje Alžirke, DŽamile Bupaš, optužene za postavljanje bombe. Reč je o komplikovanom prosecu i dugom suđenju jer je DŽamila osuđena na smrtnu kaznu, ali je bila i žrtva mučenja i silovanja nakon hapšenja koje su počinili francuski vojnici. Nakon višemesečne borbe, DŽamila je prvo osuđena pa pomilovana i na kraju oslobođena 21. aprila 1962. godine, što je bilo i doba okončanja Alžirskog rata. Veliko interesovanje francuske javnosti, a i prekretnica u oslobađanju Alžirke, bila je knjiga svedočanstava sa suđenja. Autorstvo nad ovom knjigom delile su Simon de Bovoar i Žizel Halimi, a Pablo Pikaso je nacrtao portret optužene. Druga odbrana započela je deceniju kasnije, 1972. godine. Žizel Halimi branila je šesnaestogodišnju Mari Kler, koja je abortirala nakon silovanja. Tada je u Francuskoj još bio na snazi Zakon iz 1920. godine na osnovu koga je prekid turdnoće – abortus smatran krivičnim delom. Halimi je već 1971. godine bila jedna od potpisnica Manifesta 343, koje su priznale da su imale abortus, zahtevale besplatan pristup kontracepciji i pravo na besplatan abortus. Iste godine je zajedno sa Simon de Bovoar i Žan Žan Rostand osnovala i feminisitički pokret Choisir (Izabrati), čije je rukovođenje nakon smrti Simon de Bovoar i preuzela. Suđenje Mari Kler postalo je tako platforma protiv Zakona iz 1920. i doprinelo je evoluciji ka Veovom zakonu o dobrovoljnom prekidu trudnoće, koji je usvojen krajem 1974, a na snazi je od januara 1975. godine.

Koliko je uticaj u javnosti imala Žizelina borba za DŽamilu i maloletnicu koja je abortirala nakon silovanja, svedoči nastavak borbe za prava žena u Francuskoj, kao i interesovanje za ove slučajeve čak i u 21. veku. Slučaj silovane maloletnice i angažovanje Žizel Halimi na odbrani dve maloletnice silovane od strane bande 1975. godine postavilo je temelje razvoja ženskih prava i odbrane silovanih žena. Svojom stručnošću kao advokat, ali i snažnom buntovnom prirodom, Žizel je uspela da stekne podršku i utrla je put da Francuska 1980. godine usvoji Zakon kojim je silovanje postalo krivično delo. Među feminističkim pogledima Žizel Halimi izdvaja se i njeno protivljenje nošenju islamskog vela. Ovaj deo odeće i verski simbol je za Žizel Halimi bio napad na dostojanstvo žene, čak i „aparthejd“. Kao inteleketualka leve orijentacije i liberalnih shvatanja jedna je od prvih koja se javno izjasnila i za legalizaciju prostitucije. Takođe, Žizel je rano shvatila moć filma u borbi za prava žena i ravnopravnost. Prva je, 1972. godine, progovorila o svim tada tabu temama i o ženskim pravima u sklopu debata koje su pratile film L’Amour violé. Kasnije, o DŽamili i njenoj strasnoj braniteljki Žizel Halimi snimljen je i film Karolin Iper – Za DŽamilu. Ovaj društveno angažovani film je prvi put prikazan 20. marta 2012. na Frans 3, čime je i novim generacijama u Francuskoj, koja se suočava sa porastom nasilja nad ženama, delom prikazana borba za prava žena i aktivnost Žizel Halimi.

