U Svečanoj sali Gradske kuće, u petak 22. aprila sa početkom u 18 časova održaće se Svečana akademija Kostiću i Šekspiru u spomen povodom 175 godina od rođenja Laze Kostića i 400 godina od smrti Vilijama Šekspira. Program organizuju Gradska uprava za kulturu Novog Sada, Kulturni centar i Organizacioni odbor Novi Sad – kandidat za evropsku prestonicu kulture 2021. Autor programa je Hadži Zoran Lazin, a učesnici su: Senka Nedeljković, Branislav Cvijić, Miloš Milojević, Mina Momčilović, Aleksandra Rakić, Novosadski duvački kvintet, Željka Jelić, Miodrag Petrović i Milutin Ž. Pavlov.
ŠEKSPIR I KOSTIĆ…
U pravu su svi oni koji tvrde da je svestrani Laza Kostić (1841–1910) u životu imao dve konstante, a to su poezija i Šekspir…
Prve svoje stihove na srpskom jeziku mlađani Kostić je napisao 1858. godine, a već godinu dana kasnije latio se nezahvalnog prevodilačkog posla – prevođenjem odlomaka sa engleskog jezika Šekspirovog Romea i Julije. Taj prvi prevod objavio je Letopis Matice srpske 1859. godine, u knjizi 99. sveska 1, čiji urednik je bio Jovan Đorđević, Kostićev profesor, mentor i prijatelj. Godinu dana kasnije Laza Kostić u časopisu Danica u broju 8. objavljuje svoje nove prevodilačke pokušaje iz Romea i Julije, sa kojima se znatno približio Šekspirovoj dikciji i metrici, zadržavši uglavnom njegov jambski stih.
Inače, sav zanesen Šekspirom i pod velikim uticajem njegovog dramskog pesništva, Laza Kostić je napisao svoj dramski prvenac – Maksim Crnojević, tragediju u pet činova, u stihovima. Neki znalci Šekispirovog i Kostićevog dela Maksima Crnojevića nazvaće SRPSKIM HAMLETOM.
Tako je sve to počelo pre nešto više od jednog i po veka odavde, od Laze Kostića, čija je „šekspiromanija“ (u najboljem smislu reči) bila u stvari glavni motiv što se (on) Laza odlučio da ne propusti jedinstvenu priliku da uz pomoć svojih prijatelja organizuje Šekspirovu proslavu u Novom Sadu 1864. (tri stotine godina od Šekspirovog rođenja).
NOVOSADSKA SVETKOVINA ŠEKSPIRA
Prema prvobitnom planu trojice organizatora, svetkovina je trebala da bude održana na Đurđev dan (23. april/6. maj). Međutim, pošto je za 30. april/12. maj 1864. bilo predviđeno preseljenje Matice srpske iz Pešte u Novi Sad, svečanost je odgođena za taj dan. Tako su sticajem okolnosti proslavljeni u Novom Sadu, uz pucanje prangija i jeku zvona, istovremeno veoma krupni kulturni događaji: preseljenje i prva Skupština Matice srpske u novom sedištu i tristota godišnjica od rođenja Šekspira.
Tadašnji Novi Sad jedva da je imao dvadeset hiljada stanovnika, ali se ipak mogao pohvaliti da je bio jedini grad na slovenskom jugu, i jedan od ne tako brojnih u svetu, koji je na izrazit, i za naše tadašnje prilike upečatljiv način, obeležio veliku godišnjicu rođenja labuda sa Ejvona, najvećeg među najvećim genijima svetske literature i pozorišta. Zasluga za to pripada u prvom redu pesniku, studentu prava u Pešti, Lazi Kostiću, kao i lekaru i prevodiocu Jovanu Andrejeviću Jolesu (1833–1864) te studentu peštanskog univerziteta Gligoriju Gligi Geršiću (1842–1918). Začudo, ovog istorijskog poduhvata, prihvatili su se i sproveli ga u delo na najbolji mogući način; dvojica studenata prava i jedan teško bolesni lekar, kojeg samo dva meseca kasnije neće biti među živima!
ODOMAĆIVANJE ŠEKSPIRA U SRPSKOM NARODU
Laza Kostić je veoma držao do svog odnosa prema Šekspiru. Kako veli Predrag Palavestra: „Šekspir, u neku ruku, obeležava kapiju ulaska i kapiju izlaska Laze Kostića u svet književnosti“.
U Novom Sadu 1866. godine (250 godina posle Šekspirove smrti) Laza Kostić objavljuje svoj čuveni književni ogled Romeo i Julija, prvo u časopisu Matica, u nastavcima od br. 36 do br. 45, a potom i kao samostalnu brošuru iste godine (1866) pod naslovom Romeo i Julija. Jedna ponuda na odomaćivanje Šekspira u srpskome narodu.
Tek sada, sa vremenske i istorijske distance od jednog i po veka, smo svesni, ili bolje reći postajemo svesni, ogromnog doprinosa i značaja Laze Kostića a posebno njegovog prevodilačkog i kritičkog delovanja na odomaćivanju Šekspira u srpskoj literaturi, pozorištu i kulturi.
