Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Visok stepen zategnutosti odnosa između velikih sila na globalnom planu jasan je pokazatelj da je proces prekomponovanja njihovih odnosa već uveliko u toku. Očigledno je da se svet menja, odnosno da se uspostavljaju novi i drugačiji geopolitički odnosi i da to samo po sebi izaziva potrese na međunarodnom planu. Suštinski, to nije ništa novo, jer su velike sile oduvek vodile borbu za dominaciju. Nekada su ti njihovi obračuni imali slabiji, a nekada jači intenzitet. Međutim, činjenica je da su se ta dešavanja na globalnom planu uvek reflektovala na gotovo svim meridijanima sveta, a posebno na onim geostrateški važnim prostorima, kao što je to Balkansko poluostrvo.
Balkan je uvek bio pogodan teren za sudar najmoćnijih globalnih političkih činilaca. Razlozi za to su dvojaki. Prvi možemo pronaći u geostrateškoj važnosti ovog prostora koji je uvek magnetično privlačio velike sile. Balkan je mesto gde se spajaju Evropa i Azija, gde se nalaze ključni putevi koji vode sa Istoka na Zapad i obrnuto. Drugi razlog za veliko prisustvo globalnih sila na Balkanu možemo pronaći u njegovoj pogodnosti za delovanje stranog faktora. Nije tajna da je Balkan heterogen, kako u nacionalnom, konfesionalnom tako i u državnom smislu. Šarenolikost nacija, religija i brojnost država uvek su davali velikim silama široku lepezu mogućnosti za svoje delovanje. Odnosno, takve prilike na Balkanu pružale su šansu globalnim političkim igračima da se primenjujući onu još staru rimsku maksimu zavadi pa vladaj (divide et impera) bore za ostvarenje svog uticaja na Balkanu.
Situacija danas upravo je ogledalo tih realnih političkih okolnosti. Kao i kroz istoriju, Balkan je i sada posvađan i podeljen, a prisustvo velikih sila i te kako se oseti i to u svim zemljama našeg večito nemirnog regiona. Najmoćnije zemlje sveta su konstantno u ratu za ostvarenje globalne dominacije, dok su balkanski narodi samo marionete u toj njihovoj „večitoj igri“. Suštinski, tu se stvari u odnosu na vekove unazad nisu značajno promenile. Odnosno, neki globalni igrači su se menjali, kao što se korigovala njihova snaga i uticaj ili mehanizmi delovanja, ali ciljevi njihove politike ostali su isti. Zato kada težimo da prikažemo trenutne odnose na Balkanu, u vrtlogu interesa i prisustva velikih sila, najbolje je vratiti se u prošlost. Odnosno, treba pokušati da se kroz istorijske primere ukaže na određene zakonomernosti u njihovom delovanju. Na kraju krajeva, međunarodna politika počiva i na procesima dugog trajanja. Zato, ukoliko želimo da razumemo odnos pojedinih velikih sila prema našem regionu danas, moramo ih posmatrati kroz određeni istorijski kontekst i pratiti proces evolucije njihove politike na Balkanskom poluostrvu.
Za razumevanje današnjih prilika i interesa velikih sila najbolje je vratiti se u XIX stoleće, vek kada je i na Balkanu započeo nacionalni „rizorđimento“. Odnosno, uz nacionalni preporod pokrenuta je borba balkanskih naroda za oslobođenje od viševekovne Osmanlijske okupacije, a težnja za uspostavljanjem modernih nacionalnih država postala je vrhunski cilj političkih elita balkanskih naroda. Upravo taj proces događao se pod budnim okom i snažnim uplivom velikih evropskih sila, koje su ta dešavanja na Balkanu determinisale pojmom Istočno pitanje.
Tokom XIX veka otomanska imperija suočila se sa snažnim pokretima porobljenih balkanskih naroda, koji su stremili nacionalnom oslobođenju i stvaranju svojih nacionalnih država. Na taj način aktuelizovano je Istočno pitanje, odnosno pitanje sudbine Osmanlijskog carstva, što je za velike sile predstavljalo temu od prvorazrednog značaja. Samim tim, gotovo svi veliki evropski geopolitički činioci uključili su se u proces rešavanja Istočnog pitanja, a Otomanska imperija, kao i balkanski narodi, postali su pioni u toj njihovoj geopolitičkoj partiji šaha.
