Autor: prof. dr Goran Vasin
Proglašenjem Aneksije 5. oktobra 1908. godine i carevim aktom istog dana data su ovlašćenja Burijanu da pristupi izradi Ustava. U svom proglasu Narodu 7. oktobra 1908. (iz kraljevskog grada Budimpešte), Franc Jozef tvrdio je da će Bosna i Hercegovina dobiti Ustav i da će politički život biti podignut na viši stepen. Pozivajući se na istorijsko pravo Ugarske kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, car je garantovao zakonsku formu novonastalog stanja i boljitak svih građana, sada Austrougarske. Proglas je štampan na ćirilici i latinici. Austrougarske trupe povučene su iz Novopazarskog sandžaka. Vlast nije odobrila najavljeni skup Srpske narodne organizacije tim povodom, a slično je bilo i sa protestima u Slavonskom Brodu. U Pešter Lojdu je 13. oktobra 1908. objavljen proglas (nosio je datum 12. oktobar) Srpske i muslimanske narodne organizacije u kome se pozivalo na uzdražnost, i čuvanje zakonitosti. Reakcije su bile podeljene. Početno oduševljenje muslimana dešavanjima u Turskoj i očekivanje jačanja Turske zamenjeni su nevericom i potištenošću. Hrvati su posebno likovali očekujući svoju dominanatniju ulogu u novonastalim okolnostima. Srbi su bili posebno revoltirani, ali realnih šansi za promenu situacije nije bilo. Crnogorska granica je bila u potpunosti mirna, a hercegovački Srbi umireni su posredstvom Stevana Zimonjića.
Politika Austrougarske u Bosni i Hercegovini suštinski je bila na probi u dešavanjima vezanim za Mladotursku revoluciju i Aneksionu krizu. Iako je veštom igrom austrougarskog ministra spoljnih poslova Erentala sa ruskim ministrom spoljnih poslova Izvoljskim Aneksija sprovedena u delo, ona je predstavljala grubo kršenje međunarodnog prava. Politička situacija u Evropi davala je povoda Dvojnoj monarhiji da se nada povoljnom ishodu krize. Računajući na podršku Nemačke, te blagonaklon stav Engleske (kao na Berlinskom kongresu), potom zauzetošću Francuske u Maroku, izgledalo je da neće biti većeg evropskog otpora kada je ovaj jednostrani čin u pitanju. Kraljevina Srbija stojala je sama prema Austrougarskoj. Neprijateljstvo u Srbiji prema moćnom susedu raslo je iz dana u dan. Mogućnost rata lebdela je gotovo svakodnevno. Mesec dana uoči aneksije Erental je tvrdio da Srbija treba da nestane. U ovim okolnostima, otežanim dešavanjima vezanim za carinski rat, nije bilo suviše manevarskog prostora za Srbiju. Bez oslonca na Rusiju, oslabljenu unutrašnjim razdorima (Revolucija 1905) i porazom u ratu sa Japanom (1903–1905), nije bilo mogućnosti da se adekvatno odgovori agresivnoj politici Beča. Balhausplac je faktički tražio razlog da napadne Srbiju. Tvrdnje austrijske policije da velikosrpska propaganda u Ugarskoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ugrožava bezbednost Monarhije bilo je oružje u rukama Generalšataba. I pored žustre političke aktivnosti ministra spoljnih poslova Milovana Milovanovića, rasprava na sednicama Narodne skupštine i Vlade, potom diplomatske aktivnosti Nikole Pašića i Stojana Novakovića, Srbija je bila primorana da prizna aneksiju 31. marta 1909. Birajući između rata sa Austrougarskom koju je snažno podržavala Nemačka, Srbija je pokušala da iz ove velike nacionalne krize izađe jača i spremnija za sukob sa Bečom i Peštom. Položaj Srba u Bosni i Hercegovini i samoj Monarhiji bio je sve teži. Pritisak na crkveno-školsku autonomiju, veleizdajnički procesi u Zagrebu 1908–1909, samo su deo i uvod u policijske procese i hapšenja tokom Balkanskih ratova 1912–1913. i pogrom koji će uslediti 1914–1918. godine.
Prilikom aneksije Bosne i Hercegovine Srbija i Crna Gora, ponovo su počele pregovore o sklapanju saveza uz izjave da su ugroženi interesi srpskog naroda, i samostalnost srpskih država, ali konkretnijih rezultata ponovo nije bilo. Knjaz Nikola je povodom aneksije vrlo brzo izjavio da za Crnu Goru više ne važe odredbe 29. člana Berlinskog ugovora, koje su se odnosile na ograničenja njenih teritorijalnih voda. On je romansirano tvrdio da je hiljade grobova Hercegovaca i Crnogoraca ostalo u tuđoj zemlji, ali da se ne sme očajavati jer će sadašnje stanje proći i doći će bolji dani. Na Cetinju su održani masovni protesti protiv aneksije, dok je knjaz Nikola pozivao na čuvanje časti, a javnost bratsku Srbiju da se krene u zajedničku akciju. Posle ruskog i srpskog priznavanja aneksije (31. marta 1909), Crna Gora je bila suočena sa istim zadatkom. Knjaz Nikola je vešto kontrolisao razgnevljenu javnost, koja je bila antiaustrijski nastrojena. On je pokušavao da iz ove neprijatne situacije izvuče korist za Crnu Goru, neutralizacijom 29. člana Berlinskog ugovora. Na kraju je Dvojna monarhija priznala pomorski suverenitet Crne Gore, uz dodatak da Bar mora sačuvati status trgovačke luke, odnosno da se ne sme naoružavati. Kao što smo napomenuli zajednička akcija Srbije i Crne Gore je izostala. Tako se u neizvesnim i problematičnim odnosima odvijao međusobni odnos dve srpske države u predvečerje Balkanskih ratova, iako su naizgled odnosi poboljšani prilikom Cetinjskih svečanosti 1910. godine. Formiranje Balkanskog saveza nije rešilo nagomilane probleme, ali se pokazao stepen zajedništva, kada je u pitanju ujedinjenje u jednu zajedničku državu.
Ostavi komentar