BOCARIĆ I MARJANOVIĆ OVEKOVEČILI VELIKU NARODNU SKUPŠTINU
Autor: Jovanka Simić, novinar
MNOŠTVO knjiga i raznovrsnih publikacija objavljeno je u proteklom veku o Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu. O tom velikom datumu naše istorije, kada su Srem, Banat, Bačka i Baranja prisajedinjeni Kraljevini Srbiji, postoje samo dva vizuelna svedočanstva – fotografija i umetnička slika čiji su autori Rista Marjanović i Anastas Bocarić. Oni su doprineli da naše istorijsko sećanje na 25. novembar 1918. godine bude potpunije.
Rista Marjanović bio je prvi srpski foto – reporter, autor niza dragocenih fotografija iz Balkanskih i Prvog svetskog rata. Proslavile su ga i slike atraktivnih događaja – letovi avionom braće Rajt, sahrane i krunisanja engleskih kraljeva, posete raznih vladara Parizu, zabranjeni dvoboji, mondenski život i sportski događaji.
Rođen je u Šapcu 1885. godine kao sin trgovca žitom Dragojla Marjanovića, poreklom iz Radenkovića. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i tri razreda gimnazije, a potom se u Beogradu upisao u Srpsku crtačku i slikarsku školu Riste i Bete Vukanović. Paralelno je izučavao zanat kod čuvenog dvorskog fotografa Milana Jovanovića. Radio je kao fotograf u Beču i Berlinu, da bi se ustalio kao novinar – fotoreporter u Parizu, gde je završio Školu viših socijalnih nauka, odsek za žurnalizam.
Bio je reporter, a potom i urednik „NJujork Heralda“, izdanja za Evropu, sa sedištem u Parizu, kada je počeo Prvi balkanski rat 1912. godine. Kao iskusan fotoreporter, bio je u tom ratu uz podršku Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa Obaveštajnog odeljenja Vrhovne komande srpske vojske.
Po izbijanju Prvog svetskog rata, ponovo se stavio na raspolaganje srpskoj vojsci. Bio je sa srpskim vojnicima u bitkama na Ceru i Kolubari. U prvim borbenim redovima, preživljavao je i ovekovečavao tragično povlačenje preko Albanije. Iz Skadra 1916. godine, upućen je u Pariz da svoje fotografsko blago predstavi na Svesavezničkoj izložbi ratne fotografije u Luvru, zatim, u Londonu i u Americi.
Marjanović je na Solunskom frontu snimio najpotresnije detalje golgote kroz koju je prošla srpska vojska na putu do pobede. U Novom Sadu zatekao se baš na dan 25. novembra 1918. kada je u nekadašnjem Hotelu „Grand“ 757 predstavnika Srba, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih Slovena proglašavalo prisajedinjenje vojvođanskih oblasti Kraljevini Srbiji. Tada je načinio jedinu fotografiju tog istorijskog zasedanja. Na njoj se vide poslanici, raspoređeni na balkonu i na parteru, kao i deo enterijera hotelske sale u kojoj se zasedanje odvijalo.
Po završetku Velikog rata, Marjanović je bio zaposlen u Agenciji Avala, centralnom pres birou i odeljenju za štampu Ministarstva spoljnih poslova.
U Drugom svetskom ratu, 1941. godine, odbio je saradnju sa Nemcima i kvislinzima i nastavio da u tajnosti snima ratne strahote. Oktobra 1944. snimio je ulazak oslobodilačke partizanske vojske u Beograd. Po završetku rata bio je zaposlen u Agenciji TANJUG.
Imao je zvanje „Ekselencija fotografije“ Udruženja samostalnih umetnika fotografije Srbije. Umro je u Beogradu 7. aprila 1969. godine. Velika zbirka Marjanovićevih foto negativa čuva se u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Beogradu.
Umetnička slika „Velika narodna skupština“ Anastasa Bocarića nastala je četiri godine posle održane Velike narodne skupštine. Slika je rađena 1922. godine po porudžbini iz Subotice. Prikazuje poslanike u sali „Grand“ hotela tokom zasedanja.
