Autor: Msr Srđan Graovac, istoričar
Od nastanka jugoslovenske države nacionalno pitanje bilo je uzrok njene konstantne nestabilnosti i ostalo je do samog njenog raspada nerešiva enigma kako za građanske, tako i za komunističke političke elite. Iako je hrvatsko pitanje bilo u fokusu javnosti, označeno kao ključno i najvažnije, svakako nije bilo jedino. Naime, Hrvati su bili drugi najbrojniji narod u novoformiranoj zajedničkoj državi, pa je samim tim rešavanje hrvatskog pitanja bilo ključni preduslov stabilizacije političkih prilika u državi. Sledstveno tome i ondašnja štampa je najviše pažnje posvetila upravo tim oštrim i često na granici fizičkog obračuna srpsko-hrvatskim sukobima. Ipak, ti obračuni su dominantno bili politički i retko bi ta granica između fizičkog i verbalnog bila pređena. Albansko pitanje je sa druge strane imalo sekundarnu ulogu u procesu stabilizacije države, ali je isto tako izazivalo teške i uglavnom oružane sukobe. Obračuni između albanskih separatista i vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bili su naročito dramatični prvih godina nakon stvaranja južnoslovenske države.
Ukoliko želimo da sveobuhvatno sagledamo albansko pitanje u prvoj Jugoslaviji, onda svakako moramo razumeti karakter i ciljeve albanskog nacionalnog pokreta. Rađanje nacionalnog pokreta Albanaca javilo se dosta kasnije u odnosu na iste procese kod drugih balkanskih naroda. Razlozi za to bili su različiti, a jedan od ključnih svakako je opšteprihvaćena islamizacija u najvećem delu albanske populacije. Pripadnici albanske muslimanske elite zauzimali su visoke pozicije u sultanovom administrativnom aparatu i neminovno su se poistovećivali sa vodećim slojem turskog društva, pa su sledstveno tome i osmanlijsku državu doživljavali kao svoju. Albanski nacionalni pokret u takvim okolnostima nije se ni mogao samostalno javiti, već mu je bio neophodan podsticaj spolja. Upravo taj preko potreban impuls stigao je od same Porte, ali i britanskih obaveštajnih struktura. Naime, Turci su u razbuđivanju albanskog verskog fanatizma videli saveznika u borbi protiv srpskih težnji za oslobođenjem Stare i Južne Srbije. Britanska diplomatija je sa druge strane stajala na stanovištu zaštite Osmanlijske imperije, koristeći je kao branu prodoru ruskog uticaja u Sredozemlju. Sledstveno tome i jedni i drugi uključili su se u projekat stvaranja albanskog pokreta, smatrajući ga korisnim za svoju balkansku politiku. Upravo u jeku zategnutih odnosa između evropskih sila, tokom Velike istočne krize, nastaje albanski pokret i Prizrenska liga, kao njegovo izvršno telo. Međutim, nakon Berlinskog kongresa i bar privremenog stavljanja tačke na Istočno pitanje, albanski pokret je za Portu ne samo izgubio značaj, već je postao i štetan. Naročito onda kada je postalo jasno da se otrgao kontroli svojih mentora, odnosno kad je istakao težnje ka stvaranju autonomne albanske države. Turcima je to bio jasan signal da pokrenu vojnu akciju sa ciljem da se Prizrenska liga eliminiše. Epilog ove operacije bio je potpuno razbijanje kako centralne uprave tako i lokalne mreže Prizrenske lige. Više stotina Albanaca tada je likvidirano, dok je oko 4 000 uhapšeno, osuđeno i odvedeno mahom u Malu Aziju i Siriju na izdržavanje višegodišnjih kazni. Prizrenska liga je tako uništena, ali ne i albanski pokret. Iako nije ostvario gotovo ništa od svojih proklamovanih ciljeva, ipak je u nečemu uspeo. Razbudio je albanski nacionalni duh i formulisao glavne nacionalne ciljeva. Time su udareni temelji dalje borbe na ostvarenju ključnih zadataka albanskog pokreta.
