Autor: Milovan Balaban, istoričar
Solunski front je tokom čitavog rata potcenjivan, uključujući i sam početak sukoba kada je počelo da se govori o mogućnosti njegovog otvaranja krajem 1914. g. Tokom 1916. i 1917. g. Britanci su čak hteli da napuste front smatrajući ga nevažnim, pošto je po njihovom tadašnjem mišljenju bitka za Balkan bila izgubljena. Odlučnost Francuza da zadrže front spasila je ovo ratište. Važilo je mišljenje da se rat rešava na Zapadnom frontu, kao koncentraciji najvećih vojski, tehnike i borbenih dejstava.
Nema sumnje da je Zapadni front bio najveći i najvažniji, ali Solunski front je bio potreban, čak je imao veću specifičnu težinu od ostalih perifernih ratišta. To se videlo na kraju rata jer je probojem ovog fronta došlo do raspada dvojne monarhije i probijanja mekog trbuha Centralnih sila, što je svakako ubrzalo kapitulaciju Nemačke. U tom smislu Solunski front je bio značajan, što govori i konstatacija nemačkog kajzera, koji je rekao da je šezdeset dve hiljade srpskih vojnika odlučilo rat.
Kako se uopšte došlo na ideju da se ovaj front otvori. Početna predviđanja da će ova vojna biti brzo rešena su posle nemačke velike ofanzive i protivofanzive i pobede na Marni (ali bez mogućnosti da se nanesu ozbiljniji udari nemačkoj vojsci) raspršena. Videlo se da rat neće biti brzo završen. Otuda, u trenutku kada se oseća zaglavljenost na zapadu i nemogućnost sticanja preimućstva, počinje razmišljanje o otvaranju alternativnih frontova u cilju nanošenja štete neprijatelju bočnim udarima.
Pored Zapadnog postajao je i veliki Istočni front koji je držala Rusija protiv Nemačke, Austro-Ugarske i Turske, a pored Istočnog postojao je i Balkanski front, koji je držala Srbija, a koji se vezao za istočno Sredozemlje. Na istočnom Sredozemlju su interese imali pre svih Britanija, ali i Francuska, kao i Rusija koja je vekovima htela da izađe na moreuze. Ruske i britanske pretenzije su se sukobljavale oko moreuza, tako da je bilo mnogo nesuglasica i među silama Antante, što su nasleđene geopolitičke protivurečnosti koje su praktično vekovima potresale velike sile, sada saveznice u borbi protiv Centralnih sila.
Britanija je planirala da otvori novi front iz dva razloga. Prvi je iscrpljenost i zaglavljenost na Zapadnom frontu, dok je drugi pokušaj otvaranja fronta na perifernim delovima ratišta, kako bi se odatle naneo udar Centralnim silama. Solunski front je povezan sa srpskim ratištem, a odluka o samom otvaranju bila je doneta pod utiskom i uticajem srpskih pobeda tokom 1914. g. Porast interesovanja za otvaranje fronta bilo je i saznanje da će Nemci više nego izvesno tokom 1915. g. izvršiti napad na Srbiju, delom iz istovetnih razloga zbog kojih su saveznici hteli da otvore Solunski front. Naime, i Nemci zaglavljeni na zapadu hteli su da prebace deo težišta rata na periferne frontove, tu steknu inicijativu i spreče saveznike u otvaranju novih ratišta.
Nemci su imali u planu da zadaju odlučujući uticaj Srbiji i da se povežu sa saveznikom Turskom, što bi kopneno povezalo Centralne sile, a i njihov san u pruzi za Bagdad učinilo realnijim. U tom kontekstu i u toj situaciji pojavljuju se predlozi za iskrcavanje trupa u Solunu. Ono što je ključno opredelilo, pre svih Britaniju, da razmišlja o novom frontu (a pod uticajem srpskih pobeda i mogućnosti da Nemačka napadne Srbiju i ovlada balkanskim prostorom) jeste ulazak Turske u rat. Usled toga Britanija je pokušala da prizna i podeli interesne sfere sa Rusijom u moreuzima, a zbog opasnosti da Centralne sile potpuno ovladaju ovim prostorom, pa čak i ovim delom sveta.
Praktično prvi predlog za otvaranje fronta podneo je francuski ministar Brijan u novembru 1914. g. Predlog je išao za tim da se pošalje savezni ekspedicioni korpus od 400 000 vojnika, da pomogne Srbiji u odbrani, ali i da niz balkanskih država privuče na stranu Antante. Naravno to je bilo nemoguće, ali je predlog govorio u kom pravcu idu razmišljanja, kao i koliko je saveznicima, pre svih Britaniji i Francuskoj, stalo da ojačaju svoje snage na tom delu ratišta, kao i da kazne Tursku u kojoj su obe sile imale velike finansijske i svake druge interese, a sada ugrožene ulaskom Osmanske imperije u rat na strani Centralnih sila.
Da je kojim slučajem došlo do realizovanja ovog predloga ne bi dvojna monarhija doživela poraz kao 1918. g., ali bi svakako položaj srpske vojske bio mnogo bolji i gotovo sigurno ne bi došlo do njenog debakla i povlačenja preko Albanije, kao i svih velikih stradanja koje je preživela. Još jedan predlog od strane Franše de Perea, s početka 1915. g. govorio je o iskrcavanju 185 000 vojnika u Solunu. Ta inicijativa je došla na sto pred prve ljude francuske države – premijera Vivijenija i predsednika Poenkarea.
