Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Ukoliko politički problem Kosova i Metohije sagledamo sveobuhvatno, kroz jednu širu istorijsku perspektivu, sigurno će nam biti jasnije da njegovu suštinu čini suprotstavljenost državno-istorijskog prava, sa jedne strane i etničkog prava, sa druge strane. Svakako, Srbija je polaže je legalno i legitimno osigurala istorijsko pravo na tu teritoriju. Celokupno materijalno kulturno nasleđe Kosmeta, uz činjenicu da ta teritorija predstavlja kolevku srpske srednjevekovne države, predstavlja potvrdu teze o srpskom istorijskom pravu. Isto tako, norme međunarodnog zakonodavstva, potvrđene rezolucijom UN 1244, u potpunosti štite suverenitet države Srbije nad Kosmetom kao svojim sastavnim i neotuđivim delom. Međutim, sve to ne menja činjenicu da je etničko pravo nesumnjivo na strani Albanaca. Statistički podaci su tu neumoljivi i svedoče da Albanci danas čine preko 90% ukupnog udela u stanovništvu južne srpske pokrajne. Samim tim, kosovski Gordijev čvor je gotovo nemoguće razvezati, a da obe zainteresovane strane budu zadovoljne.
Gledajući iz srpske perspektive suština problema leži upravo u pomenutoj demografskoj slici. Sledstveno tome, ne možemo a da se ne zapitamo kako smo došli u situaciju da procenat populacije iz reda srpskog naroda na Kosmetu padne na ispod 10% od ukupnog broja stanovnika. Činjenica je da su NATO agresija i pogrom nad srpskim življem, koji je nakon toga usledio, doprineli katastrofalnoj demografskoj slici Srba na KiM, ali isto tako je činjenica da ni pre 1999. godine situacija nije bila dramatično bolja. Naime, procene srpskih demografa su govorile o tome da je u poslednjoj deceniji XX veka na Kosmetu živelo oko 82% Albanaca, a svih ostalih tek oko 18%. Ukoliko te podatke uporedimo sa rezultatima prvog popisa nakon oslobođenja Kosmeta, održanog 1921. godine, prema kojem je odnos Albanaca i nealbanskog življa bio 66% naspram 34% u korist Albanaca, uočićemo da se za Srbe situacija za tih nešto više od sedamdeset godina samo pogoršala. Uzmemo li u obzir činjenicu da je skoro sve to vreme na Kosmetu bila srpska vojska, policija i uprava, ne možemo a da se ne zapitamo kako smo dospeli u takvu situaciju. Čija neodgovornost, nemar i pogrešne političke odluke su dovele do toga da srpska populacija, pod srpskom vlašću na Kosovu i Metohiji, doživi strmoglavi pad? Odgovore nije teško pronaći. Dovoljno je samo analizirati popise stanovništva od momenta oslobođenja Kosmeta pa do trenutka kada je NATO južnu srpsku pokrajnu stavio pod svoju vojnu kontrolu. Već na prvi pogled popisi nam daju jasan odgovor. Najveći pad srpske populacije desio se u vreme postojanja komunističke Jugoslavije.
