Autor: dr Aleksandra Kolaković
„Talibani preuzeli vlast u Avganistanu“ – vest koja je odjeknula eksplozivno kao i sam događaj na međunarodnoj sceni i uspela da za kratko vreme javnost s narativa o koronavirusu preusmeri na političke događaje, prilika je da se podsetimo knjige Le Naufrage des Civilisations (Editions Grasset & Fasquelle, 2019). Knjiga Sukob civilizacija francuskog akademika i jednog od najpoznatijih savremenih francuskih pisaca Amina Malufa (Amin Maalouf) prevedena je i na srpski jezik 2020. godine. Kao neko ko je odrastao na Levantu, a drugu polovinu života provodi u svojoj, kako sam kaže drugoj otadžbini Francuskoj, Maluf je imao prilike da svojim ličnim istraživanjima, pisanjima i iskustvima pridruži sećanja svojih roditelja i da na jedan specifičan način analizira probleme savremenog sveta – nespokojne epohe u kojoj živimo.
Danas kada su oči celog sveta uperene ka Avganistanu i dok francuski predsednik Emanuel Makron, zajedno sa saveznicima a pre svega uz koordinaciju sa SAD, organizuje ubrzanu evakuaciju francuskih i drugih državljana iz Kabula, pojavljuju se ne samo problemi s izbeglicama i migrantima iz ovog dela sveta, već i bezbednosni izazovi. „Avganistan ne sme da postane utočište za teroriste kao što je nekada bio. Ovo je izazov za mir i međunarodnu stabilnost, a neprijatelj je zajednički. Učinićemo sve da Rusija, SAD i Evropa mogu da sarađuju efikasno, jer su naši interesi isti. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija mora da izađe sa zajedničkim odgovorom”, naglasio je Makron poziciju Francuske u novonastalim okolnostima. Pet dana nakon što je Makron poželeo dobrodošlicu Avganistancima evakuisanim zajedno s francuskim državljanima u Francusku, pojavile su se i vesti da se među evakuisanima nalaze i potencijalni teroristi. Uporedo, francuski satirični magazin Šarli Ebdo opet je u središtu pažnje javnosti, jer je na naslovnoj strani objavio: „Talibani. Gore je nego što se prethodno mislilo“ uz karikaturu tri žene u plavim burkama na čijim leđima je napisano ime fudbalera Lionela Mesija i broj 30, što je broj koji Argentinac nosi na dresu čuvenog fudbalskog kluba Pari Sen Žermen, koji pripada katarskim šeicima. Ovo insinuira činjenicu da je Mesi kao fudbaler Barselone nosio reklamu avio-kompanije Katar erlajns, kao i informacije po kojima se Katar dovodio u vezu s finansiranjem fundamentalista među Arapima, odnosno u skladu sa novonastalom situacijom postavilo se pitanje finansiranja nove vlasti u Avganistanu i položaju Francuske. Dok Evropa strahuje od navale izbeglica, a francuski dnevnik Le Monde piše da su katastrofalne američke procene o snazi talibana dovele do strašnog udarca vladi DŽozefa Bajdena, kao i da su „SAD gurnule Avganistance u vučje čeljusti“ (opet se vraćamo Malufu).
Maluf, francuski pisac libanskog porekla, rođen je 1946. godine u Bejrutu u porodici melkitskih hrišćana, koji čine manjinu u Libanu, a 1977. godine, u vreme libanskog građanskog rata, emigrirao je s porodicom u Francusku. Životni put mu je omogućio da kao svedok istorije posmatra i pokuša da razume ne samo geografski, već i idejno udaljene civilizacije. Pariz je u zrelom životnom dobu Amina Malufa postao mesto života i rada, nekadašnjeg studenta sociologije i ekonomije kao i novinara, koji se uspešno uključio u književni život Francuske. Krstaški ratovi u očima Arapa, objavljeni 1983. godine, doneli su mu i svetski uspeh. U Malufovom stvaralaštvu, koje mu je obezbedilo brojne nagrade i priznanja (Gonkurova nagrada 2003, za roman Taniosova stena) kao i mesto u Francuskoj akademiji, dominiraju istorijski eseji i žanrovski neodredive knjige, koje duboko promišljaju probleme savremenog sveta i njihovu genezu. Kroz njegovo stvaralaštvo provejavaju duh tolerancije i humanistički principi, kao i stalna potreba da se problemi uoče, objektivno posmatraju i analiziraju, što se vidi i kroz delo Brodolom civilizacija, koje je kao i više knjiga ovog pisca (Leon Afrikanac, Samarkand, Fotelja na Seni i dr) prevedeno na srpski jezik. Ovim je čitaocima u Srbiji omogućeno da događaje koji utiču na svet u kome živimo posmatraju na jedna potpuno novi način – očima Amina Malufa.