Važan je i ulazak Žizel Halimi u politiku. Kao pristalica levice podržala je kandidaturu Fransoa Miterana za predsednika Republike Francuske 1981. godine. Ovo nije bila novina u njenim stavovima koji su i u ranijem periodu bili leve orijentacije, a čak je sarađivala sa brojnim intelektualcima i političarima koji su pripadali komunističkoj i/ili socijalističkoj partiji. Već 1965. godine Žizel Halimi je učestvovala u Ženskom demokratskom pokretu, koje je radilo na ujedinjenju levih pokreta, pre svega feminističkog, i socijalističke partije. Ovo udruženje je i podržalo kandidaturu Fransoa Miterana za predsednika Francuske. Ušla je u Narodnu skuprštinu Republike Francuske kao poslanica socijalista 1981. godine. Ostala je upamćena kao borac protiv smrtne kazne, inicijator poboljšanja položaja i prava žena, borac za učešće većeg broja žena u politici, a podržavala je i prava homoseksualaca. Ipak, nije bila zadovoljna brzinom realizovanja njenih inicijativa, a skupštinu je označavala kao „bastion mizoginije“. Političku karijeru nastavila je kao francuska ambasadorka pri  UNESKU od 1985. do 1986. godine. U ovom periodu udaljila se od politike Fransoa Miterana, kojim se razočarala, a jedan od njenih sinova je učestvovao i predvodio studentske proteste u ovom periodu. Od 1989. godine bila je specijalni savetnik francuske delegacije u Generalnoj skupštini Organizacije Ujedinjenih nacija. Na evropskim izborima 1994. godine bila je druga na listi Građanskog pokreta.

Nakon političke karijere, tokom koje nije zapostavila borbu za prava žena, Žizel Halimi se vratila advokatskom poslu i posvetila pisanju. Uspela je da u periodu između 1988. i 2011. godine objavi 15 knjiga. Narandžasto mleko (1988), Izgubljena lepotica (1995), Novi uzrok žena (1997), Fritna (1999) i Nepoštovanje advokata (2002). Žena koja je za sebe rekla da ima samo jedan strah „od intelektualne slabosti“, poslednju knjigu Priču o strasti, objavila je u 84. godini života, dakle pre deset godina. Za svoj rad bila je nagrađena ukazom d’officier de la légion d’honneur (2006), a potom promovisana u Commandeur de la légion d’honneur (2013).

Ugled Žizel Halimi u oblasti ljudskih prava i posebno prava žena prešao je granice Francuke i Evrope. U međunarodnim okvirima je delovala kao jedna od osnivačica antiglobalističkog udruženja ATTAC (L’Association pour la taxation des transactions financières et pour l’action citoyenne) osnovanog 1998. godine. Halimi je predsedavala istražnom komisijom tribunala za ratne zločine Sjedinjenih Država u Vijetnamu, a 2009. godine i članica patronata Tribunal Russell sur la Palestine. Aktivisti širom sveta, a posebno obespravljene žene u slabije razvijenim zemljama, su želeli da ih brani. Za javnost u Srbiji, značajno je istaći da je Žizel Halimi bila protiv rata i kasnije bombardovanja Srbije, pri čemu je potpisala peticiju „Evropljani žele mir“ (Les Européens veulent la paix), koju je pokrenuo deo pokreta Nova desnica. Za istoriju prava žena bitno je i njeno prisustvo 23. februara 2010. godine u Narodnoj skupštini Francuske kada je usvojena evropska rezolucija usmerena ka harmonizaciji evropskog zakonodavstva u vezi sa pravima žena.

Stvaralaštvo i aktivnosti Žizel Halimi u svetlu istorije feminističkog pokreta biće detaljeno proučavani u budućnosti. Ona je dvostruko značajna jer je i  svedok i akter ključnih događaja u femnističkom pokretu.  Francuska štampa, kao i svetski mediji povodom njene smrti podsetili su čitaoce na njenu borbu i neke od najpoznatijih izjava. Jedna od onih koje će sigurno uticati na feministički pokret i danas jeste: „Svaki od ženskih zahteva radikalno dovodi u pitanje naš način života“.   Upravo na ovu izjavu podsetio uticajni ženski časopis ELLE kada je kao omaž njenom životnom delu – borbi za prava žena – publikovao intervju iz 1979. godine, koji je i pored svih promena u sferi ženskih prava i ravnopravnosti polova, zbog osećaja za borbu Žizel Halimi aktuelan i kao takav putokaz novoj generaciji feministkinja u Francuskoj i svetu. U Srbiji je delo ove Francuskinje još nepoznato, kao i njeni stavovi o bombardovanju 1999. godine, stoga je ovaj esej napisan u nameri da se ukaže na jednu značajnu političku i intelektualnu ličnost Francuske, kao i da se podstakne naučno proučavanje uloge i mesta Žizel Halimi u razvoju prava žena i feminističkog pokreta.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja