Autor: Željko Injac, novinar
Nakon ruskog filma „Ostrvo“ prirodno je iskrslo pitanje: Da li može da se realizuje neka vrsta pravoslavne filmske kulture, koja bi se nakon čitavog jednog veka anti-religizone kinematografije, kakva je bila u većini pravoslavnim zemljama pod komunističkim režimom, najzad počela ostvarivati kroz jedan drugačiji pristup religiji? Nesrećna kinematografija postkomunističkog perioda se uglavnom bavila tranzicionim društvom i propalom ekonomijom i potragom stanovništva istočne Evrope za boljim životom i sređenijim društvenim sistemom i eventualno u retkim filmskim ostvarenjima identitetom. Religioznom tematikom gotovo da niko nije našao za shodno da se bavi. Ako su u nekim filmovima, koji su primarno bili istorijski, tu i tamo bile dodirnute religiozne teme, to je bilo ovlaš i uz puno neznanja. To se može pripisati nedovoljnom verskom obrazovanju samih scenarista i reditelja ali i njihovim strahom da se upuste u jednu tako ozbiljnu tematiku kojoj nisu dorasli. Kod naroda istočne Evrope religija ipak uživa veliko poštovanje, te nijedan filmadžija ne želi da zbog mogućih pogrešnih postavki bude osuđen i prezren od publike koja mu donosi profit.
Ruska kinematografija je uspela da napravi još nekoliko sličnih projekata ali nikad nije uspela da izađe iz istorijskih okvira, te se ti filmovi prvenstveno svrstavaju u istorijske sa primesama religioznosti. Čisto verski filmski projekti, koji bi se bavili duhovnošću, teologijom, verskom filosofijom i suštinom verskog života su izostali, osim u formi dokumentarnih filmova.
Bojazan je sasvim opravdana jer osim uobičajenog nepoznavanja religiozne forme, običaja, kulta, pa i duha same religije, tj pravoslavlja, scenaristi i reditelji se još moraju suočiti i sa tradicionalnim religioznim jezikom, koji je gotovo stran savremenim gledaocima. O profitu od takvih filmova je izlišno govoriti, jer teško mogu da dostignu gledanost holivudskih blokbastera te je to još jedan u nizu prepreka i ujedno možda i glavni problem.
S druge strane ni savremena teologija, koja je gotovo uspavana nakon postmoderne, nije pokušala da ozbiljnije iskoristi resurse savremene kulture u promovisanju svog narativa. Nije to učinila ni zapadna hrišćanska teologija, tako da ne treba previše računati ni na istočnu pravoslavnu.
Protestantski svet Amerike je za razliku od pravoslavnog i katoličkog ipak pokušao da progura svoj teološki narativ kroz pojedine filmske projekte, mada ni tu nije bilo previše uspeha, niti filma koji bi ostao zapamćen u kinematografiji a da se opet nije bazirao na biblijsku istoriju ili neki drugi period istorije, te se kao takav prvenstveno smatra istorijskim.
Ovo svođenje hrišćanstva na istoriju religije, ili religioznu istoriju, ostavilo je prostora Holivudu i uopšte kinematografiji da se religioznom tematikom bavi u horor žanrovima ili češće sajensfikšn ali na način koji je samo izazivao negativnu reakciju kod vernika tradicionalnih hrišćanskih konfesija i besmislenu kritiku takvih filmskih ostvarenja. Dok s druge strane publici koja nije dovoljno religiozna ili je doslovno nereligiozna stvara sasvim pogrešnu sliku o tradicionalnim hrišćanskim crkvama.
U drugoj polovini HH veka Holivud je više promovisao okultizam, magiju, dalekoistočne religije i gnosticizam nego hrišćanstvo. Hrišćanstvo i islam su se gotovo našli rame uz rame po negativnom prikazu u holivudskim filmovima. Toliko često negativno prikazivani da je to već postao kliše, poput klišea o „zlim“ Rusima i Srbima.
Ne sporeći uticaj raznih lobija u Holivudu ne može se sve pripisati ni teoriji zavere. Glavni problem tradicionalnih religijskih zajednica je ogromno odsustvo interesovanja da ulože ozbiljnija sredstva (koja im, uzgred budi rečeno, ne manjkaju) u filmsku industriju i dobiju filmove koji bi njihov svet religije prikazao u željenom svetlu. Uzima se zdravo za gotovo da Holivud ne voli Boga, naročito ne voli tradicionalnog monoteističkog Boga avramovskih religija (Islama, Judaizma i Hrišćanstva) te se čini kao da se odustalo od pokušaja da se upliviše na kinematografiju i postigne ako ne preimućstvo onda makar ravnopravan tretman sa filmskim projektima koji promovišu okultizam, magiju i dalekoistočni religijski misticizam, a da se pri tom barem pokuša izaći iz okvira istorijskih filmova.
Naravno da je lakše kritikovati sve Den Braunove (i ostalih fantazera) gnostičke konstrukcije i budalaštine, i tako pokazati odsustvo minimalnog verskog entuzijazma, što rado čine i rimski papa i moskovski patrijarh, nego se uhvatiti u koštac sa savremenim kulturnim izazovima. Kritikom pojedinih holivudskih ostvarenja koja su u direktnoj suprotnosti sa hrišćanskom doktrinom Pilatovski se peru ruke pred sopstvenim vernicima ali realno se ne čini ništa naročito na odvraćanju tih istih vernika od prepuštanja fantaziji „šta ako ipak…“. Za razliku od pape Racingera koji je makar otvoreno kritikovao antihrišćanske holivudske filmove, papa Jovan Pavle drugi ne da ih ne kritikuje, nego još podilazi ovakvoj filmskoj produkciji generalizujući hrišćanske vrednosti i poistovećujući ih sa opštim umetničkim vrednostima. Umetnike naziva „genijima graditeljima lepote“ i praktično produženom tvoračkom rukom Božjom. No, ovakvo defetističko i letargično raspoloženje pravoslavnih i katoličkih verskih lidera ne može potrajati dugo, pošto sami vernici žele da vide serije i filmove u kojima će se obraditi hrišćanstvo na jedan zdrav i za njih prihvatljiv način. Žele da vide filmove ili serije o velikim svetiteljima crkve, o monaškom životu, o životu hrišćanske zajednice, o misionarskim podvizima nekad i u savremenom društvu, o mistici molitve, o čudima koja nisu retkost od Španije do Vladivostoka. Žele da vide filmove u kojima su hrišćani Gud gaj, a ne neki silovatelji, masovne ubice i monstrumi, kako je to trenutno kliše u Holivudu. To isto žele i protestanti zapadne hemisfere. Na tu želju vernika oficijelne crkve će morati dati kakav-takav odgovor, pre ili kasnije.
Vernicima je danas neprihvatljivo stanovište prethodnih generacija, da je svaki vid kulture koja istražuje teme smisla ljudskog postojanja ili postojanja života kao takvog i uopšte postojanja ovog sveta, bilo kakva kosmologija ili ontologija, koji na indirektan način ukazuje na nešto onostrano, metafizičko ili natprirodno, prihvatljiv te da otvara dalje mogućnosti za teološko spekulisanje, a samim tim služi hrišćanskoj ideji. Nije prihvatljiv iz prostog razloga što se takav kulturni izražaj pokazao kao teološki ćorsokak sa gotovim nehrišćanskim rešenjima u vidu vanzemaljaca ili paganskih bogova ili kakvog evolucionističkog pseudoreligioznog misticizma. Podilaženje takvoj kulturi od strane verskih lidera hrišćanskog sveta samo je dovelo vernike do podozrivosti prema istim tim liderima. Očekivati da će se zapadno sekularizovano društvo, a s njim i umetnički deo tog društva, samo od sebe preobraziti u neko novo hrišćansko i teološki promišljajuće društvo je ravno dečjoj naivnosti s obzirom da je upravo stroga inkvizitorska kontrola umetnosti i naučne misli od strane zapadne crkve i dovela do tzv prosvetiteljstva i odbacivanja ne samo zapadne crkve i njenih svetonazora, već i celokupnog hrišćanstva. Za postmoderni svet Bog je odavno mrtav, a pogotovo hrišćanski Bog, on je čak i mrtav neprihvatljiv, islamski je prihvatljiviji jer postoji potreba integracije milionskog broja stanovnika islamske vere u zapadno društvo, ali jednako nebitan za takvo društvo, te tu nema više o čemu ni da se piše, slika, snima, priča, filosofira. Jednostavno za savremenu umetnost to je odavno prevaziđena tema.
Pokušaj iznalaženja kompromisa sa otvoreno antihrišćanskom tematikom umetnosti, pre svega filma, poput interpretacije televizijskog kritičara i komunikologa, Horasa NJukomba, filma „Isus Hrist superstar“ u kojoj on naglašava da je sve stvar percepcije konteksta, te da će za jedne ovaj film biti uvredljiv, dok će za druge biti doživljen kao izraz bezuslovne ljubavi, je ništa drugo do kako bi to Srbi rekli „zavođenje za Goleš planinu“ i zamajavanje gledalaca koji imaju religiozne svetonazore. Naravno da ovim tekstom ne preporučujemo vraćanje inkvizicije i oduzimanje slobode izražavanja umetnicima i umetnosti, pa iako je ona često antihrišćanska, potrebno je reći kako stvari zaista stoje. Ako umetnik ima potrebu da snima film ili piše scenario u kojem će da kritikuje religiju ili hrišćanstvo to je njegovo neotuđivo pravo, ali je isto tako i pravo vernika da kritikuju takvu umetnost ili prosto da je ne gledaju, da ne plaćaju takav film u bioskopima, ne preuzimaju ga na internetu itd, a ne da im se podmeće prihvatljivost pod izgovorom umetničkih sloboda i percepcije konteksta.
Nakon gotovo jednog veka kinematografije, hrišćanski, a i drugi vernici, treba da prihvate „realnost na terenu“ da umetnost nije u službi religije, te da neće lako naći film koji zadovoljava njihov verski umetnički senzibilitet ali da njima niko ne brani da snimaju ili finansiraju religiozne filmove. S druge strane, Holivud se najviše religioznosti primakao kroz promovisanje nju Ejdž tematike. Tu naravno ima svakakvog krša ali ima i prilično zanimljivih ideja i rešenja pa i filosofskih postavki o kojim vredi razmišljati. Na kraju Holivud iako je najdominantniji ipak nije jedino mesto na svetu gde se snimaju filmovi. U poslednje vreme ruska kinematografija po kvalitetu ne zaostaje ništa za Holivudom, osim po idejama jer ono što čini, sem istorijskih filma, je puko kopipejstovanje i recikliranje holivudskih ideja. Ima tu povremeno kod Rusa i dobrih filmova verskog sadržaja, kao što je The Priest-San u kome američki glumac japanskog porekla, Tagava, glumi pravoslavnog sveštenika, ali je kliše za ovaj film pozajmljen od nekoliko holivudskih kultnih filmova, pre svega „Rambo“ i nekako je pokušano kalemljenje na film „Ostrvo“. Ovaj film je izazvao veliku pažnju u pravoslavnom svetu, ali nije ostavio dublji trag na vernike. Rusima ipak niko ne brani da snime film o Svetom Serafimu Sarovskom, a zahvaljujući modernim specijalnim efektima, film bi mogao verno da prikaže život ovog velikog ruskog svetitelja sve sa levitiranjem tokom molitve i drugim čudesima svojstvenim pravoslavnom misticizmu. Bez sumnje da bi takav jedan film kvalitetne produkcije visokog budžeta postao svetski uticajan i bio veoma značajan za kulturu hrišćanskog istoka. Da je to moguće i da se može postići čak i dobra zarada pokazuje fil Mel Gibsona „Stradanje Hristovo“ koji je, istina, rađen u nezavisnoj produkciji, ali koji je postigao zaradu na američkim blagajnama od neverovatnih 370 miliona dolara. Iako je Holivud posvađan sa Bogom još od sredine HH veka, pogotovo od talasa sajens-fikšn akcionih filmova ’70. kao što su „Ratovi zvezda“, filmski kritičari nagoveštavaju da postoji ozbiljna publika ne samo u Americi, već i širom sveta koja bi rado dočekala pozitivne filmove o religioznoj tematici. Od novijih filmova pozitivnog verskog sadržaja treba izdvojiti The Blind Side ili kako je kod nas prevedeno „Mrtav ugao“ koji je primarno sportski film ali sa jakom hrišćanskom porukom, zahvaljujući ovom filmu je Sandra Bulok osvojila prvog Oskara.