Maluf za sebe kaže da je rođen „na samoj ivici pukotine“ u levantskom svetu. Kroz knjigu Brodolom civilizacija pokazuje odlično istorijsko znanje i razumevanje pojava i procesa, evocira sećanja svojih roditelja na „raj u plamenu“ – mesto ekonomskog prosperiteta i života različitih etničkih i religijskih zajednica u prošlosti, pri čemu kao posebno važne godine („godine velikog preokreta“) za događaje na Istoku, ali i Zapadu, kao i današnje probleme savremenog sveta označava 1967. i 1979. godinu. Uporedo, Maluf dok piše o Levantu, koristeći naziv koji savremenici ukoliko nisu istoričari često gube iz vida, promišlja poteze Vašingtona kao prestonice svetske sile, potom Londona, Pekinga i Moskve, posebno u doba raspada SSSR. Pod primetnim utiskom Bregzita, Maluf razmišlja i piše o Evropi, nastojeći da odgovori na pitanje šta se desilo te se, kako on smatra, „jedan od najperspektivnijih snova našeg vremena“ rasprši i da li će se projekat EU osnažiti u bliskoj budućnosti. Posebno je važno što Maluf ne gubi iz vida uticaj religije, fluidnost sećanja, važnost svedočanstva (onoga što istoričari nazivaju izvorima prvog rada) i problema naknadne interpretacije, pri čemu ih specifičnim proznim stilom objedinjuje u jedinstvenu sliku koja ga zloslutno podseća na brodolom.
Imajući na umu da je „danas na snazi nova realnost koja radikalno menja perspektive za budućnost“, bitan deo knjige o nespokojnoj epohi u kojoj živimo, pored Izraela, Palestine, Bejruta, Egipta, Irana, Iraka i Pakistana, pripada i Avganistanu. Veoma je važno što probleme Avganistana danas Maluf posmatra u istorijskom kontekstu i kroz hladnoratovsku paradigmu i interese supersila koji se sučeljavaju na prostoru ove planinske države. Vraćamo se u doba kada je svet pogodio naftni šok, kada su SAD još istraumirane dugotrajnim katastrofalnim ratom u Vijetnamu, dok su se u Kini vodile borbe oko nasleđa Mao Cedunga. Aprila 1978. godine je jedna od marksisitičkih frakcija u Avganistanu uspela da kratkotrajno dođe na vlast. Maluf ovo prepoznaje kao „ozbiljnu stratešku nesmotrenost“ koja će sovjetske lidere skupo koštati. Bitno je što Maluf naglašava i uspon Velike Britanije pod vođstvom Margaret Tačer, odnosno jačanje desnice u svetu, što je uticalo da u idejnom pogledu bude zaustavljena ekspanzija sovjetskog modela. Iz Malufovog teksta ne spoznajemo samo faktografiju i sećanja, proživljena iskustva i misli nekad i sad; sve navedeno je sporedno, ali u dovoljnoj meri prisutno kako bi nas uvelo u duh vremena prošlih epoha i suočilo s realnošću koju živimo i koja indirektno utiče na svakog pojedinca na planeti. Ovo je prisutno i kada piše o Avganistanu, dok sadašnja javnost zaboravlja na (pred)istoriju i većinom se samo zadržava na analizi situacije u 21. veku (primer su i aktuelni naslovi s kraja avgusta ove godine – „Amerikanci napuštaju Kabul posle dve decenije“).
Maluf nas vraća u jul 1978. godine, kada je Kabul bio u rukama komunista, a SAD na čelu s DŽimijem Karterom i Zbignjevom Bžežinskim, savetnikom za nacionalnu bezbednost, pripremale operaciju Ciklon. Ova operacija je podrazumevala aktivnu podršku pobunjenicima i kao posledicu tzv. „avganistansku zamku“ za Sovjetski Savez koji je izvršio vojnu invaziju na Avganistan 24. decembra 1979. godine. Bžežinski je tek 1998. godine izjavio da je (prema do tada službenoj verziji) CIA počela pomagati mudžahedinima 1980. godine, nakon sovjetske invazije, dok je u realnosti Karter potpisao prvu direktivu o tajnoj pomoći 3. jula 1978. godine. Narednu deceniju SSSR je vodio iscrpljujući rat u Avganistanu, što je prepoznato u nauci i kao jedan od uzroka raspada velike i moćne države, a SAD je nesvesno pokrenula, sada znamo, još jedan proces čije se posledice ne vide samo u današnjem Avganistanu, već i naletu islamizma i terorizma, koji se proširio na ceo svet i utiče na svakodnevni život miliona ljudi. Karter je te 1980. godine najavio trgovinske i diplomatske sankcije, pozivao na bojkot Olimpijskih igara koje su se održavale u Moskvi, dok je Bžežinski putovao svetom, tražio i dobio podršku svih koji su zabrinuti zbog sovjetske invazije. Saudijska Arabija je bila jedna od zemalja koja je odmah pružila konkretnu pomoć u novcu, oružju i borcima, a s vremenom se uvećavao priliv ljudi iz muslimanskog sveta koji dolaze u Avganistan kako bi pomogli mudžahedinima u borbi. Među onima koji su već krajem 1979. godine stigli u Avganistan bio je i tada dvadesetdvogodišnji student Osama bin Laden.