Likvidacija Prizrenske lige za Portu nije značila i trajni raskol sa albanskim faktorom. Naprotiv, pošto su živeli u pograničnom delu imperije, Albanci su za Tursku politiku imali izuzetno važnu ulogu. Aspiracije srpske, ali i drugih balkanskih država prema evropskom delu turske teritorije terale su Portu da se u odbrani svojih interesa oslanja na Albance. Pošto su mahom bili muslimani, Albanci su za Turke bili potencijalni nosioci odbrane tih prostora u nekom budućem ratu. Sve do tada imali su zadatak da disciplinuju lokalno hrišćansko stanovništvo, suzbijajući svaki pokušaj njegovog samoorganizovanja. Upravo zato, turske vlasti su bile spremne da mnogo toga tolerišu Arnautima. Nekažnjeno su se oglušivali o zabranu nošenja oružja, odbijali su da plaćaju porez, da služe vojsku, vršili su nasilje svake vrste nad lokalnim srpskim stanovništvom. Pošto je sve to prolazilo bez adekvatnih sankcija, evropski deo Turske, a naročito Kosovski vilajet, postao je mesto najveće anarhije na Starom kontinentu. Međutim, sve dok su Albanci bili lojalni sultanu i nisu isticali svoje nacionalne aspiracije ka autonomiji, Porta je na sva pomenuta nedela zatvarala oči.
Austrougarska, sa druge strane, sve agilnije je pokušavala da ostvari uticaj među Albancima. Zvanični Beč je u svojim planovima o ekspanziji prema Egejskom moru i te kako računao na albanski faktor. Tačnije, radili su na stvaranju albanske države, koja bi predstavljala bočnu zaštitu njihovom prodoru preko Bosne i Hercegovine, Novopazarskog sandžaka i Vardarske doline ka Solunu. Habzburške obaveštajno-bezbednosne strukture igrale su na kartu Albanaca katoličke veroispovesti, služeći se uticajem Vatikana. Upravo pod nezvaničnim pokroviteljstvom Austrougarske 1899. godine organizovana je u Peći Besa Bes, odnosno Pećka liga. Austrougarska je tada pokušala da svoj uticaj sa Albanaca katolika proširi i na muslimane. Vodeća ličnost Pećke lige Mula Zeka otvoreno je radio na toj stvari vrbujući muslimanske glavešine za saradnju sa Austrougarskom. Ipak uspeo je da ostvari samo delimičan uspeh, jer je većina Albanaca muslimana ostala verna Turcima. Međutim, Dvojna monarhija se time nije obeshrabrila, čak je pojačala svoju aktivnost. Finansirala je štampanje istorijskih knjiga koje su veličale albansko jedinstvo i slavnu prošlost, otvarala je albanske škole, radila je na standardizaciji albanskog jezika, sve sa ciljem da se izgradi jedinstvena nacionalna svest Albanaca. Suštinski, pokušavali su da izbrišu snažne i duboko ukorenjene podele u tom narodu, bilo konfesionalne ili plemenske. Vodeći politički krugovi u Beču su dobro razumeli da dogod verski momenat dominira nad nacionalnim, Albanci neće postići visok stepen jedinstva, a jedna katolička država poput Austrougarske samim tim neće uspostaviti dominaciju nad većinski muslimanskim narodom.