Jedna od najzainteresovanijih sila za Balkan, u XIX I XX veku, bila je Ruska imperija. Ruski carevi težili su da prošire i ojačaju ekonomski i politički uticaj svoje zemlje na što veći deo sveta. Bezpregledna prostranstva Sibira ruskoj političkoj i ekonomskoj eliti nisu bila u fokusu. Pošto energenti tada još uvek nisu imali značaj kao danas, taj okovan snegom i ledom prostor nije imao bog zna šta da im ponudi. Samim tim, Rusija je težila da izađe na topla mora kako bi se, sa drugim velikim imperijalnim silama, poput Britanije i Francuske, uključila u borbu za bogate kolonijalne posede. Jedini put ka Sredozemlju, a samim tim Južnoj Evropi i Severnoj Africi, rusku crnomorsku flotu vodio je pored Istanbula. Tačnije, kroz uske moreuze, Bosfor i Dardanele, nad kojim bdi ova drevna prestonica nekad moćnog Istočnog rimskog carstva, a tada Osmanlijske imperije. Samim tim, taj grad postao je ključ ruske politike na Balkanu, a uništenje Otomanske imperije pretvorilo se u prioritet ruske spoljne politike. Prirodni saveznici na tom putu bili su im upravo balkanski narodi, koji su u propasti osmanlijske države videli jedinu šansu za oslobođenja i obnavljanja svojih država.
Pored Rusije, posebno interesovanje za Istočno pitanje pokazala je Velika Britanija. Kao moćna „talasokratija“, koja je gospodarila svetskim morima i izgradila imperiju, čija se teritorija prostirala na svim svetskim kontinentima, Britanija je težila ograničavanju narastajuće moći Rusije i njenom širenju u Sredozemlje. Turska država, samim tim, postala je prirodni saveznik „Gordog Albiona“ u politici obuzdavanja Rusije, dok su balkanski Hrišćani i njihovi nacionalni interesi postali kolateralna šteta težnji londonske političke elite. Inače i tada Velika Britanija je na Starom kontinentu vodila svoju tradicionalnu politiku održavanja ravnoteže snaga. Rusija, koja je nakon Napoleonovih ratova postala dominantna kopnena sila, snagom svog oružja narušavala je tu ravnotežu, a pretnja od ruske hegemonije u Evropi postala je izvesna. Odgovor sa britanskog ostrva, na tu novu političku realnost, bazirao se na generisanju snažne antiruske politike širom Evrope, ali i približavanju Londona Parizu. Velika Britanija i Francuska time su postale saveznici u politici obuzdavanja Rusije, pa samim tim i u strategiji očuvanja integriteta Osmanlijskog carstva kao brane širenju ruskog uticaju u Sredozemlju.
Naravno, kada govorimo o prisustvu velikih sila na Jugoistoku Evrope nikako ne smemo zanemariti ni germanski faktor. Naime, Habzburška monarhija, a nakon unutrašnjeg preuređenja Austrougarska, imala je svoje ambiciozne planove na Balkanu. Sve do ujedinjenja Nemačke, ključni centar za generisanje germanske politike na jugoistoku Evrope bio je Beč, a od stvaranja Nemačkog carstva to je postala osovina Beč – Berlin. Nemački planovi o prodoru na istok (Drang nach Osten) upravo su išli preko Jugoistoka Evrope, kao što je i plan Beča o izlasku na topla mora, išao preko luke Solun. Samim tim, Nemci nisu bili protivnici razgradnje osmanlijske imperije, dok god su u tom procesu oni bili ti koji su se teritorijalno širili na njen račun. Međutim, onda kada je taj proces išao u korist Rusije, tada su postajali gorljivi zagovornici očuvanja integriteta „Bolesnika na Bosforu“. Inače, kada je krajem XIX i početkom XX veka germanski faktor, preko svog kapitala, uspeo da istisne uticaj Britanaca na Bosforu, Turci su postali ključni saveznici Nemaca na jugoistoku Evrope.
