Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričar
Došlo je vreme da žene preuzmu muške uloge, čak da se dohvate onoga što je i muškarcima teško. Samo tako izgradiće svoju ličnost i dopustiti sebi veću nezavisnost i slobodu. Ovakav stav nagnao me je da radim ono što volim i da radim to kako valja.
Amelija Erhart je bila američka pionirka avijacije i borac za prava žena. Nešto pre svog 40. rođendana, krenula je u avanturu koju niko do tada nije upeo, niti probao – krenula je na let oko sveta. Međutim, nestala je iznad Pacifika, 2. jula 1937. godine. Taj događaj smatra se jednom od najvećih zagonetki dvadesetog veka. Šta se tačno desilo, da li je avion ostao bez goriva ili se pokvario motor, da li je pokušala sleteti…? Mnogo je pitanja na koja nema odgovora.
Amelija Erhart (Amelia Mary Earhart) rođena je 24. jula 1897. godine u Atčinsonu, Kanzas, SAD. Odrastala je u kući bake i dede sa majčine strane, u kojoj ju je majka Amelija Ejmi Otis i donela na svet. NJen otac, Semjuel Edvin Stanton Erhart vreme je uglavnom provodio u Kanzas Sitiju, gde je radio kao sudija. Posle dve godine Amelija je dobila sestru Mjuriel. 1905. godine roditelji se sele u Des Mojnes, Ajova, u potrazi za poslom, ostavljajući decu naredne tri godine baki i dedi. Bezbrižni dani detinjstva nisu dugo trajali. Edvin Erhart, zbog poslovnih neuspeha počinje da pije, te 1914. godine sasvim ostaje bez posla i biva primoran da proda kuću na aukciji. Godinama kasnije, Amelija je priznala da joj se tada naglo prekinulo detinjstvo i da joj je prodaja porodične kuće slomila srce. Kako bi ćerke poštedela nimalo zavidne situacije, majka Ejmi ih šalje prijateljima u Čikago. Tamo je Amelija završila srednju školu. Prijavila se na kurs za medicinske sestre u Torontu, gde je mlađa sestra studirala. Prvi svetski rat se u to vreme primicao kraju, veliki broj američkih i kanadskih ranjenika je stizao sa fronta, te je novopečena bolničarka Amelija u bolnici imala mnogo posla. Sa ranjenicima je stigla i najopasnija gripa dvadesetog veka, takozvana Španska groznica, od koje je umrlo 50 miliona ljudi u svetu. Razbolela se i Amelija i dugo nakon bolesti oporavljala.
Upisala je medicinu na njujorškom Univerzitetu Kolumbija, ali, iako je bila dobar student, 1920. godine prekida studije i sa roditeljima se seli u Kaliforniju. S ocem je posetila aeromiting na Long Biču, 28. decembra 1920. godine. Plativši jedan dolar, prvi put sela u mali dvokrilac i poletela na desetominutno razgledanje Los Anđelesa iz vazduha. Ta visoka, plava, neverovatno hrabra devojka, imala je 23 godine kada je tokom svog prvog leta otkrila da je to jedino što njenom životu može dati smisao.
Inače, prvi put kada je videla avion nije bila impresionirana. Nakon njenog nestanka, nekoliko njenih dnevnika je objavljeno, pod nazivom Poslednji let. U jednom od njih priseća se trenutka kada je prvi put videla avion Flajer I, braće Rajt, 1908. godine. Imala je deset godina i bila je u poseti državnom sajmu u Ajovi. Seća se da je videla predmet od zarđalih žica i drveta, koji izgleda neinteresantno. Čak i nakon što joj je neko, ko je stajao u blizini, rekao da bi taj izum mogao da leti, Erhartova je i dalje govorila da je više impresionirana šeširom koji je upravo kupila.
