ZVEZDA

Autor: Đorđo Sladoje

Za Crvenu zvezdu navijam otkada sam čuo za nju. A čuo sam davno, u djetinjstvu, od komšije i desetak godina  starijega druga Milije Draškovića, koji je među prvima iz sela otišao u Sarajevo da uči  za konobara – da bude u kafani fin i trijezan i da zarađuje platu, a ne da je troši kao njegov stariji brat Kostan. Na našu veliku radost, Milija je prvi u selo donio pravu loptu, onu s dušicom, koja odskače kao da ju je sami đavo naduvao, pa smo one plastične izduvane odmah pobacali u žbunje i krenuli u trku za ovom novom, što je znalo potrajati i po tri debela sata, sve dok nas neko od odraslih ne rastjera, a svi su na to polagali pravo. Nikako mi nije išlo u glavu kako to da smo mi bolji tehničari od Nijemaca, a da su oni brži i jači i gotovo uvijek nas pobijede. Pa dobro, jesu li ovi naši rahitični, o čemu se tu radi, pitao sam jednom nekog provincijskog tenera koji mi je objasnio da je problem u šećeru koji prilikom velikih napora padne, što loše utiče na koncentraciju, pa se tako desi da bek promaši čitav fudbal i tad je gol neizbježan. Nijemci su već tada imali specijalne tečne rastvore glukoze u flašicama, dok smo mi našim fudbalerima davala kocke šećera kao konjima. I dok to počne da djeluje, mi se naprimamo golova.

Osim lopte, Milija je donosio i fantastične priče o fudbalerima i fudbalskim timovima – o Željezničaru za koji je fanatično navijao, Sarajevu, Dinamu, Hajduku, Partizanu i naravno o Crvenoj zvezdi, dočaravajući nam čudesne zgode s utakmica – driblinge, pasove, šuteve i golove i golmanske parade… Da bi nas uvjerio kako ne izmišlja, ponekad bi donio neke novine – „Sport“ ili „Tempo“, sa mnogobrojnim fotografijama na kojima su se vidjeli fudbaleri, u skoku ili u duelu, snažnih mišića, u raznobojnim dresovima i u nedostižnim kopačkama… Pamtim nekog golmana kako  lebdi između stativa, s uhvaćenom loptom i mnogo publike, kao da si ih sastavio iz devet sela… Pričao je posebno o Ivici Osimu koji bi po deset minuta driblao protivničke igrače, fintom bacao bekove na travu, proturao loptu kroz noge, jednom pa još jednom… Čuveni reporter Mirko Kamenjašević bi rekao: „Slušajte muziku iz našeg studija dok protivnički igrači Osimu oduzmu loptu.“ Ali, priznao bi Milija, ipak je najbolji Šekularac i šteta je što igra za Zvezdu. Taj, veli, čuda pravi i u stanju je da protivničkom igraču sakrije loptu, pa ovaj ne zna gdje se nalaze ni on ni lopta, niti za koga igra. A s tribina frenetični aplauzi. I ove riječi sam prvi put čuo od Milije. I taj mi se Šekularac mnogo svidio pa sam i ja sve češće pokušavao da driblam i proturam kroz noge, što mi je sasvim dobro išlo. A bilo bi još bolje da svaki put ne dobijem batine i od protivnika i od svojih zato što i njima ne dam loptu. „Što je ne izdam“, govorio je jedan koji se zvao Salatin i bio dobar Milijin drug.

I tako sam na neviđeno počeo da navijam za Zvezdu, što bez prekida traje do dana današnjega i utakmice s Kolubarom… A onda smo počeli da skupljamo sličice fudbalera: Belin, Zambata, Gucmirtl, Rora, Kuci, Nadoveza, Osim, Smajlović, Ferhatović, Musemić, Skoblar, Šoškić, Jusufi, Galić, Jantoljak… Sličice Zvezdinih fudbalera imale su ikoničku vrijednost – Melić, Kostić, Prlinčević, Durković,  Pavlović, Aćimović, Lazarević… I naročito DŽajić, i povrh svih Šekularac. Bile su to neprocjenjive vrijednosti našeg djetinjstva i znaci neutažive žudnje za igrom u kojoj će te drugi obožavati, a ne stalno juriti, odvraćati a ponekad i kažnjavati iz razloga koji će nam postati jasniji tek naknadno. Jer fudbal je ipak bio i ostao samo igra, bez obzira na komercijalizaciju i ogromni novac koji se tu obrće. Ali i danas se, među milijarderima, odmah vidi ko zna i voli da se igra. Ostala je anegdota s jednog gostovanja jugoslovenske reprezentacije u Oslu. U hotelu gdje su odsjeli, naše igrače, mahom profesionalce, služio je prije podne  konobar kome su davali bakšiš, a on je njima uveče dao tri gola.

