Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Do konačnog razgraničenja Kraljevine SHS i Mađarske je došlo 4. juna 1920, Trijanonskim sporazumom. Konačno razgraničenje u Banatu sa Rumunijom izvršeno je 10. septembra 1920.
Razočaranje zbog ukidanja „pokrajinske vlade” je bilo u senci radosti zbog nacionalnog ujedinjenja i otcepljenja od Ugarske. Srpsko stanovništvo je činilo samo relativnu većini od 33,7% u Vojvodini, pa je postojao i strah od prevlasti neslovenskog stanovništva, čije antijugoslovensko delovanje su podržavale susedne države. Pripadnici neslovenskih narodnosti u ovom periodu još uvek su doživljavali Vojvodinu kao isključivo srpsku tvorevinu.
U prvih nekoliko posleratnih godina izvršen je slom vojvođanske poljoprivrede, koja je izgubila konkurentnost sa stranim tržištima. „Umesto da iskoristi komparativne prednosti Vojvodine i omogući njen brži privredni razvoj, država je imala takav odnos prema njoj koji bi mogao da se upredi sa kolonizatorskom eksploatacijom. Svaki kvadratni kilometar Vojvodine bio je četiri puta, a svaki stanovnik više od dva puta poreski opterećen nego u Srbiji, Bosni, pa i u Hrvatskoj i Sloveniji. Poresko opterećenje Vojvodine, daleko je prevazilazilo njenu ekonomsku moć, a to raubovanje predstavljalo je najneracionalniji način vođenja državne ekonomije. Opšte osiromašenje Vojvodine dovelo je do toga da je nacionalni dohodak desetak godina posle oslobođenja bio manji nego 1913. godine, mada je dobro poznato kako je u vreme Austrougarske svesno zanemarivan privredni razvoj ovih krajeva”. Pored navedenog, jedino je Vojvodina, od svih jugoslovenskih pokrajina, plaćala i poseban ratni porez. Cilj uništavanja Vojvodine, nije bio obnova u ratu stradale Srbije, već zadovoljavanje interesa beogradske buržoazije koja je Vojvodinu videla kao ničiju zemlju, idealnu za eksploataciju.
Još 1919, pre sporazuma o razgraničenju sa Mađarskom i Rumunijom, među vojvođanskim radikalima, došlo je do razočaranja načinom na koji se prema Vojvodini postupa, o čemu svedoči njihova štampa. Zastava je u uvodniku pod naslovom „Plači Vojvodino” žestoko napala vladu zbog „pljačke” Vojvodine. Srpski glasnik iz Kikinde je iste godine konstatovao: „Izgleda da je onima tamo u Beogradu naša Vojvodina baš slabo prirasla za srce”. Pored radikalskog Srpskog glasnika u Kikindi je izlazio i demokratski Srpski glas, koji je 1919, smatrao da Vojvodina treba da bude posebna pokrajina, bez odlika državnosti, te da se od Beograda ne može ništa očekivati. Provejavala je ideja da Vojvođani treba da se distanciraju od beogradskih političkih krugova i samostalno okupe.
Uprkos velikom nezadovoljstvu zbog stanja u Vojvodini, ovdašnje stranke nisu pristupile formiranju zajedničkog fronta za odbranu Vojvodine od eksploatacije. Radikali su pristupili srbijanskoj Narodnoj radikalnoj stranci, a demokrate novoformiranoj Demokratskoj stranci. Savremenici su zapažali da su se Mađari bolje snašli u tuđoj državi, nego vojvođanski Srbi u svojoj.
Prilikom rasprava o budućem ustavu Kraljevine SHS, radikal Stojan Protić se zalagao za decentralizaciju i pokrajinsku samoupravu u okviru jedinstvene jugoslovenske države, ali je Vojvodinu delio na dve pokrajine, Bačku sa Sremom i Banat. Vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić je predlagao federativno uređenje države. NJegov predlog je prepoznavao Vojvodinu kao jednu od federalnih jedinica. Sledeće godine je, međutim, Radić izjavio da se Banat, Bačka i Baranja „nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom”, da su u njoj „Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini” (što je u suprotnosti sa činjenicama), te ispoljio hrvatsku pretenziju prema delovima Vojvodine. Na Ustavotvornoj skupštini 28. juna 1921. usvojena je koncepcija vodećeg radikala Nikole Pašića i proglašen je Vidovdanski ustav koji će važiti do 1929. godine. Novi ustav je negirao mogućnost postojanja pokrajinskih samouprava – lokalna administracija je podeljena na oblasti, okruge, srezove i opštine.