Znala je kojim će putem krenuti, odlučila je naučiti pilotirati, počela odlaziti na časove kod Nete Snok, jedne od prvih žena pilota, zarađivati baveći se različitim poslovima i štedeti svaki novčić. Posle godinu i po dana, već je imala letačku dozvolu i uz majčinu pomoć kupila je svoj prvi dvokrilni avion. Nazvala ga je kanarinac, pošto je bio jarko žute boje. Godinu dana kasnije, u oktobru 1922. godine, ona je u svom kanarincu oborila visinski rekord za ženske pilote, vinuvši se nebu pod oblake na visinu od 4.267 metara. Ubrzo je postala pilot s ogromnim iskustvom.
Tokom 1928. godine, Erhartova je postala prva urednica avijacije časopisa Kosmopolitan. Napisala je šesnaest članaka za časopis, od kojih su neki govorili o ulozi žena u avijaciji. Pitala se zašto se žene plaše letenja? Iznela je stav da će se mogućnosti žena u letenju poboljšati vremenom, baš kao i u svim drugim industrijama.
Treba napomenuti da Amelija Erhart nije bila jedini uspešni ženski pilot tog vremena. Nekoliko njenih savremenica su bile žene koje su bile podjednako dobre. Luiz Taden, na primer, postavila je nove rekorde u dostignutoj brzini, nadmorskoj visini i solo izdržljivosti 1929. godine i ostaje jedini pilot koji drži sva tri rekorda u isto vreme. Još jedan pionir, Rut Nikols, postavlja ženske rekorde u brzini, nadmorskoj visini i kolometraži, dve godine kasnije.
Amelija Erhart postala je prva žena koja je preletela Atlantik, prvo kao putnik 1928. godine, a četiri godine kasnije je sama letela.
Naime, godine 1928. Amelija je pozvana da učestvuje u istorijskom preletanju Atlanskog okeana. Zajedno sa pilotom Vilmerom Šulcom uspela je da ostvari taj podvig u tromotornom avionu, pod imenom prijateljstvo. Između 17. i 18. juna 1928. godine, nakon dvadeset jednog sata letenja, avion je sleteo u Vels. Amelija je u Sjedinjenim Američkim Državama dočekana kao heroj. U NJujorku je priređena parada u njenu čast, a omogućeno joj je i da upozna predsednika Kalvina Kulidža.
Međutim, Amelija nije bila zadovoljna ovim uspehom. Želela je da sama preleti Atlantik. I tako je 20. maja 1932. godine sama poletela iz NJufaundlenda. Let je bio veoma opasan. Vreme nije bilo pogodno za letenje. Oblaci su bili vrlo gusti, a krila njenog aviona prekrivao je mraz. Četrnaest sati kasnije, 21. maja, preletela je Atlanski okean, ali je morala da skrati put i sleti u Severnu Irsku. Kako se to desilo na petogodišnjicu Lindbergova leta, Amelija je dobila nadimak Lejdi Lindi. Naime, Čarls Lindberg je američki pilot koji je prvi samostalno preleteo Atlantski okean. Let avionom duh Sent Luisa od NJujorka do Pariza, 21. i 22. maja 1927. godine, trajao je 33 sata i 30 minuta.
Za taj poduhvat višestruko je nagrađivana, a među priznanjima su zlatna medalja Društva Nacional Geografik, koju joj je uručio predsednik Huver, te priznanje za izvanrednu ženu godine. Nakon toga se gotovo svakodnevno pojavljivala u novinama, te medijsku popularnost počela da koristi kako bi govorila o ženskim pravima.
Amelija Erhart imala je nekonvencionalne stavove o braku. „Nisam stvorena za brak, mislim da bih se osećala kao kućni robot. Možda je to zbog urođenog nedostatka romantičnih osećanja, zbog čega sam odlazila i lekaru“, govorila je. Početkom 1928. godine, tokom priprema za let preko Atlantika, Amelija je upoznala izdavača i jednog od sponzora leta DŽordža Palmera Putnama, kojem se toliko svidela da je ubrzo postao njen mecena i zaštitnik. Pomagao joj je da izda knjigu, organizovao predavanja po celoj Americi, a kako su oboje voleli jahanje, tenis i golf, provodili su mnogo vremena zajedno, te postali ljubavnici. Putnam je pet puta prosio Ameliju, dok ona nije konačno pristala i 1931. godine su se venčali. Budućem suprugu je neposreno pre ceremonije venčanja napisala pismo i napomenula kako se neće pridržavati „srednjovekovnih pravila o vernosti, niti će to od njega tražiti“, što je on nazvao brutalno iskrenom, žalosnom i poštenom izjavom. Uprkos avanturama koje je imala sa pilotima Mancom i Vidalom, kao i početnoj ravnodušnosti prema mužu, brak je smatrala uspešnim.