Ono što je karakteristika holivudskih klišea jeste da promovišu manihejsku sliku sveta, koja je prihvatljiva tinejdžerima i mladima, crno-beli svet u kome nema mesta za nijanse i realnost, svet subjektivne percepcije. Holivud zapravo nikad nije pretendovao da se ozbiljno bavi teologijom. To je ipak jedna filmska industrija kojoj je primarni cilj zarađivanje para i povremeno forsiranje propagande u korist američke superiornosti. Stoga je manihejski prikaz dobra i zla za Holivud maksima iz koje će teško izaći. Uglavnom se nezavisne produkcije upuštaju u izradu kvalitetnijih filmova verskog sadržaja, s osvrtom na tradiciju i ti projekti su pretežno namenjeni starijim generacijama koje možda imaju neko nezadovoljstvo oficijelnom crkvom ali se nisu odrekli hrišćanske tradicije.
Medijski, a pre svega kinematografski uticaj, odnosno interpretacija religije i hrišćanstva, je presudno formirala percepciju crkve i njenog položaja u društvu. Danas je redak onaj medij koji ume da izađe iz holivudskog klišea o bilo kojoj hrišćanskoj konfesiji. Tako se recimo pravoslavlje posmatra kroz vizuru koju je Holivud nametnuo celokupnom hrišćanstvu banalizujući a često i izvrćući osobenosti rimokatoličke crkve. Novinari u Srbiji su retko dobro upućeni u problematiku pravoslavnih crkava i gotovo redovno pravoslavlje posmatraju kroz holivudski prikaz katoličke crkve – ne znaju da je pravoslavlje decentralizovano, da je episkopalno, te gotovo uvek smatraju da je patrijarh sinonim za nekakvog pravoslavnog papu, a crkva kao institucija, Sabor, Sinod sinonim za Vatikan. Naravno, postoje i oni koji su upućeni i znaju da to nije tako ali su zlonamerni i odgovara im ovaj kliše u njihovim medijskim obračunima sa crkvom. Protestanti takođe imaju isti problem. U svojim čestim kritikama holivudskih interpretacija religijskih tema, pastori raznih protestanstkih denominacija navode da Holivud koristi sliku rimokatolicizma, kao najrasprostranjenijeg oblika hrišćanstva, da bi sve ostale hrišćane ukalupili u tu sliku koja je na kraju obično negativna. Na sajtu Vestminsterske bogoslovije Kalifornije se može naći jedan zanimljiv članak čiji autor pastor izražava zaprepašćenje banalizovanim prikazom kalvinizma. „Bio sam šokiran načinom na koji je holandski kalvinizam prikazan. Glavni lik u sceni je postavljen ispred zida na kome je stajalo raspeće a ispod njega slika Kalvina. Problem je u tome što pretpostavljam da pisci scenarija i ljudi koji se bave rekvizitima nisu imali pojma kako holandski kalvinisti izražavaju svoju pobožnost. Znali su kako to rade rimokatolici, pa su zaključili da mogu jednostavno zameniti papinu sliku Kalvinom i da će to biti dovoljno“, stoji na ovom sajtu. Da, mnogi protestanti ne koriste raspeće u svojoj religijskoj praksi a mnogi ne koriste ni ikone niti slike verskih lidera jer smatraju da se to kosi sa deset božjih zapovesti.
Mediji i film su novi autoriteti. Oni kreiraju javno mnjenje. Oni stvaraju nova značenja. Formiranje identiteta je odavno izašlo iz tradicionalnih okvira – crkve, škole, porodice, i mi smo danas svedoci ovoga procesa. U onoj meri u kojoj se hrišćanske crkve snađu u novim okolnosti i postanu aktivni učesnici kreiranja kulturnih sadržaja kroz medije i filmove u toj meri će uspeti da zadrže svoj uticaj na svoje vernike. Ukoliko se, kao do sada, pasivno budu odnosili prema promenama koje su film, mediji i savremena kultura doneli, više uticaja na njihove vernike će imati popularni jutjuberi poput Bake praseta, nego patrijarsi, pastori i pape i ostali duhovnici.
