Autor: Đorđo Sladoje
O poetskim sastojcima u Andrićevoj prozi pisali su mnogi, među njima i neki od najboljih književnih tumača, ali ja ih ovdje neću prepričavati ni parafrazirati ni citirati. Reći ću samo da u Andrićevim romanima i pripovijetkama poezije ima taman onoliko koliko je potrebno da ona činjenice učini lebdivim. Meni se, u jednom trenutku, nešto drugo učinilo zanimljivim – da nasumično provjerim ko su, u mnoštvu Andrićeih likova, pjesnici ili su im veoma slični, ne po opusu koji i ne posjeduju, već po viđenju i doživljaju svijeta, po senzibilitetu, po mentalnoj strukturi i duševnom nemiru, riječju po sudbini. Ili helderlinovski rečeno – ko od njih „na zemlji pjesnički stanuje“ i nosi onu crnu prugu koja je stvorila neka od najvećih umjetničkih djela širom svijeta.
Nosilac crne pruge „prvoga reda“, što će reći pjesnik, jeste svaakako Mehemed-paša Sokolović. Ni kao velikog vezira, u slavi i moći, ona – ta crna pruga ne ostavlja ga na miru. Kad joj se najmanje nada, kad pomisli da je iščezla, iznenada ga presiječe preko grudi i podsjeti ko je i odakle je i da bi s tim u vezi trebalo nešto veliko uraditi, ako želi da je nekako umilostivi. Ona mu ne da da zaboravi onog bivšeg dječaka, ni zavičajne predjele, ni vapaj: -Ilija sine, ne zaboravi majku; ni onog ćutljivog i mračnog skeledžiju Jamaka, čiji je daidža, po prilici, niko drugi do sam Haron. Tako onaj dječak iz sepeta ne da mira ni spokoja ovome na carskom tronu. NJihove se sudbine dramatično susreću i ukrštaju u liku Mehmed-paše Sokolovića. Crna pruga koja povremeno sjecne vezira jeste zapravo drugo ime sjećanja, njegov atavistički znak,tako reći. A pjesnici su oni koji se sjećaju, koji ne znaju da zaborave. U sjećanju neprestano pulsira i stvaralački poriv, odnosno crna pruga koja je najbliža tzv. fantomskom bolu koji priziva ne samo izgubljene udove već i druge dijelove bića, pa dakle i one iz dubina duše i duha. Ona je u suštini graditeljka „Na Drini ćuprije“ u kamenom i u pisanom obliku, i mnogih drugih sličnih čudesa koja su, pod njenim zulumom, počinili „crnoprugaši“, znani i neznani. Ona tjera i velikog vezira da zavičaju vrati nepostojeći dug, da iskupi grijeh koji nije počinio i spase dušu koju je, uprkos strašnim iskušenjimaa, nekim čudom sačuvao, zahvaljujući ponajprije onome dječaku koga su u sepetu odveli u janičare. NJemu za ljubav i za utjehu podignuta je ova veličanstvena građevina. Mnogo godina kasnije ćupriju će od riječi sagraditi Ivo Andrić, noseći „tvrdu višegradsku stazu“ kao sopstvenu crnu prugu. Ona će potom „primorati“ i Kusturicu da Andrićevo, a posredno i vezirovo djelo, kao kameni grad sazida. A žrtve u ovom, kao i u mnogim sličnim velikim poduhvatima surovo su uračunate. I na mostu i na ćupriji.
Moglo bi se reći da je i Alija Đerzelez nosilac crne pruge, odnosno izvjesnih pjesničkih crta. Kao mitski junak, na čijoj je slavi radila imaginacija narodne pjesme, Đerzelez je krilati konjanik i jedino je na konju u saglasnosti sa sobom, baš kao što su i pjesnici na Pegazu ili na nekom drugom konjčetu – šta je već koga, s obzirom na talenat, zapanulo.
