PORODICA SRPSKOG DESPOTA ĐURĐA BRANKOVIĆA
Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Postoji značajna verovatnoća da je despot Đurađ Branković, u vremenu pre nego što je stupio u brak sa Irinom Kantakuzin već jednom bio oženjen. Dokaze za navedenu tezu možemo da pronađemo i u jednom dokumentu vlasti Dubrovačke republike, u kome Dubrovčani pominju „gospođu Jelenu, kćer gospodara Đurđa“, a dokument je nastao 11. decembra 1408. godine. Takođe, putem uvida u pismo vidimo da je dotična „gospođa Jelena“ imala korespondenciju sa vlastima Republike Svetog Vlaha, što bi moglo da ukaže na zaključak da je u kritično vreme bila odrasla osoba. [1] Rezultati do kojih je došla istoriografija upućuju na zaključak da je despotova prva žena bila nepoznata sestra Jovana IV Komnina i da je u tom braku rođena ćerka Jelena. Međutim, ona se posle druge očeve ženidbe više ne pojavljuje u srednjovekovnim pisanim izvorima.
Ubrzo, nakon sklapanja braka, budući srpski despot i njegova supruga dobili su dete, sina i ujedno prvo novorođenče i naslednika u porodici Branković, koje je rođeno nakon niza godina. Novom muškom potomku Vuka Brankovića, rođenog 1414. godine, u čast Irininog oca dali su ime Teodor, što na grčkom jeziku ima leksički ekvivalent „Božjeg dara“, dok ga je srpski svet prozvao Todor. Bio je to je ljupki dečak, produhovljene fizionomije, izrazitih očiju, tamnosmeđih obrva, kestenjaste kose, malih, napućenih usta i povijenog nosa. [2] Lik Teodora Brankovića otkriven je 1962. godine na jednoj fresci u manastiru Gračanica, u stojećem, malo povijenom stavu. Pošto je na fresci živopisan kao naslednik prestola, postoji verovatnoća da je umro posle smrti despota Stefana Lazarevića, ali zasigurno pre septembra 1429. godine, jer se ne pojavljuje na Esfigmenskoj povelji.[3]
Nakon rođenja Teodora, 1416. ili 1417. godine, Đurađ i Irina Branković dobili su i drugog sina, Grgura. Drugi sin je ime dobio po stricu, kaluđeru koji je pre njegovog rođenja preminuo na Svetoj Gori. Dostojanstvo srpskog despota, Đurađ je primio u vreme primirja između Turske i Ugarske, formalno tek u leto 1429. godine. Pošto je najstariji sin Teodor u međuvremenu preminuo, Grgur je postao prvi naslednik. Navedenu činjenicu potvrđuje i Esfigmenska povelja, gde je lik despotovog sina oslikan u crvenoj obući, simbolu carskog i despotskog dostojanstva i bogato ukrašen sa lorosom. Kao sin vazala sultana Murata II, odnosno despota Đurđa, Grgur je na čelu pomoćnih srpskih ratničkih odreda učestvovao u opsadi Soluna, inače rodnog grada njegove majke despotice Irine. Istupio je kao hrabri vitez, vredno i primereno se pokazao pred sultanom koji ga je zauzvrat i nagradio. Novi ispit spremnosti u odbrani otadžbine, Grgur je pokazao pri opsadi Smedereva u leto 1439. godine. Uprkos činjenici da je, zajedno sa ujakom Tomom Kantakuzinom, u borbi pokazao izuzetnu ratničku hrabrost i veštinu, branioci Smedereva, u nedostatku osnovnih materijalno-logističkih potreba za nastavak vojevanja, bili su prinuđeni da pristanu na predaju. Prema tvrdnjama Mavra Orbinija, nakon osvajanja Smedereva, sultan je veći deo zemljišnih poseda, koji su ranije pripadali Vuku Brankoviću, poklonio njegovom unuku Grguru, pod jasno preciziranim uslovima vezanim za feudalne vazalsko-sizerenske odnose. Sve do proleća 1441. godine, Grgur je ispunjavao svoje vazalske obaveze prema sultanu Muratu II. Međutim, turski vladar je prema srpskom nasledniku despotskog dostojanstva uskoro promenio ugovorenu politiku oduzevši mu sve političke i materijalne privilegije da bi ga potom odveo u Carigrad u statusu taoca. U Carigradu je kao taoc, već neko vreme živeo i Grgurov brat Stefan. Uprkos činjenici da su braća Brankovići bili taoci osmanlijskog sultana i shodno tome da su turske vlasti budno pratile svaki njihov potez, Grgur je održavao stalnu tajnu korespondenciju sa ocem, despotom Đurđem. Agenti sultana Murata II zaplenili su jedno takvo pismo, a pomenuta situacija navela je turskog vladara da pooštri mere Grgurovog i Stefanovog zatočeništva, a potom i da ih, zbog otkazivanja poslušnosti, podvrgne zastrašujućoj kazni. Po naređenju sultana Grgur i Stefan bili su oslepljeni. Shodno normama srednjovekovnog feudalnog prava, čin sakaćenja plemića ili u ovom slučaju potencijalnog naslednika prestola, za mladog Brankovića označavao je i mogućnost gubitka nasledstva despotskog dostojanstva. Posle potpisivanja Segedinskog sporazuma jula 1444. godine Despotovina je obnovljena, a sinovi despotice Jerine i despota Đurđa vraćeni su u Srbiju.
