Održana tribina „Liban, put do ambisa i nazad“ autora Nemanje Starovića
Kao nastavak serije razgovora o Bliskom istoku, u petak 10. marta, održano je predavanje „Liban, put do ambisa i nazad“ istoričara Nemanje Starovića.
Bliski istok u 20. veku jeste oblast kojom se Starović pretežno bavi, a naziv tribine istovetan je kao i poglavlje njegove knjige o Libanu. Lično smatra da je ovaj naziv previše optimističan sa današnje tačke gledišta, budući da je Liban i dalje u krizi.
Uvodni deo predavanja propraćen je geografskim mapama na kojima se vide osnovne geografske postavke Libana smeštenog oko istoimene planine, zahvatajući i uzak priobalni pojas koji naseljava većina stanovništva. Što se tiče etničke kompozicije, prisutna je ekstremna konfesionalna izmešanost koja u prvi mah deluje kao prednost ali činjenica je da vremenom donosi i dosta problema. Ova izrazito izmešana zajednica jedna je od dve države na svetu u kojoj je nemoguće sprovesti popis stanovništva. Druga je Bosna i Hercegovina. Liban ima zanimljivu istoriju, počevši od Feničana, islamskih osvajanja, preko Krstaških ratova krajem 11. veka vođenih pod plaštom hrišćanstva. Zanimljivo je da je Liban kao planinska oblast, bila utočište za progonjene hrišćane i druge religijske zajednice, koje su se tamo dugo održale. Stvara se Grofovija Tripoli i Jerusalimska kraljevina u 12. veku. Maroniti, sledbenici kaluđera Marona Sirijskog, dobijaju zaštitu od Francuske i vezuju se za katoličku crkvu, postajući tako integralni deo katoličkog sveta. Francuska je imala za cilj da zaštiti katolike kao što je Rusija to činila sa pravoslavcima. Sporazumom iz 1916. dve velike sile „povlače liniju po pesku“ i ovo nasleđe kolonijalizma opstaje do dana današnjeg. Francuska, koja na Liban gleda kao na državu koja će joj biti najodanija, dobija pravo da njom mandatno upravlja. 1946. Liban stiče nezavisnost, a Bejrut se naziva Parizom Bliskog istoka. Građanski rat koji je trajao od 1975. do 1990. godine jeste razlog koji dovodi Liban do ambisa. Multikonfesionalnost je na ovaj način pokazala one najgore osobine i situacija je eskalirala na najbrutalniji način. Starović ističe da je nemoguće opisati sve uzroke rata jer ih je bilo previše. U ratu se našlo dvadesetak različitih, ozbiljnih vojnih formacija. Pored konfesionalne podeljenosti veliki je bio i uticaj stranih intervencija na Liban – Sirije, Izraela, SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Žrtve rata broje oko 150 000 ljudi. Ovaj rat nije samo odlučujuće uticao na Liban, već i na ceo Bliski istok. Okidač za porast tenzija sedamdesetih godina bio je dolazak velikog broja palestinskih izbeglica iz Jordana i već osetljivo stanje je pomereno, a zajednica se dodatno antagonizuje. 1990. sklopljen je mir, ali strane trupe ostaju još dugo na području Libana – izraelske deset godina, a sirijske čak petnaest. Posledice ovog rata oslikavaju se u dugotrajnoj okupaciji i formiranju pokreta Hezbolah. Ova organizacija pokreće strategiju samoubilačkih napada, među kojima je prvi odigran osamdesetih godina u samom Libanu. Reafirmisan je veoma komplikovani konfesionalni sistem – broj stranaka jednak je broju poslanika. Od 128 stolica u parlamentu za svaku se zna religijska i geografska pripadnost. Ovaj sistem se ne ogleda samo u odabiru poslanika. Sve pozicije su unapred opisane i određene, striktno i precizno. Zanimljivo da izbori u Libanu nisu održani od 2009. godine, ali su planirani za jun ove godine.
Nažalost, Liban i dalje čini deo ratnog teatra i sirijske ratne operacije se prelivaju na njegovu teritoriju. Ipak, hibridni pokret Hezbolah predstavlja najjaču političku snagu, koja poseduje svoje socijalne, dobrotvorne, obrazovne i druge institucije. Liban i dalje ima zdravu, dobru i stabilnu ekonomiju baziranu na rudnom bogatstvu, bogatoj industriji, sektoru usluga,..A manje na nafti, što je uglavnom specifično za arapski svet. Najzad, veoma je teško uspostaviti stabilnost u državi okruženoj jakim Sirijskim uticajem.
Ostavi komentar