Autor: dr Aleksandar Raković, naučni savetnik
Uspostavljanje vanblokovske politike i osnivanje Pokreta nesvrstanih pokazali su se kao najveći spoljnopolitički uspeh socijalističke Jugoslavije. Takva politika bila je nužna kako bi se Jugoslavija rešila uloge nesigurnog balansiranja između Zapadnog bloka kom je Jugoslavija od početka pedesetih godina 20. veka sve više ekonomski i kulturno pripadala i Istočnog bloka s kojim je Jugoslavija delila komunistička ideološka uverenja. Pritom, put kojim je zvanični Beograd krenuo sredinom pedesetih bio je duboko human i okrenut ka podršci narodima Afrike i Azije, njihovoj slobodi i razvoju. Naravno, u skladu s drugim interesima jugoslovenske države.
S tim u vezi, tokom 1956. i 1957. pojačan je jugoslovenski politički angažman prema novooslobođenim zemljama Afrike i Azije u skladu sa novom spoljnopolitičkom strategijom okupljanja vanblokovskih država radi jedinstvenog nastupa na međunarodnom planu koji je Jugoslaviji davao čvršću podlogu. Pored političke, uspostavljana je i privredna saradnja čiji je put trasiran nakon posete Josipa Broza Tita Indiji i Burmi (kraj 1954, početak 1955). Jugoslavija je u trgovini sa afričkim i azijskim zemljama, pored ostalih pogodnosti, imala prostor da plasira industrijske proizvode za koje nije bilo interesovanja na Zapadu.[1]
Pored Egipta i Indije, Jugoslavija je u oblikovanju koncepta miroljubive koegzistencije i vanblokovske politike imala velikog saveznika i u Indoneziji. Brojne zemlje Afrike i Azije su smatrale da preko ovog koncepta mogu da se suprotstave dominaciji velikih sila i mogućeg gubitka teško stečene suverenosti. Važan korak u uspostavljanju bližih veza vanblokovskih država bila je Titova tromesečna turneja po afričkim i azijskim zemljama (decembar 1958 – mart 1959). Sličnu afričku turneju Tito je ponovio dve godine kasnije (februar – april 1961) kada je sa Gamal Abdel Naserom, predsednikom Egipta i Ujedinjene Arapske Republike, dogovorio sazivanje konferencije lidera vanblokovskih zemalja. Beogradska konferencija (kasnije poznata i kao Prva konferencija nesvrstanih, iako u vreme održavanja nije imala tu ulogu) održana je od 1. do 6. septembra 1961. u glavnom gradu Jugoslavije uz prisustvo 25 zemalja, uglavnom afričkih i azijskih, uz Kubu, Kipar i Jugoslaviju. Učesnici Beogradske konferencije su osudili kolonijalizam, neokolonijalizam, politiku sile i trku u naoružavanju, ali nije bilo eksplicitne osude blokovske politike jer su mnoge zemlje bile zavisne od zapadne pomoći.[2]
Na Kairskoj konferenciji od 5. do 10. oktobra 1964. (Druga konferencija nesvrstanih) bilo je prisutno 47 zemalja što je ukazivalo da koncept dobija na masovnosti. U Kairu su iznete osude prema kolonijalizmu, neokolonijalizmu, imperijalizmu i trci u naoružavanju. Data je podrška narodnooslobodilačkim pokretima koji se širom sveta bore za slobodu.[3] Konferencije u Beogradu i Kairu su dobile negativne američke ocene jer se na njima previše istupalo protiv politike te zemlje.[4]
Nesvrstanost je kulminacija jugoslovenskog zalaganja za vanblokovsku i pacifističku politiku. Ova činjenica je bila važna i zbog odnosa jugoslovenske državne politike prema džezu kao muzici Afroamerikanaca (crnaca) kroz čiju je afirmaciju na svom tlu Jugoslavija videla potvrdu uspeha nesvrstanosti. Ta činjenica je takođe važna i zbog prihvatanja hipi kontrakulture koja se u drugoj polovini šezdesetih usidrila u zapadnom, najviše američkom društvu, a čije su vodilje bile slične jugoslovenskom putu nesvrstavanja: desegregacija, antikolonijalizam i pacifizam.[5] Stoga, dakle, „hipi filozofija“ mladim Jugoslovenima nije bila nova jer su u školi učili o bratstvu i jedinstvu, miru, toleranciji, nesvrstavanju.[6]
Jugoslavija je, dakle, tokom pedesetih, šezdesetih, pa i kasnije, bila „kapija, kroz koju je Zapad virio na Istok, a Istok na Zapad, kroz koju se trgovalo i putovalo“, a od toga je bilo velike koristi.[7] Stoga je Beograd, pored toga što je bio jedna od političkih prestonica sveta, postao i kulturno svetsko sedište u kom su se održavali Sajam knjiga, Bitef, Fest, Belef, Bemus i druge kulturne manifestacije. Za svetsku kulturnu elitu bilo je prestižno da učestvuje na ovih događajima u Beogradu.