Kako bismo na adekvatan način razumeli odnos komunista prema albanskom pitanju u Jugoslaviji, pa samim tim i prema Kosovu i Metohiji, moramo se vratiti u međuratni period. Naime, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je upravo tada definisala stav prema nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Četvrti kongres KPJ održan 1928. godine u Drezdenu i njegovi zaključci na najbolji način prikazuju kako su jugoslovenski komunisti videli rešenje tog gorućeg problema jugoslovenske države. Naime, Kongres je pozvao KPJ da bezrezervno pruži podršku samoopredeljenju do otcepljenja „ugnjetavanih naroda“, kao i stvaranje nezavisnih država – Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Slovenije. Mađarski i albanski narod bi prema zaključcima iz Drezdena takođe imali pravo na izdvajanje iz Jugoslavije, jer je usvojen stav da je teritoriju na kojoj žive anektirala srpska buržoazija. Eventualna prava srpskog naroda na spornim teritorijama nisu pominjana, već se srpskim radnicima i seljacima nalaže da podrže pravo na otcepljenje „ugnjetavanih naroda“. Suštinski, odluka kongresa je glasila: „Srušiti imperijalističku tvorevinu, Jugoslaviju“. Neretko i danas, naročito u široj srpskoj javnosti, možemo čuti da je Drezdenski kongres presudio Jugoslaviji kao i celom srpskom narodu, pa da samim tim posledice odluka iz 1928. godine osećamo do današnjih dana. Suštinski takav narativ je netačan, jer su u Drezdenu samo usvojeni stavovi koje je KPJ inače i ranije zastupala. Razlog za usvajanje destruktivne politike prema sopstvenoj državi možemo pronaći u potčinjenosti KPJ Komunističkoj internacionali (Kominterni), gde je KPJ samo jedna od filijala. Naime, Kominterna je osnovana pod okriljem Sovjetskog Saveza. Preko ove organizacije Sovjeti su pokušavali da objedine i usmeravaju rad komunističkih i socijalističkih partija širom sveta, a u cilju ostvarenja svojih interesa. Članice Kominterne su najčešće bespogovorno usvajale stanovišta protežirana iz Moskve, pa se ni KPJ tu nije izdvajala. Pošto je jugoslovenska kraljevina bila dosledan protivnik Oktobarske revolucije i širenja njenih ideja neminovno se našla u klinču sa boljševičkom Rusijom. Upravo zato, zvanična Moskva je preko Kominterne jugoslovenskim komunistima nametala narativ da je Jugoslavija versajska tvorevina koju treba uništiti. Međutim, treba naglasiti da nije jedino uticaj iz Moskve formirao i definisao politiku KPJ. Nikako ne treba zanemariti ni stavove pojedinih srpskih socijalista i komunista koji su bili podudarni sa stavovima Kominterne, a usvajani su nezavisno od diktata iz Sovjetskog Saveta.
Dimitrije Tucović, vođa srpskih socijaldemokrata je još početkom XX veka govorio o tome da je Kosmet albanska zemlja. Prvi balkanski rat Tucović ne naziva oslobodilačkim nego osvajačkim. Srbiju je optuživao da uspostavlja svoju kolonijalnu upravu na Kosmetu, a srpsku vojsku je nazivao „soldateskom“. Zagovarao je da Kosovo i Metohija treba da pripadne Albancima, pošto su većina na toj teritoriji, a da Srbija treba da ostane u granicama od pre Balkanskih ratova. Nakon toga, Velika Albanija, Srbija i druge zemlje regiona bi se ujedinile u federaciju balkanskih socijalističkih republika. Očigledno da je Dimitrije Tucović svoj stav o albanskom pitanju formirao ne pod političkim pritiskom Kominterne, nego pod uticajem anacionalne komunističke ideologije. Pošto za marksiste etničko pravo ima primat nad istorijskim, za Tucovića i njegove sledbenike nije bilo nikakve dileme. Albanci su u tom istorijskom trenutku predstavljali većinu na Kosmetu što im je davalo za pravo da stvaraju Veliku, Ujedinjenu ili Prirodnu Albaniju, kako su je neretko i sami srpski socijalisti nazivali.
Uoči i tokom Drugog svetskog rata KPJ je korigovala svoje mišljenje o nacionalnom pitanju i sudbini Jugoslavije. Vrh partije na čelu sa Josipom Brozom Titom tada je usvojio stav da je zadatak svih naroda Jugoslavije da se bore protiv nacističko-fašističkog okupatora i da će se tek nakon oslobođenja zemlje i uspostavljanja nove komunističke vlasti odlučiti o nacionalnom pitanju. Ipak, to nije sprečilo komuniste na Kosovu i Metohiji da prejudiciraju budići status Kosmeta i samim tim ignorišu stavove partije. Krajem 1943. i početkom 1944. godine u selu Bujan u Albaniji održala se Konferencija oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju. Zaključci Bujanske konferencije bili su sledeći: „Kosovo i Metohija je kraj koji je naseljen najvećim delom albanskim narodom, a koji kao i uvek, tako i danas – želi da se ujedini sa Albanijom. Prema tome osećamo za dužnost ukazati pravi put kojim treba da pođe albanski