Tribina istoričara Milovana Balabana „Jugoslavija – realizacija nacionalne ideje ili napuštanje srpskog mita“ održana je u ponedeljak 28. avgusta u Klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Gost tribine bila je Fata Eganović, diplomirani filolog.
Na tribini je bilo reči o stvaranju jugoslovenske države, konkretnim radnjama koje je preduzimala Vlada Srbije u tom pravcu tokom Prvog svetskog rata, kao i koracima koje su činile velike sile kako bi taj proces osujetile ili podržale.
Eganovićeva je ukazala da se istorija može spoznati i bolje tumačiti i kroz književnost. Kroz srpsku i hrvatsku književnost, koje uz slovenačku i makedonsku spadaju u korpus južnoslovenske književnosti, mogu se prepoznati i razlozi i povodi za nastanak jugoslovenske države. Srpska književna tradicija, podsetila je Eganovićeva, počinje u 9. veku i u svom nastanku ona je pravoslavna.
Na početku tribine, Balaban se osvrnuo na termin „nacija“ koji je, po njegovom mišljenju, uvezen na naše prostore tokom 19. veka kada je taj termin, posle Napoleonovih ratova, počeo da se i ostvaruje u okviru zapadne Evrope. Tada su poslednje velike nacije, Italija i Nemačka, dovršile svoje ujedinjenje.
– Srbi su svojim ustankom 1804. godine ušli u ritam stvaranja nacionalne države uporedo sa zapadnoevropskim nacijama – podsetio je Balaban i objasnio da su srodni evropski narodi stvarali najpre državu iz koje je potom izrastala nacija koja je sa svojom državom figurirala kao faktor u međunarodnim odnosima. Ukoliko je imala veću ulogu, utoliko je nacija bila snažnija. Kod Srba je taj proces išao obrnuto, jedan narod je stvarao više nacija i to je naša specifičnost – objasnio je Balaban.
Kada je reč o mitovima, imaju ga svi narodi, pa i srpski narod. Mit, po Balabanu, šalje vrednosne poruke. U srpskoj istoriji se mit gleda sa krajnje tačke i na osnovu toga se sudi o nečemu. Tako, mnogi istoričari danas kažu da Vuk Branković nije izdao na Kosovu, što pozivistički gledano može da znači i da su u pravu.
– Ali ako na taj mit gledamo u vrednosnom smislu i vidimo da je Vuk Branković pravio probleme posle kosovskog boja, upao sa ugarskom vojskom u Srbiju samo zato što nije uspeo da ispuni svoju ambiciju da vlada srpskom državom, onda vidimo da on tu potpuno „iskače“ iz mita, iz jednog vrednosnog sistema – kazao je Balaban.
U tom smislu, Balaban je podsetio da je knez Lazar rekao: „Kom ću se privoleti carstvu? Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i doveka“. Na osnovu toga, smatra autor tribine, dolazi se do zaključka da nije slučajno što je Branković kroz istoriju obeležen kao izdajnik.
U nastavku tribine, Balaban je akcenat stavio na ponašanje Velike Britanije tokom rata i njeno (navodno) zalaganje za Veliku Srbiju. Ono je variralo od ponuda iz Londonskog ugovora do razmišljanja (koja istina nisu nikada prihvaćena u Forin ofisu) da Velika Srbija uđe u uniju sa Austrougarskom monarhijom.
Predavač se takođe osvrnuo i na stav Francuske i ostalih velikih sila, kao i na prihvatanje srpskog nacionalnog cilja iz Niške deklaracije iz 1914. godine o stvaranju zajedničke države Južnih Slovena.
Balaban je govorio i o intelektualnim strujanjima i delima koja su dalazila od Srba preko Drine, ali i iz Zagreba, a koja su u sebi imala jugoslovenski prefiks, o delovanju Josipa Jurija Štrosmajera, njegovoj viziji južnoslovenskog ujedinjenja, ali i o Ilirskom pokretu LJudevita Gaja.
Akcenat je stavljen i na motive srpske elite (Jovan Skerlić, Jovan Cvijić) koji su propagirali model jugoslovenstva i zalagali se da se krene u projekat stvaranja zajedničke države. Pritom, elita je odstupila od zavetne misli i prihvatila zapadnoevropske duhovne i intelektualne matrice što je uslovilo opredeljenje ka stvaranju velike i nehomogene zajednice Južnih Slovena. S druge strane, Nikola Pašić je 1917. rekao kralju „da mi, ipak, treba da najpre ogradimo svoje, pa tek onda da se ujedinjujemo“.
Na kraju, Balaban je govorio o tome koliko je zajednička država bila (ne)prihvatljiva za srpski i ostale njene narode.
Ostavi komentar