Istočno pitanje aktuelizovano je u periodu 1912–1913. godine kada je u balkanskim ratovima otomanska imperija poražena, a zatim i istisnuta sa najvećeg dela Balkanskog poluostrva. Ujedinjene države balkanskih Hrišćana tada su se konačno obračunale sa svojim istorijskim neprijateljem i po prvi put su pokazale da zajedničkom saradnjom mogu postići izuzetne rezultate. Svakako da je to predstavljalo jedan redak momenat kada su balkanski narodi uspeli da se uzdignu iznad svojih uskih nacionalnih interesa i da zajednički postignu ono što niti jedna država ponaosob nije mogla.
Doduše, treba naglasiti da je tih pokušaja saradnje bilo i ranije. Nakon Prvog srpskog ustanka tajna grčka organizacija Heterija predstavljala je zagovornika pokretanja opšteg ustanka svih balkanskih hrišćana u turskoj državi, sa ciljem da se do slobode dođe jednim udarcem. Kasnije, od sredine četrdesetih godina XIX veka Srbija je postala nosilac te politike dobro formulisane u geslu „Balkan balkanskim narodima“. Protagonisti te ideje bili su velik srpski državnik Ilija Garašanin, a tokom svoje druge vladavine i knez Mihailo Obrenović. Garašanin i knez Mihailo sanjali su i planirali zajedničku akciju balkanskih naroda u pravcu oslobođenja od tuđinskog ropstva, ali nakon toga i uspostavljanje neke vrste balkanske federacije ili konfederacije. Upravo ta nadnacionalna tvorevina, po njihovom mišljenju, bila je najbolji državno-pravni okvir, koji bi neutralisao stalne protivrečnosti i sukobe između balkanskih naroda, oko tog večito spornog pitanja državnih granica. Takođe, jedino snažna i jedinstvena država na jugoistoku Evrope bila bi dovoljna jaka da se odupre malignim uticajima spoljnog faktora, a koji je koristio svaku priliku da u komplikovane balkanske odnose unese još jednu „jabuku razdora“.
Ideje Heterista, kneza Mihaila i Ilije Garašanina ostvarene su tek u balkanskim ratovima. Međutim, treba naglasiti da je spoljni faktor i u tom procesu približavanju Srba, Bugara i Grka odigrao značajnu ulogu. Tačnije, Rusija kao velika sila bila je pokrovitelj Balkanskog saveza, jer je upravo u njemu videla šansu za jačanje svog prisustva na Balkanu i za ostvarenje svoje vekovne težnje o slamanju Osmanlijskog carstva. Međutim, nakon savezništva u Prvom balkanskom ratu, dojučerašnji partneri u borbi protiv zajedničkog neprijatelja ušli su u bratoubilački Drugi balkanski rat. Ništa kao taj momenat nije pokazalo nezrelost balkanskih naroda. Jednostavno rečeno, tadašnje političke elite nisu bile spremne da se uzdignu iznad uskosebičnih nacionalnih interesa. Podržan planovima pojedinih velikih sila, kojima nikakav balkanski savez nije odgovarao, sukob između dojučerašnjih saveznika postao je neminovnost.
Nakon Prvog svetskog rata došlo je do tektonskih promena na evropskoj, svetskoj pa i balkanskoj političkoj sceni. Četiri carstva su nestala, Rusko, Osmanlijsko, Habzburško i Nemačko, dok je na Starom kontinentu formiran niz novih država, između ostalih i južnoslovenska kraljevina. Upravo ta Kraljevina SHS na svojevrstan način predstavljala je pobedu ideja kneza Mihaila i Ilije Garašanina, ali i plod interesa velikih sila. Naime, Jugoslavija je od svog nastanka imala važnu ulogu u međunarodnim odnosima. Tačnije, njeni protagonisti iz Vašingtona, Pariza i Londona, videli su u njoj državu koja će na jugoistoku Evrope suzbijati i Nemački i Ruski uticaj. Kroz Malu Antantu politički Zapad je smatrao da je stvorio neku vrstu šireg fronta ili bolje rečeno zamenu za Habzburšku monarhiju, čiji zadatak će biti da na Balkanu, ali i u Centralnoj Evropi suzbija svaku hegemonističku težnju generisanu iz Berlina ili Moskve.
