Autorka: msr Mirela Lončar
U svojoj poznatoj studiji, „Sukob civilizacija“, Samjuel Hantington je predstavio tezu da temeljni uzrok sukoba u novom svetu neće biti ni dominantno ideološki niti ekonomski već kulturni. Civilizacijska pripadnost biće sve bitnija, a svet će u velikoj meri biti oblikovan delovanjem sedam ili osam velikih civilizacija. Kao glavne civilizacije koje će dominirati svetom, Hantington nabraja: zapadnu, konfučijansku, japansku, islamsku, hinduističku, slovensko-pravoslavnu, latinoameričku i verovatno afričku civilizaciju. On dalje ističe da će se najbitniji sukobi odvijati duž nestabilnih granica pomenutih civilizacija. U svojoj studiji Hantington je predstavio i pojam rastrgnute zemlje (torn country). Rastrgnute zemlje predstavljaju zemlje koje imaju visok stepen kulturne homogenosti, ali su podeljene oko pripadnosti jednoj ili drugoj civilizaciji. Za te zemlje svojstvena su vođstva koja svoje zemlje nastoje da učine članicama zapada, ali su istorija, kultura i tradicija njihovih zemalja ne-zapadni. Da bi redefinisala svoj civilizacijski identitet rastrgnuta zemlja treba da ispuni tri uslova: 1. podrška političke i ekonomske elite, 2. javnost treba pristati na redefiniciju, i 3. civilizacija primalac treba biti voljan da prihvati preobraženu zemlju. U rastrgnute zemlje Hantington ubraja Tursku, Meksiko i Rusiju. (Huntington, 1993). U našoj studiji nastojaćemo da odgovorimo na sledeće istraživačko pitanje: Da li je Meksiko zaista rastrgnuta zemlja između pripadnosti zapadnoj i latinoameričkoj civilizaciji ili pak ima svoju autentičnost?
Latinska Amerika – karakteristike
Kontinent Latinske Amerike najslikovitije je opisao Hauard Viarda rečima da je Latinska Amerika „živa laboratorija društvenih i političkih promena“. Kontinent protivrečnosti, konflikata, suprotnosti, šarenila, uzbudljivog miksa prekolumbovskog doba, zatim uticaja Evrope i Afrike, sa razlogom je atraktivan mamac za istraživače svih profila. Bogata etnička i kulturna raznolikost daje šarm ovom neobičnom mozaiku različitih ljudi, kultura, umetnosti, ishrane, religije, jezika, zanatstva i muzike. Latinska Amerika je do osamdesetih godina XX veka bila prepoznatljiva po militarističkim režimima, državnim udarima, revolucijama, vojnim huntama i drugim političkim nestabilnostima kojima je ovaj deo sveta bio zahvaćen duži vremenski period. Od osamdesetih godina XX veka region Latinske Amerike čini značajan pomak u pogledu političke stabilnosti, ekonomskog prosperiteta i rasta privrede (Krstić, 2014). Posmatrajući period koji obuhvata prve dve decenije XXI veka primećuju se značajne socio-političke i ekonomske promene u Latinskoj Americi. Ovde se pre svega misli na jačanje latinoameričkog regionalizma, kao i na inteziviranje odnosa latinoameričkog regiona sa ostatkom sveta. Promene u Latinskoj Americi u XXI veku učinile su je atraktivnim partnerom za saradnju i strane investitore (Pajović, Lalić, 2020).
Pre prve Kolumbove ekspedicije 1492. godine na tlu današnje Latinske Amerike postojale su države Asteka, Maja i Inka. 1494. godine sporazumom iz Tordesiljasa o kolonijalnoj podeli sveta određena je podela Novog sveta između Španije i Portugala. Španski osvajači (konkvistatori) uništili su države starosedelaca i zauzeli Latinsku Ameriku. Indijanci su ubijani, a uticaj rimokatoličke crkve je jačao na zauzetoj teritoriji. Krajem XVIII veka španska i portugalska vlast slabi, a posede polako zauzimaju Francuzi i Englezi. Simon Bolivar je početkom XIX veka poveo borbu za oslobođenje od kolonijalnih vlasti, i kao rezultat ove akcije većina Latinske Amerike bila je dekolonizovana do 1825. godine. Međutim, i danas postoje zavisne ostrvske teritorije Francuske, Holandije, SAD i Velike Britanije (Krstić, 2014).