Jačanje austrougarskog uticaja kod Albanaca nije zabrinjavalo samo Tursku, već i Srbiju. Znajući za planove svog severnog suseda, srpska vlada se početkom XX veka aktivno angažovala na pokušaju da uspostavi saradnju sa Albancima. Naročito su ti pokušaji postali intenzivni posle 1908. godine i Mladoturske revolucije. Ispočetka Albanci su očekivali podršku „liberalnih mladoturaka“, kada su u pitanju njihove težnje ka stvaranju albanske autonomne države. Međutim, ubrzo se pokazalo da je to jedna velika iluzija. Mladoturci su insistirali na tome da u Osmanlijskoj imperiji postoji samo jedan politički narod i jedan zvanični jezik, turski. Samim tim započeli su sa zatvaranjem škola na drugim jezicima, između ostalih i albanskih. Turski ministar unutrašnjih poslova je javno negirao postojanje albanske nacije, a kada je albanski poslanik Ismailj Ćemali u turskom parlamentu zatražio autonomiju za Albance, jedan turski poslanik ga je ošamario. Albanski poslanici su nakon toga, u znak protesta, napustili turski parlament. Nezadovoljstvo mladoturskim režimom eskaliralo je oružanim ustankom Albanaca, čiji epicentar se nalazio u Kosovskom vilajetu. Srpska vlada je u to vreme pružala podršku i zaštitu albanskim vođama. Neki od njih su dobijali novac, hranu, oružje i municiju, a po potrebi i utočište na srpskoj teritoriji. Sam kralj Petar I Karađorđević je zlatom i priznanjima darivao pojedine albanske vođe. Predsednik vlade i višegodišnji ministar inostranih dela Kraljevine Srbije Milovan Milovanović, inače tvorac Balkanskog saveza 1912. godine, tada je proklamovao ideju Balkan balkanskim narodima. Time je pokušavao da kroz prizmu regionalnog povezivanja i saradnje, gde je računao i na Albance, suzbija austrougarski uticaj. Međutim, iako su Albanci prihvatali srpsku pomoć, čak i davali određena obećanja u pravcu eventualnog savezništva, suštinski su to činili neiskreno. NJihov cilj bila je Velika Albanija koja bi se prostirala na teritoriji četiri turska vilajeta ‒ Kosovski, Skadarski, Bitoljski i Janjinski. Samim tim, njihove aspiracije bilo je nemoguće pomiriti sa srpskim planovima. Odnosno, Albanci su sa Srbijom sarađivali isključivo da bi iskamčili određene, pre svega materijalne benefite. Možda se to najbolje videlo u predvečerje Balkanskih ratova, kada je tajna vojna misija na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom bila na Kosmetu i ubeđivala albanske prvake da stanu na srpsku stranu. Isa Boljetinac je tada jasno izneo svoj stav, rečima da je on na prvom mestu Turčin, pa tek onda Albanac i da će braniti svog sultana. Slično je i Idriz Sefer poručio kralju Petru preko Božina Simića. Uz pozdrave, poslao je poruku srpskom monarhu da ukoliko bude ratovao protiv Austrougarske može računati na njega, ali ukoliko napadne osmanlijsku državu da će on braniti svog sultana. Doduše ni Srbija prema Albancima nije nastupala bez prikrivenih motiva. Pomagala je albanski ustanak sa ciljem da oslabi Tursku iznutra i da eventualno pridobije Albance u budućem, sve izvesnijem, ratu protiv Osmanlija. Samim tim, možemo zaključiti da ni jedna strana u tim trenucima nije postupala potpuno iskreno, već isključivo vođena sopstvenim nacionalnim interesima.