Ustavom i zakonom koji je nakon njega usvojen, ograničena je sloboda štampe, što je prouzrokovalo cenzuru i autocenzuru u vojvođanskim novinama. U Vojvodini ustav nije poštovan, gradovi i županije su bili pod direktnom vlašću ministra policije, a opštinama su upravljali državni komesari sve do 1927. Vojvodina je podeljena na potpuno nelogične oblasti, a policijsko-činovnički pritisak je u ove krajeve uvezao masovnu korupciju, odnosno, gubitak vere u pravni sistem. Obrazovani vojvođanski kadar je, u svim institucijama i administrativnim organima, zamenjivan nekvalifikovanim kadrom, pretežno iz Srbije.
Već u septembru 1921. u Bečkereku je došlo do skupa radikala iz cele Vojvodine (sa Sremom), na kojem je usvojena Malogospojinska rezolucija, kojom se trži obnavljanje Centralnog odbora radikalne stranke za Vojvodinu i prestanak unutarstranačke diskriminacije nad vojvođanskim radikalima. Glavni odbor stranke je odbio pomenutu deklaraciju. Pašićev lični sekretar je, ranije, prilikom obilaska Srema, rekao da Pašić smatra da su mu vojvođanski radikali teži od hrvatske opozicije. Vojvođanske demokrate su 1923, nezadovoljne odnosom stranke prema Vojvodini, takođe zatražile ponovno formiranje pokrajinskog glavnog odbora.
Do cepanja Demokratske stranke iz koje je izdvojena Samostalna demokratska stranka je došlo 1924. Samostalne demokrate u Vojvodini, iako autonomaški nastrojene, u početku su bile veoma oprezne u isticanju vojvođanskih koncepcija.
„S obzirom na pomenute političke procese i ekonomske probleme Vojvodine, tokom 1925. godine, već se procenjuje da je Vojvodina zahvaćena političkim procesima koji vode ka stvaranju jednog pokreta i stranke koji će štititi posebne interese Vojvodine. Pokret je trebalo da preraste u političku stranku, u koju bi ušli neki nezadovoljni radikali, demokrati iz obe frakcije i neki Nemci, Mađari i Rumuni. Misao o tome javila se u južnom Banatu, a potom je izazvala interesovanje u celoj pokrajini. Stranka bi se zvala „samoupravna” i posle parlamentarnih izbora na njenom širenju poradilo bi se u celoj zemlji”. Ipak do formiranja ove stranke nije došlo pošto je prevagnula stranačka podređenost beogradskim centralama.
Samostalna demokratska stranka je zajedno sa Hrvatskom seljačkom strankom, obrazovala 1927. godine Seljačko-demokratsku koaliciju, koja je tražila promenu političkog sistema u duhu demokratije, parlamentarizma i ravnopravnosti. Samostalne demokrate u Vojvodini su podržale politiku ove koalicije, dok su demokrate i radikali bili protivni neposrednoj saradnji sa Hrvatskom seljačkom strankom. Samostalna demokratska stranka, počinje da propagira autonomiju Vojvodine, kao posebne federalne jedinice.
