Istoričar Ognjen Karanović održao je sadržajno predavanje na temu stvaranja Jugoslavije i propasti srpskog identiteta i državnosti.
Kao uvod u priču, autor jeprikazao prvi broj časopisa Komunist, koji je donedavno bio raritet srpske periodike nedostupan široj javnosti. U okviru ovog broja postoji obraćanje Komunističke partije Jugoslavije svakoj istorijskoj pokrajini ponaosob, tj. nezavisnim republikama u okviru kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Ovim se vidi stav partije u procesima stvaranja odnosa sudbine kulturnog i nacionalnog identiteta u međuratnom periodu.
Kako je došlo do genocida među sunarodnicima, Srbima i Hrvatima, na koji su se čak i Nemci sablažnjavali? Uzroke, možda, možemo pronaći u formiranju Jugoslavije, prve južnoslovenske države nastale na ruševinama Prvog svetskog rata. Nakon što je svaka osnova za postojanje Habzburške monarhije nestala, Narodno vijeće (političko telo Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj) poziva u pomoć srpsku vladu i vojsku. Središnji odbor Vijeća krajem novembra šalje svoje izaslanike u Beograd kako bi se formirao ustav, državno i društveno uređenje, kao i oblik vladavine.
Dana 30. novembra sastavljen je odbor od trojice članova Vijeća SHS-a i trojice predstavnika srpske vlade. Ujedinjenje Srbije sa SHS-om proglašava se 1. decembra 1918. godine, od strane regenta Aleksandra I Karađorđevića, što izaziva oduševljenje i euforiju. Činilo se da je san pretvoren u javu i da je večno istorijsko pitanje konačno rešeno.
Kakav je karakter imala ova novonastala država? Što se geopolitičkog aspekta tiče, teritorija joj nije bila jedinstvena. Kada govorimo o istorijskom položaju jedino su Srbija i Crna Gora bile autohtone države, počivajući na realnim i perspektivnim osnovama. Sa druge strane imamo Hrvatsku, Sloveniju i ostale slovenačke zemlje koje su bile bez narodnog suvereniteta. Stvaranje jedinstvenog nacionalnog identiteta je na samom početku bio veoma težak posao. Jugoslavija nastaje revolucionarnim putem, veoma brzo, a ne građansko-evolutivnim putem kako treba da nastaje jedna stamena država. Narod Jugoslavije je bio sve samo ne jedinstven. Počivao je na nacionalnim etničkim, verskim i mnogim drugim razlikama koje su bazične identitetske karakteristike. Osnovni i najveći problem, koji će kasnije uzrokovati još veći, jeste činjenica da se Srbi i Hrvati nisu dobro poznavali. Oni jesu teritorijalno blizu, ali su imali vrlo malo međusobnih kontakata kojim bi spoznali prirodu identitetske osnove i ovo je teško rešiv problem. Formiranje Jugoslavije, kao revolucionarne tvorevine, jeste kompleksna stvar, veoma olako shvaćena. Pri stvaranju ove nadnacionalne integracije vlada opšte nerazumevanje. Nužni zajednički interes istovetnosti nacionalnih, kulturnih i duhovnih kvaliteta nije postojao, kao ni svest o zajedničkoj sudbini. „Za dvadeset godina”, ističe Karanović, „Nemoguće je stvoriti zdravu državnu osnovu i tako se samo stvarala zemlja protivrečnosti.” Do uvođenja ličnog režima funkcionišu različiti pravni normativi, zakonodavstvo i sistem državne uprave – različiti pravni poredak i pored postojanja ustava. Javlja se neusaglašenost i na polju ekonomije i obrazovanja. Učenici stiču anahrono obrazovanje iz starih udžbenika, a ovo posebno predstavlja problem pri izučavanju društvenih nauka, što rezultira manjkom svesti o nacionalnoj pripadnosti i identičnosti. Iz svega navedenog, Karanović je zaključio da druge države Jugoslavije nisu osetile potrebe kolektiva, već su gledale samo sopstveni nacionalni interes koji je raspadom i ostvaren.
Ostavi komentar