Raspravljalo se da li je moguće i da li je dobro prihvatiti ovaj predlog i tako odvući makar jedan broj nemačkih trupa sa Zapadnog fronta. U tom trenutku situacija na balkanskom ratištu je bila povoljna za saveznike, jer je ova rasprava padala u vreme neposredno posle pobede srpske vojske na Kolubari. Opravdanost predloga se baš i ogledala u povoljnom trenutku, ali i činjenici da Srbija ne bi eventualni sledeći napad, u koji bi se uključila i Nemačka, izdržala (pošto je izdržala dve ofanzive Habzburške monarhije i odbranila se u bitkama na Ceru i Kolubari). Međutim, otpor je dao general Žofr, junak francuske pobede na Marni, čovek sa najviše ugleda u Francuskoj. General je smatrao Zapadni front najbitnijim. Isto tako, bio je oprezan zbog moguće nove ofanzive Nemačke na Pariz, te je smatrao da svakog vojnika treba čuvati, a ne rasipati vojsku po perifernim frontovima. Otuda se krajem januara odustalo od ovog predloga.
Uprkos ovom odustajanju tema je ostala aktuelna. Inicijative su dolazile i iz Britanije. Nekoliko ljudi je smatralo da savezničke snage treba iskrcati u Solunu, ili generalno na istoku. Do marta 1915. g. razvila se debata u britanskim krugovima oko otvaranja ratišta, a bilo je nekoliko podvarijanti i predloga kako to ostvariti. Debata u britanskim krugovima je rezultirala odlukom o pomorskom napadu na Dardanele, koji je prerastao i u kopneni. Dakle završila se neslavno i pogubno, pre svega za Srbiju, ali je bila i pokazatelj sebičnih interesa Britanije.
Predloge među Britancima dali su član ratnog saveta Henki, zatim Lojd DŽordž, koji se najžešće zalagao za Solunski front i još jedan predlog došao je od Vinstona Čerčila. Henki je smatrao da treba iskrcati tri korpusa u Solun. Time bi se po njemu digao borbeni moral Srbije, ali i uvukle u rat Grčka i Bugarska, koje bi se suprotstavile Turskoj. Lojd DŽordž je smatrao da treba otvoriti Solunski front, na toj tački ugroziti Centralne sile, ali takođe je bio mišljenja da se protivnici trebaju ugroziti i u Siriji. Treći predlog dao je Vinston Čerčil, tražio je operaciju na Dardanelima, čime bi po njegovom mišljenju bila uspostavljena kontrola nad moreuzima, ugroženim ulaskom Turske u rat na strani Centralnih sila. Iako je ofanziva pravdana i pomoću ruskim armijama na Kavkaskom frontu, ipak može se reći da je prihvatanjem ovog predloga Britanija demonstrirala svoju sebičnost, ali i zapečatila sudbinu Srbije, jer je tako ostavši bez saveznika malena balkanska država (koja se do tada junački branila) bila bespomoćna pred Makenzeovu ofanzivu oktobra 1915. g.
U ofanzivi na Galipolje učestvovali su, osim Britanaca i pripadnici dominiona iz celog sveta. Nikakav ratni uspeh nije postignut. Operacija je bila neuspešna, a njeno izvođenje je odredilo za jedno vreme sudbinu Solunskog fronta. Naime, usled ove operacije vojska u Solunu nije iskrcana, a na sednicama Ratnog kabineta i Forin ofisa u Britaniji do septembra 1915. g. više nije spominjan Solunski front. Ovo je uslovilo praktično gubitak Balkana za saveznike i spajanja teritorija Centralnih sila od Berlina, preko Istanbula pa skoro do Bliskog istoka.
Ipak do formiranja Solunskog fronta je došlo evakuacijom jedinica sa Galipolja i Dardanela. One su počele da dolaze u Solun kada je Bugarska ušla u rat na strani Centralnih sila, te napala Srbiju. Usled oklevanja sa otvaranjem Solunskog fronta Srbija je dočekala združenu ofanzivu Nemaca, Austro-Mađara i Bugara sama. Doživela je vojnički slom i katastrofu, a kasnije i nadčovečansko stradanje prelaskom preko albanskih planina. Isto tako ulaskom Bugarske u rat presečena je odstupnica srpskoj vojsci ka Solunu, gde su u to vreme već bile dve divizije, francuska i britanska, ali neaktivne i za Srbiju u tom trenutku beskorisne (francuska divizija je na kratko pokušala da pomogne srpskoj vojsci ali se ubrzo povukla).
Pogrešan pristup otvaranju i sagledavanju značaja Solunskog fronta uslovio je, kao što smo gore i naveli, stradanje srpske vojske, koja je posle mnogo nedoumica italijanskim i francuskim lađama izvučena i ojačala front tokom 1916. g. Uprkos tome, Britanci su smatrali da je bitka za Balkan izgubljena i da front treba napustiti, ali u njegovom očuvanju veliku ulogu su odigrali Francuzi, smatrajući da je ratište bitno za nastavak operacija. Ovo se isplatilo 1918. g., kada je front probijen, a Centralne sile, najviše zahvaljujući srpskoj vojsci, na ovom delu ratišta razbijene, što je uslovilo i njihovo slabljenje, a što je opet predstavljalo možda ključni faktor, koji je, ako ne baš rešio a ono ubrzao kraj Velikog rata.
Ostavi komentar