Iako je albanski ustanak 1912. godine uspeo, a Porta obećala Albancima određeni stepen autonomije, nije bilo vremena da se to i realizuje. Ubrzo je počeo Prvi balkanski rat nakon koga se Osmanlijska država povukla sa najvećeg dela svojih evropskih teritorija. Velike sile su na Londonskoj konferenciji crtale novu mapu Balkana, a pod direktnim uticajem Austrougarske formirana je nezavisna albanska država i to uglavnom u današnjim granicama. Praktično od formiranja pa sve do kraja Prvog svetskog rata Albanija, kao i ceo albanski pokret, potpali su pod presudan uticaj Austrougarske. Zvanični Beč je postao zaštitnik ideje Velike Albanije ne bi li preko tog političkog projekta destabilizovao Srbiju. Vođe albanskog pokreta sa Kosmeta nakon dolaska srpske vojske našle su utočište u Albaniji. Austrougarske obaveštajno-bezbednosne službe su ih okupile, finansirale, naoružavale i organizovale kako bi vršili gerilske upade prema srpskoj teritoriji. Najmasovniji napad se desio krajem 1913. godine kada je više od 10 000 naoružanih Arnauta prešlo srpsku granicu. Bilo je neophodno aktiviranje dve srpske divizije da bi se ova akcija neutralizovala. Međutim, iako je srpska vojska relativno lako izašla na kraj sa tom pobunom, bilo je i više nego jasno da je to tek početak, odnosno, pokazna vežba kako će se teritorija Albanije od strane Austrougarske koristiti kao baza za antisrpsko delovanje. Međutim, ni srpska vlada se nije držala isključivo defanzivno. Preko sopstvenih obaveštajnih struktura premijer Nikola Pašić je u Albaniji snažno podržavao Esad-pašu Toptanija, ne štedeći ni novac ni oružje kako bi mu pomogao da dođe na vlast. Uzevši u obzir da je Albanska politička scena bila razbijena na više međusobno zavađenih frakcija, od kojih je svaka pod kontrolom držala deo države, takvo delovanje srpske vlade bilo je logično. Upravo na krilima srpske podrške krajem 1914. godine, dok je Prvi svetski rat trajao, Esad-paša je uspeo da uspostavi svoju vlast u Albaniji. Kada se 1915. godine našao u nezavidnoj situaciji, suočen sa otvorenom pobunom svojih sunarodnika, ponovo ga je spasavala srpska vlada. Gotovo 20 000 srpskih vojnika tada je intervenisalo u Albaniji kako bi Esad-paša opstao na vlasti. Upravo zahvaljujući tome, tokom povlačenja preko Albanije krajem 1915. i početkom 1916. godine, srpska vojska nije trpela još teže posledice. Esad-paša je na teritorijama pod svojom kontrolom štitio srpsku vojsku i civile od napada albanskih Kačaka. Pomagao je hranom, smeštajem i usmeravao ih na sigurnije puteve kako bi izbegli zasede. Svakako bi stradanje srpskog naroda tokom Albanske golgote bilo i veće da tada na vlasti u Albaniji nije bilo Esad-paše Toptanija.
Nakon dolaska vojske Centralnih sila u Albaniju, Esad-paša je napustio Drač i otišao u egzil, prvo u Italiju, a zatim u Francusku. Nakon toga priključio se srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Posle pobede sila Antante i okončanja Velikog rata, pod zaštitom srpske vlade Esad-paša je pokušavao da obnovi vlast u svojoj domovini. Čak ga je srpska vlada povela na mirovnu konferenciju u Pariz, gde je pokušala da ga nametne saveznicima kao legitimnog predstavnika Albanije. Međutim, u tom trenutku Italija je već stavila Albanski pokret pod svoju kontrolu. Pošto su najveći deo Albanije zaposeli vojskom, formirali su albansku vladu pod predsedništvom svog štićenika Turhan-paše Permetija. Italijanska diplomatija je upravo zato insistirala da se legitimitet na mirovnoj konferenciji prizna Turhan-paši, a ne Esad-paši. Saveznici su ovaj politički spor razrešili tako što su odbacili legitimitet oba pretendenta i bez njihovog učešća odlučili su o albanskim granicama. Međutim, sve to bilo je samo deo velikog geopolitičkog sudara Srbije i Italije, koji je započeo još tokom Prvog svetskog rata. Pošto je Italija pokušavala da ostvari dominaciju nad balkanskim delom Jadranske obale, njen sukob sa Srbijom, naročito u svetlu proklamovane projugoslovenske politike srpske vlade, bio je neminovan. Italijanska vlada je u svojim političkim planovima odlučila da preuzme austrougarsku agendu konstantnog podrivanja Srbije, odnosno tada već kraljevine SHS, preko Albanskog nacionalnog pokreta. Italijani su okupila najuglednije albanske prvake sa Kosmeta: Hasana Prištinu, Bajrama Curija i ostale, u Komitete za zaštitu Kosova ili Kosovski komitet. Obezbedili su finansiranje Komiteta, organizovali, obučavali i naoružavali njegove vojnike. Suštinski, Albanija je nakon 1918. godine umesto Austrougarske postala Italijanska baza za delovanje protiv mlade južnoslovenske kraljevine.