Kad sjaše, Đerzelez se pretvara u zdepastu, krivonogu, srednjovječnu figuru i postaje jedan od običnih, kakavih je svijet prepun. On je, poput većine pjesnika, na zemlji nesiguran i nespretan i liči pomalo na Bodlerovog Albatrosa. Za jednu u suštini epsku prirodu i junačku veličinu neobične su izvjesne lirske slabosti, prije svih osjetljivost na ljepotu, u ovom slučaju žensku, koja će se vremenom razviti do opsesivnih i pomalo tragikomičnih razmjera. Đerzelez je, pored ostalog, sklon ispovijedanju koje više ide uz pjesnike nego što priliči legendarnom vitezu. On svoje ljubavne more, fantazije i patnje mora sa nekim da podijeli. A to je najčešće svakojaka svjetina, „krštena i nekrštena“ koju na putovanjima i sumanutim lutanjima u potrazi za ljepotom susreće po mehanama i hanovima. To je svijet koji u svojoj mahalskoj čamotinji jedva čeka da se zlurado podsmjehne i naruga moćnima i njihovim slabostima, što Đerzelez, omađijan, raspamećen i redovno alkoholisan i ne primjećuje ili, pak, doživljava kao znake razumijevanja i saušeća u tim svojevrsnim lirskim tlapnjama. A kad „slušaoci“ sa lakrdijom pretjeraju, poput onoga Fočaka koji ga je namagarčio pred razdraganom ruljom, on će se u trenu vratiti u svoj prvobitni lik – strašnog i opakog junaka od koga se „smrznu“ i najhrabriji. Ali to kratko traje i on nastavlja da, pjesnički iskreno i naivno, svoje patnje krčmi po krčmama i hanovima, uveseljavajući fukaru, tim žešće i beznadežnije kako mu ljepota u ženskom obličju, poput himere, uporno izmiče. I tako se nastavlja čudesni put Alije Đerzeleza, velikog junaka i pomalo pjesnika, i očajnika, sa crnom prugom u duši.
DŽelaludin-paša iz „Priče o vezirovom slonu“, onaj koji je za noć posmicao pobunjene bosanske begove i u travničku čaršiju doveo slona mogao bi se svrstaati među „crnoprugaše“. On je neka čudna i strašna mješavina krvnika, pjesnika i cirkusanta. Dovesti slona u Travnik i pustiti ga da vlada, utjerujući raji strah u kosti – ima u tome nešto od nesvakidašnje pjesničke mašte i subverzivnosti dostojne nadrealista koji su takođe voljeli da sablažnjavaju čaršiju, ali ne ovako surovo. Da nije postao svirepi vlastodržac, mogao je biti preteča klokotrista, performera, umjetničkih instalatera i drugih bizarnosti kojima smo do grla zatrpani. Dok slon, kao produžena vezirova ruka, svojom egzotičnom pojavom i animalnom snagom drži čaršiju u redu, miru i disciplini, dotle vezir pjesnički tihuje u trđavi i gotovo nikad se ne pojavljuje pred narodom, ostavljjući ga da strepi i nagađa. Taj vezirov slon kome su Travničani nadjenuli ime Fil – da mu se umile i narugaju u isti mah – jeste jedna od najmoćnijih metafora vlasti u svekolikoj svjetskoj književnosti; metafora za koju je bila potrebna svirepa pjesnička imaginacija začinjena cinizmom, crnim humorom i orijentalnom mistikom.
DŽelaludin-paša, iako krvnik (a to je u našoj narodnoj pjesmi ponekad i sam Bog) nosio je tamnu i zamršenu pjesničku žicu, odnosno crnu prugu o čemu svjedoče zbirka persijske ljubavne poezije i raskošna kolekcija kalemova (za pisanje) koji su, nakon pogubljenja, nađeni u njegovim odajama. A krunski svjedok je jedna od najboljih Andrićevih prpovijedaka.
