Autor: doc. dr Rastislav Stojsavljević
Kada se govori o geografskoj regiji u kojoj su prve civilizacije potekle u dolinama Tigra i Eufrata, moramo imati u vidu različite naučne kriterijume po kojima se mogu definisati granice Bliskog istoka.
Geografska regija Bliski istok je deo Starog sveta. Na zapadu i severu se oslanja na Sredozemno more na čijim obalama nastaju prvi kulturni ciklusi, razvitak prvih uređenih društvenih zajedinica, pojava pisma i političko udruživanje u sistem koji će kasnije prerasti u državu. Drugi kontekst je politički. Uslovi za formiranje sadašnjih granica država, sukoba između njih i problema definisanja prelaznih zona između Bliskog istoka i susednih regija je kolonizacija ovog dela sveta. Krajem XIX i XX početkom veka ovaj prostor bio je kolonizovan od strane zapadnih imperija: Britanskog carstva i Francuske. Slabljenje „bolesnika na Bosforu“, Osmanijskog carstva, ubrzalo je kolonijalno širenje i rastući uticaj zapadnih centara moći. Taj uticaj je dostigao neslućene razmere posle utvrđivanja postojanja velikih rezervoara „crnog zlata“ na širem prostoru Mesopotamije, Persijskog zaliva i Severne Afrike. Međutim, najvažniji i relevatniji kriterijum je geografski, tačnije prirodno-geografski. Razlog tome je što se procesi u prirodi (promeni reljefa, klime, površinskih i podzemnih voda) mnogo sporije menjaju od društvenih pojava. Stabilniji su i često predstavljaju prirodnu prepreku za širenje kulturnih uticaja iz jedne udružene ljudske zajednice u drugu. Setimo se primera antičkih grčkih država ali i teritorijalnog širenja SAD gde su reljefni i klimatski uslovi diktirali vremenski okvir i putanju otkrivanja novih horizonata. Oni su uslovljavali širenje etnografskih karakteristika, religije, tradicije, novih izuma i privredi, itd.
Mora se uzeti u obzir da definisanje regiona zavisi od autora i njihovog ugla gledanja. Naučne teorije XIX i XX veka nastale na Starom kontinentu „bolovale“ su od evrocentričnog pristupa i ugla posmatranja. Iz tog razloga definisanje pojma Bliski istok ima nekoliko nedoumica i različitih viđenja.
Termin Bliski istok u najširem smislu reči obuhvata regiju Severne Afrike, Jugozapadne Azije i sve češćeg pominjanja manjih delova Srednje i Južne Azije. U javnom mnjenju, nedovoljno detaljnih geopolitičkim i istorijskim diskusijama, za Bliski istok se uzima samo region Jugozapadne Azije. Ova azijska makroregija obuhvata površinu od 6,4 miliona km2 u kojoj se nalazi 18 država: Turska, Kipar, Jermenija, Azerbejdžan, Gruzija, Irak, Iran, Sirija, Liban, Izrael, Jordan, Saudijska Arabija, Kuvajt, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Jemen. Ovde bi trebalo skrenuti pažnju da u geografskom pogledu makroregiji Jugozapadne Azije pripada Sinajsko poluostrvo (93.850 km2) koje se pruža istočno od Sueckog zaliva i kanala. Administrativno pripada afričkoj državi Egipat. Jugozapadnoj Aziji kao delu regiona Bliski istok pripada i Kipar iako ga mnogi svrstavaju kao deo Evrope, pre svega zbog njegovog članstva u Evropskoj uniji. Ovom spisku bi trebalo pridodati i Palestinu, teritoriju sa ograničenom nezavisnošću. Razlika između administativnog i prirodno-geografskog kriterijuma ogleda se i u primeru ostrva Sokotra blizu obala Istočne Afrike koje pripada Jemenu pa se može ubrojiti u region Bliskog istoka.
