Autor: Đorđo Sladoje
Među kćerima i unukama one Orvelove 1984. jedna od najodvratnijih i najružnijih svakako je 2020. godina. A tako smo je lijepo dočekali i proslavili i na evropski način i po starim srpskim običajima i zasuli je, kao i svaku, lijepim željama i nadama. Slavili smo i druge zimske praznike samo da bismo što lakše podnijeli slonovski spor i težak januar. Februar je svoju skraćenu dionicu bez snijega pretrčao relativno lako i brzo.
A onda je stigao mart – strašni mart koji nije slučajno dobio ime po rimskom bogu rata i bio čelni mjesec njihovog kalendara, a uz to prepun ida, babljih huka i drugih opskurnih rituala.
Tomas Eliot ima stih koji kaže da je april najsuroviji mjesec, ali u odnosu na mart april je sušta blagost i dobrota. U martu je (da se prisjetimo samo nekih relativno novijih događaja) gorio Hilandar, u martu je izvršen još jedan pogrom i progon Srba sa Kosova i Metohije i porušene i spaljene mnoge kuće, crkve i manastiri. U martu je počelo bombardovanje Jugoslavije od strane najmoćnijih sila svijeta i za sedamdeset i osam dana i noći nemilosrdno su rušene kuće, ustanove, fabrike, putevi i mostovi i vozovi puni putnika, ubijani nedužni vojnici i još nedužniji civili, čak i djeca. U martu je svojevremeno uzvikivano – Bolje rat neko pakt, bolje grob nego rob – da bi nakon svih ratova potomci ovih pravednih i hrabrih demonstranata, ironijom istorije, završili kao moderno roblje, uglavnom. U martu je ubijen Đinđić i umoren Milošević. U martu je umrla moja majka.
A ovog marta, 2020. godine, uvedeno je u Srbiji vanredno stanje kao odgovor države na pandemiju misterioznog virusa korona, odnosno kovid-19 koji se iz Kine munjevito proširio po cijelom svijetu. Korona mi zvuči kao zgodan nadimak nekog mafijaškog bosa pred kojim su nemoćni ostali i oni koji su do juče vjerovali da njihovoj sili kraja nema i da ih ništa ne može iznenaditi. Pred haosom i užasnim scenama masovnog umiranja, gospodari svijeta bespomoćno šire ruke i sliježu ramenima. Virus napada podjednako i bogate i siromašne, bijele, crne i žute, stare i mlade, muškarce i žene, neuke i preučene; napada i ljekare koji u odijelima što liče na astronautske skafandere pokušavaju da zaustave ovu ubilačku najezdu. Ovaj virus se drznuo da napadne čak i Ameriku, što nijednoj vojsci nije padalo na pamet, a u jednom trenutku i njenog predsjednika. Stručnjaci i političari uporno ponavljaju da je najefikasniji način da se zaštitimo od kovida i spriječimo njegovo širenje – nošenje maski, pojačana lična higijena i fizička, odnosno socijalna distanca.
Nećemo ovaj put o simbolici maske, pranja ruku i distanciranju od drugih, čak i bližnjih kao okuženih, ali ćemo reći da su sve te zaštitne mjere u vrijeme vanrednog stanja primjenjivane poprilično strogo. Vanredno stanje podrazumijevalo je izolaciju, odnosno karantin, naročito za one najosjetljivije i najslabije, što će reći starije od 65 godina, među kojima sam se, ne znam kako, obreo i ja. Živim u nekoj vrsti dobrovljne samoće i ne žalim se, ali mi je ova, iznuđena i nametnuta, u neko doba počela da smeta. Sve češće silazim u prizemlje na cigar duvana ili šmugnem do najbliže prodavnice i vraćam se zadovoljan što me nisu uhvatili.
Bože kako čovjek brzo podjetinji, kako mu je lako zeca u srce utjerati. Crkva, kafana, park, pijaca – sve je to odjednom postalo nedostižno, a centar grada izmaknut u nedohvatnu daljinu. A onda su nam odobrili da možemo skoknuti u kupovinu, vikendom od pet do sedam ujutru. Već u petak popodne počinje da me hvata potrošačka groznica i jedva čekam da subota dođe, pa da nešto pazarim. A tamo zbunjeni penzioneri pod maskama, slabi i nesigurni, sudaraju se kolicima, pa predlažem da se u objekat ugrade semafori, ali to niko ozbiljno ne shvata.. Poslije su nam, zbog dobrog vladanja, odobrili jednosatni izlazak, pa je sve vrvilo od šetača. A kad su nas pustili da slobodno šetamo, mi smo to po običaju odbili, radije ostajući da u papučama čekamo vijesti o koroni.