Nakon ruskog filma „Ostrvo“ prirodno je iskrslo pitanje: Da li može da se realizuje neka vrsta pravoslavne filmske kulture, koja bi se nakon čitavog jednog veka anti-religiozne kinematografije, kakva je bila u većini pravoslavnim zemljama pod komunističkim režimom, najzad počela ostvarivati kroz jedan drugačiji pristup religiji? Nesrećna kinematografija postkomunističkog perioda se uglavnom bavila tranzicionim društvom i propalom ekonomijom i potragom stanovništva istočne Evrope za boljim životom i sređenijim društvenim sistemom i eventualno u retkim filmskim ostvarenjima identitetom. Religioznom tematikom gotovo da niko nije našao za shodno da se bavi. Ako su u nekim filmovima, koji su primarno bili istorijski, tu i tamo bile dodirnute religiozne teme, to je bilo ovlaš i uz puno neznanja. To se može pripisati nedovoljnom verskom obrazovanju samih scenarista i reditelja ali i njihovim strahom da se upuste u jednu tako ozbiljnu tematiku kojoj nisu dorasli. Kod naroda istočne Evrope religija ipak uživa veliko poštovanje, te nijedan filmadžija ne želi da zbog mogućih pogrešnih postavki bude osuđen i prezren od publike koja mu donosi profit.
Ruska kinematografija je uspela da napravi još nekoliko sličnih projekata ali nikad nije uspela da izađe iz istorijskih okvira, te se ti filmovi prvenstveno svrstavaju u istorijske sa primesama religioznosti. Čisto verski filmski projekti, koji bi se bavili duhovnošću, teologijom, verskom filosofijom i suštinom verskog života su izostali, osim u formi dokumentarnih filmova.
Bojazan je sasvim opravdana jer osim uobičajenog nepoznavanja religiozne forme, običaja, kulta, pa i duha same religije, tj pravoslavlja, scenaristi i reditelji se još moraju suočiti i sa tradicionalnim religioznim jezikom, koji je gotovo stran savremenim gledaocima. O profitu od takvih filmova je izlišno govoriti, jer teško mogu da dostignu gledanost holivudskih blokbastera te je to još jedan u nizu prepreka i ujedno možda i glavni problem.
S druge strane ni savremena teologija, koja je gotovo uspavana nakon postmoderne, nije pokušala da ozbiljnije iskoristi resurse savremene kulture u promovisanju svog narativa. Nije to učinila ni zapadna hrišćanska teologija, tako da ne treba previše računati ni na istočnu pravoslavnu.
Protestantski svet Amerike je za razliku od pravoslavnog i katoličkog ipak pokušao da progura svoj teološki narativ kroz pojedine filmske projekte, mada ni tu nije bilo previše uspeha, niti filma koji bi ostao zapamćen u kinematografiji a da se opet nije bazirao na biblijsku istoriju ili neki drugi period istorije, te se kao takav prvenstveno smatra istorijskim.
Ovo svođenje hrišćanstva na istoriju religije, ili religioznu istoriju, ostavilo je prostora Holivudu i uopšte kinematografiji da se religioznom tematikom bavi u horor žanrovima ili češće sajensfikšn ali na način koji je samo izazivao negativnu reakciju kod vernika tradicionalnih hrišćanskih konfesija i besmislenu kritiku takvih filmskih ostvarenja. Dok s druge strane publici koja nije dovoljno religiozna ili je doslovno nereligiozna stvara sasvim pogrešnu sliku o tradicionalnim hrišćanskim crkvama.
U drugoj polovini HH veka Holivud je više promovisao okultizam, magiju, dalekoistočne religije i gnosticizam nego hrišćanstvo. Hrišćanstvo i islam su se gotovo našli rame uz rame po negativnom prikazu u holivudskim filmovima. Toliko često negativno prikazivani da je to već postao kliše, poput klišea o „zlim“ Rusima i Srbima.
