AGATA KRISTI
„Kraljica zločina“
Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričar
„Od svega potrebni su mi samo pisaći sto i mašina za pisanje“ – rekla je jednom Agata Kristi, fenomen koji traje i trajaće. Kriminalističke knjige ove nesuđene apotekarke prevedene su na sto osamnaest jezika i prodate u dve milijarde primeraka širom sveta. Agata je, inače, bila ljubazna, stidljiva i povučena gospođa. Volela je cveće i golf, decu, jak čaj, bridž, dobrotvorne priredbe i lepo ophođenje. Ali „male sive ćelije“, koje često pominje Herkul Poaro, Belgijanac na privremenom radu u Velikoj Britaniji, detektiv, slavni lik knjiga ledi Agate, nisu joj dozvolile da se zadovolji samo kratkom karijerom apotekarke, a kasnije domaćice, supruge i majke. Književni rad bio je prava i veoma unosna opsesija ove najbogatije, najslavnije i najpopularnije književnice svih vremena. Kao najpoznatijeg svetskog pisca kriminalističkih romana, nazivaju je „kraljicom zločina“ i „kraljicom misterije“.
Agata Kristi (eng. Agatha Christie) rođena je 15. septembra 1890. godine u Torkiju, u Engleskoj, u kući koja se nazivala „Ešvild“. Bila je treće dete Amerikanca Frederika Alve Milera i Engleskinje Klarise Margaret Miler. U to vreme nisu svi imali prilike da se školuju, naročito ne sve devojčice, ali njeni stariji brat i sestra, Luj i Margaret, koji su imali 10, odnosno 11 godina više od nje, pohađali su školu. Za razliku od njih, Agata je ipak imala kućno obrazovanje, za koje se pobrinula njena majka. Osim čitanja, pisanja i aritmetike, majka ju je učila i da svira klavir i mandolinu. Sa 11 godina ostala je bez oca, koji je radio kao samostalni preduzetnik na berzi. Majka je uvek bila tu za nju. Ohrabrivala ju je da piše poeziju i kratke priče, koje su bile objavljivane u lokalnim novinama, ali bez zapaženijeg uspeha. Kao dete Agata je volela igre fantazije i stvaranja likova. Iako odgajana kao hrišćanka, odrasla je u domaćinstvu sa raznim ezoteričnim verovanjima. Agata, kao i njen brat Luj i sestra Margaret, verovali su da je njihova majka vidovita i da poseduje paranormalne moći. Kada je imala 16 godina Agata se preselila u Pariz, kako bi studirala pevanje i klavir. Tamo je provela dve godine. Iako je bila vrlo uspešna u muzici, nije nastavila karijeru u tom pravcu, jer je bila veoma stidljiva i imala preteranu tremu i strah od javnih nastupa.
Za vreme Prvog svetskog rata, volontirala je u bolnici kao medicinska sestra. Ovaj poziv je smatrala jednim od najhumanijih na svetu. Ipak, najviše je uživala radeći u apoteci. Tu se upoznala sa delovanjem otrova. Da bi se kvalifikovala kao asistent farmaceuta ili, kako se u to vreme zvalo, dozatorka, morala je da nauči hemijske i farmaceutske aspekte posla. U to vreme svi recepti su se pripremali ručno. Bilo je ključno osigurati tačnu dozu. Rad je, dakle, zahtevao dalju praksu i Agata je morala da položi veliki broj testova, pre nego je mogla da radi kao asistent farmaceutu. Odlučila se za proučavanje teorijskog i praktičnog aspekta hemije. Takođe je imala i tutora – farmaceuta koji je radio u komercijalnoj apoteci, a koji je voleo da nosi malo otrova u džepu, da bi se osećao moćnim. Kasnije joj je poslužio kao inspiracija u njenom romanu o „belom konju“.
Znanje iz farmacije imalo je veliki uticaj na njen književni rad, jer mnoga ubistva u njenim knjigama su izvršena uz pomoć otrova. Nakon što je roman „Tajanstveni događaj u Stajlsu“ (koji je, inače, nastao nakon opklade sa sestrom da će napisati detektivski roman), dobila je najcenjeniji kompliment kada je izašla njegova recenzija u Farmaceutskom žurnalu. „Ovaj roman ima retku vrednost da je tačno napisan“. Ovo je Agatin prvi roman, za koji je godinama tražila izdavača. U njemu se, inače, prvi put pojavljuje inspektor Herkul Poaro, Artur Hejstings i inspektor DŽap. U romanu „Kod Belog konja“, koji je napisala 1961. godine, koristila je talijum kao otrov za ubistvo jednog od likova. Toliko je detaljno i tačno opisala trovanje talijumom, da je jedan lekar zahvaljujući njenom romanu rešio jedna medicinski slučaj.