Nakon smrti velikog despota Đurđa 1456. godine, nasledstvo despotskog dostojanstva preuzeo je najmlađi Branković, Lazar koji je ubrzo došao u sukob sa porodicom, zbog čega je stari prestolonaslednik Grgur bio prinuđen da maja 1457. godine potraži utočište kod sultana Mehmeda II Osvajača. Smrt despota Lazara januara 1458. godine je došla iznenada, čime je srpsko-turski mir prestao da važi. Despotovina se našla pred novom i strahovitom rušilačkom invazijom Otomanske imperije. Turci su sa sobom vodili i oslepljenog Grgura koji je želeo da uz njihovu pomoć postane despot. Skrhan od bola i nemogućnosti da pomogne svojoj državi pa makar sarađivao i sa neprijateljem, Grgur je svetlu tačku video u svom vanbračnom sinu Vuku, kasnije hrabrom ratniku, podaniku ugarskog kralja Matije, koga su narodne epske pesme opevale kao Zmaj-Ognjenog Vuka. Ubrzo posle propasti srpske države, odbačen i razočaran, Grgur se zakaluđerio i uzeo ime German, ali nije prošlo mnogo vremena kad se i upokojio 16. oktobra 1459. godine.
Najstarija ćerka despotice Irine i despota Đurđa bila je Mara, rođena oko 1418. godine, a ime je dobila po svojoj baki, sestri despota Stefana. Lik Mare je oslikan pored majke na Esfigmenskoj povelji iz 1429. godine, sa krunom na glavi i malo podignutom levom obrvom što se tada tumačilo odlikom umnih ljudi. Životni put i sudbina Mare nisu nimalo bili jednostavni; njena požrtvovanost kao i druge zasluge učinile su je da je srpski etnos očuva u svom kolektivnom pamćenju i to u veoma pozitivnom svetlu, što baš i nije slučaj sa ostalim Brankovićima za čije istorijske ličnosti su potonje generacije na ovim prostorima uglavnom vezivali osećaje cinizma ili čak gnušanja. Slično svojoj starijoj rođaki Oliveri, i Mara je bila udata za turskog sultana, za Bajazitovog sina sultana Murata II. Prema tvrdnjama Bertrandona de la Brokijera već u martu 1433. godine bilo je poznato da je Mara obećana Muratu II, dok Konstantin Mihajlović iz Ostrovice iznosi podatak da je despot Đurađ, brak svoje ćerke i osmanlijskog gospodara ugovorio još prilikom dobijanja dozvole za zidanje nove prestonice Smedereva. Otomanski pohod na Ugarsku u leto 1435. godine dodatno je oslabio pozicije despota Đurđa i Srbije, zbog čega je bio prinuđen da pošalje svoje izaslanike kod Porte sa bogatim poklonima, moleći tursku vladu za mir. Međutim, odgovor sultana, kako je predstavljeno despotovim izaslanicima, zavisio od ispunjenja obećanja srpskog vladara da će svoju ćerku, maloletnu princezu Maru poslati u turski harem. Prema kazivanju Mavra Orbinija, sultan je na srpski dvor poslao izaslanika Saradži-pašu, koji je sa despotom Đuđem trebao da reguliše redovne obaveze Srbije prema Osmanlijskom carstvu (harač), ali i da uredi pitanja oko udaje princeze Mare za sultana.