narod da bi ostvario svoje težnje. Jedini put da se Albanci Kosova i Metohije ujedine sa Albanijom jeste zajednička borba sa ostalim narodima Jugoslavije protiv okupatora i njegovih slugu. Jer je to jedini put da se izvojuje sloboda, kada će svi narodi pa i Albanci biti u mogućnosti da se izjasne o svojoj sudbini sa pravom na samoopredeljenje do otcepljenja“. Inače, na ovoj Konferenciji od 49 ili po nekima 51 delegata bilo je tek 7 Srba. Srpski kadrovi sa Kosmeta, naročito komesari pri partizanskim odredima, nisu čak ni dobili poziv da dođu u Bujan. Među potpisnicima ove rezolucije bili su Mehmed Hodža, kao predsednik NOO, Pavle Jovićević, kao prvi, i Rifat Beriša, kao drugi potpredsednik, zatim DŽevdet Doda, Fadilj Hodža, Hajdar Duši, Zećirija Redža – članovi predsedništva, i niz ostalih članova (Imer Pulja, DŽavid Š. Nimani itd.). Očigledno je da su albanski komunisti iz KPJ predvođeni Fadilj Hodžom pokušali da iskoriste ovu konferenciju da se unapred, a suprotno uputstvima vrha partije, izjasne za priključenje Kosova i Metohije Albaniji nakon rata. Suštinski, njihove odluke nisu bile u koliziji sa stavovima partije iz međuratnog perioda, ali jesu sa mišljenjem usvojenim uoči i tokom rata, da se o budućem uređenju zemlje ne raspravlja do ostvarenja konačne pobede. Samim tim, Tito je osudio zaključke Bujanske konferencije, nakon čega je glavni štab NOB za Kosovo i Metohiju preimenovan u operativni i potčinjen glavnom štabu NOB-a za Srbiju. Time je, uz određene promene u vojno-političkom vrhu na Kosmetu, sa vrha poslana poruka da se iskakanja iz koloseka formulisane partijske političke agende neće tolerisati.
Ipak, treba naglasiti da je reakcija vrha partije došla dosta kasno i da su mnogi ugledni rukovodioci čak podržali stavove svojih albanskih kolega. Jedan od najistaknutijih članova partije koji je zagovarao da se Kosmet već tada pripoji Albaniji, kako u vojno tako i političkom smislu bio je Miladin Popović. Popović je, inače, u Albaniji po nalogu Kominterne i KPJ pomagao organizovanje tamošnje komunističke partije. Svoje stavove pravdao je činjenicom da je jako malo Albanaca pristupilo partizanskim jedinicama i da je razlog tome to što se KPJ zalaže za obnavljanje Jugoslavije. Pošto je Jugoslavija kosmetskim Albancima sinonim za ugnjetavanje bilo je za očekivati da oni neće podržati utvrđenu politiku KPJ. Samim tim, za njega je jedini način da se mobilišu albanske mase bio taj da se stave pod vojnu i političku upravu komunističke partije u Albaniji. Popović nije bio usamljen u svom mišljenju, ali je ipak stav Tita bio neprikosnoven. Broz je dobro razumeo da bi jedan takav potez otvorio Pandorinu kutiju nacionalnih pitanja i da bi se oštrica borbe za ostvarenje revolucionarnih ciljeva i pobedu u ratu time istupela. Ipak, Bujanska konferencija je u potpunosti ogolila stavove albanskih komunista u KP Jugoslavije.
Nakon Drugog svetskog rata komunisti su gradili novu Jugoslaviju na federalnim principima. Pošto su još u predratnom periodu usvojili narativ da je glavni uzrok slabosti države velikosrpski hegemonizam, krenulo se u slabljenje srpskog uticaja. Formirano je šest republika, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija. Stvaranjem Makedonije i Crne Gore, u kojima je planski sprovođena desrbizacija i formiranje novih nacionalnih identiteta, razarao se srpski etnički prostor. Međutim, ni takva Srbija kreatorima nove Jugoslavije nije bila dovoljno mala i slaba. Zbog toga je usledilo formiranje dve autonomne oblasti na teritoriji Srbije, pokrajne Vojvodine i autonomna oblast Kosova i Metohije. Kolonistima iz međuratnog perioda, inače proteranim tokom rata od strane okupatora i njegovih domaćih pomagača, privremenom odlukom novih vlasti zabranjen je povratak na svoja imanja na Kosmetu. Jugoslovenski komunisti pokušali su na taj način da pridobiju kosovske Albance za svoj pokret. Međutim, vreme je pokazalo da taj potez nije dao očekivane rezultate, jer Albanci nisu masovno i sa oduševljenjem prihvatili novu vlast. Ipak, ta famozna Uredba ostavila je trajne posledice na Kosmetu. Demografska slika južne srpske pokrajne bila je dramatično izmenjena. Popis sproveden 1948. godine pokazao je da odnos Albanaca i nealbanaca na Kosmetu 68% naspram 32% u Albansku korist. Uzmemo li u obzir očekivanja da popis 1941. godine, koji se nije održao zbog izbijanja rata, pokaže da je odnos Albanaca i ostalih na Kosmetu oko 55% naspram 45%, tek tada uviđamo kolike je posledice ostavila ta zloglasna Uredba. Ispostavilo se, na kraju, da je to bila inicijalna kapisla za prvi veliki talas osipanja srpske populacije sa Kosova i Metohije.