No, iako je socijalistička Jugoslavija bila država u kojoj je religija stavljena na društvenu marginu, a Srpska pravoslavna crkva bila na udaru, makar u okviru Pokreta nesvrstanih bilo je interesantnih primera da odnos sa Pravoslavnom crkvom može i mora biti bolji. Taj bolji odnos oličen je u arhiepiskopu Makariosu koji je istovremeno bio i predsednik Kipra.
Naime, Kipar je 1960. primljen u Ujedinjene nacije, a 1961. postao je član Pokreta nesvrstanih.[8] Prilikom učešća na prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Beogradu (1961), arhiepiskopa Makariosa je primio i srpski patrijarh German. U Sabornoj crkvi u Beogradu mu je priređen svečani doček a tom prilikom Makarios je kazao: „Bliske veze koje je stvorilo dugo predanje spajaju Kiparsku crkvu i crkvu Jugoslavije. Želja je NJegove Svetosti našeg patrijarha Gospodina Germana, a i moja je želja, da se veze koje postoje između naše dve crkve još više pojačaju i budu što čvršće. Nalazim se danas u vašoj lepoj i gostoljubivoj zemlji, da bih predstavljao svoju zemlju na Konferenciji vanblokovskih zemalja čiji je osnovni cilj zaštita i učvršćenje svetskog mira, a koji se osniva na principima slobode i pravde. Ovi principi su, što znate, principi hrišćanske vere. Srećan sam što ću na ovoj Konferenciji imati priliku da branim ove osnovne hrišćanske ideale“.[9]
Makarios je učestvovao na konferencijama Pokreta nesvrstanih u Beogradu (1961), Kairu (1964), Lusaki (1970), Alžiru (1973) i Kolombu (1976).[10] Uprkos izvesnom podozrenju jugoslovenskih vlasti prema Makariosu nakon turske invazije (1974), kiparski predsednik je ostao veran idejama antiimperijalizma, dekolonizacije, pacifizma i nerazvrstavanja uz političke blokove. Arhiepiskop Makarios je posebno prijateljstvo iskazivao prema Jugoslaviji, a jugoslovenska javnost mu se posle smrti 1977. odužila vrlo prijateljskim i emotivnim rečima.[11] Makarios je svojim delom pokazao koliko su i u to vreme bili spojive progresivne i mirotvorne ideje s pravoslavnim hrišćanstvom.
Pokret nesvrstanih nastavio je da postoji i nakon disolucije Istočnog bloka (1991), kada je svet naizgled prestao da bude ideološki podeljen. Nažalost, s razbijanjem socijalističke Jugoslavije prestalo je članstvo ove zemlje u Pokretu nesvrstanih. Zvaničnom Beogradu, oličenom u SR Jugoslaviji i Republici Srbiji, omogućeno je da u Pokretu nesvrstanih bude posmatrač. U drugoj deceniji 21. veka Beograd je počeo da obnavlja i afirmiše tradicionalna prijateljstva s nesvrstanim zemljama, a to se posebno uspešno videlo u politici Republike Srbije koja je usmerena ka odbrani teritorijalnog integriteta na Kosovu i Metohiji i srpskih svetinja u južnoj srpskoj pokrajini.
Republika Srbija je 2011. oformila delegaciju za državno-verski dijalog s Republikom Indonezijom. Na čelu verskog dela delegacije bio je srpski patrijarh Irinej. Među vodećim srpskim ciljevima državno-verskog dijaloga Srbije i Indonezije (Beograd 2011, DŽakarta 2013, Beograd 2015) bili su da se Republika Indonezija kao najveća muslimanska zemlja na svetu ubedi da ne prizna secesiju albanskih separatista na Kosovu i Metohiji i da Republika Indonezija podrži Republiku Srbiju na Generalnoj skupštini Uneska kako albanski separatisti ne bi preoteli nadležnost nad Pećkom Patrijaršijom, Visokim Dečanima, Gračanicom i Bogorodicom LJeviškom. Takav uspeh se uistinu dogodio na glasanju u Generalnoj skupštini Uneska 2015. kada je Republika Indonezija dala jedan od ključnih glasova Republici Srbiji kojim je ostvarena pobeda nad albanskim separatistima i njihovim zapadnim mentorima.[12]
Naime, Republiku Indoneziju kao najveću muslimansku zemlju na svetu i kao jednog od lidera Pokreta nesvrstanih mogu da slede kako muslimanske države tako i zemlje Pokreta nesvrstanih. Beograd i DŽakarta su u poslednjih desetak godina ostvarili međusobno poverenje koje uistinu podseća na vreme kada su dve prijateljske zemlje bile među osnivačima Pokreta nesvrstanih.
S tim u vezi je veoma dobro što je Beograd, čak i kao posmatrač, počeo da daje inicijativu prema Pokretu nesvrstanih kako bi se obnovilo staro savezništvo sa državama koje većinom nisu priznale jednostranu secesiju albanskih separatista na Kosovu i Metohiji.