Kmet Siman je, bez sumnje, pjesnik na način koji se ovdje sugeriše. On se sa agom cjenka oko visine harača iako zna da će, kako god se „dogovore“, na kraju biti po aginoj volji. Ali, ovdje će se u jednom trenutku dogoditi ono veliko „iznenađenje poznatim“. Siman odbija aginu „ponudu“ bez obzira na teške posljedice koje će ga izvjesno stići, i u gotovo epifanijskom pjesničkom trenutku izgovara sudbonosnu i moćnu rečenicu: „Mogu ja danas kud god hoću“.
U toj rečenici, koja makar na časak obasja kmetsku dušu, sabijena je ogromna podanička snaga i sažeta sva silna žudnja za slobodom koja je krajnja mjera i smisao svekolikog ljudskog nastojanja.
Ta rečenica koju mu je izdiktirala ona crna pruga, vijekovima taložena, Simana će, razumije se, koštati života, što joj dodatno daje tragičnu i uzvišenu ljepotu. Otuda bi se i na Simanovom grobu mogao upisati onaj epitaf: „Ubi me prejaka reč“.
Onaj hodža Mutevelić ipak nije pjesnik, ali se bez takvih, učenih i osjetljivih, pjesnici ne bi imali kome obraćati. On je, prije svega, esteta i moralist; on vjeruje u značaj i uzvišenost ljepote kao prirodne pojave, a naročito one koja je proizvod ljudskog duha i talenta. Uz to nerazdvojno ide i beznadežno uvjerenje da postoje dobri ljudi koji će ljepotu odbraniti i sačuvati, kao što to on čini pužući u samrtničkom ropcu prema bombama ranjenoj ćupriji – simbolu veličanstvene ljepote. LJepota će, možda, jednoga dana spasiti svijet, ali efendiju nije uspjela, pa bi se i on mogao naknadno upisati među žrtve koje su obredno uzidane u ćupriju. Jer bez žrtve se ništa veliko ne da ni stvoriti ni sačuvati.
Neimari, graditelji, majstori, pogotovo oni najbolji, jesu pjesnici. NJihov „kamenorezački poriv“ možda je i dublji od pjesničkog, jer je otpor materijala žešći, izazov veći pa samim tim i konačni ishod neizvjesniji. Ima ovdje još jedna nezanemarljiva razlika. Kad završe neku građevinu, neimari pokupe alat i odu ne osvrnuvši se na ono što su uradili. Da li iz nedostatka radoznalosti, iz oholosti i samouvjerenosti ili iz straha od promašaja, tek oni odlaze bez osvrta i autopoetičkih komentara. Ovdje se mora reći da je takvom stavu bio blizak i sam Andrić koji je radije ostavljao djelu da samo govori o tome šta je pisac htio da kaže, nego da ga sam naknadno tumači i vrednuje. A pjesnici se, kao po pravilu, moraju osvrnuti i osvrću se sve tamo od onog mitskog pretka čiji je osvrt Euridiku koštao života. Osvrću se, možda zato da se suoče sa onim što su uradili, da dodatno prokomentarišu ili da se sebi podive, očekujući i od drugih da to učine. Ko zna da su se veliki graditelji osvrtali da li bi na svijetu ostalo toliko čudesnih građevina poput one na Drini.