Ne sporeći uticaj raznih lobija u Holivudu ne može se sve pripisati ni teoriji zavere. Glavni problem tradicionalnih religijskih zajednica je ogromno odsustvo interesovanja da ulože ozbiljnija sredstva (koja im, uzgred budi rečeno, ne manjkaju) u filmsku industriju i dobiju filmove koji bi njihov svet religije prikazao u željenom svetlu. Uzima se zdravo za gotovo da Holivud ne voli Boga, naročito ne voli tradicionalnog monoteističkog Boga avramovskih religija (Islama, Judaizma i Hrišćanstva) te se čini kao da se odustalo od pokušaja da se upliviše na kinematografiju i postigne ako ne preimućstvo onda makar ravnopravan tretman sa filmskim projektima koji promovišu okultizam, magiju i dalekoistočni religijski misticizam, a da se pri tom barem pokuša izaći iz okvira istorijskih filmova.
Naravno da je lakše kritikovati sve Den Braunove (i ostalih fantazera) gnostičke konstrukcije i budalaštine, i tako pokazati odsustvo minimalnog verskog entuzijazma, što rado čine i rimski papa i moskovski patrijarh, nego se uhvatiti u koštac sa savremenim kulturnim izazovima. Kritikom pojedinih holivudskih ostvarenja koja su u direktnoj suprotnosti sa hrišćanskom doktrinom Pilatovski se peru ruke pred sopstvenim vernicima ali realno se ne čini ništa naročito na odvraćanju tih istih vernika od prepuštanja fantaziji „šta ako ipak…“. Za razliku od pape Racingera koji je makar otvoreno kritikovao antihrišćanske holivudske filmove, papa Jovan Pavle drugi ne da ih ne kritikuje, nego još podilazi ovakvoj filmskoj produkciji generalizujući hrišćanske vrednosti i poistovećujući ih sa opštim umetničkim vrednostima. Umetnike naziva „genijima graditeljima lepote“ i praktično produženom tvoračkom rukom Božjom. No, ovakvo defetističko i letargično raspoloženje pravoslavnih i katoličkih verskih lidera ne može potrajati dugo, pošto sami vernici žele da vide serije i filmove u kojima će se obraditi hrišćanstvo na jedan zdrav i za njih prihvatljiv način. Žele da vide filmove ili serije o velikim svetiteljima crkve, o monaškom životu, o životu hrišćanske zajednice, o misionarskim podvizima nekad i u savremenom društvu, o mistici molitve, o čudima koja nisu retkost od Španije do Vladivostoka. Žele da vide filmove u kojima su hrišćani Gud gaj, a ne neki silovatelji, masovne ubice i monstrumi, kako je to trenutno kliše u Holivudu. To isto žele i protestanti zapadne hemisfere. Na tu želju vernika oficijelne crkve će morati dati kakav-takav odgovor, pre ili kasnije.
Vernicima je danas neprihvatljivo stanovište prethodnih generacija, da je svaki vid kulture koja istražuje teme smisla ljudskog postojanja ili postojanja života kao takvog i uopšte postojanja ovog sveta, bilo kakva kosmologija ili ontologija, koji na indirektan način ukazuje na nešto onostrano, metafizičko ili natprirodno, prihvatljiv te da otvara dalje mogućnosti za teološko spekulisanje, a samim tim služi hrišćanskoj ideji. Nije prihvatljiv iz prostog razloga što se takav kulturni izražaj pokazao kao teološki ćorsokak sa gotovim nehrišćanskim rešenjima u vidu vanzemaljaca ili paganskih bogova ili kakvog evolucionističkog pseudoreligioznog misticizma. Podilaženje takvoj kulturi od strane verskih lidera hrišćanskog sveta samo je dovelo vernike do podozrivosti prema istim tim liderima. Očekivati da će se zapadno sekularizovano društvo, a s njim i umetnički deo tog društva, samo od sebe preobraziti u neko novo hrišćansko i teološki promišljajuće društvo je ravno dečjoj naivnosti s obzirom da je upravo stroga inkvizitorska kontrola umetnosti i naučne misli od strane zapadne crkve i dovela do tzv prosvetiteljstva i odbacivanja ne samo zapadne crkve i njenih svetonazora, već i celokupnog hrišćanstva. Za postmoderni svet Bog je odavno mrtav, a pogotovo hrišćanski Bog, on je čak i mrtav neprihvatljiv, islamski je prihvatljiviji jer postoji potreba integracije milionskog broja stanovnika islamske vere u zapadno društvo, ali jednako nebitan za takvo društvo, te tu nema više o čemu ni da se piše, slika, snima, priča, filosofira. Jednostavno za savremenu umetnost to je odavno prevaziđena tema.