Posebno su na ruku italijanskim obaveštajcima išle same okolnosti na Kosmetu, gde je tada već decenijama postojala tradicija nepoštovanja zakona, odnosno najjednostavnije rečeno vladala je opšta anarhija. Albanci su posedovanje oružja smatrali statusnim simbolom i gotovo da nije bilo kuće bez puške. Zahvaljujući šestogodišnjem periodu ratovanja, broj pušaka i svakog drugog oružja samo se uvećavao. Bezbednosne procene nadležnih organa Kraljevine SHS govorile su da se na Kosmetu u proseku po glavi vojno sposobnog Albanca nalaze čak dve puške. Sem toga, među Albancima se znatno uvećao broj kačaka (odmetnika, slično hajducima u srpskoj tradiciji), koji su pljačkali i ubijali mahom srpsko stanovništvo, ali neretko i muslimane. Upravo kačaci povezali su se preko svojih komandanata sa vođama Kosovskog komiteta da bi 1919. godine podigli najveći oružani ustanak u Kraljevini SHS, poznat i kao Drenička pobuna. Ustanak se veoma brzo proširio zahvaljujući brojnosti i dobroj međusobnoj povezanosti kačaka, koji su sinhronizovali akcije sa ubačenim grupama iz Albanije. Organizaciono i finansijski iza svega je stajao Kosovski komitet, odnosno Italija. Svesna da će te godine početi mirovna konferencija u Parizu, italijanska diplomatija je imala nameru da silama pobednicama pokaže kako Albanci ne samo da ne žele da žive u Kraljevini SHS nego i da su izloženi teroru srpskih vlasti. Srpska vojska i žandarmerija su uspele, koristeći i artiljeriju, da ovu pobunu uguše. Tokom tih vojno-žandarmerijskih operacija bilo je prekomerne upotrebe sile, stradalo je i civilno stanovništvo, ali svakako nije bilo pokušaja da se istrebi albanska populacija u južnoslovenskoj kraljevini, kako su to Italijani pokušali da predstave u svetskoj javnosti. Pomenuti događaji su svakako naneli određenu štetu Kraljevini SHS na međunarodnom planu, ali ozbiljnih političkih konsekvenci ipak nije bilo.
Nakon gušenja Dreničke pobune vlasti kraljevine SHS pokušale su da zavedu red na terenu. Pošto proces razoružanja nije dao rezultate, kao ni ponuđena amnestija svakom ko položi oružje a nije počinio ubistvo, pristupilo se pokušaju da se viđeniji albanski prvaci pridobiju za saradnju sa bezbednosnim službama Kraljevine SHS. Posebno je za vrbovanje bio interesantan Azem Bejta iz sela Galjica u Drenici, kačak koji je imao najveći uticaj među Albancima na Kosmetu. Inače, Bejtu su poštovali i Srbi, pošto je njegov brat ubijen, jer je za vreme austrougarske okupacije skrivao članove srpske porodice Lazarević. Sem toga, bio je pobratim četničkog vojvode Koste Pećanca. Zajedno sa njim učestvovao je 1918. godine u oslobođenju Peći, kada je po starom kačačkom običaju prvo jurišao na neprijateljsku komoru, a tek onda na njegove operativne snage. Bejti se tom prilikom „posrećilo“ jer je uspeo da zapleni austrougarsku kasu sa 1 400 000 zlatnih kruna, od čega je Pećancu dao 40 000 „za državu“. Koristeći taj novac postao je najuticajniji i verovatno najbogatiji kačački vođa na koga je računao Kosovski komitet, ali i bezbednosne službe Kraljevine SHS. Bejta je