[4] Život sultanije Mare u Turskoj je bez sumnje bio težak i uprkos činjenici da je zauzimala veoma značajan socijalni status, boravak u okruženju tri stotine drugih sultanovih supruga i konkubina i kulturno-društvenoj sredini na koju nikako nije navikla, sigurno je bio ni malo zavidan. Međutim, mnogi detalji iz njenog privatnog života tokom boravka u turskom haremu, ostali su do danas potpuno nepoznati. Poteškoće s kojima se verovatno susretala svakodnevno, najbolje se mogu očitovati u činjenici da se sultanija Mara zavetovala na „život u budućnosti bez braka“, ali samo u slučaju da se „iščupa iz neverničkih ruku“. Turskom sultanu, kao zalog mira nije bila dovoljna činjenica da je stupio u brak sa ćerkom despota Đurđa, već je u zatočeništvu držao i njenu braću, Grgura i Stefana Brankovića, o čijoj užasnoj sudbini je bilo reči ranije. Nepremostivi jaz između sultanije Mare i sultana Murata II, bio je samo pojačan odlukom turskog vladara da osakati braću svoje supruge. Kazivanje Konstantina Mihajlovića iz Ostrovice upućuje na zaključak da je na intervenciju sultanije, Murat II opozvao naredbu telesnog kažnjavanja nad Stefanom i Grgurom, ali da je ista „stigla“ prekasno te da su braća Brankovići ipak bili oslepljeni. U nameri da, makar donekle, ublaži posledice svog nemilog čina, sultan je naredio i da se glasniku koji nije uspeo na vreme da zaustavi izvršenje kazne nad sultanijinom braćom, takođe izvade oči.
Nakon smrti Murata II 1451. godine, osmanski presto nasledio je daroviti i mudri sultan Mehmed II, kod savremenika i u istoriografiji upamćen kao Mehmed II Osvajač. Sultanija Mara je učestvovala u detinjstvu novog cara kao vaspitačica, učeći ga srpskim jezikom. Mladi sultan koji je imao devetnaest godina kad je došao na vlast nikad nije zaboravio njenu privrženost te je do kraja bio pažljiv prema njoj. Posle smrti supruga, Mara je ispraćena u Srbiju sa svim počastima i bogatim poklonima, a na ime izdržavanja u posed joj je predao feude Toplicu i Dubočicu. Posle šesnaest godina Mara se vratila u roditeljski dom zatekavši ostarelog oca i majku, sad već stasalog brata Lazara i nesrećnu oslepljenu braću, Grgura i Stefana. Nakon povratka u rodnu zemlju, javili su se i novi prosci, prvenstveno vizantijski car Konstantin XI Paleolog, koji je od 1442. godine bio udovac. Bez obzira što bi udajom za cara Konstantina XI postala romejska carica, Mara je želela da ispuni dati zavet da neće ponovo ulaziti u brak, ukoliko joj pođe za rukom da napusti turski harem. U budućim političkim događajima, i neprilikama koje su pratile vladarsku sudbinu Brankovića, Mara je ušla u sukob sa rođenim bratom, despotom Lazarom, zbog čega je bila prinuđena da napusti Srbiju i potraži utočište kod svog nekadašnjeg pastorka, a sada moćnog sultana Mehmeda Osvajača. Nastanila se u Ježevu, u blizini Sera, na posed koji je dobila od sultana. Vodila je korespondenciju sa stranim državnicima, pomagala hrišćanskoj raji i crkvi, ostavila je pečat kao velika zaštitnica Carigradske patrijaršije, a posle pada Srbije postala je zastupnik svetogorskih manastira u njihovim relacijama sa otomanskim centralnim i lokalnim organima vlasti. Prema svetogorskim manastirima, a naročito prema manastiru Hilandaru, istupala je kao pravi ktitor. Umrla je 1487. godine, a njen grob u Turskoj je kasnije provaljen i opljačkan.
