Autor: Jovanka Simić, novinar
NARODNI tribun i najznačajniji politički vođa Srba u Austrougarskoj Svetozar Miletić (1826–1901) koji je za svoje ideale o prisajedinjenju matici Srbiji žrtvovao sve, uključujući i ličnu slobodu, fizičko i mentalno zdravlje, nije jedini velikan u svojoj porodici. NJegov deda Avram, trgovac, a potom učitelj i pesnik, upisao se u istoriju srpske književnosti svojom Pesmaricom.
Gotovo trideset godina pre nego što će Vuk Karadžić zapisati prve epske narodne pesme, Avram Miletić (1755–1826) sastavio je Pesmaricu, koja se smatra najstarijom do sada otkrivenom zbirkom te vrste poezije na srpskom jeziku.
Rukopisna pesmarica Avrama Miletića jedan je od najstarijih i najobimnijih zbornika ove vrste, u kome je 129 pesama građanske lirike i narodnih pesama, šest pesama Andrije Kačića Miošića, jedna pesma (Vidiš, brate, trudi tvoji) koju je sastavio sam, kao i Žitije kneza Lazara i Miloša Obilića i Vuka Brankovića i ostale srpske gospode. Rukopis Slovo kako Sveti Vasilij izbavi čelovjeka jegda od đavola predast nalazi se u Biblioteci Matice srpske.
Sam Avram Miletić, epske pesme koje je zapisao nazvao je „istorijama”. Smatrao ih je istorijom u stihovima. Istorija mladog Prodanovića je, zapravo, narodna epska pesma Srbi u Donavertu, za koju je 1744. kao Pesmu serbskih graničara koji brane Donavert (od „baburske” vojske) ostavio prepis „Serbin baroknog doba” Zaharije Orfelin, a kasnije ju je štampao Vuk Karadžić u listu „Danica”. Početni stih, od ukupno 230, glasi: Još ni zore ni bijela dana, pade magla od neba do zemlje oko bijela grada Donaverta.
Nema sumnje da su epski stihovi iz deda Avramove pesmarice uobličili, makar delom, duh i svest Svetozara Miletića. Zbirka sadrži 129 pesama koje je Avram sakupljao i beležio u periodu između 1778. i 1780. godine. Bilo je to 46 leta pre Svetozarevog rođenja.
U Avramovoj zbirci su građanske lirske pesme, ali i nekoliko srpskih epskih pesama, poput Istorija Kneza Lazara od Kosova i od Cara Murata, Istorija Musić Stefana, Istorija Vojvode Momčila i Istorija mladog Prodanovića. To je najstariji, najobimniji i ujedno najznačajniji zbornik srpskog građanskog pesništva.
Na veliki značaj rukopisne Miletićeve zbirke i pesama koje su se pevale pre sto godina prvi je ukazao književnik Ilija Ognjanović napisom iz 1883. godine. U sasvim kratkom osvrtu naveo je početne stihove nekih „ženskih” narodnih pesama ovog rukopisa i pomenuo junačke narodne pesme „o Musiću Stevanu, o vojvodi Momčilu, o knezu Lazaru i caru Muratu na Kosovu, o mladom Prodanoviću, o Oziji gradu”, da bi na kraju zaključio:
„Ova Miletićeva pesmarica u kojoj su ove narodne ženske i junačke pesme pobeležene, pisana je pre nego što se rodio Vuk Karadžić (1787), pre nego što je Isidor Putnik zabeležio onu narodnu pesmu od onoga starca (1801), pre nego što je Sava Tekelija doneo onu zbirku ruskih narodnih pesama (1811) i pre nego što su se Kopitar i Mušicki za ovu stvar zauzeli (oko 1814). Pesmarica je pisana 1778–1780.
Avram Miletić je prvi kod nas pribeležio i čuvenu pesmu Omer i Merima. Bilo je to samo pet godina pošto ju je zapisao Alberto Fortis (Padova,1741–Bolonja,1803) italijanski teolog, pisac, prirodnjak i kartograf. U svoju jedinstvenu zbirku Avram je uvrstio i pesmu Pašhalija. Autor te pesme je Avakum Avakumović iz Sentandreje, srpski pesnik, dobrotvor, muzičar evropskog glasa koji je konstruisao nov muzički instrument sličan citri sa dirkama i nazvao ga „avakumika”.