bio spreman da prihvati pruženu ruku saradnje od strane vlasti, ali je zauzvrat tražio nekoliko sela u Drenici gde bi samostalno vladao, ubirao porez i gde bi bio zabranjen pristup srpskim snagama bezbednosti. Iako je ovaj njegov zahtev isprva odbijen kao nerealan, ipak mu se na kraju izašlo u susret. Bejta je sagradio kulu u Drenici sa zidovima debelim gotovo metar i po i odatle je sprovodio svoju neograničenu vlast u okolnim selima. Iako je dobio gotovo sve što je tražio, kačačka narav Azema Bejte nije mu dala mira. Ponovo je počeo da uspostavlja kontakt sa Kosovskim komitetom o čemu je preko svojih doušnika u albanskim redovima bila obaveštena i služba bezbednosti Kraljevine SHS. Upravo to bio je razlog da pukovnik Stojanović, komandant oružanih snaga u Kosovskoj Mitrovici napravi plan opkoljavanja i neutralizovanja Azema Bejte i njegove grupe. Akcija je uspešno sprovedena 1924. godine, uz upotrebu artiljerije kojom je razorena Bejtina kula. Ranjen, Bejta je uspeo da pobegne. Međutim, naišao je na jedan žandarmerijski odred pri čemu je ponovo bio teško ranjen nakon čega je i izdahnuo. Likvidacijom Bejte Kosovski komitet je izgubio ključnog čoveka na terenu, koji je lako mogao da poveže kačačke jedinice i sinhronizuje njihovo dejstvo. Time je započeo proces neutralizacije albanskih terorističkih grupa. Nakon toga vlada LJube Davidovića donela je odluku o opštoj amnestiji, tako da su se do kraja iste godine predale brojne kačačke vođe, između ostalih i čuveni Sali Rama, što je smatrano velikim uspehom jugoslovenske države.
Kraljevini SHS prilikom obračuna sa albanskim separatistima išla je na ruku i situacija u Albaniji. Naime, uz pomoć obaveštajno-bezbednosnih struktura južnoslovenske kraljevine vlast u Albaniji uspeo je da uspostavi Ahmed Zogu. Iako je vladao još od 1922. godine, nezadovoljni njegovim ponašanjem i nedovoljnom podrškom pripadnici Kosovskog komiteta su oružanom pobunom 1924. godine uspeli da ga proteraju. Zogu je privremeno utočište našao u Beogradu, odakle se uz finansijsku i organizacionu pomoć tamošnje vlade iste godine vratio na vlast. Naravno, to je neminovno dovelo do njegovog obračuna sa pripadnicima Kosovskog komiteta. Uspeo je da locira i zarobi Bajrama Curija, jednog od najagilnijih predstavnika albanskog pokreta. Curi je 1925. godine izvršio samoubistvo. Hasan Priština je morao da napustio Albaniju, da bi početkom tridesetih godina bio likvidiran u Solunu. Albanski pokret je na taj način izgubio svoje najistaknutije glavešine, što je neminovno vodilo do zamiranja njegovih aktivnosti na terenu. Međutim, iako su oružane akcije dramatično smanjene, politička borba za stvarenje Velike Albanije je nastavljena. Pod kontrolom italijanskog obaveštajno-bezbednosnog aparata, formirana je još jedna albanska organizacija u Rimu, a u Beogradu su albanski studenti formirali svoju organizaciju pod imenom Besa. Međutim, uprkos svemu, albanski pokret od 1925. godine pa sve do početka Drugog svetskog rata nije imao tu snagu kao u periodu neposredno nakon formiranja Kraljevine SHS.
