U okviru ciklusa Razgovori o geopolitici, tribina „Od liberalnog ka mrežnom društvu“ održana je u sredu 15. maja u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je Milorad Vukašinović, novinar i publicista.
Na samom početku predavanja autor je skrenuo pažnju na to da, kada čitamo i promišljamo o globalizaciji, vidimo da oni koji o tome pišu obično pišu o tzv. spoljašnjim obeležjima globalizacije, a to je ono što manje-više svi osećamo, vidimo i deo smo tog procesa. Malo se, međutim, govori i piše o unutrašnjoj strani procesa globalizacije.
Govoreći o nastanku globalizacije u prošlom veku, Vukašinović je kazao da postoji zanimljiva teorija koja kaže da je 20. vek protekao u dva talasa globalizacije. Prva globalizacija je bila direktna posledica kraha britanskih finansija 1900. godine, usled čega je 1904. godine nastala Makinderova poznata „Geografska osa istorije“, geopolitički akt koji je odslikao ciljeve britanske, kasnije angloameričke geopolitike u celom 20.veku.
Drugi talas globalizacije desio se na sličnim pretpostavkama kao i prvi, 60-ih i 70-ih godina odvija se kriza američkog kapitalističkog sistema, koja se manifestuje kroz niz dramatičnih unutrašnjih događaja – od protesta protiv Vijetnamskog rata, rasnih nemira, ozbiljnog bunta omladine itd. Izlaz iz te teške unutrašnje situacije američka društvena i politička elita vidi u promociji te tzv. druge globalizacije o kojoj 70-ih godina piše Bžežinski u svom delu „Između dvaju epoha“.
Važna situacija, koja predstavlja pretpostavku za transformaciju liberalnih ka mrežnim društvima, jeste tzv. kraj ideologije. Na zatvorenim sastancima svetske zakulise zajedno sede visoki intelektualni krugovi Zapada, ultrakapitalisti, megakapitalisti, predstavnici sindikata koji donose zaključak o kraju ideologije.
To znači, zapravo, kraj i levice i desnice, pri čemu je najdramatičnija transformacija levice koja napušta polje klasne i socijalne borbe, borbe za prava radnika, seljaka, omladine i studenata i postaje sistemska levica. Ona vremenom dolazi u poziciju da kapitalistički sistem održava i čini ga „efektivnijim nego što jeste“.
Osamdesetih godina 20. veka, pojavom Regana u SAD i Margaret Tačer u Velikoj Britaniji, otpočela je nova faza u realizaciji koncepta druge globalizacije – privatizacijom onih sektora i delatnosti koje su do tada bili u neprikosnovenoj nadležnosti države. Od tog trenutka, na Zapadu se gubi jasna predstava o javnom interesu, jer je sve podvrgnuto interesima privatnih korporacija.
Kako je proces tranzicije na nekadašnjem Istoku Evrope tekao bez velikih društvenih potresa, tako je i proces tranzicije liberalnog u postdemokratski Zapad izveden bez velikih unutrašnjih otpora. Američki teoretičar Stokvel ove promene je 1991. godine definisao kao završnu fazu Reganove cinične revolucije i nesposobnost američkog sistema da se transformiše u skladu sa izazovima vremena. Osnovni problem je u nedostatku unutrašnje kohezije američkog društva koje nije u stanju da artikuliše bilo kakav grupni, klasni, nacionalni interes.
Bolja situacija nije ni u današnjoj Evropi, gde su pokušaji bilo kakvog političkog ili socijalnog osmišljavanja otpora postdemokratizmu doživeli ubrzan krah, pre svega zbog podela unutar takvih grupacija. Nema sumnje da se baš zbog toga savremena zapadna društva nalaze na istorijskoj prekretnici.
Ostavi komentar