Drugi talas masovnog iseljavanja srpskog stanovništva sa Kosova usledio je nakon, prvo ustavnih amandmana 1971. godine, a zatim i čuvenog Ustava iz 1974. godine. Naime, posle rata, uprkos autonomiji Kosova i Metohije, Albanci nisu bili zadovoljni. Uostalom njihov cilj bio je jasan, a i formulisan još u Bujanu 1943. godine. Pošto su se u komunističkom rukovodstvu u Jugoslaviji vremenom razvile dve frakcije, „federalistička“ oličena u Aleksandru Rankoviću i „konfederalistička“ predvođena slovenačkim i hrvatskim partijskim liderima, albanski komunisti su se priklonili konfederalistima. Posle Brionskog plenuma i ostrakovanja Rankovića iz političkog života Jugoslavije postalo jasno koja je frakcija odnela pobedu. Kosmetski Albanci, svesni da sledi period unutrašnjeg preuređenja Jugoslavije, organizovali su velike demonstracije 1968. godine sa ciljem da se izvrši pritisak na republičke i savezne organe, a zarad dobijanja što većeg stepena autonomije. Već tada bilo je i više nego jasno da demonstracije nisu posledica bunta protiv terora jugoslovenskih službi bezbednosti nad Albancima, kako su učesnici tvrdili, nego secesionističkih pretenzija na Kosmetu. Međutim, kod srpskih komunista nije postojalo dovoljno odlučnosti da se na to ukaže, a kamoli da se takvim namerama suprotstavi. Epilog tih događaja očitavao se u iznošenju već ustaljenih fraza u vidu osude svih nacionalizama, a naročito srpskog, uz tradicionalno pozivanje na bratstvo, jedinstvo i čuvanje tekovina NOB. Nakon toga usledilo je donošenje Ustava 1974. godine kojim je država praktično konfederalizovana. Pokrajine su, po svemu osim po imenu, dobile status gotovo identičan republikama. Kosmet i Vojvodina su takvim ustavnim rešenjem samo formalno ostale u sastavu Srbije, koja je dovedena u krajnje neravnopravan položaj prema drugim republikama. Suštinski, ta neravnopravnost nije se ogledala samo i isključivo u tome što je Srbija bila jedina republika sa pokrajinama, nego u tome da vlada u Beogradu nikako nije mogla uticati na odluke koje su iste te pokrajine donosile. Da paradoks bude veći, pokrajine su imale pravo veta na odluke koje bi donosila republička vlast. Time je stvorena takva pravna nelogičnost za koju nije postojalo bilo koje razumno objašnjenje. Iz tograzloga nije ni čudno zašto se i danas postavlja pitanje, kako su srpski komunisti na tako nešto uopšte mogli da daju svoj pristanak.
Odgovor nije teško pronaći. Srpski komunisti nisu imali dovoljno hrabrosti i autoriteta da se suprotstave vrhu Partije, a naročito Titu. Kadrovi koji su imali poseban značaj i pripadali prvom ešalonu Partije, poput Rankovića i Krcuna, tada nisu bili na političkoj sceni. Ostali srpski rukovodioci uglavnom su se povlačili, svesni da ukoliko podignu glas, veoma lako mogu da dobiju etiketu velikosrpskih nacionalista. Optužba za nacionalizam u komunističkoj Jugoslaviji, inače je spadala u najteže kvalifikacije, a posebno kada se radilo o optužbama o velikosrpskom nacionalizamu. Kada odsustvu autoriteta kod srpskih komunističkih prvaka pridružimo i njihovu gorljivu brigu za stečene lične privilegije i sinekure, dobijamo kompletnu sliku razloga koji su u tim sudbonosnim momentima vezali ruke srpskoj budućnosti na Kosovu i Metohiji. Naravno, tu se misli na one koji su uopšte i bili svesni kolike će posledice po sudbinu države i srpskog naroda ostaviti pomenuti ustav.