Skupštinski atentat (1928), Šestojanuarska diktatura (1929) i Oktroisani ustav (1931) prekinuli su dotadašnji politički život. Predviđene su zatvorske kazne za sve koji su se zalagali za promenu državnog i administrativnog uređenja kraljevine Jugoslavije. Pored zabrane političkog organizovanja na plemenskoj i verskoj osnovi, zabranjeno je i organizovanje po regionalnom principu. Dozvoljen je isključivo rad političkih organizacija koje su delovale na području cele države i zalagale se za integralno jugoslovenstvo. Diktatura je počela da slabi tek 1935, a opozicione političke stranke nisu imale pravo da se registruju i kandiduju, već su funkcionisale po principu predizbornih lista. Početkom novembra 1932, došlo je do sastanka Samostalne demokratske i Hrvatske seljačke stranke i usvajanja Zagrebačkih punktacija, kojim je zahtevan prestanak srbijanske hegemonije. Pomenuti akt nije u potpunosti zadovoljavao ni hrvatske pretenzije, ni težnje srpskih samostalaca. „Predstavnici HSS su, analizirajući ideju Vojvodine kao samostalne jedinice, bili krajnje rezervisani prema toj inicijativi i ljudima koji su to promovisali. Smatrali su da ideja o autonomnosti određenih oblasti, pa i Vojvodine, ima za cilj da relativizuje hiljadugodišnji san o državi Hrvatskoj”. Hrvatske političare su iritirale i težnje samostalnih demokrata iz zapadne Bosne, koji su tražili da po ugledu na Vojvodinu, naprave posebnu srpsku autonomiju, koja ne želi da bude ni pod Beogradom, ni pod Zagrebom. Konstatovano je da su Srbi „prečani”, samostalne demokrate, najveći borci protiv beogradske hegemonije, ali i protivnici nezavisnosti hrvatske države.
Praksa diskriminacije Vojvođana prilikom zapošljavanja je nastavljena u periodu diktature – o tome svedoči i oglas iz 1930, koji kao uslov za prijem policajaca na rad u Vojvodini traži da kandidati budu sa teritorije predratne Srbije. Istaknuti opozicioni radikal iz Vojvodine, Jovan Lalošević poslao je protesno pismo lično kralju, u kome je konstatovao da je diskriminacija vojvođanskih Srba u odnosu na Srbijance protivna ideji jednakosti svih Jugoslovena. U periodu diktature došlo je i do rasula među radikalima, što se u Vojvodini, najviše odrazilo na Novi Sad. Političku inicijativu preuzimaju pre svega somborski i bečkerečki radikali, među kojima sazreva vojvođansko autonomaštvo. Oni smatraju da treba obnoviti delovanje kroz širu vojvođansku koaliciju. Krajem 1931. Jovan Lalošević u želji da prekine stanje opšte političke pasivnosti, te stavi pitanje Vojvodine u prvi plan, obavlja razgovore sa svojim radikalima, vojvođanskim samostalnim demokratama, demokratama, predstavnicima zemljoradničke stranke i pojedinim mađarskim i nemačkim političarima. Samostalne demokrate su tada već otvoreno propagirale ideju da Vojvodina bude posebna federalna jedinica.
Vojvođanski radikali su jula 1932, u Laloševićevom stanu u Somboru održali konferenciju na kojoj su predložili svoju platformu, poznatu kao Somborska rezolucija. Konferenciji su u ime Glavnog odbora Radikalne stranke prisustvovali Miloš Trifunović i Milan Stojadinović, čije prisustvo svedoči o važnosti ovog događaja. Strahujući da na konferenciji ne dođe do otvaranja vojvođanskog pitanja u državno-pravnom smislu, Trifunović i Stojadinović su bez primedbi, blagonaklono, primili autonomaške zahteve Vojvođana.
Konferenciji su prisustvovali i predstavnici drugih političkih grupa. Osnov rezolucije je postao moto Vojvodina Vojvođanima, čime je zahtevano da Vojvodina dobije određenu autonomiju i bude ravnopravna sa drugim pokrajinama. Zahtevano je da se prekine sa diskriminacijom „sinova Vojvodine”, da se prekine iskorišćavanje Vojvodine, te da se prestane sa omalovažavanjem njenog mentaliteta, običaja i visoko razvijenih pravnih navika. Rezolucija zahteva da se na položaje u javnim službama u Vojvodini na prvom mestu dovedu obrazovani i sposobni Vojvođani, te da im se omogući i proporcionalno učešće u svim centralnim državnim organima i službama. Potpuna ravnopravnost nacionalnih manjina sa jugoslovenskim narodima u Vojvodini i jačanje uzajamnog poverenja i poštovanja među svim stanovnicima Vojvodine, bez obzira na versku i nacionalnu pripadnost, predstavlja značajan civilizacijski domet ove rezolucije. Potpisnici rezolucije su unapred znali da će ih režimski krugovi, ali i beogradske centrale opozicionih stranaka, optužiti za vojvođanski separatizam, što su odbacili tvrdnjom da od prosperiteta Vojvodine celina države može da ima samo koristi.