Latinska Amerika obuhvata površinu od 21,5 miliona km². Stanovništvo Latinske Amerike je pretežno rimokatoličke veroispovesti, mada se u novije vreme sve više oseća prisustvo protestantske crte koja dolazi od severnog suseda. Latinsku Ameriku čine 33 države. Zemlje Latinske Amerike možemo podeliti prema obliku vladavine i državnom uređenju na monarhije i republike, tj. na unitarne i federalne države. Većina država Latinske Amerike ima republikanski oblik vladavine sa unitarnim državnim uređenjem. Republike sa federalnim državnim uređenjem jesu Meksiko, Brazil, Venecuela i Argentina. Po horizontalnoj podeli vlasti države Latinske Amerike su predsedničke (Krstić, 2014).
Prezidencijalizam u državama Latinske Amerike formiran je po uzoru na predsednički sistem Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Međutim, iako je predsednički sistem SAD uzet kao model za predsedničke sisteme Latinske Amerike, možemo sa sigurnošću konstatovati da se prezidencijalizam Latinske Amerike drugačije razvijao od pomenutog modela. Koreni prezidencijalne strukture vlasti u državama Latinske Amerike nalaze se u dugoj personalističkoj tradiciji vladavine autoriteta. Ovaj region karakterisali su socijalni rascepi, podele, nejednakosti, uticaj katoličke crkve, vojske i drugi faktori. Sve je to dovelo do pojave tendencija ka personalizaciji moći i stvaranju kulta vođe – kaudilja. Personalizam je bio krucijalna crta većine latinoameričkih predsednika, a kult vođe se besprekorno održavao. Prezidencijalizam i kult vođe imaju specifično mesto u latinoameričkom društvu koje ih svrstava u tradiciju, nacionalni identitet i mentalitet. Dok je predsednički sistem SAD demokratski, u gotovo svim zemljama Latinske Amerike nalazimo odlike pseudodemokratije ili autoritarizma (Krstić, 2014).
Posebnost Meksika u odnosu na druge zemlje Latinske Amerike
Sjedinjene Države Meksika (Meksiko) predstavljaju, po mnogim karakteristikama, unikatnu državu Latinske Amerike u odnosu na ostale. Posebnost Meksika ogleda se prvenstveno u njegovom geografskom položaju. Čuvena je rečenica meksičkog diktatora Porfirio Dijaza „Jadan Meksiko! Tako daleko od Boga, a tako blizu SAD“ (Kos-Stanišić, 2009). Meksiko je smešten u Severnoj Americi i sa SAD deli granicu. Ta granica utiče na sve sfere života Meksika. Meksiko predstavlja prezidencijalnu, federalnu, konstitucionalnu republiku. Federalnu državu čine 32 federalne jedinice, i to 31 savezna država i jedan federalni distrikt (Meksiko Siti) (Krstić, 2014). Ime Meksiko Sitija, glavnog grada Meksika, potiče od naziva najvećeg i najmoćnijeg ogranka Asteka – Mexica (the CIA World Factbook, 2021). Vlast u Meksiku je podeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Izvršnu vlast vrši Predsednik koji je ujedno i predsednik Vlade, zakonodavnu vlast vrši Kongres koji je sastavljen od dva doma (Predstavničkog doma i Senata), dok sudsku vrši Vrhovni sud (Vukušić, 1995). Sa skoro 130 miliona stanovnika, bogatom kulturnom istorijom i raznolikošću, te obiljem prirodnih resursa, Meksiko je među 15 najvećih svetskih ekonomija i druga ekonomija po veličini u Latinskoj Americi. Zemlja ima jake makroekonomske institucije i otvorena je za trgovinu (World Bank, 2021). Meksiko je zaključio oko pedeset sporazuma o slobodnoj trgovini sa zemljama koje se nalaze u Americi, Aziji i Evropi. Ovi sporazumi su jako bitni za meksičku ekonomiju. Neki od najvažnijih su: NAFTA – sada UNMCA, Trgovinski sporazum EU – Meksiko, Sporazum ekonomskog partnerstva Japan – Meksiko, Sporazum o slobodnoj trgovini Meksiko – Izrael itd (Pajović, Lalić, 2020). Meksiko je trenutno nestalna članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija i obavljaće ovu funkciju u periodu od 2021. do 2022. godine. Takođe, Meksiko ovog meseca, novembra 2021. godine, predsedava Savetu bezbednosti UN (Security Council Report, 2021).
Teritorijom današnjeg Meksika prostiralo se moćno astečko carstvo koje su srušili španski konkvistadori početkom XVI veka. Oni su 1521. godine osvojili Meksiko i kolonizovali ga. Tri veka je trajala vlast Španije. 16. septembra 1810. godine sveštenik Migel Idalgo pozvao je meksički narod da ustane protiv kolonizatora i oslobodi Meksiko. Borbe za nezavisnost trajale su do 1821. godine, kada je uspostavljena prva nezavisna vlada Meksika (Krstić, 2014). Period nakon nezavisnosti obeležile su razne nestabilnosti, američko-meksički rat, građanski rat, dva carstva i diktatura sve do Meksičke revolucije.
