Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Poznati ekonomski stručnjak i nobelovac, DŽozef Štiglic, napisao je delo Globalizacija i njene protivrečnosti (2000) koje je vremenom postalo ugaoni kamen debate o fenomenu koji je obeležio poslednjih nekoliko decenija međunarodne politike i ekonomije. Štiglic je u ovoj knjizi dokazao da su MMF, Svetska banka i trgovinski sporazumi – kao ključni instrumenti globalizacije, podsticali siromaštvo ne samo u zemljama u razvoju nego i u najbogatijem delu sveta, uključujući SAD i zapadnoevropske države. Podstaknut Bregzitom i izborom Trampa za američkog predsednika, on je svoje istraživanje dopunio podnaslovom Antiglobalizacija u Trampovoj eri (2017) gde je detaljno objašnjavao razloge nastanka „novog protekcionističkog pokreta“.
Štiglicova osnovna hipoteza zasniva se na stavu o „lošem upravljanju globalizacijom“ koje je izazvalo nezapamćene društvene nejednakosti. Sve to je ugrozilo život srednje klase, povećalo stres i u kombinaciji sa sve manjim ulaganjima u sistem zdravstvenog osiguranja, izazvalo „porast mortaliteta i obolevanja sredovečnih belih Amerikanaca nehispanskog porekla u 21. veku“, koji u istoj populaciji u drugim delovima sveta opadaju. Kada se ovome dodaju alkoholizam, upotreba droga i porast broja samoubistava – kao sve izraženijih socijalnih deformacija u SAD – onda i ne čudi podatak da je do 2016. godine očekivana dužina života u ovoj zemlji bila u stalnom opadanju (Brukingsov panel o ekonomskoj aktivnosti, 23–24. mart 2017). U isto vreme postoje i oni koji se mogu smatrati velikim dobitnicima globalizacije. Reč je o jednom procentu multimilijardera, kao i rastućoj srednjoj klasi u Kini i Indiji. To svakako govori da se globalizacija sve više selila na Istok i da je kao takva sve više poprimala nezapadna obeležja (prim. autora).
Mada nema nikakve simpatije prema Trampovoj protekcionističkoj orijentaciji, Štiglic podseća da je „ekonomska segregacija“ u SAD započela još osamdesetih godina u „eri reganizma“, kao i da je kasnije nastavljena tokom Klintonove administracije i vladavine Buša mlađeg, kada je porez na kapitalnu dobit iznosio svega 15 procenata. Tako se dogodilo da najbogatiji Amerikanci plaćaju manji procenat poreza od svojih prihoda nego oni sa znatno manjim primanjima. Po Štiglicu, sve je to doprinelo opštedruštvenoj regresiji, razbijanju zajednice i posledično stvaranju pogodnog ambijenta za pojavu „trampizma“ i obnovu slogana „Amerika na prvom mestu“.
U međuvremenu su se antiglobalizacijski impulsi preneli i na ostatak sveta, koji posebno u ambijentu aktuelne korona krize, ne pokazuje previše entuzijazma da sledi uputstva uticajnih globalističkih krugova. Reč je o svojevrsnom „antiglobalističkom resetu“ koji ambijent krize tumači kao jedinstvenu priliku za jačanje unutrašnjih (ne isključivo ekonomskih) potencijala. Tako je Rusija sredinom ove godine usvojila novi ustav koji daje prioritet domaćem zakonskom okviru u odnosu na međunarodno zakonodavstvo, dok je Kina, pod čvrstom dirigentskom palicom predsednika Si Đinpinga, sve više okrenuta jačanju ogromnog unutrašnjeg tržišta. Na identičan način reaguje i EU – kao jedan od simbola globalizacije, koristeći različite mehanizme zaštite svog tržišta (primer je najava da ruska vakcina „Sputnjik V“ neće biti priznata na području Unije, ili nastojanje da se zbog „nepouzdanosti“ spreči instaliranje napredne kineske 5G mreže).
Ipak, analizi međunarodnih odnosa u novim okolnostima poželjno je oprezno pristupiti. Ovo tim pre što je epoha globalizacije ispoljila ne samo snažan unutrašnji dinamizam već je i doprinela svojevrsnoj „diverzifikaciji moći“ koja je u proteklim decenijama sa države „delegirana“ na uticajne nedržavne aktere (korporacije, nevladine organizacije). Ambijent krize ovakvim tendencijama svakako daje dodatni podsticaj. Podsetimo da je Fransoa Perol, tada u svojstvu savetnika predsednika Francuske, predložio 2009. godine da se formira „svetska ekonomska vlada“, pritom ne objašnjavajući ko bi je sačinjavao i šta bi bio izvor njenog legitimiteta. Svesni da je pitanje legitimiteta najsporniji deo koncepta pretvaranja sveta u „globalnu samouslugu korporacija“, uticajni transnacionalni krugovi nastoje da svoje ambicije realizuju preko „vlada nacionalnih država“ na čijem se čelu nalaze puki izvršioci njihovih odluka. Na taj način država se pretvara u puki servis transnacionalnog kapitala i bez ikakvog je suštinskog suvereniteta.
Pojava „novog protekcionizma“ u dojučerašnjim državama–perjanicama globalizacije svedoči i o svojevrsnom deklinizmu (umoru) zapadne (nominalno hrišćanske) civilizacije. Jedan od najozbiljnijih simptoma ove pojave su učestali teroristički udari s islamističkim predznakom (Francuska, Austrija) a čiji su izvršioci lica rođena na Zapadu koja uopšte ne pokazuju nameru da se integrišu u tamošnji sistem „liberalnih vrednosti“. Muslimanske enklave u srcu zapadnih društava u kojima se živi po pravilima šerijata, na drastičan način pokazjuju da je zapadnistička mantra o „dominaciji tržišta nad ostatkom društva“ bila isuviše rizičan eksperiment, ili još jedna „ideološka utopija“ čijem razaranju upravo prisustvujemo.
LITERATURA: Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko izdanje, Novi Sad 2011; E. Kejs, A. Diton, Mortalitet i obolevanje u 21. veku, Brukingsov panel, 23-24. mart 2017; DŽozef Štiglic, Globalizacija i njene protivrečnosti, Miba Books, Beograd 2018;
Ostavi komentar