Tribina „Knez Pavle Karađorđevićˮ, autora i predavača msr Srđana Graovca, istoričara, održana je u sredu 31. maja u Klubu „Tribina mladihˮ Kulturnog centra Novog Sada.
Na početku tribine, Graovac je rekao da je Pavle Karađorđević (Sankt Peterburg, 1893 – Pariz, 1976) bio aristokratski intelektualac i intelektualni aristokrata, tvorac čuvenog „Beograda tridesetihˮ , veliki državnik, političar, umetnik, umetnički kolekcionar, založnik i zatočnik „evropske kultureˮ u Srbiji i Jugoslaviji između dva svetska rata, briljantni poliglota, diplomata, „čuvar miraˮ i opstanka Jugoslavije, član vladarske dinastije, suprug, otac, ali i „oglašeniˮ. Danas je „stidljivo rehabilitovaniˮ zločinac i „neprijatelj narodaˮ.
– Možda bi rezime opisa turobnog života kneza Pavla Karađorđevića bilo najsvrsishodnije početi pismom njegovog prijatelja i saradnika Časlava Nikitovića. Pismo nekadašnjeg ministra u Vladi Kraljevine Jugoslavije, Nikitovića, iz 1967. godine, upućeno knezu Pavlu Karađorđeviću koji je u tom periodu, u statusu emigranta živeo u Parizu, predstavlja prvoklasno svedočanstvo o životu srpske političke emigracije rasute po svetu nakon okončanja Drugog svetskog rata – rekao je Graovac.
Iz ovog obraćanja, može se zaključiti da veze među nekadašnjim saradnicima, uprkos izgnanstvu u kom su živeli, nisu bile u potpunosti prekinute. Uočava se, takođe, da oni međusobno održavaju lične i prijateljske odnose, ali i kontakte sa drugim uglednim Srbima u emigraciji. Takođe, prepoznaje se da ih je na okupu održavalo nešto više od poznanstva i privatnih interesa, a to je bila zajednička zabrinutost za sudbinu srpskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji.
– Danas proročki zvuče Nikitovićeve reči u pismu knezu Pavlu u kojem on prenosi svoje viđenje katastrofalnog položaja srpskog naroda u Jugoslaviji, pri čemu predviđa svu onu tragediju koju će Srbi doživeti devedesetih godina 20. veka. Posebno izdvaja tešku situaciju na Kosovu i Metohiji, ali i u Makedoniji, Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj – podsetio je Graovac.
On je, potom, naveo da je bivši ministar bio svestan da je u tom momentu Josip Broz Tito predstavljao glavni kohezioni faktor „druge Jugoslavijeˮ i da će njegova smrt neminovo dovesti do raspada zemlje, ali je u isto vreme uočio činjenicu da srpske političke strukture u zemlji, za razliku od drugih (npr. hrvatskih ili slovenačkih) nemaju adekvatan odgovor na mogućnost pomenutog razvoja događa.
Nikitović je u pismu zamolio kneza Pavla da se raspita u francuskim političkim krugovima o delovanju hrvatskih secesionista, kao i da putem sopstvenih ili „ličnihˮ kontakata izvrši uticaj na krugove francuskih političkih i intelektualnih elita kako bi iste pokušale da zaštite srpske nacionalne interese u situaciji eventualnog raspada Jugoslavije.
Sa današnje tačke gledišta, simptomatično je da se ova prepiska vodi između dva nekadašnja značajna dužnosnika predratne Jugoslavije. Reč je o ličnostima koje su od strane novih vlastodržaca u Beogradu prokazane i osuđene kao izdajnici i neprijatelji naroda, predstavnici političke i intelektualne elite čija je imovina bila konfiskovana, uz trajnu zabranu povratka u tu istu zemlju, samo nekoliko decenija kasnije, a uprkos ozbiljnim godinama svojih života i dalje se interesuju za afirmaciju nacionalnih i egzistencijalnih interesa sopstvene nacije.
Uzevši u obzir date okolnosti nastanka pisma, Graovac je postavio pitanje – zbog čega se navedeni korespondenti i dalje interesuju za pomenuta pitanja na koja, uostalom, gotovo i da nisu više mogli nikako da utiču? Odgovor je,smatra on, veoma jednostavan :
– Knez Pavle, Časlav Nikitović, Dragiša Cvetković i mnogi drugi predratni javni delatnici bili su deo tadašnje srpske nacionalne elite. Predstavljali su elitu koja je od obnove srpske državnosti decenijama mukotrpno stvarana, obrazovana na prestižnim domaćim i stranim školama i na taj način pripremana za obavljanje važnih delatničkih poslova u razvoju mlade srpske, a potom i jugoslovenske države – objasnio je autor.
Navedene delatnike iz oblasti politike i kulture, posleratni komunistički revolucionari okarakterisali kao „velikosrpske hegemonisteˮ, „nacionalisteˮ, „izdajnikeˮ , „neprijateljeˮ, „kvislingeˮ, „zločinceˮ , da bi ih na tim osnovama besomučno progonili do kraja njihovih ovozemaljskih života.
Uprkos svemu, oni nisu mogli ostati nemi na sudbinu svog naroda, jer su, između ostalog, vaspitavani i u duhu odgovornosti prema državnim i nacionalnim interesima svog naroda. Suštinski, ovde leži razlog njihovog interesovanja za prilike u Jugoslaviji. Izgrađena nacionalna svest i osećaj odgovornosti nalagali su im da, bez obzira na teškoće u ličnim egzistencijalnim sudbinama i okolnostima, na prvom mestu vode računa o interesima sopstvene nacije i sopstvene države.
– Na taj način, delo ovih zatočnika i založnika sveukupnog razvoja srpske nacije i države ostalo je da živi i posle kraja njihovih ovozemaljskih života – zaključio je Graovac.
Ostavi komentar