Posebnost Meksika oličena je u njegovom snažnom nacionalnom identitetu koji je izboren Meksičkom revolucijom koja je trajala od 1910. godine do 1917. godine, Ustavom iz 1917. godine, sedamdesetogodišnjom vladavinom, tačnije „perfektnom diktaturom“ Institucionalno revolucionarne partije (PRI), jednom od najdužih tranzicija ka demokratiji koja je trajala od 1977. godine do 2000. godine, specifičnom vrstom prezidencijalizma – presidencialismo, specifičnim regulisanjem odnosa države sa dve ključne institucije po uticaju na Latinsku Ameriku – crkvom i vojskom. Prema Ustavu Meksika, crkva je odvojena od države, a vojska je depolitizovana za razliku od većine latinoameričkih država (Krstić, 2014).
Meksička revolucija i nacionalizam kao ideologija države
Meksička revolucija (1910-1917) koja je imala za cilj svrgavanje najvećeg diktatora Meksika, Porfirio Dijaza, predstavlja najveću socijalnu revoluciju u Latinskoj Americi. Iz Meksičke revolucije nacionalizam je iznedren kao ideologija države. Nacionalizam je doprineo afirmaciji meksičkog identiteta i pružio odgovor na traganje o identitetu i samobitnošću jednog naroda. Čuveni Oktavio Paz je u svojoj knjizi „Lavirint samoće“ uočio da su se Meksikanci pre revolucije pitali „Ko smo mi?“ Oktavio Paz piše: „Zahvaljujući Revoluciji Meksikanac želi da se pomiri sa svojom istorijom i sa svojim poreklom. Revolucija je jedno naglo utapanje Meksika u njegovo sopstveno biće, vraćanje tradiciji, ponovo uspostavljanje veza sa prošlošću, iskidanih od strane Reforme i Diktature, Revolucija je potraga za nama samima i povratak majci. Revolucionalni prasak je čudnovata fiesta u kojoj Meksikanac, opijen samim sobom, upoznaje na kraju, u smrtnom zagrljaju drugog Meksikanca“. Upravo tada kreće traganje naroda za svojim identitetom i samobitnošću (Krstić, 2014).
Od 2010. godine, kada je formirana sadašnja vladajuća partija, a tada politički pokret za obnovu nacije MORENA, svoje ideje crpi upravo u „istorijskoj borbi naroda Meksika za obnovu svoje zemlje, u Revoluciji“. Takođe, narod Meksika se čvrsto bori protiv imperijalizma i stranih uticaja, čuvajući tako svoju posebnost, vrednosti i tradiciju. Meksiko to čini „meksikanizacijom” svega što je strano, kako u oblasti umetnosti i kulture, tako i u sferi politike. Naime, svaka uvezena politička ideja u Meksiku bila je „meksikanizovana“ (Krstić, 2014).
Ustav Meksika iz 1917. godine
Ustav Meksika donet je 1917. godine. Kao osnov za pomenuti Ustav, poslužio je Ustav koji je doneo najveći reformator Meksika – Benito Huarez 1857. godine. Ustav iz 1917. godine pretrpeo je brojne amandmane, ali je suština ostala ista. Ustav Meksika obuhvata ideje suvereniteta, nacionalizacije i javnog dobra. O bitnosti meksičkog Ustava danas govori i činjenica da su brojne ulice u Meksiku nazvane po Ustavu (Ulica člana 5, 38, 130. itd), dok glavna ulica Meksiko Sitija nosi naziv Reforma po reformama pomenutog reformatora Benita Huareza (Krstić, 2014). Ustav je proklamovao princip nacionalizacije zemlje, zemlja je proglašena javnim dobrom. Svo vlasništvo nad zemljom, prirodnim bogatstvom, vodama, rudnim blagom pripada upravo meksičkoj državi. Ustav je jasno odvojio crkvu od države, a sveštenici nemaju ni aktivno ni pasivno pravo glasa. Vojska je depolitizovana i lišena uticaja na vlast. Vojno lice ne može da bude predsednik Republike. Zadaci vojske su da brani nacionalni integritet, suverenitet, nezavisnost, da osigurava unutrašnju bezbednost i pomaže narodu u socijalnim aktivnostima (Krstić, 2014).
Sedamdesetogodišnja vladavina Institucionalno revolucionarne partije (PRI) (1929-2000)
Sedamdesetogodišnja vladavina Institucionalno revolucionarne partije (PRI), krucijalno je uticala na oblikovanje političkog života Meksika. Ova partija proizašla je iz Meksičke revolucije pod nazivom Nacionalno revolucionarna partija (PNR). Osnovana je od strane predsednika Kaljesa 1928. godine, koji je imao za cilj da sprovede program Revolucije tako što bi ujedinio mnoge frakcije koje su posle pobede počele da se obračunavaju. Među njima su bili Karansisti, Viljisti, Zapatisti, Obregonisti i drugi. Kasnije je partija reorganizovana u Meksičku revolucionarnu partiju, a današnji naziv Institucionalno revolucionarna patija (PRI), partija je dobila 1946. godine za vreme Kamaća. PRI je partija koja je obezbeđivala čuvanje kontinuiteta režima, i to posebno kroz kontrolu odabira predsednika.
Produžena tranzicija ka demokratiji (1977-2000)
XX vek u Meksiku obeležila je sedamdesetogodišnja autoritarna jednostranačka vladavina političke partije PRI, koja svoju dugovečnost duguje podršci birača. Nobelovac Mario Vargas LJosa nazvao je vladavinu ove stranke „savršenom diktaturom“. Tranzicija ka demokratiji započela je 1977. godine reformom čiji je cilj bio povećati političku participaciju opozicionih partija, a istovremeno sačuvati dominantni položaj PRI. Zbog straha da bi demokratizacija mogla narušiti političku stabilnost države, tranzicija se sprovodila postupno i trajala je sve do 2000. godine. Te godine smatra se da su Meksikanci prvi put glasali za kandidata, a ne za političku partiju. Međutim, 2000. godina je bila ključna kako za demokratizaciju tako i za narkobiznis kada se stepen nasilja bitno povećao (Kos-Stanišić, 2011).
Unikatni model prezidencijalizma u Meksiku – Imperijalni hiperprezidencijalizam
Meksiko se odlikuje izvršnom vlašću koja je personalnog karaktera i odnosi se na jednu ličnost – predsednika Meksika (Pajović, 2006). Ono što je ključna razlika u odnosu na ostale države Latinske Amerike jeste činjenica da se u Meksiku mogla naći unikatna vrsta prezidencijalizma koju većina naziva presidencialismo. Presidencialismo je aktivan od 1929. godine, kada je tadašnja vladajuća stranka PRI predsedniku dodelila dodatna ovlašćenja. Četiri ključne odrednice ovog sistema su bile: 1. Predsednički sistem vladavine temelji se na Ustavu, 2. Ujedinjena vlada i vladajuća stranka kontrolišu predsednika i oba doma, 3. Postojanje stranačke sprege vladajuće stranke i 4. Predsednik države je ujedno i predsednik stranke (Kos-Stanišić, 2009).
Ujedinjena vlada, sprega vladajuće stanke i predsednik države koji je ujedno i predsednik stranke
Ujedinjena vlada bila je aktuelna do 2000. godine, tačnije do izbora Vinsenta Foksa iz redova Partije nacionalne akcije (PAN), kada je završeno razdoblje ujedinjenih vlada. Do tada vladajuća stranka PRI imala je potpunu vlast u Meksiku punih 70 godina i bila oličenje ujedinjene vlade. Od 2000. godine budućnost predsedničkog sistema u Meksiku zavisi od toga da li će predsednička stanka imati većinu u oba doma ili neće. Vladajuća stranka PRI imala je veoma visokocentralizovano stranačko vođstvo i prestavljala prvu stregu. Od 1917. godine predsednik države i predsednik stranke delili su vlast i kontrolisali jedan drugoga (Kos-Stanišić, 2009). Međutim, od Kardenasovog razdoblja dolazi do spajanja funkcije predsednika države i stranke, i to doprinosi povećanju regulatornih moći predsednika Meksika i do metakonstitucionalnih ovlašćenja koja su funkciji predsednika davala „karakter imperijalnog hiperprezidencijalizma“ (Krstić, 2014).