Prvi takav važan komemorativni sastanak na ministarskom nivou održan je u Beogradu 5. i 6. septembra 2011. povodom pedeset godina od Prve konferencije nesvrstanih. Premijer Republike Srbije, Mirko Cvetković, obavestio je tada članove preko stotinu prisutnih delegacija iz inostranstva da je za Srbiju najvažnije očuvanje teritorijalne celovitosti zemlje koja uključuje Kosovo i Metohiju.[13] Deset godina kasnije Republika Srbija je ponovila ovo uspešno okupljanje.
Naime, povodom šezdeset godina od Prve konferencije nesvrstanih, u Beogradu je 11. oktobra 2021. održan Sastanak na visokom nivou Pokreta nesvrstanih. Na tom sastanku predsednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, naglasio je tradicionalno prijateljstvo zvaničnog Beograda i naroda Srbije s državama Pokreta nesvrstanih koje i nadalje treba negovati. Pritom, Vučić je na ovom sastanku posebno naglasio: „Od svih naših borbi, najbolnija je ona usmerena ka očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, to jest, rešavanje pitanja Kosova i Metohije. Boreći se za svoj suverenitet i teritorijalni intergitet, Srbija istovremeno brani univerzalne principe Povelje UN i međunarodnog prava, ali i neke od ključnih principa na kojima je osnovan Pokret nesvrstanih zemalja“.[14]
Dakle, Beograd je obnovio stara savezništva i produbio veze sa zemljama Pokreta nesvrstanih s kojima se rame uz rame u drugoj polovini 20. veka borio za bolji svet koji bi bio lišen kolonijalizma, segregacionizma i imperijalizma. Pokret nesvrstanih više nema vanblokovsku ulogu kakvu je tada imao, ali je opstao uticaj i ugled zemalja članica.
Pritom, rastu uticaj i ugled Republike Srbije. Iako Beograd danas nije jedan od globalnih političkih centara kakav je bio u vreme Jugoslavije, prestonica Republike Srbije i danas jeste jedna od kulturnih prestonica Evrope. Vrlo je važno da članice Pokreta nesvrstanih ponovo o Beogradu steknu sliku, ako već nisu, jedne od nekadašnjih prestonica vanblokovskog sveta. Da Beograd gledaju i kroz prizmu Jugoslavije.
Takav pogled na Beograd može biti od posebnog značaja za odbranu teritorijalne celovitosti Republike Srbije na Kosovu i Metohiji. I kada je reč o državama koje ostaju pri stavu da ne priznaju jednostrano proglašenu secesiju albanskih separatista i kada je reč o zemljama koje bi donele odluku da povuku priznanje takozvanog Kosova.
S tim u vezi bilo bi vrlo važno kada bi Egipat, jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, doneo odluku da povuče priznanje takozvanog Kosova. Egipat je već zamrznuo to priznanje a čini se da je na ivici da donese odluku u korist Republike Srbije.
[1] Dragan Bogetić, Nova strategija spoljne politike Jugoslavije 1956-1961, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2006, 43-48, 154-155.
[2] Isto, 169, 314-342, 349-376.
[3] Olivera Bogetić, Dragan Bogetić, Nastanak i razvoj pokreta nesvrstanosti, Beograd: Eksport pres, 1981, 47-53.
[4] Dragan Bogetić, „Sjedinjene Američke Države i institucionalizacija saradnje vanblokovskih država“, Istorija 20. veka, 2/2002, 13.
[5] Aleksandar Raković, Rokenrol u Jugoslaviji 1956-1968. Izazov socijalističkom društvu, Beograd: Arhipelag, 2011, 157, 558.
[6] Vladimir Janković Džet, Godine na 6, Beograd: Laguna, 2008, 215.
[7] Predrag J. Marković, Beograd između Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd: Službeni list SRJ, 1996, 513.
[8] Makarios – simbol nezavisnog Kipra, Politika, 4. avgust 1977.
[9] Blaženjejši Arhiepiskop Makarios III, Pravoslavlje, 1. septembar 1977.
[10] Makarios – simbol nezavisnog Kipra, Politika, 4. avgust 1977.
[11] Videti: Aleksandar Raković, „Zdravstvene tegobe i smrt kiparskog Arhiepiskopa i predsednika Makariosa u jugoslovenskoj štampi (1977) s posebnim pogledom na njegov lik i delo“, Teološki pogledi, 2/2015, 339–350.
[12] Videti: Međuverski dijalog Srbije i Indonezije/Interfaith Dialogue Serbia–Indonesia, priredili Aleksandar Raković i Jovana Raković, dvojezično na srpskom i engleskom jeziku, Beograd: Uprava za saradnju s crkvama i verskim zajednicama Ministarstva pravde Republike Srbije, 2019.
[13] Nesvrstani u Beogradu posle pola veka, Radio-televizija Vojvodine, 5. septembar 2011.
[14] Sastanak na visokom nivou posvećen obeležavanju 60. godišnjice Pokreta nesvrstanih zemalja, Predsednik.rs, 11. oktobar 2021.
Ostavi komentar