Trećeg dana Prosefesta, 20. aprila, u Kulturnom centru Novog Sada, održano je književno veče na kojem su govorili srpski pisac Mirko Demić i hrvatski književnik Slobodan Šnajder. Učenici novosadskih gimnazija „Jovan Jovanović Zmaj” i „Isidora Sekulićˮ imali su priliku da vode razgovor i postave pitanja dvojici književnika.
Mirka Demića publici „Prosefestaˮ predstavio je profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, dr Željko Milanović.
„Reč je o autentičnom pripovedaču, ubedljivom i pronicljivom esejisti. Bio je dugogodišnji urednik časopisa Koraci i direktor Narodne biblioteke u Kragujevcu. Imao sam zadovoljstvo da njegov put pratim kritikama, a u poslednje vreme i studijama. Ako bismo pokušali da sumiramo šta je ono što suštinski određuje Demićevu književnost, čini mi se da bi to mogli da budu pojmovi: granice paradoksa i nesporazuma. ˮ, istakao je dr Milanović.
Celokupno Demićevo književno stvaralaštvo, po tumačenju dr Milanovića, može se tumačiti preko paradoksologije – koja nalazi da paradoks predstavlja predmet koji stavlja govornika u težak položaj, jer mora slabiju stranu dovesti do pobede.
U razgovoru sa gimnazijalcima, Demić otkriva da je ideja za nastanak romana Ćutanja iz Gore nastala iz usmene pesme Kaluđersko vrelo koja se zasniva na jednom eshatološkom predanju o nastanku Petrove Gore gde je spevao čuveni prota Nikola Begović.
Ovaj roman ujedno je i prvi u petoknjižju koje čine: Molski akordi, Ataka na Itaku, Trezvenjaci na pijanoj lađi i Po(v)ratnički rekvijem. Za knjigu pripovedaka Molski akordi dobio je „Andrićevu nagradu” (2009), za roman Trezvenjaci na pijanoj lađi priznanje „Dejan Medaković” (2011), a za roman Ćutanja iz Gore nagradu „Meša Selimović” (2017). Za doprinos razvoju bibliotečko-informacione delatnosti i kulture u Republici Srbiji dobio je nagradu „Đura Daničić”, za 2013. godinu.
Gimnazijalci su svoja krajnje interesantna i kreativna pitanja i komentare usmerili upravo na roman – fantazmagoriju Ćutanja iz Gore. Takvo interesovanje mladih za ovaj roman uopšte ne bi trebalo da čudi, s obzirom na to da su u njemu prisutni elemenati folklorne fantastike (karakteristični za bajku), koji su, opet, na virtuozan način izmešteni iz svoje „tradicionalne matriceˮ i uz pomoć (post)modernih postupaka; izmešani sa realnošću putem paradoksa koji je u uvodu pomenuo dr Željko Milanović.
Drugi deo književne večeri pripao je piscu Slobodanu Šnajderu (Zagreb, 1948), čija su poznata dela: Minigolf (1968), Hrvatski Faust (1982), Enciklopedija izgubljenog vremena (2011)…
O autoru je govorila anglistkinja dr Vladislava Gordić Petković, a u njenom fokusu je bio Šnajderov novi roman Doba mjedi – koji je dobio pet vrednih priznanja („Meša Selimovićˮ, „Mirko Kovačˮ, „Radomir Konstantinovićˮ, „Petar Kočićˮ i nagradu „T-portalaˮ za roman godine).
„Ovaj roman Slobodana Šnajdera, žanrovski i stilski je razbokoren, ima istorijsku širinu Šolohovljevog Tihog Dona, sa dosledno prevedenom intencijom posredovanja kakvu je demonstrirao Aleksandar Tišma u svom delu Vere i zavereˮ , kazala je Gordić Petković, uz zaključak da je reč o romanu koji je uspeo da: „u nemogući zagrljaj stopi ono što je podnošljivo i strašno i zato je to knjiga kojoj se vredi vratitiˮ.
Autor je otkrio da je javni život ovog njegovog dela zapravo počeo u Novom Sadu pre nešto više od godinu dana. Doba mjedi je porodični ep koji počinje 1770. godine naseljavanjem Nemaca u Slavoniju, te tako i Šnajderovih predaka po ocu. U fokusu romana su muškarac i žena, likovi koje je pisac oblikovao prema svojim roditeljima.
„Motivi pisanja su najfantastičniji. Bilo je potrebno da umre dvoje ljudi, da ja zađem u srednje doba i da otkrijem porodičnu dokumentacijuˮ , objasnio je Šnajder motiv za nastajanje svoje knjige.
Gimnazijalce je najviše zanimalo poreklo neobičnog naslova romana Doba mjedi, a Šnajder je odgovorio kako je naslov mogao da glasi i Doba ideologije, ali se ipak opredelio za drugačiji naziv koji bi trebalo da bude aluzija na jedno mesto u Bibliji – koja je, sama po sebi, riznica metafora i nepresušan izvor inspiracije za jednog pisca.
Ostavi komentar