Potom su zaštitne mjere, iz razumljivih razloga, periodično ukidane i ublažavane pa opet zavođene, u zavisnosti od snage pandemijskog talasa, da bi kao zakonski obavezne ostale maske, socijalne distance i pojačana higijena.
Pandemija je iz temelja promijenila dosadašnji način života i unazadila gotovo sve važne životne oblasti od privrede, trgovine, saobraćaja, turizma i ugostiteljstva do prosvjete, kulture i sporta. Ništa nije pošteđeno, a naročito ljudi koji svakodnevno obolijevaju, a mnogi neizbježno i umiru. Privreda je u svim, pa i u najrazvijenijim zemljama, u recesiji, koju porede sa onom iz tridesetih godina prošlog vijeka, a prave i pogubnije posljedice tek slijede. Sportska takmičenja odvijaju se pred praznim tribinama, u turobnoj atmosferi, pogotovo na fudbalskim stadionima, gdje se igra još lošiji fudbal i od onoga na koji smo poodavno navikli. Sad će i navijačke grupe morati da za obračune traže neka pogodnija mjesta. U novembru je fudbalski svijet ostao bez Dijega Maradone, jednog od najvećih majstora ove magične igre. Kad je već riječ o sportu, treba istaći da je Đoković i ovu godinu završio kao najbolji teniser svijeta, Zvezda se kvalifikovalu u drugu fazu Lige Evrope, a reprezentacija Srbije, ni nakon dvadest godina, nije uspjela da izbori učešće na Evropskom prvenstvu, pa se ova nevesela priča nastavlja do mučne beskonačnosti. Kad virus podivlja, nastava u školama odvija se na daljinu, pa se prisjetim da sam se i sam tako školovao – u školi udaljenoj desetak kilometara. I dok roditelji, djeca i sama država muku muče da, kako tako, održe nastavu, sjajni gimnazijalci iz Beograda i Niša i dalje osvajaju medalje na svjetskim takmičenjima, i to je dragocjen tračak svijetla u ovoj turobnoj atmosferi.
Kulturni život, ionako poprilično oskudan, održava se nekako u virtuelnim oblicima, što je neuporedivo sa živim i neposrednim programima, na kojima se razmjenjuje duhovna energija kao vid međusobnog darivanja. Početkom godine digla se velika prašina oko Ninove nagrade koja je dodijeljena izvjesnom Saši Iliću, iz vanknjiževnih razloga, pretežno. A onda se sve opet vratilo u kolotečinu. Treba sa žaljenjem reći da nas je napustio veliki srpski pisac svjetskih razmjera Branimir Šćepanović. Umro je i omiljeni pjevač DŽej Ramadanovski, jedan od najoriginalnijih na našoj estradi, i sahranjen u Aleji zaslužnih građana, kao jedan od rijetkih Roma kome je takva posmrtna počast ukazana.
Zbog silnih ograničenja i pograničnih zavrzlama, mnogi su ljeto proveli kod kuća ili su prihvatili neku od domaćih turističkih ponuda da pojeftino i na zanimljiv način upoznaju ljepote Srbije, što se pokazalo kao obostrano korisno, pogotovo za turističke radnike koje je pandemija i doslovno upropastila.
Ovdje neće biti riječi o beskrajnim mogućnostima za manipulaciju koje pandemija pruža niti o raznim protivrječnostima vezanim za ovu pojavu. Čudno je, ipak, da u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, u kojoj je sve i počelo zaraženih gotovo i nema, dok Evropom i Amerikom pandemija tutnji svom silinom. U prkos ovoj planetarnoj pošasti život se i dalje odvija, makar i kao otužni maskrnbal, a zvaničnici i stručnjaci ponavljaju da se sa virusom jednostavno mora živjeti. Nevolja je međutim, što samo on hoće da živi.
Usred pandemija u Srbiji su ipak održani parlamentarni i lokalni izbori na kojima su Vučićevi naprednjaci hametice potukli razjedinjenu, konfuznu i bezidejnu opoziciju u kojoj glavnu riječ vode bivši vlastodršci čija „dostignuća“ i danas ispaštamo. Vučićeva ubjedljiva pobjeda ostavila je ovaj skupštinski saziv praktično bez opozicije. Šta to znači i na šta će izaći, ostaje nam da vidimo.