Mada je sa engleskog u celosti preveo i objavio samo četiri Šekspirove drame (Romeo i Julija u Novom Sadu 1876. i 1907; Kralj Lir, Pančevo 1881. i 1882; Car Lir u Novom Sadu 1894; Hamlet u Mostaru 1903; Ričard III u Mostaru 1904.) od trideset sedam Šekspirovih drama Laza Kostić je „zarazio“ svog najmlađeg prijatelja i poštovaoca Svetislava Stefanovića i još neke druge ljude od pera i intelekta da nastave da prevode Šekspirova dela a time i dugoročno utiču na repertoarsku politiku naših pozorišta.
Književni ogled Laze Kostića – Oko Romea i Julije – Istorija jednog prevoda, objavljen je u Letopisu Matice srpske u nastavcima 1907, 1908. i 1909. Ova polemika sa Bogdanom Popovićem koju je povodom prevoda Šekspira vodio Laza Kostić završena je Lazinom smrću 1910. godine. Borba za afirmaciju Kostićevih stavova i afirmaciju njegove književne zaostavštine započeće znatno kasnije…
Iz svega napred iznetog, nameće se utisak kao da je već tada, pre skoro sto pedeset godina, mali grad Novi Sad sa Lazom Kostićem, istakao svoju kandidaturu za evropski grad kulture!
Hadži Zoran Lazin
Kao prevodilac Laza Kostić je za pozorište najzaslužniji svojim izuzetnim prevodima Šekspirovih dela. Prevođenjem Romea i Julije, Hamleta, Cara Lira, Ričarda III bavio se dugo, neprekidno ih usavršavajući. Proslava Šekspirove 300-godišnjice, kojoj je Laza Kostić bio pokretač, bila je za Srpsko narodno pozorište prilika da u svoj istorijski bilans upiše još jednu impozantnu stavku. Šekspir se sa srpske scene prvi put oglasio za jubilej aprila 1864. odlomkom iz Ričarda III, u Kostićevom prevodu i njegovoj i Telečkovoj režiji. Sledeće godine, aprila 1865, isto ovo pozorište u dosluhu sa istim prevodiocem igra Romea i Juliju kao prvo celovito Šekspirovo delo na balkanskim scenama u prevodu sa originala. Taj prevod, istina narušen malo obradom Tone Hadžića, štampaće se u Pozorištu 1876, a to je prvo štampanje jednog Šekspirovog dela na srpskom jeziku u prevodu s originala. Kada se ovome dodaju i činjenice da se odlomak njegovog prevoda Kralja Lira igra 1873, a ceo prevod Hamleta 1896, da Laza Kostić piše sa oduševljenjem o Šekspiru i članke i stihove, nismo daleko od zaključka da je on tvorac Šekspirovog kulta u Srpskom narodnom pozorištu i kod Srba uopšte, plodotvornog jer se srpska dramaturgija počinje u mnogo čemu oslanjati na najvećeg svetskog majstora drame. Ne zaboravimo, i jamb kao Šekspirov stih u srpsku poeziju dolazi upravo sjajnim versifikatorskim posredovanjem Laze Kostića. On je „taj stih afirmisao i u tom smislu uveo u srpsku poeziju”.
(1991) Božidar Kovaček
Na kraju, nameće se zaključak da Laza Kostić nije napravio od Šekspira idola kojem bi se klanjao, niti je uopšte bio opsjednut i opsjenjen Šekspirom, kao što su to za njegovog života tvrdili najpoznatiji srpski kritičari na kraju njegovog umjetničkog rada i životnog puta. Kostić je na Šekspira gledao i pristupao mu kritički, rasuđivao o njegovoj umjetnosti na isti način kao što se odnosio i prema našoj narodnoj književnosti, prema Homeru i antičkim tragičarima. Svojim kritičkim iskazima, kao i svojim djelom u cjelini, pokazivao je veću intimnu bliskost s domaćom duhovnom tradicijom, ali i izražavao težnju da je obogati formama i sadržajima iz velike riznice svjetskog umjetničkog blaga. Što je pri tom Šekspira izdvajao više od svih drugih, i danas mu za to pripada samo čast i hvala. Što njegov cjelokupan doprinos našem poznavanju Šekspira nije bio plodotvoran i inspirativan za nove naraštaje širom zemlje u većoj mjeri, i tome je kriva ljudska slabost i sujeta njegovih moćnih savremenika i njihovih uticajnih učenika i sljedbenika. Ali oni izuzetni koji su nastavili Kostićevo djelo i neposredno poslije njega i između dva svjtska rata, znali su cijeniti i njegov prevodilački i kritički doprinos.
Možemo spremno zaključiti da bi Kostić bio kritičar Šekspira svjetskoga glasa da je više pisao o Šekspiru, ali i ovoliko koliko je napisao zaslužio je naše divljenje i učvrstio nas u uvjerenju da će Šekspir ostati temom za vječne rasprave, kako je to rekao i Gete – koga je Kostić izuzetno cijenio – Shakespeare und keine Ende.
(1999) Vujadin Milanović
Ostavi komentar