Amelija je svoj izgled i odeću prilagodila svojoj strasti, letenju. Imala je kratku kosu, nosila kožne jakne i pantalone, ravne čizme i šal oko vrata. Ovaj njen stil je odmah prepoznat kao simbol ženske emancipacije. Čak i mnogo decenija posle njene smrti, stil Amelija Erhart je besmrtan. Mnogi modni dizajneri su pronašli i još uvek pronalaze inspiraciju u njemu, a Đorđo Armani, koji priznaje da je Amelija njegova heroina, u više navrata je lansirao kolekcije inspirisane odećom legendarne avijatičarke.
U 1935. godini, Erhartova je postavila tri impresivna rekorda. Januara te godine preletela je samostalno od Honolulua na Havajima do Ouklenda u Kaliforniji. Tada je preletela 3.860 km, za 18 sati i 16 minuta. Bila je prva osoba koja je to učinila sama. U aprilu je letela iz Los Anđelesa u Meksiko Siti. Manje od mesec dana kasnije, odletela je iz Meksiko Sitija u NJuark (NJu DŽerzi). Nijedan od tih letova nikada ranije nije bio samostalan, od strane muškarca ili žene.
Iako je bila najpoznatiji ženski pilot na svetu, njene ambicije nisu bile zadovoljene. Želela je da postane prva žena koja će avionom preleteti ceo svet. Želela je da preleti zemlju na dužini Ekvatora. Let oko sveta je bila avantura koju do tada niko nije učinio. Amelija je želela i da pokaže kako avijacija ne pripada samo muškarcima, kako su žene ravnopravne i da mogu postići sve što i pripadnici jačeg pola. Kao avion joj je stajao na raspolaganju Lockheed Modell 10 Electra, kojeg je finansirao njen suprug DŽordž Palmer Putnam.
Prvi pokušaj u martu 1937. godine je prekinut na Havajima, zbog udesa prilikom uzletanja u kojem niko nije bio povređen. Sa svojim navigatorom Fredom Nolanom startala je ponovo 21. maja 1937. godine u Majamiju. Nakon nekoliko međusletanja u Brazilu, Zapadnoj Africi, Kalkuti i Rangunu, nakon što je preletela ¾ svog cilja. Amelija i njen navigator su se spustili na Novu Gvineju, ostrvo u blizini Australije, 29. juna, a put su nastavili tri dana kasnije. Do tada su bili prešli 35.000 od planiranih 46.000 kilometara. Startala je 2. jula iz Lae u Novoj Gvineji da preleti poslednji deo puta – Pacifik. Preostali deo puta se smatrao najopasnijim, zbog nedostatka većih ostrva. Sledeća lokacija je trebalo da bude Havlend, malo nenaseljeno ostrvo udaljeno oko 4.000 kilometara, gde je Elektra trebalo da sleti i dopuni rezervoare gorivom, sa broda Itaska. Na dan sletanja, Amelija je poslala nekoliko poruka preko radija, uz objašnjenje da ne vidi ostrvo zbog velike magle i da je njen avion gotovo bez goriva. Na ostrvo Havlend Amelija nikada nije sletela. Izgubio joj se svaki trag, a postoji nekoliko teorija šta se zaista desilo. Najpoznatija od njih kaže da je avion ostao bez goriva i srušio se negde u okean, a postoji i ona da su je zarobili i ubili, kada je započeo rat sa Amerikancima nekoliko godina kasnije.
Najveća akcija potrage u dotadašnjoj istoriji, pokrenuta je nakon njenog zadnjeg javljanja, 2. jula 1937. godine u 8:45, sve do 19. jula kada je američka vlada teškog srca odustala od dalje potrage. 64 aviona i 8 ratnih brodova američke vojske su učestvovali u potrazi, više od 402.000 km2 Pacifičkog okeana je pretraženo, a sve to koštalo je oko 4 miliona američkih dolara (današnjih 100 miliona).