Mandat predsednika Meksika i obeležja
Predsednik se bira na šest godina direktnim glasanjem bez prava na reizbor. Uslovi koje budući predsednik mora da ispuni jesu: da bude Meksikanac po rođenju, ne mlađi od 35 godina, da nije sveštenik i da ne pripada ni jednom religioznom kultu niti da je vojno lice. Predsednik Meksika ima ovlašćenja koja su skoro neograničena. Jedino ograničenje predsednika jeste što ne može biti ponovo izabran na funkciju (Pajović, 2006). Takođe, ustavnim amandmanom iz 2019. godine omogućeno je građanima Meksika da pokrenu referendum o opozivu predsednika na polovini predsedničkog mandata (Freedom House, 2021). Skoro 70 godina svi meksički predsednici birani su na izborima. Nijedan nije bio ubijen, niti nasilno smenjen, za razliku od SAD i drugih zemalja u Latinskoj Americi. Moć meksičkog predsednika „legalnog monarha“ za vreme PRI, pored ustavnih, bila je osnažena i nekim vanustavnim ovlašćenjima među kojima su: pravo da određuje šefa vladajuće partije PRI, kandidate te partije za mesta guvernera, senatora, poslanika, da imenuje i smenjuje bilo koju javnu ličnost. Ukratko, predsednik određuje sastav vladajuće mašinerije u zemlji (Pajović, 2006). Predsednik bira sastav vrha piramide vlasti. Birokratska mašina u Meksiku je moćna, ali i izrazito brojčana. Još jedno vanustavno ovlašćenje predsednika Meksika za vreme vladavine PRI bilo je da bira svog naslednika. To ovlašćenje se naziva dedaso, što znači ukazivanje prstom. Od šest kandidata partijske mašinerije PRI, predsednik ukazuje na jednog upiranjem prsta i taj kandidat biva sledeći predsednik. Vladavina meksičkih predsednika obeležava periode političke stabilnosti, svaki meksički predsednik je koristio svoja ovlašćenja i pokušavao da koriguje ustavne odredbe u sopstvenu korist i korist svojih saradnika. Predstavnici drugih institucija kontrolisali su rad predsednika, i time uticali na kontrolu mogućih poremećaja i kriza. Ukoliko bi neki predsednik svojim delovanjem poremetio balans, naredni bi to korigovao. Predsednik, „izborni monarh“, se bira, kako smo već rekli na mandat od šest godina, i njegov mandat počinje prvog decembra izborne godine. Posle isteka mandata predsednik se ne može više baviti političkom delatnošću, i ubrzo potom odlazi u političku penziju (Krstić, 2014).
Spoljna politika Meksika – „Nesvrstan i prema nesvrstanima“
Ono što čini još jednu specifičnost Meksika jeste njegova spoljna politika. On nije pripadao ni jednom bloku, nije formalno ušao u Rio pakt, koji se smatra pretečom NATO pakta, nije učestvovao u intervencijama ili blokadama bilo koje latinoameričke zemlje. Principi spoljne politike Meksika su čvrsto definisani još od predsednika Karanasa 1913. godine sledećim rečima: „sve zemlje su ravnopravne i treba skrupulozno međusobno da poštuju svoje institucije, zakone i suverenitet. Ni jedna zemlja, ni u jednoj formi, ni zbog kojeg motiva ne sme da interveniše ili se meša u unutrašnja pitanja druge. Svi moramo da se striktno i bez izuzetaka potčinimo univerzalnom principu neintervencije“. Meksiko je osudio rastući naci-fašizam u Evropi, kao i mnoge druge intervencije. Meksiko je bio vrlo aktivan u Društvu naroda. Nikada nije prekidao saradnju sa Kubom niti prihvatao američki embargo prema toj zemlji, ogradio se od metoda Kastrove vlasti i sopstvenih problema sa levicom Kube. Nije prekidao saradnju sa SSSR, pružio je azil Trockom i osudio na doživotnu robiju njegovog ubicu. Mnogi su govorili da je tako nezavisnoj zemlji mesto u Pokretu nesvrstanih zemalja, na šta je predsednik Ečeverija odgovorio da je Meksiko „nesvrstan i prema nesvrstanima“ (Vukušić, 1995). Tokom raspada bivše Jugoslavije i konsolidacije Republike Srbije kao države naslednice, Meksiko se zalagao za poštovanje međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Srbije, u skladu sa osnovama Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN (Politika, 2021).