Uz ovaj nesumnjivi doprinos srpskoj narodnoj poeziji, valja istaći i izuzetno upečatljivu porodičnu istoriju Miletića. Deda Avrama Miletića – Mileta Zavišić – pristigao je u Bačku iz Kostajnice, u kojoj je predvodio četu od 300 boraca. Borio se protiv Osmanlija duže od tri decenije i strašno im se zamerio junaštvom na bojnom polju, ali i zbog toga što je četa upadala na njihovu teritoriju i pljačkala. Toliko je to uzelo maha i razljutilo Osmanlije da su posle potpisivanja mira sa Austrijom, iskali Miletinu glavu. Zato se on pod stare dane sa porodicom sklonio u Bačku, daleko od granice.
U Bačkoj je porodica Zavišić vodila mnogo mirniji život. Miletin sin Sima, koji je bio školovani trgovac u Novom Sadu, imao je petnaest sinova i tri kćeri. Avram Miletić, autor Pesmarice, bio je najstariji Simin sin.
Pre nego što se posvetio sabiranju stihova, Avram se školovao za trgovca u Vidinu, a zatim u Novom Sadu. Diplomu trgovačkog pomoćnika 1778. godine izdala mu je na pergamentu „Pravoslavna kupečeska kompanija.” Bio je šegrt u trgovačkoj radnji Novosađanina Petra Momčilovića.
Kako su zabeležili njegovi savremenici, Avram Miletić je još kao kalfa ispisao najbolju antologiju onovremene pisane srpske poezije, najbolju pesmaricu onog vremena u kojoj kao da ima i njegovih stihova. Imao je Avram biblioteku koja je sadržavala i rukopisne knjige, a počevši od 1785. bio je dve godine učitelj u Vilovu i u Loku, do podne u jednom, a po podne u drugom selu.
Kada su mu dojadili putovanje i učiteljevanje otvorio je trgovačku radnju u Mošorinu. Sa suprugom Ekaterinom, kćerkom sveštenika i svog imenjaka Avrama Riđičkog iz mesta Lok (danas pripada Opštini Titel), izrodio je sedmoro dece. NJihov sin Simeon bavio se čizmarskim zanatom. Dugo se Simeon momčio, a kada se najzad skrasio u braku sa Teodosijom Todom ( rođenom Rajić) iz Bavaništa, izrodili su takođe sedmoro dece. Najstarijem sinu dali su najpre ime Avram po pretku, ali su ga ubrzo iz neznanih razloga preinačili u Svetozara.
Reč je o onom Miletiću koji je veoma zaslužan što je Vojvodina od 1918. godine sever Srbije. Prvenac siromašnog Simeona čizmara uspeo je da se iškoluje za pravnika, da postane gradonačelnik Srpske Atine i ujedno najznačajniji politički vođa Srba u Austrougarskoj druge polovine XIX veka. Nesumnjivo, epski stihovi iz deda Avramove pesmarice uobličili su, makar delom, duh i svest Svetozara Miletića.
I dok su u daljoj prošlosti muška deca u porodici Miletić najčešće nosila imena Avram i Simeon ili Sima, u 19. i 20. veku to je bio slučaj sa imenima Svetozar i Slavko. Narodni tribun Svetozar Miletić, veliki borac za prisajedinjenje Srema, Baranje, Bačke i Banata – Kraljevini Srbiji, imao je sina Slavka, koji je 1920. bio ministar narodnog zdravlja u Kraljevini SHS. Slavkov sin Svetozar, takođe lekar, otac je novosadskog kardiologa dr Slavka Miletića, poslednjeg muškog potomka s tim prezimenom koji se upokojio 2011. godine.
LITERATURA
– Matica srpska: Zbornik Matice srpske za društvene nauke, (1958)
– Popović, J. D. (1939), Vojvodina 2 ,Novi Sad
– Petrović, N. (1958), Svetozar Miletić 1826–1901, Beograd
– Kleut, M. (KI, 1984), Ogledi o jednom vidu predvukovskog beleženja usmenih pesama
– Kleut, M. (1995), Narodne pesme u srpskim rukopisnim pesmaricama XVIII i XIX veka, Novi Sad
Ostavi komentar