Povodom obeležavanja 78 godina od Novosadske racije, u okviru programa Ledena tišina koji Kulturni centar Novog Sada osmu godinu zaredom organizuje uz pomoć brojnih institucija, organizacija, porodica stradalih, stručnjaka i umetnika, u sredu 22. januara u klubu „Tribina mladih” KCNS otvorena je dokumentarna izložba „Stradanje pravoslavnih sveštenika tokom Šajkaško-novosadske racije“ čiji su autori Aleksandar Ružičić i Petar Đurđev.
Prisutnima su se obratili đakon Miroslav Nikolić i istoričar Petar Đurđev. Izložba će moći da se pogleda do ponedeljka 27. januara.
Obrativši se ispred tima autora, đakon Nikolić kazao je da se danas ponovo sećamo stradanja naših bližnjih pre 78 godina tokom takozvane Racije na prostoru južne Bačke, onih koji su izgubili živote u velikim stradanjima našeg naroda, ali i onih koji su ostali živi i živeći neprestano stradali i svedočili o ovom velikom zločinu, pogromu januarskih dana 1942. godine. Istoričar Petar Đurđev podsetio je da nisu davno bila ta vremena kada je o Raciji moralo da se ćuti.
-Prvo obeležavanje Racije održano je još u vremenu dok je Novi Sad bio strateška pozadina najveće ratne operacije u toku trajanja Drugog svetskog rata. Tadašnja gradska vlast organizovala je pomen u Sabornoj crkvi postradalima u Raciji. Održana je komemoracija u jevrejskoj opštini, a u Domu kulture (danas Sokolskom domu) održano je kulturno-umetničko podsećanje – rekao je Đurđev dodavši da je naredne 1946. godine održan samo pomen stradalima u Raciji, a 1947. više nije bilo ni reči o Raciji. Tako je ostalo do 1967. godine kada je prvi put organizovano javno sećanje na Raciju kada je tadašnji predsednik opštine Tima Vrbaški sa broda „Vijena“ na polovini Dunava spustio venac.
Gledajući strukturu postradalih u tom strašnom i nečovečnom zločinu, Đurđev je naglasio da to nije bila bilo kakva racija, već združeni zločin sa premisama genocida u kojem su korišćeni svi autoriteti civilne, vojne i policijske vlasti sa ciljem promene etničke strukture južne Bačke i sa druge strane to je označilo učestvovanje tadašnje Mađarske u tom monstruoznom planu uništenja Jevreja u Evropi.
Gotovo svi viđeniji Srbi i Jevreji ovih mesta stradali su, jer su imali snažan uticaj na lokalno stanovništvo. Među prvima su stradali sveštenici, učitelji, lekari, bivši jugoslovenski stranački prvaci, ali i zanatlije, trgovci i viđeniji srpski i jevrejski domaćini, koji sa narodnooslobodilačkim pokretom nisu imali gotovo nikakve veze. Među žrtvama Racije našao se i izvestan broj članova porodica i rodbine poginulih i uhapšenih boraca Šajkaškog partizanskog odreda i onih za koje se znalo da su bili borci, ili su se nalazili u bekstvu. Lokalni organi mađarske vlasti često su upozoravali da su vođe otpora prema mađarskoj vlasti pravoslavni sveštenici.
Zato nije slučajno da su od sveštenih lica u Raciji stradali: Miloš Katić, Čedomir Eremić i Georgije Živanov, žabaljski parosi, Branko Vakanjac i Pavle Kostić, čuruški sveštenici, Anđelko Grbić protojerej iz Đurđeva sa suprugom Olgom, Georgije Parabućski, protonamesnik iz Titela, Svetozar Vlaškalić, protoprezviter mošorinski i Jovan Vislavski, sveštenik gospođinački. Prilikom izvođenja ove brutalne akcije živote su izgubili i Dušan Vlaškalić, bogoslov, Vojin LJubičić, kaluđer i Stevan Maslovarin, bogoslov iz Čuruga. Ista situacija se ponovila u Novom Sadu gde su u trodnevnom masakru živote izgubili Milivoj Popović, protojerej, član Crkvenog suda Eparhije bačke, Vladislav Jankulov, protojerej, arhijerijski namesnik, Stevan Ivančević, protojerej, Veljko Zucajić, jerej, profesor bogoslovije u Sremskim Karlovcima i Aleksandar Erdeljan, đakon pri Sabornom hramu u Novom Sadu.
Ostavi komentar