Druga ćerka Irine i Đurđa bila je Kantakuzina, rođena ubrzo posle sestre Mare, odnosno oko 1419. godine. Nosila je ime po carskom rodu svoje majke, a takođe je živopisana u Manastiru Gračanici sa krunom na glavi, zajedno sa braćom Stefanom i Lazarom. U nameri da očuva svoju zemlju, morao je ne samo da održava veze sa evropskim državama na Zapadu, nego i da se vezuje za njih. Svojim dvema kćerima morao je da napravi čisto političke brakove, da bi se vezao za dva tadašnja politička bloka. U takvim okolnostima Kantakuzina je prva ušla u ugovoreni brak sa grofom Ulrihom II Celjskim, nemačkim plemićem, čije ime i istorija porodice se mogu pratiti još od XII veka, dok su svoje ime dobili po gradu Celju. Posle udaje za Urliha II, većina zapadnih izvora je ime Kantakuzina zamenilo imenom Katarina, dok srpski izvori njenog supruga nazivaju Olrih. U svakom slučaju, despot se ovim brakom orodio s ugarskim kraljem, čija je žena Varvara, doduše lepa ali lakomislena, bila mladoženjina tetka. Svadba je proslavljena 20. aprila 1434. godine. Mlada i lepa Katarina udala se za razvratnog i rasipnog grofa koji je imao skoro trideset godina. Nesrećne životne okolnosti nisu ni nju zaobišle. Doživela je možda i najtežu sudbinu koju jedna osoba, posebno roditelj, može da preživi. Naime, njeno troje dece, preminulo je još u infantilnom uzrastu. Najstariji sin dobio je ime po dedi, despotu Đurđu, a rođen je između 1435. i 1438. godine. Drugi sin, koji je dobio ime Herman, došao je na svet 1439. godine, ali i on je preminuo u svojoj dvanaestoj godini, dok je treće dete bila Jelisaveta koja je imala ugovoren politički brak sa mlađim Hunjadijevim sinom, međutim, nije ga doživela. Tokom godina Urlih II je sticao sve veći broj neprijatelja, učestvujući i u političkim previranjima u Ugarskoj. Izdan od svojih saradnika i sunarodnika, novembra 1456. godine, obezglavljeno telo grofa Urliha II je nađeno u beogradskoj tvrđavi, a isto je potom osakaćeno od strane ljudi Ladislava Hunjadija. Tek nakon nekoliko dana posmrtni ostaci grofa Celjskog preneti su gospođi Katarini.
Nakon smrt grofa Urliha, poslednjeg grofa Celjskog iz familije Kantakuzininog supruga, njegovi porodični posedi i zemlje postali su lak plen za sve one koji su polagali prava na pomenutu grofoviju. Posebno težak položaj grofice-udove, nastao je kada je na njene posede, svoja prava počeo intenzivnije da polaže svetorimski car Fridrih III Habzburški. Naime, on se pozivao na ugovor iz 1443. godine, po kome je baština Celjskih imala da pripadne Habzburzima, u slučaju izumiranja muške genealoške linije porodice Celjskih. Na osnovu pomenutog ugovora, Fridrih III je zauzeo najveći deo imanja grofice Kantakuzine u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Koliko je bio težak položaj Kantakuzine, vidi se i u tome što je prodala svoje zemlje i u Hrvatskoj, dok je stanište našla u Krškom, jedinom gradu u Kranjskoj koji je ostao od celjskih poseda. Međutim, ni u Krškom nije mogla dugo bezbedno da boravi, pa je putovala od grada do grada, tražeći svoj novi dom. Tako je i kupila zemlju od grofa Leonarda Goričkog u Furlaniji i smestila se u gradiću Beograd. Na jesen 1469. godine posetila je i svoju sestru Maru u Ježevu, koju verovatno nije videla preko tridesetipet godina. Tokom posete sestri, dočekala su je nova razočarenja i neprijatnosti, ali ovog puta od porodice njenog oca. Kantakuzinina bratanica, Jelača, kćerka despota Lazara, „oklevetala“ je groficu kod sultana Mehmeda II, tako da se opet našla u nesrećnim okolnostima. Ipak, pod sultanom Mehmedom II nastupila su nešto mirnija vremena, tako da je rešila da se više ne vraća u Furlaniju niti bilo gde na Zapad, pa je i ostala sa svojom sestrom pomažući joj u njenim poslovima. Imanje furlanskog Beograda je poklonila. Doživela je duboku starost, tugujući za svojom prevremeno umrlom decom. Život kćerke srpskog despota i grofice Celjske okončan je novembra 1492. godine, a sahranjena je u Konči, nedaleko od Strumice.[5]