Kako bi se Somborskoj rezoluciji dao širi vojvođanski okvir, te pojačao politički značaj autonomaških zahteva, vojvođanski opozicioni radikali iniciraju nastavak šire političke saradnje. Rezultat ove akcije će biti usvajanje Novosadske rezolucije kao potpuno autentične, autohtone, vojvođanske deklaracije, nezavisne od Zagrebačkih punktacija. Uočljiva je razlika u poimanju državnog uređenja između samostalnih demokrata i vojvođanskih radikala. Samostalci su se zalagali za federalizaciju države, do koje bi došlo vraćanjem na 1918. Radikali su se protivili vraćanju na 1918, i federalizaciji države, a propagirali su podelu na ravnopravne pokrajine, na koje bi bio prenet značajan broj državnih ovlašćenja. Dok su se vojvođanski radikali protivili Zagrebačkim punktacijama, samostalne demokrate, potpisnici punktacija, su smatrale da je prioritet ujedinjenje svih autonomaških opcija u Vojvodini, pa nisu previše insistirale na njima. Pošto su saznali da vojvođanski radikali planiraju nastavak saradnje sa samostalnim demokratama u borbi za autonomiju, u Vojvodinu dolaze članovi užeg rukovodstva Radikalne stranke, Dragiša Cvetković i Milan Stojadinović (u to vreme još uvek opozicionari), tražeći da vojvođanski radikali odustanu od dalje akcije, međutim njihov zahtev je žučno odbijen.
Prvi korak ka usvajanju Novosadskih punktacija je bio sastanak u Novom Sadu 11. decembra 1932. kome su se odazvale sve sve opozicione stranke, sem nemačkih i mađarskih partija. Predstavnik samostalnih demokrata iz Bečkereka, Žarko Jakšić je predložio da sastanak preraste u stvaranje jedne jedinstvene vojvođanske stranke koja će se boriti za potpunu autonomiju, što ipak nije prihvaćeno. Do velikog iskoraka dolazi kod vojvođanskih demokrata, čiji predstavnik Mihovil Tomandl zahteva da Vojvodina bude posebna federalna jedinica koja će raspolagati svojim prihodima u najširem smislu. Akcioni odbor je izradio nacrt rezolucije, a na širem sastanku održanom 28. decembra 1932. usvojena je Novosadska rezolucija, pisana u duhu kompromisa. Rezolucija je osudila diktaturu i centralizam, zahtevajući demokratiju, socijalnu pravdu i ravnopravnost naroda u Vojvodini.
Na predlog vođe vojvođanskih samostalnih demokrata Dušana Boškovića, formiran je izvršni odbor na čelu sa Jovanom Laloševićem, u cilju razvoja vojvođanske autonomaške opozicije. Izvršni odbor je dobio ovlašćenje da na temelju rezolucije razgovara sa „Beogradom i Zagrebom”.
Novosadska rezolucija je u beogradskim političkim krugovima doživela veću osudu od Zagrebačkih punktacija. Pored režima, nju su osudile i srbijanske opozicione stranke. Najviše tolerancije prema rezoluciji je pokazala Zemljoradnička stranka, koja je smatrala da se ne može pričati o srbijanskoj hegemoniji, već o hegemoniji „srbijanske klike”, pošto je i srbijanski seljak trpeo represiju. Samostalne demokrate su podržale rezoluciju, dok joj se Demokratska stranka oštro suprotstavila. Radikalna stranka je otišla najdalje u osudi. Na konferenciji vojvođanskih radikala, 18. januara 1933, Jovan Lalošević je insistirao da je „Beogradu” neophodno otvoriti oči i ubediti ga da je „vojvođansko pitanje najteže, najdelikatnije i najopasnije”. Na konferenciji je predočen referat koji insistira na tome da su vojvođanski Srbi u novoj državi loše prošli, zato što su poneti nacionalizmom, bez borbe svoj politički položaj u Vojvodini napustili, pa je neophodno da ga političkom borbom vrate nazad. Referat navodi da je politička borba moguća samo ako joj oslonac budu vojvođanska tradicija i vojvođanski patriotizam. Vojvođanski Srbi, kao inicijatori vojvođanskog patriotizma, za njega moraju da pridobiju Mađare, Nemce i druge narode koji žive u Vojvodini.