Na platnu dimenzija 315 sa 180 centimetara, identifikovano je 17 poslanika, među kojima dominiraju Subotičani. U prednjem planu su dve centralne figure – subotički župnik, prvak Bunjevaca Blaško Rajić i baranjski prota Stevan Mihaldžić. Kompozicija je nastala na osnovu ličnih fotografija koje su poslanici slali Bocariću, a neki od njih su mu i lično pozirali. Zanimljivo je da je i sam Bocarić putem štampe pozivao poslanike da mu pošalju svoje fotografije.
Od sedam žena, učesnica Velike narodne skupštine, Bocarić je kistom i bojom ovekovečio pet poslanica iz Subotice: Maru Malagurski, Olgu Stanković, Mandu Sudarević, Anastaziju Manojlović i Katicu Rajčić. Na Skupštini su, inače, učestvovale još dve poslanice – Novosađanka Milica Tomić, ćerka Svetozara Miletića i supruga Jaše Tomića, kao i Mara Jovanović iz Pančeva.
Na skupštinskom balkonu, Bocarić je naslikao članove Srpskog narodnog odbora iz Novog Sada, a poslanici su bili dole, u sali. Zbog umetnikove bolesti, slika je ostala nezavršena, što se može primetiti na fizionomijama poslanika.
Prvi put, slika „Velika narodna skupština“ izložena je u Subotici 1925. godine. Platno je vlasništvo subotičkog Gradskog muzeja, a Muzej Vojvodine ga je dobio kao trajnu pozajmicu 1997. godine povodom jedne izložbe. Od 24. novembra ove godine, slika zauzima centralno mesto u postavci novootvorenog Muzeja prisajedinjenja u Novom Sadu.
Bocarić je rođen 1864. godine u Budvi, u srpskoj trgovačkoj porodici koja vodi poreklo iz Tesalije u današnjoj Grčkoj. Prezime je poteklo iz Albanije gde su Bocarići pre dva i po veka bili zanatlije za izradu posuđa od gline tzv. „bocari“. Kao četrnaestogodišnji dečak, Anastas je svojevoljno otišao od kuće da pohađa umetničku akademiju u Atini. Slikarstvo je učio u Solunu i Atini.
Posle studija u Grčkoj, vratio se u zavičaj gde je postao dvorski slikar crnogorskog knjaza Nikole, na Cetinju, a kada se sa njim zavadio, otišao je u Dalmaciju. Boravio je u Zadru, pa Zagrebu, a od 1896. godine u Sarajevu i Mostaru. Na poziv srpske vlade 1900. godine, otišao je u Carigrad da osnuje srpsku školu, čiji je bio direktor.
Iste godine u društvu sa najistaknutijim srpskim umetnicima, izlagao je svoje slike na Svetskoj izložbi u Parizu. Tada je prikazao svoje poznato delo „Na razvalinama srpskog carstva“. Zanimljivo je da je kao direktor Balkanskog umetničkog zavoda u Solunu 1909. godine osmislio i nacrtao grb afričke države Abisinije.
Bavio se freskoslikarstvom i ikonopisanjem, te je oktobra 1897. godine, na predlog Srba iz Dalmacije završio ikonostas u pravoslavnoj crkvi u Rogatici. Slikao je ikone i na Cetinju, u Budvi, Prčnju… Radio je, takođe, istorijske kompozicije i portrete.
U Novom Sadu, Bocarić se nastanio 1911. godine. Bio je učitelj veština u ženskoj Učiteljskoj školi, a u svom ateljeu imao je školu vajarstva i slikarstva. Umro je u Perastu 1944. godine.
Literatura:
– Borivoj Mirosavljević, LJudi s tri oka,
– Vojna enciklopedija, Beograd, 1973.
– Dr Drago NJegovan i Zoran Veljanović, Od sna do jave, Muzej prisajedinjenja 1918.
– Enciklopedija Novog Sada, Novi Sad 1995.
Ostavi komentar