Treći despotov sin bio je Stefan, rođen oko 1420. godine. Ime je dobio verovatno po ujaku, despotu Stefanu Lazareviću. Na povelji iz 1429. godine, Stefan je naslikan levo od sestre Kantakuzine sa mačem oko pasa, dok mu, kao i kod ostale braće, na ruci stoji soko. Pregovori o odvođenju sestre Mare u turski harem završeni su 4. septembra 1435. godine i s njom je krenulo osmansko poslanstvo, kao i srpska pratnja na čelu s Grgurom i Stefanom. Povorka se posle svadbe vratila u Srbiju, ali bez Stefana. Despotov položeni „zalog“ je bio ogroman, dvoje dece iz kuće Brankovića sada su bili „gosti“ sultana. Stefan je verovatno bio u određenom učilištu, zajedno sa drugim taocima iz uglednih balkanskih hrišćanskih porodica.[6] Kada je sultan pronašao kompromitujuća pisma koja je taoc slao svom ocu, despotu Đurđu, Stefan je odveden u daleki anadolski grad Tokat u kojem je od davnina postojao zatvor Bedevi čardak, gde su bili zatočeni najteži prestupnici i politički opasni zatvorenici. Bez obzira na vapaje sultanije Mare, Murat II je oslepio braću Brankoviće 8. maja 1441. godine. Punih devet godina budući despot je proveo u ponižavajućim uslovima, zbog čega je u narednim vremenima postao još veći protivnik Osmanlija, za razliku od njegovog brata Grgura koji je želeo da uz njihovu pomoć prigrabi vlast. Koliko je veliki despot Đurađ za života održavao i negovao slogu u porodici, toliko se sve promenilo posle njegove smrti 1456. godine. U sukobima među najbližim srodnicima i u jeku najvećih svađa, Grgur i Mara pobegli su u Tursku dok su Stefan i Lazar ostali na srpskom dvoru. Težak sukob među članovima porodice Branković pokazao je srpskom narodu da oni više nisu kadri da ga vode, da više nisu mogli tražiti žrtve, iako je vreme zahtevalo više požrtvovanja nego ikada ranije. NJihova svađa bila je dokaz njihove samoživosti i bezobzirnosti. U takvim intrigama i zaverama pao je i novi despot Lazar, čime je okončana njegova dvogodišnja vladavina. Baš u vreme stupanja kralja Matije na ugarski presto i u Despotovini su se vodile borbe oko nasledstava despota Lazara, a između stranaka koje su se oslanjale na Ugarsku s jedne i onih koje su pomoć i zaštitu tražile od Turske. Na čelu mađarofilske stranke stajali su Lazareva udovica Jelena i Lazarov brat, slepi Stefan, srednji sin Đurđev, a vođa turkofilske stranke bio je Mihailo Anđelović, Lazarev vojvoda i brat Muhamedovog vezira Mahmuda.[7]
Zbog nepoverenja prema pristalicama Janoša Hunjadija, u Smederevu je obrazovano despotsko namesništvo, a glavna ličnost tog tela bio je Mihailo Anđelović, dok su ostali članovi bili despotica Jelena i Stefan Branković. Jelena, žena despota Lazara je posle despotove smrti tražila zaštitu i snagu u Mihailu Silađiju, namesniku kralja Matije, želeći da uz njegovu pomoć nasledi srpski presto. Međutim, Silađi je imao drugačiji plan koji je hteo da sprovede sa Ivanom Karvahalom, papskim legatom. Silađi i Karvahal uspeli su da postignu sporazum, a prema sporazumu Silađi je izašao sa testamentom despota Lazara, po kome je tobože srpski despot, sin Đurđev, na samrti predao kardinalu Karvahalu svoju državu.