Plod konferencije je i inicijativa da se obnovi Vojvođanska radikalna stranka, koja treba u potpunosti da raskrsti sa srbijanskim radikalima. Vojvođanska radikalna stranka je bila zamišljena kao potpuno nezavisna, isključivo vojvođanska politička organizacija čiji bi program činila Novosadska rezolucija, sa ciljem uspostavljanja vojvođanskog patriotizma. Namera ove grupe je bila da bude spona u saradnji među svim narodima Vojvodine, te stožer opozicionog autonomaškog političkog okupljanja. Iznet je zahtev da o prilikama u Vojvodini treba da odlučuju samo Vojvođani, te se sa Vojvođanima mora pregovarati o budućem uređenju države.
Dan nakon početka konferencije vojvođanski radikali su izneli i svoj predlog ustava, koji je predložen drugim autonomaškim grupama kao inicijativa za dalji dijalog, otvoren za sve sugestije. Ovaj predlog je predviđao da Vojvodina bude jedna od precizno definisanih jugoslovenskih pokrajina sa punom zakonodavnom i izvršnom autonomijom u oblastima unutrašnjih poslova, prosvete, crkve, zdravlja, socijalne politike i poljoprivrede. O navedenim nadležnostima bi se staralo vojvođansko pokrajinsko veće. Jugoslavija je zamišljena kao jedinstvena država koja bi imala zajedničkog kralja, parlament, vojsku, monetarni sistem i spoljnu politiku. Predlog ustava se zalagao za prenos nadležnosti jedinstvene države na pokrajine, po britanskom modelu. Samostalne demokrate se suprotno ovome, zalažu za federalizaciju, što podrazumeva da pokrajine deo svojih izvornih nadležnosti prenesu na državnu uniju.
„Kada je nakon ujedinjenja 1918. godine u Vojvodini došlo do razočaranja, glas pobune došao je iz kulture.” Isidora Sekulić, „najobrazovanija i najumnija” žena toga doba, zapazila je da je Vojvodina koja „je imala sigurnu kulturnu orijentaciju i uvek budnu kulturnu politiku”, u prvih deset godina nove države postala „samo njiva koju treba preorati”. Režim nije mogao direktno da utiče na stavove Matice srpske. Unutar same institucije došlo je do sukoba dve struje, dominantne tradicionalne, vojvođansko-srpske, te manjinske, prorežimske, „šestojanuarske” koja se zalagala za negovanje „istinskog jugoslovenskog duha”. Iako su „režimlije” pomognute policijom, pokušale da učlane stotine protivnika autonomije Vojvodine u Maticu srpsku, te da izvrše unutrašnji puč, njihova struja je bila poražena. Pobednička vojvođanska struja je bazirala svoj stav na govoru koji je 1922. na skupštini Matice srpske održao najznačajniji srpski geograf, predsednik Srpske kraljevske akademije Jovan Cvijić, koji je smatrao da je u srpskoj tradiciji da se svaki region bori za ono što mu pripada. Pored ovoga, od ključnog značaja je bilo mišljenje Vase Stajića, koji je 1924, u Letopisu Matice srpske napisao da „izneveravajući sebe, svaka pokrajina izneverava celinu.”