Amelija Erhart je proglašena nestala, verovatno mrtva, 5. januara 1939. godine. U njenu čast na ostrvu Hovland je izgrađen svetionik 1938. godine.
Sve do danas niko nije dao precizan odgovor šta se zaista desilo sa Amelijom Erhart. Na osnovu novijih informacija, pretpostavlja se da se Amelija i njen navigator Fred Nolan nisu udavili. Verovatno su bili povređeni, ali živi, a struja ih je izbacila na ostrvo Gardner, poznato i po nazivu Nikumaroro, oko 645 kilometara jugoistočno od ostrva Hovland. Sleteli su u plitku vodu i to sa veoma malo goriva, pomoću kojeg su mogli napuniti akumulator i nastaviti slati pozive u pomoć. Reč je o više od 100 poziva koje su čuli ljudi širom sveta, sa prijemnikom nameštenim na pravu frekvenciju, od Teksasa do Australije, a čak je i žena iz Melburna uhvatila njenu frekvenciju. Tako je jecajući poziv u pomoć primila domaćica iz Teksasa, koja je na radiju čula Ameliju kako govori da je sletela delimično u vodu, kao i dvanaestogodišnja devojčica sa Floride , koja je pokušavala da zapiše Amelijine reči. Kako je Amelija sam govorila u radio, bila je povređena, ali Nolanu je bilo mnogo gore. Poslednji poziv u pomoć zabeležen je 6. jula. Plima je verovatno odnela njihov avion Elektru i onda su prestali pozivi.
Britanski oficir i pilot DŽerald Galager 1940. godine je obavestio svoje nadređene kako je na ostrvu Gardner pronašao ljudske ostatke, tačnije jedan kostur. Tada su smarali da taj kostur pripada muškarcu, ali pregled iz 1998. godine doneo je drugačije rezultate. Kostur je definitvno ženski, belkinje i najverovatnije pripada Ameliji (s obzirom na njenu neobičnu dugu podlakticu). Rik Gilespi, direktor organizacije Tighar, koja je upravljala potragom, izjavio je sledeće: „Mnogi dokazi upućuju na to da su na ostrvu Gardner boravili jedan ili više brodolomaca i to mnogo dana. Otkrili smo jedan logor gde je paljena vatra, mnogo ribljih i ptičijih kostiju, koje su pripremali za jelo. Unutrašnjost ostrva bogata je pitkom vodom, što omogućava preživljavanje na ostrvu.“
U blizini Nove Gvineje, na okeanskom tlu, je nedavno pronađen avion prekriven peskom i travom, za koji istoričari kažu da je pripadao Ameliji Erhart. Oni koji su imali prilike da vide avion kažu da ima sve karakteristike kao i Elektra – od aluminijuma, sa dva agregata, duplim repom i vratima sa pilotove strane. Elektra je bio jedan od retkih civilnih aviona krajem tridesetih godina dvadesetog veka, koji se mogao pohvaliti takvim detaljima.
Amelija Erhart je bila žena neograničenog duha, borac za svoja i prava svih drugih žena, nezaustavljiva i preduzimljiva, jednom rečju – uzor, jednako onda kao i danas.
Žene piloti, pioniri avijacije, na najubedljiviji način su dale doprinos afirmaciji ravnopravnosti žena u svetskoj zajednici.
- Francuskinja Remon de Laroš je prvi u svetu licencirani ženski pilot, 8. marta 1910. godine.
- Belgijanka Elen Ditrije je prva žena koja je prevozila putnike, prva žena koja je osvojila trku u vazduhu, 1910. godine, i prva žena koja je bila pilot hidroaviona, 1912. godine.
- Francuskinja Mari Marven je prva žena koja je pilotirala bombarderom, u borbenim zadacima 1915. godine.
- Amerikanka Harijet Kvimbi prvi je licencirani ženski pilot u 1911. godini i prva je žena koja je preletela kanal Lamanš.