Ovom regionu, svedočeći brojnim sličnostima u religiji, kulturi, pismu, jeziku, tradiciji, geografskim i etnografskim karakteristikama, trebalo bi pridodati region Severne Afrike. Afrika se u regionalno-geografskim proučavanjima izučava kao celovit kontinent. Od Sredozemnog mora na severu do rta Dobre nade na jugu. Ipak, imajući uvid u prirodna bogatstva, životni standard, demografske karakteristike i perspektive u budućnosti, države Severne Afrike: Maroko, Alžir, Tunis, Libija i Egipat, bliže su državama Južne Evrope i Jugozapadne Azije nego svojim podsaharskim susedima. Razlog tome je što je pustinja Sahara (7,5 miliona km2 ili četvrtina afričkog kopna) ogromna klimatska, reljefna i hidrografska prepreka da bi narodi severno i južno od nje ostvarili značajniji kontakt i uticali jedni na druge. Iako su islamski karavani vekovima održavali vezu između Sredozemlja i naroda današnje Zapadne Afrike i proširili religiju, jezik i kulturu na teritorije današnjeg Malija, Čada, Nigera, Mauritanije, itd., mora se uzeti u obzir da je kroz kolonistički i postkolonistički period došlo do ogromnih razlika severno i južno od najveće pustinje na svetu.
Zato bi bilo logično da se makroregija Severne Afrike izučava u sklopu regiona Bliskog istoka zajedno sa makrogegijom Jugozapadne Azije. Sa aspekta turističkih kretanja, razlika je ovde još veća pa bi se države koje imaju veće potencijale za razvoj turizma u Severnoj Africi (Maroko, Tunis i Egipat) izučavale kao deo turističke mega-regije Mediteran.
Region Bliskog istoka koji se sastoji od Severne Afrike i Jugozapadne Azije već ima usvojenu odrednicu MENA (Middle East and North Africa).
U ovaj region često se ubrajaju dve države koje ne pripadaju Jugozapadnoj Aziji. Avganistan pripada makroregiji Srednja Azija. Kulturološki i religijski ima sličnosti sa državama Jugozapadne Azije. Međutim, u pogledu reljefa postoje jasne prirodne barijere između Islamske republike Iran na zapadu (Persija do 1935. godine) i Avganistana na istoku. Teško prohodna planina Sulejman i masiv Kopet Dag prema Srednjoj Aziji je i klimatski modifikator uzrokujući da je region na zapadu mnogo sušniji i neplodniji. Iako blizu Puta svile, Avganistan je tokom moderne istorije više gravitirao prema Ruskom carstvu i njene težnje da izađe na toplo more. U zaustavljanje tog širenja se umešalo Britansko carstvo čvrsto držeći svoje kolonije u Pakistanu i Indiji.
Pakistan je država nastala 1947. godine deobom bivše Britanske Indije na muslimanski i induski deo. Još 1933. godine skovano je zajedničko ime za muslimanske teritorije: P – Pendžab, A – Avganistan, K – Kašmir, S – Sind i TAN – Beludžistan. Država pripada Južnoj Aziji, gravitira ka neprijateljskoj Indiji i zavisi od reke Ind čijim se izlivanjem koje ostavlja plodni mulj navodnjavaju žitne i povrtarske kulture. Ovde se razvila jedna od najstarijih svetskih civilizacija u gradu Mohendžo Daro.
Kada se sve uzme u obzir, u region Bliskog istoka, pored postojećih 18 azijskih država bi trebalo dodati i tri zemlje Magreba (Maroko, Alžir i Tunis), Libiju i Egipat. Dakle, ukupno 23 države.
Ono što na prvi pogled predstavlja problem je definisanje imena regiona. „Bliski istok“ ne poklapa se sa međunarodnim terminom koji se najčešće koristi, Middle East (Srednji istok). U geografskom određivanju pojma Srednji istok, jasno je da tu spadaju države Južne Azije (Indija, Pakistan, Nepal, Butan, Šri Lanka i Bangladeš). Isto kao što se pojam Dalekog istoka (Far East) vezuje za države Istočne i Jugoistočne Azije. Proširivanje pojma Middle East svakako ukazuje da ovaj region obuhvata i šire područje od država Jugozapadne Azije i često (geografski pogrešno) Avganistan, Pakistan pa ponekad i Indiju. Ovda uočavamo zanimljivu činjenicu da u srpskom geografskom pojmu Srednjeg istoka ubrajamo države Južne Azije, dok u anglosaksonskoj geografskoj terminologiji to nije slučaj.