Tokom Drugog svetskog rata volontirala je ponovo u bolnici. Nakon što je obnovila praksu, ponovo je posvetila vreme radu u apoteci. Uporedo je istraživala nove priče i radila na svojim lukavim radnjama. Na početku njene karijere, supstance kao što su arsen i strihinin su još uvek bile korišćene u medicinske svrhe. Ali, Agata je koristila i mnoge otrove koji nisu korišćeni u medicini, kao što su cijanid i ricin. Takođe je koristila i toksične biljke koje su lako i legalno uzgajane tada u Engleskoj. Tako da je svako u priči mogao biti osumnjičen! Agata Kristi je svoje znanje o otrovima do te mere delila sa čitaocima, da su čak i patolozi njene romane spominjali kao referentni materijal u stvarnim slučajevima trovanja.
Agata Kristi se prvi put udala 1914. godine za pukovnka Arčibalda Kristija, koji je bio pilot u Kraljevskom letećem korpusu. Imali su jednu ćerku, Rozalind Hiks. Godine 1926. objavila je bestseler „Ubistvo Rodžera Akrojda“, koji je kasnije okarakterisan kao klasik žanra i jedan je od omiljenih autorovih romana. Iste godine suočila se sa velikim problemima, jer joj je te godine umrla majka, a muž joj je saopštio da je u vezi sa drugom ženom. Traumatizovana tim otkrićem, Agata je nestala, da bi je vlasti pronašle posle 11 dana u hotelu Herogejt, prijavljenu pod imenom ljubavnice njenog muža. Nikada nije objasnila svoj nestanak, niti razloge, iako su neki lekari smatrali da je patila od psihogene fuge (amnezije koja nema organsku podlogu). Kasnije su se pojavile razne spekulacije da li je to uradila zbog marketinga ili je zaista doživela, kako je rekla, amneziju zbog šoka. Tokom braka sa Arčibaldom, izdala je 6 romana, zbirku pripovedaka i objavila nekoliko kratkih priča u raznim časopisima. Oporavila se i razvela od Arčibalda 1928. godine. Dve godine kasnije udala se za profesora arheologije Maksa Malovana, koji je bio 14 godina mlađi od nje. Živeli su u skladnom braku 46 godina, sve do njene smrti. Imali su mnogo zajedničkih interesovanja. Oboje su u svojim profesijama dobili najviša priznanja zahvaljujući ličnim zaslugama. Nisu imali dece i fokusirali su se na svoje karijere. Agata je sa Maksom putovala na nekoliko ekspedicija po Bliskom istoku i upravo ova regija joj je poslužila kao inspiracija za nekoliko romana. Zanimljivo je, kad se Agata udala za Maksa, on je radio sa jednim veoma priznatim i poznatim arheologom. Međutim, supruga tog arheologa nikako nije volela Agatu, pa nije dozvoljavala da ona boravi u arheološkom kampu. Tako je Maks morao putovati vozom da bi video svoju suprugu. Tada je Agata napisala roman „Ubistvo u Mesopotamiji“, koje govori o ubistvu žene arheologa, koja je ubijena topuzom. Posle toga, arheološki par se povukao i više nikada nisu sarađivali sa Maksom Malovanom.
Agatin najpoznatiji lik je svakako Herkul Poaro, a nakon njega to je DŽejn Marpl. Detektiv Poaro će se pojaviti u ukupno 33 romana i 54 kratke priče, od čega su najpoznatiji „Ubistvo Rodžera Akrojda“, „Misterija plavog voza“, „Smrt u oblacima“… Prvi roman sa Poaroom je „Tajanstveni događaj u Stajlsu“ iz 1920, a poslednji roman „Zavesa“, koji je napisan tokom Drugog svetskog rata, ali je objavljen tek 1975. godine, neposredno pred Agatinu smrt. Takođe, Poaro se pojavljuje i u drami „Crna kafa“, koju je 1997. godine pretočio u roman Čarls Ozborn. Većina romana i priča sa Poaroom do sada je ekranizovana. Mnogi se slažu da je ovaj lik najvernije dočarao britanski glumac Dejvid Sačet. Gospođica Marpl je sazrevala kroz 12 romana i 20 priča, nikada nije plaćena i vrlo često joj se niko nije ni zahvalio. Najpoznatiji romani sa ovim likom su „Trinaest problema“, „Prst koji se miče“, „DŽep pun žita“… i mnogi od njih su ekranizovani. Za stvaranje ovog lika velika inspiracija Agati je bila njena baka, ali je gospođica Marpl, po autorkinim rečima, bila „daleko veća probirljivica i usedelica, nego što je to moja baka. Ali jedna stvar im je zajednička – iako vesele prirode, očekivale su najgore od svega i svačega, a uz to su, sa zastrašujućom tačnošću, uvek bile u pravu“. Drugi zapaženi likovi Agate Kristi su Tapens i Tomi Beresford, pukovnik Rejs, Parker Pajn i Arijadni Oliver.