- Amerikanka Amelija Erhart prva je žena koja je samostalno preletela Atlantik, 1932. godine.
- Besi Kolman prva je žena afroamerikanka sa licencom pilota, 1921. godine.
- Nemica Marga fon Ecdorf prva je žena pilot u Nemačkoj, 1921. godine.
- Opal Kunc jedna je od retkih žena mornaričkih borbenih pilota tokom Drugog svetskog rata i civilni nastavnik letenja.
- Britanka Ejmi DŽonson prva je žena koja je samostalno preletela od Britanije do Australije, 1930. godine.
- Turkinja Sabiha Gokčen postala je prva žena na svetu pilot lovačkog aviona u 23. godini starosti, 1936. godine. (Inače, Sabiha je ratno siroče, a usvojio ju je, odgojio i školovao Mustafa Kemal Ataturk.)
- Amerikanka Žaklin Kokran je prva žena na svetu koja je letela brže od brzine zvuka, 18. maja 1953. godine, sa brzinom od 1.050 km/h, na avionu F-86 sejbr (probila zvučni zid).
- Jamajčanka Marija Zejdi-Hadad postala je jedna od prvih žena u zapadnoj hemisferi, pilot na komercijalnom avionu Boing 747, 1979. godine.
- Ruskinja, legenda kosmosa, Valentina Vladimirovna Terješkova je žena pilot kosmonaut. 16. juna 1963. godine, sa kosmičkim brodom Vastok-6 poletela je kao prva žena u kosmos. Za tri dana boravka u kosmosu, obletela je zemlju 48 puta.
U Drugom svetskom ratu, u Sovjetskom Savezu, formiran je u oktobru 1941. godine, ženski 46. gardijski vazduhoplovni puk za noćno bombardovanje, pod rukovodstvom Marine Rastkove. Ovaj puk sačinjavale su samo žene, u svim funkcijama i specijalnostima, sve do njegovog rasformisanja, po završetku rata. Puk je brojao 115 žena pilota, starosne dobi od 17 do 22 godine. Tokom rata one su nanosile neprijatelju teške gubitke, na prvoj liniji nemačkih snaga pod okriljem mraka u toku noći. Letele su nisko bez ikakve svetlosne signalizacije, dolazile su iznad rovova i bukvalno na glave Nemaca su u rovove bacale bombe. Zbog velikih efekata, straha i hrabrosti, Nemci su ih prozvali noćne veštice. Zbog moralnog psihološkog dejstva, dugo su Nemci krili da se radi o ženama pilotima. U najvećoj tajnosti su ih sahranjivali u slučajevima kada su ginule pri obaranju aviona. Neke od tih žena pilota, upamćene kao svetski asovi, su Budanova, Ekatarina Vasiljevna, Litvjak, Lidija Vladimirovna, Ana Jegorova.
Na prostoru Jugoslavije, sa prisutnom vazduhoplovnom tradicijom i entuzijazmom, postojao je veliki interes žena za letenje. Prva žena na ovim prostorima M. Živković letela je, kao saputnica pilota, još pre Prvog svetskog rata. Ćerka Dunđerskog je krstila prvi avion „Udruženja rezervnih avijatičara“ i dala mu ime naša krila. Prve žene piloti, polaznici pilotske škole u Beogradu 1930. godine, bile su devojke Kristina Gorišek, Danica Tomić i Zagorka Plečević. Kasnije su i na drugim aerodromima žene završavale škole pilotaže. Po završetku Drugog svetskog rata nastavljeno je uključivanje žena u školovanje i letenje u aeroklubovima širom Jugoslavije. Osnovana je Viša vazduhoplovna pilotska škola u Beogradu, kao i vojna pilotska škola rezervnih pilota u Zadru.
U istoriju srpskog vazduhoplovstva upisala se pitomac vazduhoplovne akademije Vojske Srbije, za letače, Sandra Radovanović, kao prva žena vojni pilot, koja je napravila samostalan let na borbenom avionu. Sandra je postala prva žena aktivni vojni, borbeni pilot u istoriji srpskog vazduhoplovstva.
Ostavi komentar