Sličan zadatak imala je i komunistička Jugoslavija. Iako je isprva, neposredno po završetku Drugog svetskog rata, bila najistaknutiji deo komunističkog bloka, nakon sukoba Tito – Staljin 1948. godine, Jugoslavija je ponovo preuzela tu svoju ključnu ulogu brane nemačkom i ruskom uticaju na jugoistoku Evrope. Takođe, kroz Pokret nesvrstanih Titova Jugoslavija dobila je i širi globalni značaj. Postala je država koja će okupljati zemlje nastale raspadom zapadnih kolonijalnih imperija i držati ih podalje od tog velikog obračuna kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka. Pošto su te države prirodno gravitirale SSSR-u, a ne svojim dojučerašnjim tlačiteljima iz NATO-a, Jugoslavija je odigrala važnu ulogu u tome da te zemlje ne ojačaju komunistički blok. Zato, čak i u tom segmentu globalne politike možemo smatrati da je Jugoslavija, za skoro sve vreme svog postojanja, dosledno sprovodila tu svoju osnovnu spoljnopolitičku agendu baziranu na suzbijanja ruskog uticaja.
Nakon pobede Zapada u Hladnom ratu Jugoslavija je izgubila tu važnu ulogu u međunarodnim odnosima. Rusija se nalazila na kolenima i njen uticaj na jugoistoku Evrope dramatično je smanjen. Nemačka se našla u ulozi jednog od najbližih saveznika SAD, tako da je iz Vašingtona dobila odrešene ruke da uređuje odnose na Starom kontinentu, a pogotovo na Balkanu. Zvaničnom Berlinu Jugoslavija nije trebala. Naprotiv, ona je predstavljala tvorevinu kreiranu da bude njen oponent u ovom delu sveta. Time je sudbina Jugoslavije bila zapečaćena. Nije bilo volje u međunarodnim odnosima da se ta zemlja sačuva, a ni unutar Jugoslavije takve težnje nisu bile dominantne. Raspadom Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka stvorena je nova politička realnost na Balkanu.
Današnja konstelacija snaga na Balkanu u najvećoj meri je proizvod završetka Hladnog rata i Nemačkog viđenja kako ovaj deo sveta treba da izgleda. Sadašnja karta jugoistoka Evrope dobrano se poklapa sa slikom Balkana u vreme kada je nemački uticaj na ovom prostoru bio dominantan. Suštinski, Nemačka teži tome da Balkan bude što više podeljen, bez većih državnih tvorevina koje bi mogle uspostaviti regionalnu dominaciju i otrgnuti se pre svega ekonomskoj, a uz nju i političkoj kontroli iz Berlina. Sve države na ovom prostoru, samim tim, ograničene su na približno istu snagu, odnosno slične vojno-ekonomske kapacitete. Upravo zato, srpski nacionalni prostor je rascepkan, a Srbija, više manje, svedena na granice iz vremena nakon Berlinskog kongresa. Srbija bez Kosmeta, bez mogućnosti da se širi preko Drine i bez pristupa moru, nemački je okvir za našu zemlju. Upravo to se poklapa sa strategijom germanskog faktora na Balkanu iz XIX stoleća, a kao što vidimo, ona se nije puno promenila ni danas. Takav, rascepkan Balkan, u nemačkoj viziji budućnosti treba da postane deo EU i time formalno bude u nemačkoj sferi uticaja, kao i ostatak Starog kontinenta.
Međutim, sada deluje sve očiglednije da anglosaksonski faktor nema nameru da Nemcima prepusti Balkan. Projekat Otvoreni Balkan je nešto što su SAD putem Vašingtonskog sporazuma iz 2020. godine uvrstile u svoju spoljnopolitičku agendu. Samim tim, SAD su prihvatile da budu protektor ideje ekonomskog povezivanja naroda na jugoistoku Evrope, duboko svesni da preko tog projekta mogu osigurati svoje interese u ovom delu Evrope. Upravo ta današnja američka strategija za Balkan uklapa se u britansku i američku viziju ovog prostora u periodu nakon Prvog svetskog rata. Anglosaksonske sile tada su bile protagonisti Jugoslavije, nadnacionalne tvorevine na Balkanu koja bi bila eksponent njihove politike. Danas su zagovornici Otvorenog Balkana i očigledno je to put kojim će anglosaksonski faktor u narednom periodu ići kako bi ostvario svoje interese.