Savremeni izazovi Meksika
Uticaj narkokartela
Jedna od krucijalnih opasnosti sa kojima se narod Meksika suočava jeste postojanje moćnih narkokartela koji predstavljaju bezbednosne izazove i rizike u savremenom političkom sistemu Meksika. Narkokarteli su dugi niz godina aktivni akteri društvenih, ekonomskih i političkih procesa u Meksiku i izvan njega. Problem sa narkokartelima u Meksiku ispoljava se kako na lokalnom, tako i na državnom i federalnom nivou. SAD predstavljaju najvećeg uvoznika droga iz regiona Latinske Amerike, a kako je Meksiko sused SAD, Meksiko predstavlja tranzicionu rutu preko koje se odvija narkokriminal i trgovina drogom. Uloga PRI u prećutnom sporazumu sa narkokartelima bila je velika. PRI je znala da će narkokarteli i mafija prouzrokovati veće probleme ukoliko budu delovali vansistemski i samostalno. Međutim sa opadanjem političkog monopola PRI osamdesetih godina XX veka dolazi i do pojačanog nasilja i do zahteva za promenom. Partija nacionalne akcije (PAN) preuzima vlast 2000. godine i obećava žestok obračun sa narkokartelima. Posebno je predsednik Filipe Kalderon, koji je izabran 2006. godine, objavio rat narkokartelima. On je objavio da će angažovati 45.000 pripadnika oružanih snaga u borbi protiv narkokartela. Angažovano je 40.000 pripadnika oružanih snaga i 5.000 pripadnika federalne policije. Stepen nasilja je dostizao visok nivo. Oko 60.000 ljudi stradalo je u narko-ratu. Narod Meksika, sve više nezadovoljan kako obećanom demokratijom, tako i nasiljem i narko-ratovima, 2012. godine, umoran od svih izazova i promena koje je uveo PAN, ponovo bira kandidata za predsednika iz stranke PRI i odlučije se za čvrstu ruku „starog dobrog režima“. Delovanje narkokartela predstavlja opasnost kako za Meksiko, tako i za SAD, problem je zajednički i kao takav mora se rešavati zajedničkim naporima kroz delovanje pravih institucija sistema koje će znati da odgovore na ove bezbednosne pretnje po ceo region. SAD imaju ključnu ulogu u demontaži narkodemokratije u Meksiku, a na Meksiku je da im pomogne u tome (Krstić, 2014).
Izazov tranzicione rute – ilegalne migracije
SAD veliku pažnju pridaju svom južnom susedu pogotovo kada dolazi do problema vezanih za trgovinu drogom i ilegalnih migranata. Migracijski smer Srednja Amerika – Meksiko – SAD jedan je od najznačajnijih i najvećih na svetu. Svake godine Meksikom prođe oko 500.000 migranata. Posebno su primetne migracije iz Severnog trougla (Gvatemala, El Salvador i Honduras) prema SAD. Severni trougao predstavlja najnasilniju svetsku regiju koja se nalazi izvan aktivnih ratnih zona. Najveći deo nasilja sprovode kriminalne organizacije, narko-karteli i bande. Upravo zbog takve situacije i straha građana dolazi do migracija, koje su, u velikoj meri, ilegalne. SAD ove ilegalne migracije smatraju bezbednosnom pretnjom po svoju nacionalnu sigurnost. Još od osamdesetih godina XX veka dolazi do povećanja broja migracija kroz Meksiko i upravo iz tog razloga SAD su zatražile od Meksika da pojačaju kontrolu svojih južnih granica, što je Meksiko i učinio. Bezbednosne provere i politika naročito su se aktivirale nakon 11. septembra 2001. godine. Vlade predsednika Foksa, Kalderona i Nijete sprovodile su restriktivnu migracijsku politiku u skladu sa američkim stavovima. Migrantske krize ostavile su bitne posledice na odnos Meksika i SAD, ali i Meksika sa zemljama Srednje Amerike. SAD su u Meksiku videle regionalnog partnera koji pomaže u zaustavljanju ilegalnih migracija u SAD, dok su neke zemlje Srednje Amerike videle Meksiko kao produženu ruku SAD. Međutim, za vreme predsednika Trampa, došlo je do još intezivnijeg zaoštravanja migracione politike, što je imalo za posledicu porast broja tražilaca azila u Meksiku (Kos-Stanišić, 2019). Zabrinjavajući podatak jeste taj da je 2020. godina označena kao godina u kojoj je zabeležen najveći broj smrtnih slučajeva migranata koji su ilegalno pokušavali da pređu u SAD. Naime, od 1998. godine umrlo je najmanje 7000 ljudi na granici SAD i Meksika (The Guardian, 2021). Razgovor početkom 2021. godine između sadašnjih predsednika SAD i Meksika, Bajdena i Lopes Obradora rezultovao je u dobroj volji da će se pitanja ilegalnih migracija obostrano rešavati. Predsednik Bajden istakao je da je rešavanje pitanja ilegalnih migracija među prvim prioritetima njegove administracije (Al Dia Imigration, 2021).