    Poseban značaj u popularizaciji fudbala davali su tih godina radio-reporteri koji su sjajno dočaravali atmosferu na stadionima širom Jugoslavije. Uvjerljivi, sugestivni, elokventni, često i nadahnuti, ti su mi reporteri ostali u nezaboravnom sjećanju: Radivoje Raća Marković, Marko Marković, Zoran Popovski, Mirko Kamenjašević, a posebno je zabavan i duhovit bio zagrebački komentator Ivan Tomić, koji je pola utakmice mogao da prenosi u stihvima, uz duhovite opaske i komentare. A kad zagraje publika, ponekad bi mi se učinilo, sjećajući se Milije, da to u stvari svi na stadionu, i igrači i navijači, traže loptu koju je Šeki nekome  sakrio.

Poslije su došli televizijki prenosi mnogih nezaboravnih utakmica s legendarnim komentatorima ‒ Mladenom Delićem, Vladanom Stojakovićem, Draganom Nikitovićem, Seadom Hadžijahićem…

*

Navijati za Zvezdu – to podrazumijeva naročito stanje duha, strast i odanost; voljeti ono najbolje što su fudbaleri mnogih generacija dali klubu i navijačima; radovati se kad pobijedi i ljutiti se, pa i tugovati kad izgubi. Pogotovo od Partizana. Znati sastave najboljih njenih ekipa i nadimke igrača. Ko navija za Zvezdu mora znati kako je Belodedić „preplivao“ mutno Dunavo da bi igrao u najboljem timu svijeta, ili to kako je Ćiro Blažević otpisao Prosinečkog, a ovaj postao jedan od najboljih igrača Zvezde, odnosno bivše Jugoslavije. Pamtiti velike pobjede i prepričavati najuzbudljivije trenutke, vrhunske poteze i atraktivne golove, ako treba i stotinu puta, s istim ushićenjem vraćati film kad se protiv Bajerna „nebo prolomilo nad Marakanom“, da ne govorimo o samoj finalnoj utakmici i osvajanju evropske krune.

I sve to bez ikakvog interesa, a ponekad i na svoju štetu, jer to ipak košta – živaca ponajviše. Braniti Zvezdu u svim prilikama. I kad igra loše i izgubi u Surdulici, vjerovati da je to samo loš dan i da će već na sljedećoj utakmici biti bolje… Pratiti prelazne rokove ‒ koga su prodali pojeftino, a mogli su i boljeg da kupe, pa smjene trenera, uprave, uspone i padove…

Navijati za Zvezdu ne znači mrzeti Partizan više nego što je to normalno. Ali ne divljati, ne rušiti i ne paliti. I ne mlatiti se i ne ganjati s „grobarima“ po Topčiderskom brdu. Navijati za Zvezdu znači voljeti ono što ona godinama i decenijama simbolizuje i zrači, isticati uvijek njene velike domete kao što je titula evropskog i svjetskog prvaka. I žaliti što to nisu ostvarile generacije DŽajića i Šekularca. I nadati se da će to učiniti neki novi naraštaji. Pravi zvezdaš uz to mora znati i imena rezervnih igrača i u svako doba dana i noći biti spreman da izdeklamuje Zvezdin šampionski sastav. Ja znam tri, a uz malo napora mogao bih da se sjetim barem još toliko: Krivokuća, Durković, Jeftić, Palfi, Čop, Popović, Čebinac, Melić, Prlinčević, Šekularac i Kostić. Ili ona DŽajina i Kuletova: Dujković, Đorić, Krivokuća, Pavlović, Dojčinovski, Klenkovski, Antonijević, Ostojić, Lazarević, Aćimović i DŽajić. I naravno onu s trona svijeta: Stojanović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Marović, Binić, Prosinečki, Pančev, Savićević, Mihajlović. A tu su redovno uskakali Jugović i Radinović i još poneko.

Navijati za Zvezdu istim žarom i u ovim godinama možda jeste infantilno, ali mi je ta djetinjarija draga i priznajem da bi moj život bez nje bio za nijansu oskudniji. Zbog njenih pobjeda i poraza u kojima sam zdušno učestvovao i još učestvujem. Gore visoko ima ih previše, ali ovdje na zemlji – jedna je Zvezda!