Bizmark – legenda i zaostavština

31/03/2023

Autor: Milovan Balaban, istoričar

Nemački državnik, čije delo živi i posle njegove smrti, 1890. godine je otišao sa vlasti. Nemačka je u Prvom svetskom ratu bila sama protiv čitavog sveta. Bizmark je ušao u legendu već za života, a mnogi pokušavaju da se predstave kao njegovi naslednici, čak i Hitler. Bizmarkova politika je sveobuhvatna i bila je veoma dobra za Nemačku. Vilhelm Prvi znao je kada treba da ustupi vlast svom kancelaru. Godine 1888. dolazi do prvih trzavica sa mladim Vilhelmom Drugim, pa je Bizmark ponudio ostavku 1890. godine. Bizmark je veliki čovek koji je zasijao u odgovarajućem istorijskom trenutku, on je postao starac od 75 godina, i njegovo vreme je prošlo. Vilhelm Drugi je prihvatio ostavku i primorao ga da odstupi, ali mu je spremljen ispraćaj nalik na sahranu. Na stotine hiljada Berlinaca okupilo se na ulici i ispratilo Bizmarka, uz pesmu Straža na Rajni, koja je bila popularna u doba ujedinjenja Nemačke. Bizmark se odmah počeo pretvarati u mit, jer mu je mesto u nadistoriji. Imao je 17.000 hektara zemlje, bio je ogroman veleposednik, a umro je kao izuzetno bogat čovek. Posle godinu dana već mu je bilo dosadno, politika je strast koja ubija sve druge strasti. Godine 1891. ponovo je ušao u Rajhstag, ali kao poslanik nije delovao, jer nema motiva pošto je zašao u godine. Preko štampe gura propagandu protiv Vilhelma Drugog. Želi da pokaže da mu je politika izolacija Francuske i savez tri cara – savez sa Rusijom i Austrougarskom, koji uz sebe drži i Italiju. Vidi da je njegovo delo ujedinjene Nemačke opasno, što ga je iznenadilo i uplašilo. On ulazi u sukob sa carom i ministrima sa optužbom da će upropastiti Nemačku, jer se Francuska i Rusija sve više zbližavaju, a 1894. godine sklapaju i vojnu konvenciju. Bizmark štampa memoare o svojim sećanjima, koji su bili koncipirani tako da izađu posle njegove smrti. Prodaju se u stotinama primeraka čime je Bizmark nametnuo svoju verziju istorije. Godine 1892. njegov sin Herbert se ženi austrijskom aristokratkinjom, a car telegrafiše Franji Josipu da ga ne pusti u Austriju na venčanje. Bizmark je u Drezdenu i Minhenu pričao masama o ujedinjenju Nemačke, ali u Beču nije hteo da govori o stvaranju velike Nemačke, i ostao je lojalan svom novom suverenu. Bizmark je umro 1898. godine, ali se podiže na stotine spomenika u njegovu čast već u zadnjih 8 godina njegovog života. Imao je određeni stepen autoriteta i slavi se kao pravi šef svega. Godine 1895. na njegov osamdeseti rođendan, organizovano je pravo hodočašće na njegovo imanje, i tom prilikom Vilhelm Drugi mu dolazi na kolena da se pomire i da prizna njegove zasluge. Bizmark je simbol moći i ujedinjenja Nemačke. NJegov sukob sa carom se završio njegovom pobedom. Doživeo je težak udarac zbog smrti supruge Johane, ali je strast za politikom bila prevelika, pa je nastavio još 3 godine da se bavi politikom. Testamentom je tražio da se sahrani pored supruge i naslovio je sebe kao vernog nemačkog slugu cara Vilhelma Prvog. Bizmarkov mit je do 1914. godine rastao i bivao sve jači, a naslednici su izvlačili samo jedan kontekst iz njegove politike i naduvavali ga karikaturalno. Sada je bilo mnogo teže poraziti Rusiju i Francusku, pa načelnik nemačkog generalštaba Šlifen razrađuje plan rata na 2 fronta, da se prvo porazi Francuska. Francuska i Rusija su sklopile ugovor zbog Britanije sa kojom su imale suprotstavljene interese na Mediteranu. Britanija