Pokušaj iznalaženja kompromisa sa otvoreno antihrišćanskom tematikom umetnosti, pre svega filma, poput interpretacije televizijskog kritičara i komunikologa, Horasa NJukomba, filma „Isus Hrist superstar“ u kojoj on naglašava da je sve stvar percepcije konteksta, te da će za jedne ovaj film biti uvredljiv, dok će za druge biti doživljen kao izraz bezuslovne ljubavi, je ništa drugo do kako bi to Srbi rekli „zavođenje za Goleš planinu“ i zamajavanje gledalaca koji imaju religiozne svetonazore. Naravno da ovim tekstom ne preporučujemo vraćanje inkvizicije i oduzimanje slobode izražavanja umetnicima i umetnosti, pa iako je ona često antihrišćanska, potrebno je reći kako stvari zaista stoje. Ako umetnik ima potrebu da snima film ili piše scenario u kojem će da kritikuje religiju ili hrišćanstvo to je njegovo neotuđivo pravo, ali je isto tako i pravo vernika da kritikuju takvu umetnost ili prosto da je ne gledaju, da ne plaćaju takav film u bioskopima, ne preuzimaju ga na internetu itd, a ne da im se podmeće prihvatljivost pod izgovorom umetničkih sloboda i percepcije konteksta.
Nakon gotovo jednog veka kinematografije, hrišćanski, a i drugi vernici, treba da prihvate „realnost na terenu“ da umetnost nije u službi religije, te da neće lako naći film koji zadovoljava njihov verski umetnički senzibilitet ali da njima niko ne brani da snimaju ili finansiraju religiozne filmove. S druge strane, Holivud se najviše religioznosti primakao kroz promovisanje nju Ejdž tematike. Tu naravno ima svakakvog krša ali ima i prilično zanimljivih ideja i rešenja pa i filosofskih postavki o kojim vredi razmišljati. Na kraju Holivud iako je najdominantniji ipak nije jedino mesto na svetu gde se snimaju filmovi. U poslednje vreme ruska kinematografija po kvalitetu ne zaostaje ništa za Holivudom, osim po idejama jer ono što čini, sem istorijskih filma, je puko kopipejstovanje i recikliranje holivudskih ideja. Ima tu povremeno kod Rusa i dobrih filmova verskog sadržaja, kao što je The Priest-San u kome američki glumac japanskog porekla, Tagava, glumi pravoslavnog sveštenika, ali je kliše za ovaj film pozajmljen od nekoliko holivudskih kultnih filmova, pre svega „Rambo“ i nekako je pokušano kalemljenje na film „Ostrvo“. Ovaj film je izazvao veliku pažnju u pravoslavnom svetu, ali nije ostavio dublji trag na vernike. Rusima ipak niko ne brani da snime film o Svetom Serafimu Sarovskom, a zahvaljujući modernim specijalnim efektima, film bi mogao verno da prikaže život ovog velikog ruskog svetitelja sve sa levitiranjem tokom molitve i drugim čudesima svojstvenim pravoslavnom misticizmu. Bez sumnje da bi takav jedan film kvalitetne produkcije visokog budžeta postao svetski uticajan i bio veoma značajan za kulturu hrišćanskog istoka. Da je to moguće i da se može postići čak i dobra zarada pokazuje fil Mel Gibsona „Stradanje Hristovo“ koji je, istina, rađen u nezavisnoj produkciji, ali koji je postigao zaradu na američkim blagajnama od neverovatnih 370 miliona dolara. Iako je Holivud posvađan sa Bogom još od sredine HH veka, pogotovo od talasa sajens-fikšn akcionih filmova ’70. kao što su „Ratovi zvezda“, filmski kritičari nagoveštavaju da postoji ozbiljna publika ne samo u Americi, već i širom sveta koja bi rado dočekala pozitivne filmove o religioznoj tematici. Od novijih filmova pozitivnog verskog sadržaja treba izdvojiti The Blind Side ili kako je kod nas prevedeno „Mrtav ugao“ koji je primarno sportski film ali sa jakom hrišćanskom porukom, zahvaljujući ovom filmu je Sandra Bulok osvojila prvog Oskara.