Veoma je bitno što Maluf, kao jedan od najprevođenijih savremenih pisaca, ukazuje da je već tada među savremenicima bilo zabrinutih koji su govorili o „onim arapskim Avganistancima, militantima naoružanim internacionalom nove vrste, koji su jednog dana viđeni u predgrađima Alžira, a sledeće nedelje u Sarajevu“. Ipak, pokazalo se da ovo nije prolazna negativna pojava onoga što se zakuvalo u Avganistanu. Pad jedne domine vodio je stvaranju niza drugih sunovrata. „Kada se militantni islamizam počeo širiti po celoj planeti, ciljajući pre svega, i sa retko viđenom svirepošću, zapadne mete, mnogi su se pitali nije li se Amerika, opsednuta borbom protiv komunizma, igrala čarobnjakovog šegrta, podstičući pojavu snaga koje će se okrenuti protiv nje“, pita se Maluf, ukazujući da je teško o postupcima iz prošlosti suditi na osnovu naknadnog znanja, a posebno kada su Amerikanci verovatno samo maglovitno mogli da procene da će doći do razvoja takve pretnje (nasilni radikalizam i terorizam) u relativno bliskoj budućnosti. Ipak, Maluf zaključuje: „Ali ako je teško kriviti američke zvaničnike što su privilegovali prekomernu borbu protiv suparničke supersile, ostaje činjenica da su se oni doista igrali čarobnjakovih šegrta podstičući rađanje jednog nečuvenog, kompleksnog, neuhvatljivog, uznemirujućeg fenomena, a koji više neće moći da kontrolišu.“ Dodali bismo da smo to videli i 11. septembra 2001. godine, ali i kasnije u drugim državama, kao i ovih dana dok se smenjuju slike i izveštaji iz Kabula.
Maluf pri analizi komleksnih problema koji imaju svoju dugu istoriju posmatrano u celosti, ali i svaki pojedinačno, uspešno prepoznaje glavne tokove istorije koji stvaraju nasleđe za nesporazume, sukobe, prekide saradnje i konatakata. Kao pisac i erudita, Maluf to shvata i čak naglašava: „Ako ne želimo da se izgubimo u gustoj šumi datuma, ličnosti, strasti i mitova, ponekad moramo sebi da prokrčimo perspektivu grubim zahvatima.“ Ovo je ujedno i savet za neke naredne istraživače aktuelnih događaja, dok njegovo delo ukazuje na brojna pitanja koje je potrebno analizirati i proučavati. U pogovoru Brodoloma civilizacija Maluf naglašava svoju nameru da tokom pisanja knjige, svestan moguće subjektivnosti pogleda na događaje kao i naknadne sopstvene ili tuđe interpretacije istih, ostane dosledan posmatrač koji svojim zapisima i svedočanstvima pomaže rasvetljavanju problema svremenog sveta. Stoga je i njegovo delo na momente opis sveta koji su Evropljani mislili da poznaju ili o kome su u knjigama, na televiziji, u novinama ili putem interenta čitali, čije su slike gledali. Preko sećanja svojih najbližih – majke i oca, slika detinjstva i života u Libanu do 1977. godine, Maluf omogućava da čitalac dopuni te slike Levanta. Uporedo, Maluf gleda Levant i očima Francuza, Evropljana, Amerikanaca pa i Rusa. Uspešno menja perspektivu, ostavljajući ipak čitaocu dovoljno prostora da promišlja nad obiljem podataka i slika o drugome, koja izranja kao glavna komponenta Malufovog pisanja o nasleđu 20. veka i iščekivanju i/ili mogućem izbegavanju globalnog brodoloma koji može na dno okeana povući sve civilizacije. Malufov cilj, kako sam kaže, nije da zaplaši, da nametne mišljenje ili da ispriča „jedinu istinu“, kako bi se moglo pomisliti, već da ispuni svoju dužnost čoveka. „Ako su putevi budućnosti posejani zamkama, najgore ponašanje je da koračamo napred zatovorenih očiju mrmljajući kako će sve da bude u redu“, piše Maluf. A nije li vreme, uče nas i najnoviji događaji u Avganistanu, da se otvore oči i susretnemo s realnošću pre nego što načinimo korak koji nas može odvesti u ponor?
Ostavi komentar