Tribina „Ubistvo kralja Aleksandra Prvog u Marseju 1934. godineˮ msr Ognjena Karanovića, istoričara, održana je u sredu, 10. maja u Klubu „Tribina mladihˮ Kulturnog centra Novog Sada.
Karanović je na početku tribine najpre podsetio na političke prilike u Srbiji i zemljama našeg regiona izazvane događajima kao što su tri politička ubistva, tri srpska i jugoslovenska državnika (dva vladara i jedan predsednik vlade).
„Dok su monstruozne likvidacije poslednjeg vladara Srbije iz dinastije Obrenović u Majskom prevratu iz 1903. godine i predsednika srpske vlade dr Zorana Đinđića, u atentatu iz 2003. godine, ostavile gorak i snažan pečat na razvoj srpskog etnosa u celini, ubistvo viteškog kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića od Jugoslavije uzdrmalo je same osnove na kojima je počivao krhki mir versajskog sistema u Evropiˮ , rekao je Karanović.
Istovremeno, mučki i kukavički zločin nad jugoslovenskim i srpskim suverenim, najavio je izvršenje „smrtne presudeˮ i nad životnim delom umorenog junačkog vladaoca, tj. nad njegovim kraljevstvom – Jugoslavijom. Prva (Aleksandrova) Jugoslavija, zaista će i nestati u vihoru Drugog svetskog rata i nezapamćenog zločina i genocida nad srpskim narodom, koji je počinjen rukom neposrednih inicijatora, organizatora i izvršilaca atentata nad viteškim kraljem, kao i nad ministrom spoljnih poslova francuske Treće republike Lujom Bartuom.
Međutim, da bismo uopšte bili u prilici da sveobuhvatno razumemo različite aspekte počinjenog genocida nad srpskim narodom od strane hrvatskih ustaša i okupatora u Drugom svetskom ratu, neophodno bi bilo da prethodno izvršimo analizu događaja od 9. oktobra 1934. godine u Marseju. Tada je, kao prva žrtva velike anticivilizacijske zavere poraženih sila iz Prvog svetskog rata i njihovih bednih „satrapčićaˮ iz redova terorističke zločinačke organizacije ustaša, pao upravo jedan „personalni potporni stubˮ Versajskog mira na Balkanu i u Srednjoj Evropi. Kralj Aleksandar Prvi Karađorđević bio je kohezioni faktor, kako Jugoslavije, tako i Versajskog poretka u Srednjoj i Jugoistočnoj Evropi.
Govorilo se o mogućnosti atentata u Sofiji (Bugarskoj). Međutim, zbog bojazni da bi mogao biti ubijen kralj Boris, kao i da bi sam atentat mogao dovesti do rata protiv Bugarske, odlučeno je da zemlja atentata bude Francuska, tačnije, gradovi Marsej ili Pariz, jer bi međunarodni potresi, na koje su teroristi računali, tada bili daleko veći.
Posle obimne pripreme, između 15 najuspešnijih terorista, izabrana su tri atentatora. To su bili: Ivan Rajić, Mijo Kralj i Zvonimir Pospišil. Četvrtog atentatora, Vladu Kerina, poznatijeg kao Černozemski, izabrao je Pavelić, na predlog Ivana Mihajlova.
Sudbonosnog 9. oktobra 1934. godine, kralj Aleksandar je uplovio u Francusku luku jugoslovenskim razaračem „Dubrovnikˮ u 16 časova. Po protokolu, u pratnji domaćina, trebalo je da položi venac na spomenik solunskim ratnicima. Dok je automobil u kojem je bio kralj lagano klizio, na njegov automobil je naskočio Veličko Kerin, ispalio pet hitaca, usmrtio kralja, a francuski ministar Luj Bartu ranjen je jednim metkom u desnu nadlakticu, ali je preminuo u bolnici. Francuski general Žorž je lakše ranjen – spasao ga je orden Svetog Save koji mu je prethodno uručio jugoslovenski kralj.
Ruski istoričari su kasnije došli do dokumenata koji dokazuju da je postojala direktna veza između atentatora i tadašnjeg nemačkog vojnog atašea u Parizu, generalštabnog kapetana, Hansa Špajdela.
„Imali su i saradnike u francuskim službama bezbednosti o čemu svedoči pismo nemačkog špijuna Hansa Haakea, upućeno osam dana pre atentata atašeu Špajdelu. Smrt kralja Aleksandra Ujedinitelja uklonila je glavnu, ali i poslednju prepreku procesu demontaže versajskog sistema u Evropi, a posebno na prostoru njenog jugoistokaˮ , zaključio je Karanović.
Ostavi komentar