Inače, zanimljivo je pomenuti da se u anglosaksonskim vizijama nadnacionalnih tvorevina na jugoistoku Evrope i pre stotinu godina i danas teži umanjivanju uticaja srpskog faktora. U Jugoslaviji Zapad je igrao na kartu hrvatskog faktora, za koga je britanski istoričar i publicista Robert Vilijam Siton – Votson govorio da je „na civilizacijski višem stepenu razvoja od srpskog“. Tek uz hrvatsku prevlast Jugoslavija je, u geopolitičkom smislu, mogla biti ono što su na „ostrvu“ za tu državu predvideli. Brana ruskom uticaju na Balkanskom poluostrvu. Snažan pritisak na Srbe u BiH danas da prihvate unitarizaciju te zemlje, uz konstantan pritisak na Srbiju da se odrekne Kosmeta, kao da je između ostalog i izraz težnje Vašingtona i Londona da se značaj srpskog faktora u Otvorenom Balkanu što više umanji. Razlog za to ponajviše možemo pronaći u tome što taj famozni narativ o Srbima kao malim Rusima opstaje do današnjih dana.
Rusija je nakon ulaska Rumunije i Bugarske u NATO u najvećoj meri istisnuta iz našeg regiona. Energenti, a posebno gasovod Balkanski tok, predstavljaju pokušaj da uz ekonomski Rusija povrati i svoj politički uticaj na ovom prostoru. Jedino gde je Rusija očuvala nešto jače prisustvo jeste srpski faktor i to pre svega zbog podrške koju Kremlj pruža Srbima po pitanju statusa Kosmeta i unutrašnjeg uređenja BiH. Upravo zato, u narednom periodu, bićemo svedoci snažne inicijative Zapada da se pitanje Kosmeta i BiH konačno reši. Jer su to one najčvršće niti koje danas vežu zvanični Beograd za Moskvu i održavaju kakav-takav uticaj Rusije na Balkanu.
Na kraju nikako ne smemo zanemariti ni planove NR Kine, globalne sile koja širi svoj politički uticaj ka svakom kutku sveta, pa tako i na jugoistoku Evrope. Kina postepeno i pre svega ekonomski, kroz investicione projekte, povećava svoje prisustvo na Balkanu. A činjenica da njihov strateški projekat „Pojas i Put“ prolazi preko Balkanskog poluostrva, našem regionu u njihovoj spoljnopolitičkoj agendi daje poseban značaj.
Međutim, uprkos tome što se radi o moćnoj svetskoj sili njen uticaj na jugoistoku Evrope još uvek ne može da parira Zapadnom. Kina je zemlja koja teži globalnoj hegemoniji, i ide u pravcu postepenog potiskivanja SAD sa čelne pozicije u globalnoj geopolitičkoj areni. Verovatno, u narednom periodu takav scenario će se i realizovati. Ekonomski, po različitim procenama, Kina će prevazići SAD već do kraja ove decenije. Logično, nakon ekonomske dogodiće se i vojna, a zatim i politička promena na vrhu skale najmoćnijih svetskih sila. Naravno, ništa od toga se neće desiti stihijski, preko noći, naprotiv. Kineska nadmoć ostvariće se postepeno, a potiskivanje zapadnog uticaja moglo bi da traje decenijama. Naročito na mestima gde su se zapadne sile veoma dobro pozicionirale, a Balkan je upravo takav geopolitički prostor.
IZVORI I LITERATURA
Čedomir Popov, Građanska Evropa : (1770–1914). Zavod za udžbenike, Beograd, 2010.
Milovan Đ. Milovanović, Istočno pitanje. CID : Art Press, Beograd, 2020.
LJubomir Durković-Jakšić, O nastanku „Načertanija“ 1844. godine. Ilija Garašanin (1812–1874): zbornik radova, Naučni skupovi Srpske akademije nauka i umetnosti; knj. 54, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 16. Beograd, 1991.
Radoš LJušić, Knjiga o Načertaniju : nacionalni i državni program Kneževine Srbije (1844). Beletra, Beograd, 2004.
Čedomir Popov, Istočno pitanje i srpska revolucija : 1804–1918. Srpska književna zadruga, Beograd, 2008.
LJubodrag Dimić, Jugoslavija i Hladni rat: ogledi o spoljnoj politici Josipa Broza Tita: (1944–1974). Arhipelag: Beograd, 2014.
Ostavi komentar