Izbori su održani i u Amerci u atmosferi koja je ličila na neku vrstu mješavine rijaliti programa i špagete – vesterna, a pobjedu je odnio dmokratski kandidat DŽo Bajden, nama poznat kao žestoki zagovornik bombardovanja Srbije i nezavisnosti Kosova i po izjavi da su Srbi svinje, te da tako sa njima treba i postupati. Od poraženog kandidata nešto slično ipak nismo čuli. Na njegovo traženje, potpisan je između Beograda i Prištine ekonomski sporazum sa političkim „natruhama“ koji će za novu američku administraciju vjerovatno ostati mrtvo slovo na papiru, osim onih dijelova koji budu u njenom interseu. U Briselu su nastavljeni pregovori o „normalizaciji odnosa“ između Beograda i Prištine, ali se u tome nije daleko odmaklo, jer Albanci traže jedino priznanje Kosova, što Srbija niti može niti smije da uradi. Iz Evrope poručuju da se sve mora završiti pravnoobavezujućim sporazumom, što je tek prozirni eufemizam za nezavisnost Kosova. Nije mi međutim jasno na koje se pravo misli, ako je ono međunarodno brutalno pogaženo okupacijom i otimanjem Kosova. Možda na rimsko, anglosaksonsko ili njemačko, ili pak na običajno, da ne kažem urođeničko. Biće ipak da je na djelu pravo jačeg da teroriše slabijega.
U međuvremenu je podignuta haška optužnica protiv Tačija i njegovih najbližih saradnika za udruženi zločinački poduhvat u vrijeme rata na Kosovu i Metohiji. Hoće li se i ovaj proces završiti ciničnom oslobađajućom presudom, kao u slučaju Haradinaja, Gotovine i Markača, ostaje nam da vidimo. A mnoge od onih protiv kojih optužnica nikada neće biti podignuta za zločine, čiji su neporecivi svjedoci srpske žrtve, uzaludno je i pominjati.
Francusku su i ove godine žestoko drmali „žuti prsluci“, a bilo je i nekoliko brutalnih napada islamskih fanatika zbog upornog i neshvatljivog karikiranja proroka Muhameda. Umjetnička sloboda ne može biti bezuslovna i neograničena ako prelazi u uvredu drugih, niti se vjera može braniti stravičnim ubijnjem nevjernika. Ako neko vjeruje u kaktus, ne treba mu dirati kaktus, niti treba odsijecati glave onima koji ga slučajno dotaknu.
U Bjelorusiji mjesecima traju masovni (spolja podstaknuti i organizovani) protesti zbog navodne krađe na izborima, a u suštini radi se o pokušaju da se svrgne Lukašenko i Rusija još malo udalji od Evropskih granica. Zbog Nagorno-Karabaha žestoko su zaratili Azerbejdžan i Jermenija i teško je predvidjeti kad će se ovaj viševjekovni u suštini vjerski sukob završiti. Vjerovatno na Strašnom sudu, kako je Čerčil reako u jednom sličnom slučaju.
Pošto se na tom nesretnom području prepliću uticaji velikih sila, bez njihove pomoći to se krvavo kolo ne da raskinuti. Tako Rusija i Turska pokušavaju da uspostave primirje, ali koliko će ono trajati, to u ovom trenutku niko ne zna.
Kraj godine, tačnije novembar, bio je za nas posebno težak i po tome nimalo ne zaostaje za martom. Žestoki talas pandemije, pored drugih žrtava vrijednih žaljenja i poštovanja, odnio je dva velika, izuzetna čovjeka i duhovna oslonca,ne samo crkve već i vjerujućeg naroda i države. Kovid je najprije odnio Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, duhovnog vođu i pastira srpskog naroda u Crnoj Gori, a nedugo zatim i Patrijarha srpskog Irineja, mudrog i razboritog čovjeka koji je uspješno održavao stabilnost odsvud ugrožene naše crkve, i pokušavao da obezbijedi saglasnost najvažnijih političkih i društvenih činilaca oko ključniih naacionalnih pitanja. Veoma je važan njegov lični stav koji proishodi iz stava Crkve koju je predvodio, da je Kosovo i Metohija sastavni dio Srbije i da ga bezuslovno treba braniti.
Po mišljenju potpisnika ovih redova, 2020.godine obilježili su, ipak, litije (ako na trenutak zanemarimo pandemiju), kao vid duhovnog otpora i protesta protiv Zakona kojim je predviđeno temeljno rasturanje srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ali, o litijama i događajima koji su iz njih proistekli biće riječi u narednom tekstu.
Ostavi komentar