Ono što je karakteristika holivudskih klišea jeste da promovišu manihejsku sliku sveta, koja je prihvatljiva tinejdžerima i mladima, crno-beli svet u kome nema mesta za nijanse i realnost, svet subjektivne percepcije. Holivud zapravo nikad nije pretendovao da se ozbiljno bavi teologijom. To je ipak jedna filmska industrija kojoj je primarni cilj zarađivanje para i povremeno forsiranje propagande u korist američke superiornosti. Stoga je manihejski prikaz dobra i zla za Holivud maksima iz koje će teško izaći. Uglavnom se nezavisne produkcije upuštaju u izradu kvalitetnijih filmova verskog sadržaja, s osvrtom na tradiciju i ti projekti su pretežno namenjeni starijim generacijama koje možda imaju neko nezadovoljstvo oficijelnom crkvom ali se nisu odrekli hrišćanske tradicije.
Medijski, a pre svega kinematografski uticaj, odnosno interpretacija religije i hrišćanstva, je presudno formirala percepciju crkve i njenog položaja u društvu. Danas je redak onaj medij koji ume da izađe iz holivudskog klišea o bilo kojoj hrišćanskoj konfesiji. Tako se recimo pravoslavlje posmatra kroz vizuru koju je Holivud nametnuo celokupnom hrišćanstvu banalizujući a često i izvrćući osobenosti rimokatoličke crkve. Novinari u Srbiji su retko dobro upućeni u problematiku pravoslavnih crkava i gotovo redovno pravoslavlje posmatraju kroz holivudski prikaz katoličke crkve – ne znaju da je pravoslavlje decentralizovano, da je episkopalno, te gotovo uvek smatraju da je patrijarh sinonim za nekakvog pravoslavnog papu, a crkva kao institucija, Sabor, Sinod sinonim za Vatikan. Naravno, postoje i oni koji su upućeni i znaju da to nije tako ali su zlonamerni i odgovara im ovaj kliše u njihovim medijskim obračunima sa crkvom. Protestanti takođe imaju isti problem. U svojim čestim kritikama holivudskih interpretacija religijskih tema, pastori raznih protestantskih denominacija navode da Holivud koristi sliku rimokatolicizma, kao najrasprostranjenijeg oblika hrišćanstva, da bi sve ostale hrišćane ukalupili u tu sliku koja je na kraju obično negativna. Na sajtu Vestminsterske bogoslovije Kalifornije se može naći jedan zanimljiv članak čiji autor pastor izražava zaprepašćenje banalizovanim prikazom kalvinizma. „Bio sam šokiran načinom na koji je holandski kalvinizam prikazan. Glavni lik u sceni je postavljen ispred zida na kome je stajalo raspeće a ispod njega slika Kalvina. Problem je u tome što pretpostavljam da pisci scenarija i ljudi koji se bave rekvizitima nisu imali pojma kako holandski kalvinisti izražavaju svoju pobožnost. Znali su kako to rade rimokatolici, pa su zaključili da mogu jednostavno zameniti papinu sliku Kalvinom i da će to biti dovoljno“, stoji na ovom sajtu. Da, mnogi protestanti ne koriste raspeće u svojoj religijskoj praksi a mnogi ne koriste ni ikone niti slike verskih lidera jer smatraju da se to kosi sa deset božjih zapovesti.
Mediji i film su novi autoriteti. Oni kreiraju javno mnjenje. Oni stvaraju nova značenja. Formiranje identiteta je odavno izašlo iz tradicionalnih okvira – crkve, škole, porodice, i mi smo danas svedoci ovoga procesa. U onoj meri u kojoj se hrišćanske crkve snađu u novim okolnosti i postanu aktivni učesnici kreiranja kulturnih sadržaja kroz medije i filmove u toj meri će uspeti da zadrže svoj uticaj na svoje vernike. Ukoliko se, kao do sada, pasivno budu odnosili prema promenama koje su film, mediji i savremena kultura doneli, više uticaja na njihove vernike će imati popularni jutjuberi poput Bake praseta, nego patrijarsi, pastori i pape i ostali duhovnici.
Ostavi komentar