Pun procvat autonomaške ideje u Matici počeo je izborom Nikole Milutinovića za sekretara, te pokretanjem Glasa Matice srpske. Nikola Milutinović je pre rata bio istaknuti član nekadašnje Srpske liberalne stranke, a nakon njenog gašenja simpatizer Samostalne demokratske stranke. Na optužbe da je cilj vojvođanskih autonomaša da razbiju Jugoslaviju, Matica srpska, pod vođstvom Nikole Milutinovića, prerasla je u najtvrđe uporište autonomaškog pokreta u Vojvodini. U narednim člancima, Milutinović je razradio svoje stavove. Konstatovao je da pored hrvatskog u Jugoslaviji nije rešeno ni srpsko pitanje. Milutinović je smatrao da je u interesu rešenja srpskog pitanja formiranje dve srpske pokrajine u okviru Jugoslavije – Srbije kao homogene srpske pokrajine i Vojvodine kao mešovite srpske pokrajine. Na ovaj način bi vojvođansko pitanje bilo rešeno i u jugoslovenskim i u srpskim okvirima.
Glas Matice srpske insistira i na „državotvornim sposobnostima Vojvodine” koje bi pre svega došle do izražaja obezbeđivanjem ravnopravnosti nacionalnih manjina kao vojvođanske „pokrajinske posebnosti”, te njihovim uključenjem u sve društveno-političke procese. Milutinović, razrađujući svoj stav, predlaže da se u budućem federalnom uređenju Jugoslavije organizuju posebna srpska, hrvatska i slovenačka pokrajina, a ravnopravno sa njima i Vojvodina i Bosna i Hercegovina, kao protivteža srbijanskom i hrvatskom hegemonizmu, te garant očuvanja državne zajednice. Po pitanju pokrajinskog razgraničenja, Nikola Milutinović se zalagao da Vojvodina mora da obuhvati Banat, Bačku, Baranju, ceo Srem (sa županjskim, vinkovačkim i vukovarskim kotarima) i osiječki kotar sa Osijekom, a njegov stav se poklapao sa mišljenjem grupe zagrebačkih intelektualaca i programom Vojvođanskog fronta. Po tadašnjim podacima Hrvata bi bilo tri puta manje nego Srba u Vojvodini, a Srbi i Hrvati, to jest, Jugosloveni bi zajedno sa drugim slovenskim narodima činili većinu. Milutinović je predlagao da se u Vojvodini ekonomskom privlačnošću obezbede uslovi za naseljavanje još 300.000 srpskih i jugoslovenskih stanovnika. Novi Sad bi trebalo da bude centar vojvođanskog Srpstva, a Osijek centar vojvođanskog Hrvatstva. Svi narodi u Vojvodini bi bili ravnopravni, a kulturnu dominaciju bi imali vojvođanski Srbi. Da bi se ovo ostvarilo, bilo je potrebno negovati vojvođansku svest. Da bi ispunila svoju misiju Vojvodina je trebalo da „uzme inicijativu za unošenje evropskih pogleda, kulturnih metoda, širokih vidika, modernijih shvatanja…”.
Nakon atentata na kralja Aleksandra 1934, koji su počinile hrvatske ustaše i velikobugarski ekstremisti uz podršku iz Italije i Mađarske, došlo je do političke prekompozicije na državnom nivou. Za izbore 1935, formirana je Udružena opozicija koju su činile Demokratska, Zemljoradnička, Samostalna demokratska i Hrvatska seljačka stranka. Autonomaška opozicija u Vojvodini je još od 1932, predstavljala najhomogeniju političku grupu, koja je dodatno osnažila u okviru Udružene opozicije. Na izborima, sumnjive regularnosti, režimska Jugoslovenska nacionalna stranka je osvojila 60,65% glasova. U nameri da se ublaži politička podela, dvor je ipak na čelo vlade postavio vođu radikala Milana Stojadinovića.