Još nakon smene Rankovića, na različite načine (premeštajima i penzionisanjem), veliki broj Srba je uklonjen iz službi bezbednosti na Kosmetu. Nakon Ustava iz 1974. godine, albanski komunisti su potpuno preuzeli kontrolu nad pokrajinskim organima vlasti. Pritisak na Srbe da se iseljavaju sa Kosmeta postajao je sve jači. Pljačka imovine, verbalni i fizički napadi, silovanja, pa i ubistva postajali su srpska svakodnevnica. Albanci u službama bezbednosti su štitili svoje sunarodnike, tako da za pomenuta nedela skoro niko nije odgovarao. Iz godine u godinu, sve veći broj Srba napuštao je pokrajinu dok su samo retki pojedinci bili spremni da ukažu na tu tragičnu kosovsku realnost. Čak ni samo pokrajinsko rukovodstvo nije moglo da negira i zataška sve dokaze koji su svedočili o izrazito lošoj situaciji na Kosmetu. Međutim, pokrajinski i partijski funkcioneri branili su se tvrdnjom da se tu radi o preuveličavanju, kao i da se Srbi iseljavaju iz ekonomskih razloga, a nikako zbog etničkih pritisaka. Na kraju se sve svelo na ignorisanje takvih okolnosti, kako od strane republičkih, tako i saveznih organa vlasti. Rezultati popisa u tom periodu najbolji su pokazatelj posledica tog ignorantskog odnosa KPJ prema stanju na Kosmetu. Nečinjenje je uzrokovalo pravu demografsku katastrofu kada je u pitanju srpska populacija na Kosovu i Metohiji. Odnos Albanaca i nealbanaca sa 67% naspram 33%, zabeležen na popisu 1961. godine, došao je na odnos 82% naspram 18% prema procenama iz 1991. godine.
Kada konačno sagledamo demografsku sliku Kosmeta u komunističko vreme i uporedimo je sa onom u prvoj Jugoslaviji neke stvari nam postaju potpuno jasne. Monarhistička Jugoslavija, iako ophrvana brojnim problemima, uspela je da stvori uslove kako bi se više od 13 000 mahom srpskih porodica doselilo na Kosmet. Time je istorijska nepravda naneta srpskom narodu za vreme osmanlijskog ropstva, kada su Srbi sistematski proterivani, bila bar delimično ispravljena. Međutim, jugoslovenski komunisti su, pod uticajem političkih interesa Sovjetskog Saveza i marksističke ideologije, usvojili narativ koji je suštinski bio duboko štetan po srpske nacionalne interese. Taj narativ se temeljio na davanju primata etničkog nad istorijskim i državnim pravom, što je išlo u skladu sa težnjama većinskog albanskog naroda kao i njegove nacionalne i političke elite. Međutim, kako bi smo u potpunosti razumeli odnos jugoslovenskih komunista prema pitanju sudbine Kosova i Metohije moramo na sve to da dodamo još jednu važnu činjenicu. Srpski narod je od strane KPJ proglašen hegemonističkim čime mu je na jedan perfidan način, već na početku procesa rešavanja nacionalnog pitanja prema „komunističkom modelu“, bilo ograničeno pravo da brani svoje nacionalne interese, bilo gde u Jugoslaviji, pa tako i na Kosmetu. Time su stvorene okolnosti u kojima je Albancima na Kosovu i Metohiji data šansa, a koju su oni u potpunosti iskoristili, kako bi vršeći konstantan pritisak na kosmetske Srbe ojačali svoje ne samo političke nego i etničke kapacitete u pokrajni. Rezultati popisa u komunističkoj Jugoslaviji samo potvrđuju da su u tome i uspeli.
IZVORI I LITERATURA
Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu. Književne novine, Beograd, 1909.
Bogumil Hrabak, Kosovski komitet 1918–1924. godine. Zbornik radova Filozofskog fakulteta, br. 32, str: 137–160. Beograd, 2003.
Borislav Pelević, Kroz istoriju Kosova i Metohije: od VI do XXI veka. Evro, Beograd, 2005.
Ostavi komentar