[8] Dvojica velikaša koji su praktično pomogli i kralju Matiji da se domogne ugarskog prestola, želeli su da iskoriste vreme i da osvoje srpsku zemlju, dok u Smederevu ne bude bilo rešeno pitanje naslednika. U proleće 1458. godine kralj Matija je otpočeo zvanične pregovore sa namesništvom u Srbiji, želeći da Brankovićima vrati stare posede u Ugarskoj u zamenu za Despotovinu. U korist kralja je bilo i to što je u Despotovini nadjačala i mađarofilska struja, jer je Mihailo Anđelović poslednjeg dana marta 1458. godine uklonjen sa položaja, zbog pokušaja da sam preuzme despotski položaj. Po Orbiniju, Mihailo je uhvaćen na prevaru despotica Jelena ga je pozvala „na ručak u kulu“, a on, ne pomišljajući da je posredi zavera, rado se odazvao, da bi potom bio uhapšen. Posle prevrata, glavnu ulogu u „osakaćenoj“ državi vode despotica Jelena i slepi Stefan, koji je priznat za despota, ali ne i od strane Romejskog carstva pošto ono više nije postojalo, već verovatno od samih Srba u prestonici. Pregovori su se odužili i tek posle nekih mesec dana samo je dogovoreno da se Golubac preda u zamenu za dobra u Ugarskoj. Sporazum koji je sam kralj Matija potvrdio nije mogao da se sprovede, jer kraljeva majka Jelisaveta nije htela da se odrekne svojih poseda. U jesen 1458. godine pregovori su nastavljeni, kada je Matija zahtevao da u zamenu za Golubac koji je u međuvremenu pao u ruke vezira Mahmud-paše Anđelovića avgusta iste godine, u posed dobije srpsku prestonicu Smederevo. Despotica Jelena je uložila mnogo napora prilikom agitovanja kod velmoža da slepi gospodar Stefan promeni mišljenje i da dođe do razmene teritorija, zbog čega je i došla u sukob sa despotom koji je sad vladao samo gradom Smederevom i njegovom okolinom, pošto su Turci osvojili gotovo celokupnu teritoriju Srbije. Despot Stefan Branković nikada nije promenio mišljenje u odnosu na zahteve ugarskog kralja, zbog čega mu je Matija kasnije oduzeo „tokajska dobra“ optužujući ga za sudbinu Smedereva, kao važnog strateškog grada na Dunavu, koje bi, tobože, bilo sačuvano da je predato u ruke Kraljevine Ugarske. Kada je Stefan i formalno priznat za despota, snaha Jelena je počela pregovore sa bosanskim kraljem Stefanom Tomašem oko udaje njene kćeri za kraljevog sina Stefana Tomaševića. Kralj Tomaš je računao da će Đurđeva unuka doneti njegovom sinu u miraz ostatke Srpske despotovine i posede Brankovića u Ugarskoj. Ugarska je rado prihvatila ovaj predlog, pošto dinastija Hunjadi već dugo vremena nije bila u dobrim odnosima sa porodicom Branković, pa bi na taj način došli i u posed Smedereva. Nedelju dana posle svadbe, 8. aprila 1459. godine, slepi despot Stefan je proteran iz svoje kuće i otadžbine koja će uskoro pasti u ruke Osmanskog carstva. Izgubivši zemlju, ali ne i despotsko dostojanstvo, Stefan je potražio utočište i zaštitu u Ugarskoj, istoj onoj državi koja ga je i sklonila sa vlasti, računajući da će dobiti bar deo od nekadašnjih poseda njegovog oca despota Đurđa Brankovića. Ne nalazeći podršku u Ugarskoj, „slepi prognanik“ se uputio ka Albaniji koju je posetio leta 1460. godine. Verovatno po nagovoru porodice, tu se i oženio sa Angelinom, ćerkom Arijanita Komnina. Usled strepnje po sopstvenu sigurnost, sada već kao četrdesetogodišnjak, uputio se na novo putovanje i to na zapad kod svoje sestre Kantakuzine. Tu, kraj Udina, u oronulom zamku, čije je ime podsećalo na srpski kraj, provodio je dane u bedi i nemaštini. Ne želeći da se asimilira u tuđinskoj okolini, niti da prihvati običaje koji su vladali u zemlji gde je napokon našao utočište za sebe i svoju porodicu, pa samim tim niti da primi zapadnu hrišćansku veru, Stefan je umro 9. oktobra 1476. godine. Možemo samo zaključiti da je mir i spokojstvo našao tek kada mu je žena Angelina prenela mošti i sahranila ih u Kupiniku, u Sremu, februara 1486. godine.