Autonomaška opozicija u Vojvodini je nakon izbora nastavila rad i prerasla u Vojvođanski front, koji je „uživao simpatije širokih masa svojim zahtevima za autonomiju Vojvodine i brže rešenje njenih problema”. Front je formiran oko vojvođanskih samostalnih demokrata na čelu sa Dušanom Boškovićem, a pristupili su mu preostali vojvođanski radikali (grupa oko pokojnog Laloševića), demokrate, zemljoradnička levica, socijalisti, a vremenom i članovi Komunističke partije. Frontu su prišle i grupe slovačkih, mađarskih i nemačkih političara mlađe generacije, bunjevački klerikalci i pojedinci iz Hrvatske seljačke stranke. Dominantnu ulogu u pokretu su imali vojvođanski srpski građanski političari.
Kako bi se izgradila čvršća osnova za delovanje Vojvođanskog fronta, tokom jula 1935. usvojena je platforma. Ona je bazirana na govoru dr Žarka Jakšića u kom je istaknuto da „Vojvodina odlučno hoće ovu državu. Ali, isto tako, odlučno neće ovo i ovakvo državno uređenje”, da Vojvodina mora autonomno da gospodari svojim prihodima, te da je nužno da poslovima u Vojvodini, rukovode Vojvođani. U platformi je zaključeno da Vojvodina koju čine Banat, Bačka, Baranja i Srem, mora da bude posebna federalna jedinica u okviru Jugoslavije. Na političku orijentaciju Vojvođanskog fronta je od velikog značaja bila konferencija održana 7. avgusta 1935. u novosadskom hotelu Park, na kojoj je izražena privrženost Novosadskoj rezoluciji, te pokretanje lista Vojvođanin, prvog septembra iste godine. Žarko Jakšić je u procesu formiranja Vojvođanskog fronta ponovo insistirao na neophodnosti da se formira jedna isključivo vojvođanska stranka koja će se boriti za autonomiju Vojvodine, međutim većina je ipak bila za to da se zadrže raniji stranački identiteti, što je značajno usporavalo rad.
Istaknuto je i da postoji istorijska sklonost vojvođanskih Srba ka upotrebi ekstremnih parola. Autonomaše je preko Politike osudila i grupa beogradskih Vojvođana, režimlija, u svom memorandumu. Vojvođanin je zapazio da „nikada u povesnici matica nije dozvoljavala da joj iseljenici budu savetnici”, a osporavajući pravo beogradskih opozicionara da ocenjuju Vojvođanski front, list je istakao da lideri srbijanske opozicije „Milan Grol, Ivan Ribar i Dragoljub Jovanović nisu Vojvođani, oni samo s vremena na vreme svraćaju u Vojvodinu radi političkog uhlebljenja” te da „ne smeta dr Jovanoviću ni „seljačko” ni „neseljačko”, njemu smeta ono „vojvođansko”. Vojvođanska omladina, na studijama u Beogradu, delila je Vojvođanin, u želji da Beograđani čuju i drugu stranu. Vojvođanskim autonomašima je često zamerana saradnja sa Vlatkom Mačekom i HSS, iako su sa njima sarađivale i srbijanske stranke, pa i sam režim.
Kominterna je 1934. zauzela stav da je, u borbi protiv nadolazećeg fašizma, neophodno otpočeti saradnju sa građanskim političkim partijama antifašističke orijentacije formiranjem organizacija Narodnog fronta. Oktobra 1936, došlo je do prvog sporazuma Vojvođanskog fronta sa komunistima, u vezi lokalnih izbora. Građanski političari, protivnici komunizma, smatrali su da postoji mogućnost saradnje sa komunistima, ali im se ne sme dozvoliti rukovođenje frontom. Komunisti su, uprkos nepremostivim ideološkim razlikama, u Vojvođanskom frontu prepoznali organizaciju narodnofrontovskog tipa. „Tokom 1937. i 1938. godine ova saradnja je potvrđena i jedinstvom pogleda na političko rešenje položaja Vojvodine”.
Na jugoslovenskom nivou Stojadinović je izvojevao pirovu pobedu, pa je na njegovo mesto u februaru 1939. došao Dragiša Cvetković sa zadatkom da se sporazume sa Hrvatima. Sporazum Cvetković-Maček sklopljen je 23. avgusta 1939. Banovini Hrvatskoj su dodeljeni pojedini sremski okruzi, a konačno teritorijalno razgraničenje je ostavljeno za kasnije.
Ostavi komentar