Nikako na samom kraju ne smemo zaobići ni posledice Agrarne reforme u Kraljevini SHS, koju su mnogi albanski istoričari označili kao osnovni primer diskriminacije i terora nad lokalnim Albancima. Naime, begovi uglavnom Albanci muslimani su tom reformom izgubili značajan deo zemlje. Upravo ta zemlja razdeljena je onima koji su je obrađivali, a to su mahom bili Srbi. Iako su se decenijama unazad širom Evrope sprovodili gotovo isti procesi likvidacije feudalnih svojinskih odnosa, Albanci su to naveli kao primer terora nad njihovim sunarodnicima. Takođe moramo pomenuti i kolonizaciju Kosmeta sprovođenu od strane vlada Kraljevine SHS. Tokom tog procesa sve do izbijanja Drugog svetskog rata na prostor Kosova i Metohije doselilo se oko 13 000 srpskih porodica. Vlada je smatrala da na taj način ispravlja istorijsku nepravdu, jer su Srbi decenijama unazad bili žrtve brojnih zločina što je uzrokovalo njihovo iseljavanje i dramatičnu promenu demografske slike Kosmata u albansku korist. Vlada je kolonizacijom pokušavala da ispravi te posledice i ojača srpski živalj na toj teritoriji. Iako je zakonom bilo predviđeno ukoliko se nekome oduzme deo zemlje za potrebe kolonista da mu se ista mora nadoknadi u istom kvalitetu i vrednosti, to se nije uvek moglo, a ni htelo ispoštovati. Samim tim pojedini Albanci bili bi oštećeni nedobijanjem adekvatne kompenzacije za ustupljenu zemlju što je predstavljalo izvor njihovog velikog nezadovoljstva. Svakako moramo naglasiti da se u ovim slučajevima radi o nepravednom odnosu lokalnih vlasti prema Albancima i da njihovo ponašanje prema Srbima u prošlosti nikako nije moglo biti opravdanje za nepoštovanje zakona u novim okolnostima.
Ipak moramo naglasiti da iako je bilo primera diskriminacije, nepravednog odnosa vlasti prema Albancima pa i zločina, to svakako nije poprimilo masovne razmere i genocidni karakter, kako pojedini albanski istoričari to i danas navode. Pojedinačni zločini događali su se pre svega u vreme vojno-žandarmerijskih operacija protiv kačaka, mahom u periodu od 1919. pa do kraja 1924. godine, kada su borbe između vladinih snaga i separatista bile najintezivnije. Tokom tih borbi neminovno je stradalo i nevino civilno stanovništvo, međutim masovnih organizovanih zločina nije bilo. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju predstavljaju popisi stanovništva. Naime, iz jugoslovenske države u međuratnom periodu nisu otišle stotine hiljada Albanaca, kako pojedinci navode. Postoje tačni podaci i oni govore o oko 24 000 Albanaca, od čega se ogromna većina preselila u Tursku, a tek par hiljada u Albaniju. Svakako, neki su napustili jugoslovensku kraljevinu iz političkih razloga, neki iz ekonomskih, a neki jednostavno nisu mogli prihvatiti da više nemaju povlašćen položaj kao što su imali dok se ta teritorija nalazila u Osmanlijskom carstvu. Međutim, uzmemo li u obzir da je prema popisu iz 1921. godine u Kraljevini SHS živelo 439 657 Albanaca, pa kada to uporedimo sa pomenutih oko 24 000 onih koji su napustili zemlju, postaje nam jasno da se tu nikako ne radi o masovnom odlivu albanske populacije. Štaviše, ako taj broj Albanaca sa popisa iz 1921. uporedimo sa popisom iz 1948. godine, videćemo da se njihov broj u Jugoslaviji uvećao za preko 300 000 na tačno 750 431. Upravo ovi podaci demantuju svaku tvrdnju o masovnim zločinima ili čak genocidu nad Albancima u monarhističkoj Jugoslaviji, jer da je to kojim slučajem tačno, albanska populacija bi se smanjila a ne dramatično uvećala za samo dvadeset i sedam godina. Sledstveno tome, možemo zaključiti da se tu pre svega radi o manipulaciji brojkama i pokušaju da se istorija zloupotrebi u političke svrhe.
IZVORI I LITERATURA
Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu. Književne novine, Beograd, 1909.
Pavle DŽeletović Ivanov, Kačaci Kosova i Metohije. Inter-ju-pres, Beograd, 1990.
Bogumil Hrabak, Kosovski komitet 1918–1924. godine. Zbornik radova Filozofskog fakulteta, br. 32, str: 137–160. Beograd, 2003.
Ostavi komentar