se priključila Antanti i to je odnelo prevagu. Britanija je vekovima civilizacijski suprotstavljena Rusiji, to su dva koncepta sveta, i zato se ona oslanja na Nemačku da joj ova bude saveznica protiv Rusije. Zato Britaniju ne iritira izgradnja železnice za Bagdad, ali je Nemačka prešla crtu britanskog strpljenja. Bizmarkova politika nije bila usmerena na jaču konfrontaciju sa Britanijom. Nemačka je sa Sjedinjenim Američkim Državama bila najrazvijenija svetska industrijska sila. Da li se sada Nemačka mogla zaustaviti da vodi real politiku, bilo je veliko pitanje. Vođenje svetske politike bilo je neophodno za Nemačku, a Bizmark je bio čovek drugog doba i nije mogao da se orijentiše na tu logiku, on nikad ne bi dozvolio stvaranje Antante, mnogo pametnije, lukavije i strateški bolje za Nemačku bi sprečio zbližavanje Britanije i Rusije. Nemci su ušli duboko u Tursku, i naoružavali tursku vojsku čime su ugrozili britansku sferu uticaja. Kontrola Nemaca nad projektom Bagdadske železnice iritira Britaniju, kao i građenje nemačke ratne flote, iza čega stoji admiral Tirpic. Nemačka smatra da je dovoljno jaka da se sada pita za sve u svetu. Godine 1900. doneta je odluka o građenju nemačke flote. To je urađeno i u smislu obuzdavanja Britanije da se ona ne bi usudila da nešto preduzme zbog straha od Nemaca. Sve su veće konfrontacije Britanije i Nemačke. Jačanjem Nemačke, Britanija se oseća ugroženom i vraća se na evropski kontinent. Bizmark sigurno ne bi radio na taj način. Godine 1904. Britanija i Francuska sklapaju savez. Agresivna Nemačka postaje problem u međunarodnim odnosima. Ona ima pravo borbe za svoje interese, ali Nemačka agresivno odbija sve partnere od sebe zbog čega se stvaraju antinemački savezi. Nemački prodor zbližava Rusiju i Britaniju koje ulaze u savez 1907. godine. Svi znaju da Nemačka treba da se obuzda zbog svoje agresivnosti, toga su svesne sve velike sile. Savez Rusije i Britanije nije iskren, on je iz nužde, cilj je da Nemačka izgubi rat ali i da Rusija ne pobedi. Nacional Nemačka partija i Hindenburg će razviti teoriju da je 1918. godine svetska bankarska oligarhija zabila nož u leđa Nemačkoj. Posle Aneksione krize i atentata u Sarajevu, Austrija je uputila ultimatum Srbiji, jer je odlučila da zarati sa Rusijom, a izolovana Nemačka je bila prinuđena da se drži Austrougarske i uđe na njenoj strani u taj veliki rat. Nemačka je bila u obavezi da objavi rat Rusiji, a Francuska Nemačkoj po prethodnim sporazumima, što je dovelo do izbijanja Prvog svetskog rata. Britanija nikad nije gubila iz vida da je Rusija njen stalni neprijatelj. Nemačka 1918. godine opseda Pariz, ali u toj kontraofanzivi Sjedinjenih Američkih Država Nemci kapituliraju na teritoriji Francuske. Štrezeman, nemački kancelar je govorio o Bizmarkovom pragmatizmu. Nemačka se lokalnim paktom odrekla pretenzija na zapadu, ali joj je Britanija ostavila mogućnost da koriguje svoje granice na istoku. Čvrsta ruka gvozdenog kancelara Bizmarka je sprovela ujedinjenje Nemačke, ali Hitler nije njegov nastavljač, zbog rasne teorije, istrebljenja Jevreja i težnje za neograničenom vlašću. Nemačka je izgubila u Drugom svetskom ratu i ostala je razjedinjena u okviru NATO-a, išla je priča koja je povezivala Bizmarka sa Hitlerom i izjednačavala ga. Tek nakon ujedinjenja Nemačke Bizmarkovo delo je prepoznato i priznato. Danas se postavlja na zasluženo mesto u istoriji.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja