Predavanje istoričara Ognjena Karanovića na temu „SRPSKO-HRVATSKI ODNOSI U BOSNI I HERCEGOVINI 1992. I 1993. GODINE” (23. 9. 2024) možete pogledati na našem Jutjub kanalu.
Odnose Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini u 1992. i 1993. godini karakteriše izvesna stagnacija oružanih borbi, ali ne i političkog nadmetanja. To je bila godina kada su i Republika Srpska sa jedne strane, i Herceg-Bosna sa druge, dovršile ustrojavanje svojih institucija. Republika Srpska je u skladu sa ustavom ustanovila niz državnih organa. Nastali su i predsedništvo, kasnije institucija predsednika Republike i Vlada Republike Srpske, dok je hrvatska zajednica, uz obilatu pomoć političkog Zagreba i političkih krugova oko Franje Tuđmana i njega samog, konstituisala Hrvatsko vijeće odbrane. HVO postaće institucionalna osnova u organizaciji vlasti hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja u to vreme nije imala ni svoj statut. HVO tada ima i svoje organe, predsednika, potpredsednike, sekretara, nekoliko odeljenja zaduženih za finansije, privredu, oružane snage i druge društvene delatnosti. Veće nije uzdiglo svoj rang statusa u oblik državnosti iz razloga što je Franjo Tuđman još uvek balansirao između volje političkog zapada, koja je stala čvrsto na stranu postojanja unitarne i samo delimično decentralizovane Bosne i Hercegovine, što je obavezivalo i Tuđmana, ukoliko je računao na pomoć Međunarodne zajednice u borbi protiv Srba u Hrvatskoj; a sa druge strane bio je svestan mogućnosti da u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, može da računa da će se teritorije pod hrvatskom kontrolom možda i naći u sastavu Republike Hrvatske. Zbog toga on ne uzdiže rang Herceg-Bosne u status državnosti. Srpski narod u Bosni i Hercegovini na čelu sa Radovanom Karadžićem odrekao se svog maksimalnog cilja da ostane u sastavu Jugoslavije.
Srpska strana zahtevala je da buduća struktura Bosne i Hercegovine podrazumeva decentralizovanu, složenu državu, a ne unitarnu u kojoj će srpski nacionalni i politički interesi biti zaštićeni. Vens-Ovenov mirovni plan iz prve polovine 1993. godine samo je delimično zadovoljavao interese srpskog naroda, te je iz tog razloga Republika Srpska taj mirovni plan i odbila. Rat je nesmanjenom žestinom besneo između Srba i Muslimana, a ratne akcije Hrvatskog vijeća odbrane sa jedne strane, i Vojske Republike Srpske, upravo u tom periodu imale su statički karakter. Trajale su aktivno do oktobra 1992. godine. Posle toga uspostavlja se svojevrsno primirje, na neki način i dogovoreno na osnovu sporazuma između Mate Bobana i Radovana Karadžića od šestog maja 1992. godine u Gracu.
Ostavi komentar