Mladobosanci, ti anđeoski vjesnici slobode, o kojima je Andrić napisao možda i najponesenije stranice listom su pjesnici, ne samo po tome što su gotovo svi pisali i strastveno čitali poeziju, već po izvornom pjesničkom nadahnuću i zanosu, po vjeri u nemoguće i grozničavom naporu da se ono dosegne, po uvjerenju da su baš oni izabrani da promijene svijet i učine ga boljim; po žudnji za slobodom ne samo ličnom već i za sve napaćene duše svijeta. Oni su bili „pjesnici akcije“ kako bi rekao Nikola Koljević, dok je Andrić, u mladosti i sam pripadnik ove organizacije, po sopstvenom priznanju ostao melanholični kontemplativac koji nije mogao da ih prati, ali da im se divi nije prestajao ni na robiji ni kasnije na „uslovnoj slobodi“, sve do kraja života. Sav njihov veličanstveni pohod na slobodu sažet je u Principovom pucnju koji je zaista promijenio svijet tako što ga je simbolički raznio u paramparčad. Kažem simbolički zato što su razlozi najveće svjetske katastrofe u dotadašnjoj istoriji čovječanstva mnogo dublji, a njeni pokretači i glavni protagonisti neuporedivo suroviji i u tom smislu presudniji od ovih zanesenih mladića. Ni nakon sto godina, svijet od tih krhotina, koje su napravile mnogo moćnije naprave od Principovog revolvera, još uvijek ne uspijeva da sačini ništa više od „čovjekolikog haosa“. Umjetničku šifru, odnosno pjesnički izraz za taj svijet ovi mladići sa urođenom crnom prugom nisu uspjeli da pronađu, bez obzira na svoje avangardne i prevratničke namjere. To će učiniti njihov bivši saborac, potom melanholični i tihi pratilac i onaj, takođe melanholik, samo mnogo bučniji, koji se zvao Miloš Crnjanski.
Moglo bi se među Andrićevim likovima pronaći još mnogo nosilaca crne pruge i potencijalnih pjesnika, ali ću se zaustaviti na jednom, čini mi se, reprezentativnom uzorku.
Tipični Andrićev pjesnički usvojenik i dvojnik modernog pjesnika jeste Ćorkan, „sin neke Ciganke i Anadolca oficira“, dakle ničiji, baš kao i savremeni pjesnik, ostavljen na milost, a češće na nemilost čaršije. On je varoška sirotinja, autsajder i marginalac koji za hljeb svagdanji zarađuje „honorarno“ radeći najmizernije poslove, svaštareći i „torbareći“ kako to i pjesnici rade vijekovima, a naročito danas. Uz to, Ćorkana svako može, kad mu se prohtije, kao „uvrijeđenog i poniženog“ dodatno da uvrijedi, obezvrijedi i izudara bez posljedica, a često i na zdovoljstvo dokone čaršije. Đorkan ćutke, u samoći, odboluje i uvrede i bubotke, pa nešto usput za hljeb i rakiju oposli i eto ti ga na ćupriju – udarajaći se u grudi uz refren: „Srce je u mene!“ A na ćupriji, na onoj uskoj i često zaleđenoj ogradi, u pjesničkom zanosu izvodi ono što drugi „pametniji“ i trezveniji ne mogu, neće ili ne smiju. Raširenih ruku, bolje reći tajnih krila, uskom i smrzlom ćuprijskom ogradom stopu po stopu – stih po stih – lebdeći nad ponorom, poput Andrićevih činjenica, stiže do kraja ograde. A divljenje i aplauzi, uz poneku zajedljivu primjedbu, su jedina utjeha i nagrada i svojevrsno iskupljenje za sve što ga snalazi u turobnom i oskudnom životu. Ćorkan nije cirkusant, još manje akrobata, iako izvjesne vještine posjeduje, baš kao što ih i pjesnici imaju. On svojim činom – opasnom i zanosnom igrom – ispunjava i smislom obasjava sopstveni život i živote svojih gledalaca – tegobne i isprazne. Taj ples nad ponorom Drine, odnosno samog postojanja, jeste drugo, možda malo patetično ime za poeziju. Ako se ovako shvati, Ćorkan je prvorazredni, antologijski pjesnik ,baš kao što je nenadmašan i neponovljiv onaj koji mu je tu ulogu namijenio.
Tiri-ta, tiri-ta… i opet na ćupriju, uz onaj infantilni, lirski refren: „Srce je u mene!“ I crna pruga u srcu.
Ostavi komentar