Pisala je i pod pseudonimom Meri Vestmakot, a prvi od 6 romana koje je objavila pod ovim imenom, napisala je 1932. godine. Pod ovim pseudonimom objavila je ljubavne romane „Nezavršen portret“ i „Kćerka je kćerka“. Sve do 1949. godine niko nije znao da je Meri zapravo Agata, a tada je tajnu otkrio časopis „Sandej tajms“.
U svojoj 56 godina dugoj karijeri Agata Kristi napisala je oko 70 kriminalističkih romana i 165 kratkih kriminalističkih priča. Takođe, napisala je više pozorišnih komada, poput „Šupljine“ i „Presude“, ali najpoznatija je drama „Mišolovka“. Ova drama je u pozorištu u Londonu odigrana više od 25 000 puta, počev od 25. novembra 1952. godine i jedna je od najigranijih drama u istoriji. Pisala je i ljubavne romane, ali i memoare. NJena dela su prevedena na 50 jezika. Detektivski romani su joj doneli titulu „Kraljica zločina“ i „Kraljica misterije“, ali ona se može smatrati i kraljicom svih žanrova, zato što je ona jedan od najprodavanijih pisaca u istoriji, sa preko dve milijarde primeraka njenih dela koja su prodavana širom sveta. Prema Ginisovoj knjizi rekorda, Agata Kristi je autor sa najviše prodatih knjiga. Zabeleženo je da su jedino Biblija i Šekspirova dela doživela veću prodaju od romana Agate Kristi. NJena najpoznatija dela su: „Ubistvo Rodžera Ajkrofta“, „Leš u sarkofagu“, „Ubistvo u Orijent ekspresu“, „Deset malih crnaca“, „Vašar zločina“, „Nikotin“, „Tajna zamka čimniz“, Tajna sedam brojčanika“, „Ubistvo u Mesopotamiji“.
Za života je bila višestruko nagrađivana za svoj rad i bila je uvažena književnica. Tako je 1956. godine imenovana za komandanta Reda britanske imperije, godinu dana kasnije postala je predsednik Kluba detektiva, a najveće nacionalno priznanje – orden Britanskog kraljevstva – dobila je 1971. godine. Tada je proglašena damom. Tri godine ranije njen suprug Maks Malovan proglašen je za viteza, zbog svog rada u arheologiji. Bili su jedan od retkih parova, u kom su oba partnera stekla titulu zbog sopstvenih zasluga.
Od 1971. do 1974. godine njeno zdravlje je počelo da se pogoršava, ali nastavila je da piše. Nedavno su, uz pomoć eksperimenata na tekstovima, kanadski istraživači utvrdili da je Agata možda patila od Alchajmerove bolesti ili neke druge demencije. Poslednji put se pojavljuje u javnosti 1974. godine, na premijeri predstave „Ubistvo u Orijent ekspresu“. Inače, smatra se da je ovo delo nastalo jer je Agata uvek koristila prevoz u Orijent ekspresu, pa je odlučila da upravo ovog prevoznika iskoristi kao inspiraciju za jedno svoje delo.
Agata Kristi je umrla prirodnom smrću 12. januara 1976. godine, u svom porodičnom domu u Volingfordu, blizu Oksforda, u 86. godini života. Svu svoju imovinu, kao i pravo na autorski rad, Agata je ostavila svojoj jedinoj kćerci Rozalindi, koja je umrla 2004. godine. Danas sva prava ima Agatin unuk Matju Pričard. NJena dela učinila su je besmrtnom.
Neki od njenih najpoznatijih citata:
„Zlo nije nešto nadljudsko, to je nešto manje od čoveka.“
„Dobar savet se gotovo uvek ignoriše, ali to nije razlog da ga ne udelimo.“
„Tajna uspeha je samo u tome da se pokreneš.“
„Kajanje. To je gubljenje vremena.“
„Kada iz vlastitog iskustva saznate šta znači učas, naoružani ste protiv svega u životu.“
„Nikada nisam volela novinare. U svim svojim knjigama sam ih ubila.“
„Nikad ne radi sam one stvari koje neko drugi može uraditi za tebe.“
„Mladi misle da su stari budale, a stari znaju da su mladi budale.“
„Ne priznajemo zaista važne trenutke u životu, dok ne bude prekasno.“
„ Ja sam najsrećnija žena na svetu, zato što imam muža arheologa. Što više starim sve me više obožava.“
Ostavi komentar