Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Agresija NATO na SRJ koja je otpočela 24. marta 1999. godine temeljno je planirana, baš kao i razaranje jugoslovenske države. Reč je o strategiji koja je u uticajnim krugovima „svetske zakulise“ dogovorena još sedamdesetih godina prošlog veka. Prof. Smilja Avramov u svojim istraživanjima o uzorocima „postherojskog rata Zapada protiv Jugoslavije“ došla je do saznanja da je odluka o razbijanju SFRJ doneta na tajnom sastanku predstavnika Vatikana, Nemačke i SAD koji je održan 1976. godine (S. Avramov, Srbija i Trilateralna komisija, okrugli sto, Beograd, 30. 10. 2014). Reč je o dokumentu koji je potpisan u vreme hladnoratovskih konfrontacija i kao takav je izrazito revizionističkog karaktera u odnosu na geopolitičku arhitekturu sveta uspostavljenu posle Drugog svetskog rata. U suštini radilo se o najavi jednog novog svetskog političkog talasa koji se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina brutalno obrušio na nekadašnju SFRJ i srpski narod.
Pjer – Mari Galoa bavio se analizom uzroka i posledica događaja na tlu nekadašnje Jugoslavije (1991−1999) i ukazivao na njihov ogroman značaj u budućim svetskim dešavanjima. Nemačku ulogu u razbijanju SFRJ video je kao osvetu Srbima za otpor koji su pružili u oba svetska rata. Opisujući razgovore s uticajnim nemačkim generalom Francom Jožefom Štrausom – još 1976. i 1977. godine, Galoa se uverio u postojanje nemačkih operativnih planova za teritorijalnu prekompoziciju bivše Jugoslavije. Kao iskusni geopolitičari Nemci su dobro procenili koliko je za američke interese u Evropi važan opstanak Zapadne vojne alijanse, tj. koliko se SAD protive bilo kakvoj emancipaciji Evrope u bezbednosnom smislu.
Posle nemačko-vatikanske podrške otcepljenju Slovenije i Hrvatske, vodeću ulogu u procesu razbijanja SFRJ preuzele su SAD, uz najviši stepen neprijateljstva koji je u njenim vodećim političkim krugovima iskazan prema Srbima, nekadašnjim američkim saveznicima iz oba svetska rata. Kampanja medijskih dezinformacija koja je isprobana u Bosni (1992–1995) nastavljena je i pred bombardovanje Srbije 1999. godine. Ponovo su se na zajedničkom poslu našli nemački i američki političari i njima uslužni korporativni mediji. Pregovori u Rambujeu koji su prethodili agresiji bili su jedna od najsramnijih stranica u istoriji zapadne diplomatije. Zapravo, pregovora između Srba i Albanaca nije ni bilo. Odluka o bombardovanju Srbije doneta je već odavno i samo se čekao razlog za tako nešto. Medijski povod za pokretanje agresije 1999. godine bio je slučaj navodnog masakra nad albanskim civilima u Račku koji je na terenu realizovao američki general i obaveštajac Vilijam Voker. Nakon toga je sve bilo stvar tehnike i posao ubilačke NATO mašinerije koji je trajao 78 dana.
Govoreći deset godina posle agresije na jednom međunarodnom skupu u Beogradu, general Galoa je sa podjednakom dozom gorčine svedočio o ovom zločinu. Prema njegovom mišljenju Zapad je 1999. godine iskazao najviši stepen moralne hipokrizije i spremnost da u ime jedne „nemačke opsesije“ sruši do temelja ne samo sve ostatke Trijanona i Versaja, nego i sve važeće norme međunarodnog javnog prava koje je nastalo na temeljima velikih žrtava u Drugom svetskom ratu. Prema njegovim rečima bio je to veliki poraz i njegove Francuske. Okupaciju Kosova i Metohije i proterivanje Srba od strane NATO i terorista OVK doživljavao je kao veliku tragediju evropske civilizacije, ali i kao podršku konceptu radikalnog islamizma koji je na velika vrata ušao u Evropu. Sam NATO se posle 1999. godine transformisao u „akcionarsko društvo za vođenje ratova“ i najveću opasnost po svetski mir. Matrica ratova se s prostora bivše Jugoslavije preselila u neke druge delove sveta (Irak, Libija, Sirija). Rezultat je potpuno identičan. Razorene države, osiromašena i podeljena društva.
Agresija NATO na SRJ 1999. godine delovala je otrežnjujuće i na ostatak sveta, pre svega Rusiju i Kinu, koje su počele da jačaju međusobne strateške odnose u nastojanju da se suprotstave atlantističkom uticaju u Evroaziji. Uopšte, svet je posle 1999. godine počeo da se ubrzano transformiše u pravcu multipolarizma. Sve je više država koje osporavaju američku dominaciju u svetskim poslovima.
Konačno, agresija NATO ostavila je ogromne posledice na Srbiju. Osim ogromnih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja, Srbija se sve do danas suočava s ponižavajućim zahtevima Zapada da pristane da legalizuje protivpravnu secesiju Kosova i Metohije. Pored toga, od državnog rukovodstva zahteva se i da, kada je reč o Kosovu, aktivno učestvuje u „promeni svesti kod Srba“, što je svojevrsni cinizam ovog istorijskog trenutka.
LITERATURA: Pjer – Mari Galoa, Poruka srpskom narodu, Beogradski forum za svet ravnopravnih, Beograd 2009; Edvard Herman, Dejvid Piterson, Politika genocida, Vesna info, Beograd 2010; Smilja Avramov, Srbija i Trilateralna komisija: okrugli sto, Beograd 30.10.2014.
Ostavi komentar