Predavanje Srđana Graovca na temu „Stvaranje Jugoslavije – Vudro Vilson“ možete pogledati 26. marta u 18 časova na našem Jutjub kanalu.
Jugoslavija – za jedne propuštena šansa, a za druge najveća zabluda XX veka. U svakom slučaju država koja je obeležila živote ljudi na ovim prostorima i ostavila toliko dalekosežne posledice da sam njen pomen i danas izaziva jake emocije i brojne kontroverze. Jedno od ključnih pitanja koje se obično u svim raspravama na ovu neiscrpnu temu poteže, jeste pitanje njenog nastanka. Glavni protagonista te ideje, naročito u toku Prvog svetskog rata iz čijeg vihora je rođena mlada južnoslovenska kraljevina, bila je Srbija. Ali, kako to obično biva na Balkanu, „bez upliva stranog faktora“ jedno tako važno pitanje nije moglo biti rešeno. Velike sile, i to ne samo one iz suparničkog tabora Centralnih sila, već i one iz Antante na čijoj je strani ratovala srpska vojska, nisu s blagonaklonošću gledale na ideju južnoslovenske države. Da je kojim slučajem samo od Francuske i Velike Britanije zavisilo stvaranje države Južnih Slovena, do toga verovatno nikada ne bi ni došlo. Međutim, 1917. godine u rat na strani Antante ušle su Sjedinjene Američke Države. Tim činom predsednik SAD Vudro Vilson napravio je do tada nezamisliv iskorak u spoljnoj politici svoje zemlje i otvoreno se umešao u evropske političke tokove. Ostavio je iza sebe dva osnovna načela spoljne politike po kojima su SAD do tada funkcionisale. Jedno je bilo amanet „oca nacije” DŽordža Vašingtona da Amerika mora voditi politiku „slobodnih ruku“, odnosno nevezivanja za globalne i regionalne saveze i paktove. Drugo načelo je čuvena doktrina predsednika DŽejmsa Monroa da se SAD neće mešati u evropska pitanja, ali isto tako neće tolerisati upliv uticaja evropskih imperija na američkom kontinentu. Za Monroa je američki kontinent bio dvorište SAD i njihova politička i interesna sfera. Međutim, 1917. godine ta načela su postala neodrživa, a sam Vilson je imao dovoljno hrabrosti za promenu pomenute politike. Predsednik SAD u tom trenutku je imao neiscrpne ekonomske i vojne potencijale dovoljne da odluče ishod rata. Takođe, imao je inovativna politička rešenja, utemeljena na moralnim normama i platformama. Sanjao je posleratni svet koji bi bio izgrađen na principima istih prava za sve, nasuprot do tada važećem pravu jačeg. Samim tim, on je postao zaštitnik onih koji su želeli ujedinjenje Južnih Slovena i odlučujući politički činilac koji je to ujedinjenje i omogućio.
Ostavi komentar