Pogled u budućnosti – AMLO i MORENA – Četvrta transformacija
Novu eru i tačku preloma u političkom životu Meksika započeo je levičar Andres Manuel Lopes Obrador, zvan AMLO (bivši gradonačelnik Meksiko Sitija) sa svojom političkom partijom Pokret za nacionalnu regeneraciju (MORENA), koji je pobedio na predsedničkim izborima u Meksiku 2018. godine, zahvaljujući podršci od 53% glasova. AMLO je tom pobedom zbacio sa vlasti bivšeg predsednika Enrikea Penja Nijetu i još važnije njegovu političku partiju PRI. Cilj novog predsednika Lopes Obradora je da u Meksiku sprovede tzv. četvrtu transformaciju (Petrović, 2020). Četvrta transformacija predstavlja sveukupne reforme koje AMLO poredi sa tri najznačajnija događaja/transformacije u istoriji Meksika. Prva transformacija započela je borbom za nezavisnost 1810. godine. Tada je pored nezavisnosti Meksika, proglašeno i ukidanje ropstva. Druga transformacija (1858-1861) označava Reformski pokret koji je vodio veliki vođa, liberal, najbolji predsednik Meksika, Benito Huarez Garsija, po mišljenju AMLO. Benito Huarez Garsija je sproveo sekularizaciju, odvojio crkvu i državu i sproveo u delo biblijski princip „Dajte caru carevo, a Bogu božje“. Treća transformacija je Meksička revolucija (1910-1917) kojom je postignut veliki napredak u društvenoj sferi, međutim nije učinjeno dovoljno u političkoj sferi. Kako navodi AMLO, tek sada se preduzimaju prvi koraci kako bi Meksiko učinili istinski autentičnom demokratskom zemljom (Govor Predsednika Meksika, Andresa Manuela Lopes Obradora, Generalna skupština UN, 75 godina GS UN). AMLO, kao kandidat levice, je najviše fokusiran na iskorenjivanje nejednakosti u Meksiku, a njegova partija MORENA je postala simbol nade za Meksiko. Pobeda AMLO-a je dokazala da je narod Meksika želeo promenu, progres i bolji Meksiko (Andrade, 2020).
Ideologija Lopes Obradora uključuje socijaldemokratiju, reformizam, kardenizam i populizam. On se u svom političkom delovanju najčešće obraća siromašnom sloju i domorodačkim grupama. U svojoj predizbornoj kampanji obavezao se na borbu protiv korupcije, povratak pravne države, razdvajanje političke moći od ekonomske, osnaživanje javnog reda i mira, osnaživanje participativne demokratije, izgradnju države blagostanja uz održivi razvoj, kao i razvoj devastiranih regiona Meksika itd. U unutrašnjoj politici zalaže se za uspostavljanje mira i bezbednosti koji su narušeni usled delovanja narko-kartela (Sinaloa, Los Setasa, Huarez itd.), dok se u međunarodnoj politici zalaže za saradnju sa SAD na ravnopravnim osnovama, podržao je Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), koji je 2018. godine zamenjen sa novim, savremenim trgovinskim sporazumom za 21. vek – USMCA dogovorom između SAD, Meksika i Kanade. Takođe, Lopes Obrador je duboko zainteresovan za Latinsku Ameriku, zalažući se za latinointegracije na raznim nivoima (Petrović, 2020).
Značajna činjenica je i ta da je Lopes Obrador još na početku svog mandata poslao pisma kralju Španije Felipeu VI i papi Fransisku u kojima od njih traži osudu zločina počinjenih nad Meksikancima i javno izvinjenje Meksiku za nasilno osvajanje tog prostora u XVI veku. On je ta osvajanja opisao kao invaziju. Zahtev za izvinjenjem i osudom ponovio je 2020. godine i izrazio nadu da će 2021. godina biti godina „istorijskog pomirenja“. Naime, 2021. godine Meksiko obeležava tri važne godišnjice i to: petsto godina od pada astečke prestonice Tenočtitlan pod vlast Španaca, sedam vekova od osnivanja tog grada i dvesta godina od nezavisnosti Meksika (Politika, 2020). Upravo tim povodom u Meksiko Sitiju (mestu gde je nekada bila prestonica astečkog carstva – Tenočtitlan), gradi se replika astečkog Glavnog hrama, najsvetijeg mesta civilizacije Asteka (RTS, 2021).
Grajson u svojoj knjizi „Meksički mesija – Andres Manuel Lopes Obrador“ vidi Lopes Obradora drugačijim od ostalih latinoameričkih lidera i tvrdi da je on „sekularni mesija, koji ponizno živi, poštuje proroke, okuplja apostole, proglašava se neuništivim, uživa u ulozi žrtve i propoveda doktrinu spasenja vraćanjem vrednostima Ustava iz 1917. godine – pravednost prema radnicima, prava Indijanaca, vatreni nacionalizam i antiimperijalizam“ (Grayson, 2007).
AMLO se u svom mandatu suočava sa brojnim izazovima, među kojima je, pored korupcije, narkokartela i ilegalnih migracija, i novonastala situacija sa pandemijom koronavirusa koja predstavlja dodatni test njegovom mandatu.