Lazar Branković je bio najmlađe dete Jerine i Đurđa i u to vreme najmlađi „izdanak“ srpske dinastije, ali njegova uloga se tom činjenicom ne umanjuje, baš naprotiv, jer zbog nesrećnih okolnosti njegove braće Grgura i Stefana, on je imao čast da nasledi slavnog oca. Rođen je oko 1421. godine, a ime je verovatno dobio po stricu Lazaru. U odnosu na braću, Grgura i Stefana, nije doživeo tako tragičnu ličnu sudbinu, ali i njegova sudbina je bila duboko „isprepletena“ sa političkim prilikama koje su pratile poslednje decenije postojanja Srpske despotovine i uloge porodice Branković u istoj. Prvu „ulogu“ u svetu politike imao je sa svojih dvadeset godina kada je u Ugarskoj preminuo kralj Albert II. Lazarevom ocu, despotu Đurađu se tada ukazala prilika da najmlađeg sina oženi sa udovicom preminulog kralja, čime bi Lazar postao pretendent na ugarski presto. Kraljica Jelisaveta žestoko se usprotivila toj mogućnosti, prvenstveno iz razloga što je u konfesionalnom pogledu udovica bila „vatreno“ predana rimokatolicizmu, pa joj je mogućnost udaje za „šizmatičkog“ plemića bila potpuno strana. Svakako, i činjenica da je Lazar bio mlađi od kraljice Jelisavete, u mnogome je uticala na stav ugarskih dvorskih krugova i same udovice. Usled nesretnih okolnosti koje su zadesile braću Brankoviće 1441. godine, najmlađi brat postao je potencijalni naslednik despotskog dostojanstva Međutim, u tim teškim vremenima i nije se moglo razgovarati o nasledniku, jer praktično država Srbija nije ni postojala. Politički ugovoren brak bio je predviđen i za Lazara koji se 18. decembra 1446. godine oženio Jelenom, kćerkom morejskog despota Tome Paleologa, a bratanica romejskog cara Jovana VIII. [9] Prema rečima koje potonjim generacijama prenosi epska poezija, ali i na osnovu tvrdnji Mavra Orbinija, upravo je despotica Irina izvršila odlučni uticaj na izbor buduće supruge Lazara Brankovića. Pored neposredne turske opasnosti, despotov dvor između moćnih smederevskih zidina za običnog čoveka, ipak je izgledao sjajno i raskošno. Pogotovo, u vreme Lazareve svadbe. Bila je to jedina svadba koju je Đurađ priredio svojim sinovima.[10] U vremenima kada je despot Đurađ bio u zavadi sa porodicom Hunjadi, a naročito sa Mihailom Silađijem, Lazar se nije pokazao potpuno spremnim da se uhvati u koštac sa nametnutom političkom situacijom. Posle ranjavanja i zarobljavanja sad već vremešnog Đurđa, Lazar je navodno odugovlačio sa sakupljanjem novca za otkup oca. Koji motiv je imao takvim postupkom i da li je ta činjenica uopšte verodostojna, to istoriografija još nije utvrdila.[11]
Posle smrti despota Đurđa, decembra 1456. godine, bez potresa je došlo do smene na srpskom prestolu bez potresa. Dotadašnji savladar Srbije, Lazar sada je postao njen gospodar. Prva briga despota Lazara bila je obezbeđivanje međunarodnog priznanja njegovog dostojanstva, u prvom redu priznanje sultana Mehmeda II, jer je dobro znao da se postojeće stanje i novi položaj mogu održati jedino ukoliko svoju vladavinu započne kao sultanov vazal. Srbija je sklopila mirovni ugovor s Portom januara 1457. godine. Mehmed II je postigao sporazum sa novim despotom, a isti se sastojao u priznanju despotskog dostojanstva Lazaru Brankoviću uz garancije da on i njegova zemlja neće biti uznemiravani, ukoliko srpski despot bez pogovora bude izvršavao svoje vazalske obaveze prema turskoj vladi. U međuvremenu, koristeći političke prilike u ratu oko prestola zahvaćenoj Ugarskoj, despot Lazar je uspeo da pod svoju vlast vrati Kovin i okolna mesta. Spoljnopolitički događaji su ipak bili manja briga za Đurđevog najmlađeg sina, jer je politička kriza u samoj Srbiji i Smederevu još više produbila jaz u porodici Branković. Svojom ulogom, despotica Jerina nije bila u poziciji da spreči razdor među decom, već je on pojačan. U zapisu Orbinija stoji: „Đurađ je u zaveštanju odredio da njegova žena Jerina upravlja državom njegovih sinova“. Nije