Iz tog razloga, pojam Bliskog istoka, sa evrocentričnog gledišta, obuhvata ogromno područje od Atlantskog okeana na zapadu do venaca Sulejmana i Kopet Daga na istoku i od pustinje Sahare i Arabijskog mora na jugu do Crnog mora, Kavkaza i Kaspijskog jezera na severu. Pojam „Istok“ potiče još iz biblijskih vremena tumačenjem rođenja Isusa Hristosa i praćenjem zvezde na Istoku od strane tri mudraca. Termin Istok bio je vezan za pojavu krstaških ratova kada su desetine hiljada bezemljaša, kriminalaca, sitnih lopova hrlile da oslobode Svetu zemlju u zamenu za obećano Carstvo nebesko. Posle slabljenja Osmanlijskog carstva područje MENA bilo je pod kontrolom Britanskog carstva i Francuske. U Jugozapadnoj Aziji, francuska kolonijalna uprava je bila sa centrom u Damasku (Sirija), dok su Britanci upravljali Britanskom Indijom iz luke Karači (Pakistan). Padom Lepenove Franuske 1940. godine pod Hitlerovu Nemačku, upravljanje kolonijama na Levantu preuzeli su Britanci.
I kao poslednji dokaz sličnosti država Severne Afrike i Jugozapadne Azije, morali bi se prisetiti „arapskog proleća“ i početka niza političkih događaja, ratova, prevrata, građanskih sukoba i pokušaja rušenja nacionalnih režima od Maroka do Egipta koji nisu zaobišli ni države Levanta i Mesopotamije. Sve države regiona MENA po Hantigtonu i Kisindžeru su deo graničnog pojasa Rimland i težnje zapadnih centara moći da ostvare presudni uticaj kako bi se lakše kotrolisalo podruje Srednje Azije i Sibira (Heartland).
Na zapadu regiona, kroz zemlje Magreba, dominira planina Atlas. Zatim sledi nizija koja se prostire kroz Libiju i Egipat prekrivena pustinjskim peskom. Čitav pojas ima problema sa sušom i nedostatkom pijaće vode. Reka Nil ima blagotvorni uticaj na Egipat gde se razvila jedna od najstarijih civilizacija. Tome svedoče piramide u Gizi, Dolini kraljeva, Abu Simbel, Aleksandrija i dr. Deo azijskog regiona može se podeliti na severni planinski i južni nizijski deo. Kroz severni deo se prostiru kontinualne mlađe planine od Taurusa i Pontijskih planina u Turskoj, preko Zagrosa i Elbursa do Hindukuša na istoku. Veliki deo ove regije prekriva Sirijska pustinja (Sirija, Jordan, Irak) ali i pustinje na Arabijskom poluostrvu: Mali i Veliki Nefud i Rub el Kali (Saudijska Arabija, Oman, Jemen i Ujedinjeni Arapski Emirati). Ovde vlada suša, izuzev obale Sirije i severnog crnomorskog dela Turske. Čitav region (MENA) je bogat naftom u tektonskim procepima na dodirima Arabijske, Afričke i Evroazijske tektonske ploče. Ovo prirodno bogatstvo je uzrokovalo je političku nestabilnost tokom XX veka koja se nastavlja i danas.
Problematika definisanja granica i imena regiona Bliski istok ostaje otvorena. Razlog tome su uticaji različitih nauka i naučnih disciplina (geografija, istorija, geopolitika, etnologija) i suprotni uglovi gledanja iz zapadnih centara moći na prestižnim univerzitetima i u državama koje pripadaju ovoj regiji koje su najviše svesne sličnosti i razlike među njima. Ovaj osvrt je pokušaj se nađe „zlatna sredina“ ističući geografski kriterijum kao najsveobuhvatniji i kompleksniji. Pomenute 23 države su svakako optimalan broj. Proširivanje regiona sa nazivom Greater Middle East ili Broader Middle East je samo pokušaj svrstavanja nekih država u ovaj region iako za to nema logičnih osnova. Razlog tome je kako bi se uticaj centara moći proširio.
Avganistan, Pakistan, Indija, Sudan, Mauritanija i druge čekaju da budu barem deklarativno primljeni u region Bliskog istoka. Ne postoje dovoljni naučni dokazi za to. Prirodne i društvene karakteristike pomenutih država – kandidata bi morale dovoljno da se promene i približe državama MENA kako bi ih uzeli u razmatranje. Politički interesi u XXI veku ostvaruju se kroz ekonomsko povezivanje, a ne kroz definisanje geografskih regiona po svom nahođenju.
Ostavi komentar