Tribina „Ivo Andrić u diplomatiji“ održana je u ponedeljak 18. septembra u Klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je msr Ognjen Karanović, istoričar.
Na početku tribine, Karanović je opisao Ivu Andrića (1892 – 1975) kao književnika u diplomatiji i diplomatu u književnosti, rekavši da bismo, možda, u navedenoj misli mogli da potražimo jednostavan odgovor na pitanje o istinskom karakternom i profesionalnom profilu velikana srpske, jugoslovenske i svetske književnosti.
Za razliku od književnog opusa „srpskog Dostojevskog i Tolstoja“, jedinog nobelovca sa prostora bivše Jugoslavije, koji je dobro poznat i opserviran u oblasti naše i svetske književne kritike, nedovoljno pažnje posvećeno je činjenici da je on između dva svetska rata bio u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.
– „Književna i književnička služba“ Ive Andrića više smisleno je uticala i utiče na svekoliko shvatanje „balkanske zbilje“ u njenim ne baš čestim retrospektivnim promišljanjima o odnosima čoveka prema sopstvenom entitas i habitus – rekao je Karanović.
Karanović je podsetio da je jednom prilikom visoko preosvećeni mitropolit Crnogorsko-primorske mitropolije, gospodin Amfilohije, rekao da Gorski vijenac i NJegoševo delo predstavljaju „peto jevanđelje“ prema kome čovečanstvo treba da gradi svoju budućnost.
– Možda bismo Andrićevo delo mogli da okarakterišemo epitetskim naslovom „šestog jevanđelja“, bez kojeg je nemoguće ispravno prosuđivanje o duhovno-karakternom profilu čovečanstva i čovečnosti na Balkanu. U teleološkom smislu, Andrićevo delo je neophodan i nezaobilazan izvor za naučno i publicističko determinisanje duhovnih karakteristika južnoslovenskih naroda, pa i za razumevanje preplitanja njihovih sudbinskih „niti“ koje „ispredaju“ neumoljive Mojre Klota i Lahesa – objasnio je Karanović.
Međutim, Andrićev profesionalni opus i njegova služba otadžbini i narodu u poslovima diplomatske profesije, umnogome su ostali u senci umetničke lepote literarnog izraza i grandioznog dela kojeg pronalazimo u stihovima i rečenicama njegove poezije i proze. Zapravo, snaga teleološke potrebe poznavanja piščevog književnog dela u potpunosti je istovetna i jednaka značaju učinka Andrićevog diplomatskog poziva.
Karanović je podsetio da je prilikom uručenja Nobelove nagrade 1961. godine u Stokholmu, naš pisac rekao: „…jer pripovedač i njegovo delo ne služe ničem, ako na jedan ili drugi način ne služe čoveku i čovečnosti…“.
– A šta je drugo diplomatija, ukoliko u prvom redu nije sofisticaran način pripovedanja koje se odvija između dva ili više pripovedača?! „Diplomatsko pripovedanje“, koje služi zaštiti i afirmisanju kolektivnih interesa socijalnih grupa, naroda, nacija i država, zastupljenih od strane „pripovedača“, bio je osnovni profesionalni poziv Ive Andrića i istom je pristupao sa jednakom, možda i izraženijom ozbiljnošću i odgovornošću, kao i prema književnom pozivu po kome pisca pamti čovečanstvo – dodao je autor tribine.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine bila je na vrhuncu kada je 1. aprila te godine postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u taj grad 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru rajha Adolfu Hitleru.
Međutim, u jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i umetnike odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da oni budu spaseni iz zarobljeništva. Zbog neslaganja sa politikom vlade, u rano proleće 1941. godine, Andrić je vlastima u Beogradu podneo ostavku na mesto ambasadora, ali njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču je kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvovao potpisivanju Trojnog pakta.
Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem ambasade napušta Berlin i naredna dva meseca provodi na Bodenskom jezeru. Odbio je da se skloni u Švajcarsku i sa osobljem i članovima njihovih porodica, 1. juna 1941. je specijalnim vozom doputovao u Beograd, čime se završila njegova diplomatska karijera. Novembra 1941. godine je penzionisan na sopstveni zahtev, ali je odbio da prima penziju.
Rat je proveo u Beogradu, u izolaciji. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Iz moralnih razloga, odbio je poziv kulturnih radnika da se njegove pripovetke uključe u „Antologiju savremene srpske pripovetke“ za vreme dok „narod pati i strada“.
Povukao se u tišinu svoje iznajmljene sobe u Prizrenskoj ulici u Beogradu. Najpre je napisao roman „Travnička hronika“, a krajem 1944. godine okončao je i roman „Na Drini ćuprija“. Oba romana objavio je u Beogradu, nekoliko meseci pošto je završen Drugi svetski rat.
Posle svih ovih navedenih činjenica, Karanović je zaključio da je u službi Otadžbini i čovečanstvu, kao „diplomatski pripovedač“, Andrić ostavio neizmeran trag, koji je još uvek nedovoljno istražen i poznat akademskoj i široj javnosti u našoj zemlji.
Diplomatskom službom, u periodu između dva svetska rata, Ivo Andrić se svrstao u red srpskih intelektualaca, u prvom redu književnika, poput Jovana Dučića, Branislava Nušića, Milana Rakića, Miloša Crnjanskog, Svetislava Basare, Dušana Kovačevića, Vide Ognjenović i drugih, koji su svoj pripovedački dar stavili na polzu nacionalne bezbednosti svog naroda i države – poruka je kojom je Karanović završio večerašnju tribinu.
Ostavi komentar