Zaključak
Iako Hantington u svojoj studiji tvrdi da je Meksiko u velikoj meri ispunio sva tri uslova kako bi redefinisao svoj civilizacijski identitet, zaključujemo sledeće: Pozicioniran na granici dve velike civilizacije, zapadne i latinoameričke, Meksiko predstavlja unikatnu zemlju Latinske Amerike, koja je geografski, ekonomski i politički povezana sa SAD. Posebnost Meksika ogleda se u njegovom upornom čuvanju nacionalnog identiteta kao glavnom kohezivnom faktoru u Meksikanaca. „Meksikanizacijom” ideja i inicijativa koje dolaze spolja i negovanjem sopstvenih tradicija i vrednosti, Meksiko je stvorio autentičan politički sistem vredan izučavanja.
LITERATURA:
Knjige:
Grayson, George, Mexican Messiah: Andres Manuel Lopez Obrador, Penn State University Press, 2007.
Kos-Stanišić, Lidija, Latinska Amerika – Povjest i politika, Golden marketing – tehnička knjiga, Zagreb, 2009.
Krstić, Zoran, Latinska Amerika – izazovi i prepreke demokratizacije, FPN, 2014.
Pajović, Slobodan, Latinoamerički regionalizam u XIX i XX veku, Megatrend univerzitet, Beograd, 2006.
Petrović, Rajko, Političke ideologije u Latinskoj Americi, Institut za evropske studije, Društvo hispanista, Beograd, 2020.
Članci:
Andrade, Gina, The Rise of the New Left: AMLO᾿s Mexico in the 21st Century, Latin American, Caribbean and U.S. Latino Studies, University at Albany, State University of New York, 2020.
Vukušić, Branko, Samobitnost političkog sistema Meksika, u Levi, Rozita, Latinska Amerika i savremeni svet, Jugoslavensko udruženje latinoamerikanaca, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 1995.
Kos-Stanišić Lidija, Ilegalni migranti u tranzitu kao prijetnja sigurnosti građanima Meksika, Migracijske i etničke teme, godina 34, broj 3, 2018, str. 251-273.
Kos-Stanišić, Meksiko – Nova narkodemokracija u Latinskoj Americi?, Globalna kriza i izazovi demokraciji, Anali Hrvatskog politikološkog društva: časopis za politikologiju, Vol.8, Br. 1, 2011.
Krstić, Zoran, Savremeni, bezbednosni izazovi u Meksiku – sprega države sa narkokartelima, Nauka, bezbednost, policija, Kriminalističko-policijski univerzitet, Beograd, 2014.
Pajović, Slobodan and Lalić, Goran, Latin America during the first two decades of the 20th century: Socio-political and economic changes, The Review of International Affairs, Vol. LXXI, No. 1177, January-March 2020, pp. 25-41.
Hantington P., Samjuel, Sukob civilizacija, Foreign Affairs, Vol. 72, No.3, 1993.
Internet izvori:
https://aldianews.com/articles/politics/immigration/biden-and-amlo-speak-what-does-it-mean-us-mexico-relationship , pristupljeno 12. avgust 2021. godine
https://www.gob.mx/presidencia/prensa/message-of-president-andres-manuel-lopez-obrador-on-the-occasion-of-the-general-debate-of-the-75th-session-of-the-un-general-assembly, pristupljeno 13. avgust 2021. godine
https://freedomhouse.org/country/mexico/freedom-world/2021 , pristupljeno 8. novembar 2021. godine
https://www.politika.rs/scc/clanak/464290/Svet/Meksiko-trazi-izvinjenje-pape-zbog-uloge-crkve-u-osvajanjima, pristupljeno 8. avgust 2021. godine
https://www.worldbank.org/en/country/mexico/overview, pristupljeno 11. avgusta 2021. godine
https://www.politika.rs/scc/clanak/479781/%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82/%D0%91%D0%B8%D0%BB%D0%B8-%D1%81%D0%BC%D0%BE-%D1%83%D0%B7-%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B8%D1%98%D1%83-%D1%83-%D0%B8%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%98%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%BC-%D1%82%D1%80%D0%B5%D0%BD%D1%83%D1%86%D0%B8%D0%BC%D0%B0, pristupljeno 11. avgusta 2021. godine
https://www.rts.rs/page/magazine/ci/story/501/zanimljivosti/4479496/meksiko-hram-godisnjica-asteci-.html , prisutpljeno 15. avgusta 2021. godine
https://www.securitycouncilreport.org/whatsinblue/2021/11/programme-of-work-for-november-2021.php , pristupljeno 6. novembra 2021. godine
https://www.theguardian.com/us-news/2021/jan/30/us-mexico-border-crossings-arizona-2020-deadliest-year , pristupljeno 6. novembra 2021. godine
https://www.cia.gov/the-world-factbook/countries/mexico/, pristupljeno 6. novembra 2021. godine
Ostavi komentar