potpuno sigurno da li se zaista radilo o ozbiljnom političkom sukobu, u kome je despot Lazar bio odgovoran za smrt sopstvene majke i progonstvo brata Grgura i sestre Mare ili je pak bilo reč o rivalstvu oko hijerarhijskog prvenstva unutar dinastije Branković. U svakom slučaju, zbog nepotpunih informacija, ali i nepouzdane autentičnosti izvora iz tog doba, možemo samo zaključiti da je došlo do ozbiljnih podvala u okviru srpske vladarske porodice. U nameri da očuva državu i produži njen opstanak, kao turski vazal, Lazar je sa vojskom u jesen 1457. godine, provalio u Banat, čime je došao u direktan sukob sa Ugarskom. Uprkos zvanično mirnim odnosima Turske i vazalne Srbije i bez obzira na postignuti sporazum i otomanske garancije, sultan Mehmed II je odlučio da uništi sve preostale sve nezavisne ili relativno nezavisne veće države na Balkanu. U datoj situaciji ni despot Lazar nije dugo opstao na vlasti, ali ni u životu. Umro je 20. januara 1458. godine, kao relativno mlad čovek. Savremeni pisani izvori koji govore o životu i delatnosti poslednjeg gospodara slobodne Despotovine iz porodice Branković, navode da je preminuo od razočarenja i tuge, saznavši da Mehmed II priprema odlučujući ratni pohod na Srbiju. Drugi nepouzdani izvori saopštavaju da su njegovi postupci prema majci i ostalim članovima porodice izazvali nezadovoljstvo među srpskom vlastelom što je rezultiralo „tihim i vrlo efektivnim“ uklanjanjem despota s vlasti, dok pisac rodoslova kuće Brankovića izričito tvrdi da je Lazar otrovan od strane vlastele. Najverovatnije, despot Lazar nije umro prirodnom smrću, već je bio ubijen. Takođe, izvori nam ne kazuju ništa o zdravstvenom stanju despota Lazara neposredno pred njegovu smrt, odnosno ne znamo da li je bio bolestan. Međutim, znamo sigurno da je u jednom pismu Dubrovačkoj Republici, mesec dana pre smrti tvrdio da se dobro oseća: „…i mi milostiji Božijom imamo se dobre kako je volja Božija“.[12] Despot Lazar nije imao muških potomaka, a njegovom smrću porodica Branković nije nestala u „tminama“ srpske državotvorne povesnice, ali je ta smrt svakako bila vesnik kraja složne države Srbije.
Literatura:
[1] Dubrovčani u pismu doslovce navode: „…što nam upisaste za gospođu Jelenu, kćer gospodina Đurđa…“, vidi: LJubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, Beograd, Sremski Karlovci, 1929-1934, str. 157.
[2] Momčilo Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994, str. 139.
[3] Momčilo Spremić, Jerina/Irina Branković, Srpski biografski rečnik, Matica srpska, Novi Sad, 2009, str. 393.
[4] „Na to Murat posla Đurđu Saradži-pašu sa svog dvora da traži redovan harač, kao i sultanu za ženu despotovu kćer Mariju. To je jako ražalostilo Đurđa, nije mu bilo krivo da plati harač, ali mu je bilo veoma teško da mu dade kćer za ženu. Na kraju, savladan rečima svoje žene Jerine, ili (kako je drugi zovu) Irene, dade mu je u nadi da će se tim srodstvom sasvim pomiriti s Muratom“.
[5] Aleksa Ivić, Novi podaci o grofici Katarini Celjskoj, Letopis Matice srpske, 268, VIII, Matica srpska, Novi Sad, 1910, str. 45-49.
[6] Bertrandon de la Brokijer, Putopis, putovanje preko mora, kroz Palestinu, Malu Aziju, Srbiju i Francusku, Čigoja štampa, Beograd, 2002, str. 117.
[7] Velimir Stefanović, Kralj Matija i srpska despotovina, Letopis Matice srpske, 330, CCV, 3, Matica srpska, Novi Sad, 1931, str. 242.
[8] Isto, str. 244.
[9] LJubomir Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Srpska kraljevska akademija, Sremski Karlovci, 1927, str. 235. Momčilo Spremić, nav. delo, str. 315.
[10] Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka, Matica hrvatska, Zagreb, 1964, str. 39.
[11] Đorđe Sremac, Poslanica o propasti Ugarskog kraljevstva, Srpska književna zadruga, Beograd, 1987, str. 10-11.
[12] LJubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, II, Beograd, Sremski Karlovci, 1929-1934, str. 160.
Ostavi komentar