Tribina „Glas vojvođanskih Srba na ugarskom Saboru od Berlinskog kongresa do 1887.“ održana je u ponedeljak 25. septembra u Klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je dr Miloš Savin, istoričar.
Ovim predavanjem, dr Savin je osvetlio učešće Srba u ugarskom parlamentarnom životu u kontekstu položaja srpskog naroda na Balkanu, kao i u unutrašnjoj politici Ugarske, pre svega, u odbrani svog identiteta.
Na početku, autor tribine rekao je da je još od osnivanja opozicione Srpske narodne slobodoumne stranke 1869. godine, prve formalno organizovane stranke Srba u Ugarskoj, bilo nekoliko fenomena. Jedan od njih bio je pokušaj ugarske vlade da se formira opozicija srpskoj opoziciji, te da se u redovima srpskih političara pronađu oni koji bi imali konkurentski program s ciljem da sruše autoritet i program Svetozara Miletića, vođe Srpske narodne slobodoumne stranke.
Prvi takav pokušaj učinjen je sa sveštenikom Germanom Anđelićem, ličnošću veoma bliskom ugarskim vladajućim krugovima. Sličnu inicijativu imao je i general Đorđe Stratimirović, nekadašnji „vožd“ Srpske Vojvodovine, koji je ipak imao jedan prosrpski, ali znatno umereniji program. Kako on nije dobio dovoljnu podršku, odustao je i nastavio karijeru u Beču.
-Miletić sa svojim pokretom nije bio jedini akter na političkoj sceni tog vremena. Postojao je određeni krug višeg sveštenstva koje se zalagalo za crkveno–kulturno-prosvetnu autonomiju Srba. Međutim, Miletić, Miša Dimitrijević i Polit Desančić smatrali su da mora da dođe do oslobođenja balkanskih naroda od Turske – rekao je Savin.
Položaj Miletićeve stranke bio je veoma težak. U Ugarskoj je tada živelo 16 miliona stanovnika od čega su šest miliona bili Mađari, a preostalih 10 miliona žitelji ostalih nacionalnosti. Mađarska Liberalna stranka na vlasti, insistirala je na stvaranju mađarske političke nacije, s ciljem da svi građani Ugarske treba da budu Mađari što je bio tzv. državni patriotizam.
Situacija pred same izbore bila je takva da je Svetislav Kasapinović, koji je predvodio Narodnu stranku u Pančevu i okolini, smatrao da Srbi u tom gradu uopšte ne treba da izlaze na izbore. Založio se, štaviše, da Srbi treba potpuno da budu pasivni, da se ne kandiduju. Novosadski centar, međutim, zastupao je mišljenje da bi potpuna pasivizacija bila loša po srpsku opoziciju i da bi to „utabalo“ put mnogim srpskim poslanicima koji su tada podržavali mađarsku vlast.
Na izborima za Ugarski sabor 1875-1878.godine, situacija je izgledala nepovoljno po Miletićevu stranku, a rešenje srpskog pitanja na ugarskom Saboru u duhu Bečkerečkog programa, činilo se još manje verovatnim. Izabrana su samo dva poslanika Srpske narodne slobodoumne stranke, Miletić u Titelskom srezu, a u Pančevu je opet pobedio Mihailo Polit Desančić. Prvaci stranke su se, još uoči izbora za Sabor, razilazili po pitanju potrebe da se popuštanjem umanji pritisak ugarskih vlasti ili da se zauzme čvrsto opredeljenje u duhu prvog Bečkerečkog programa.
Stranka je u ovoj nesuglasici sve više slabila i njeni birači su joj sve manje verovali. Ugarska vlada je, pritom, počela da krši autonomna prava Srba u oblasti prosvete i kulture, koja su im bila zagarantovana austro-ugarskom nagodbom iz 1868. godine.
-U periodu do 1884. godine, Miletić je već izašao iz zatvora, gde je proveo pet godina zbog navodnog agitovanja za učešće ugarskih Srba u ratu protiv Turske. Za to vreme, cela stranka je u njegovom odsustvu skliznula u oportunitet i generalno su odustali od zahteva za autonomnom Vojvodinom. Miletić je pokušao da učvrsti situaciju u stranci, ali ostali srpski političari već su imali saznanja da je Miletić ozbiljno oboleo u zatvoru – objasnio je dr Savin.
Početkom 1884. godine u Miletićevoj stranci oformile su se tri struje: leva progresivna, koja je bila okupljena oko Jaše Tomića i Laze Nančića, desna konzervativna, (tzv. notabiliteti) okupljeni oko Nike Maksimovića i Svetislava Kasapinovića i srednja – umereni liberali koju su činili Mihailo Polit Desančić i Miša Dimitrijević. Miletić je potpuno potonuo u bolest. Poslednji govor na ugarskom Saboru održao je 25. maja 1892. godine i ubrzo se povukao iz politike. Umro je u Vršcu 1901. godine.
Ostavi komentar