Autor: Đorđo Sladoje
Kulturna saradnja, prožimanje i povezivanje u cjelovit i djelotvoran sistem težak je, dug i protivrječan proces i u stabilnim i uređenim zemljama sa dugom tradicijom. Taj proces je dodatno otežan i iskomplikovan u malim državama, čiji je identitet permanentno ugrožen, a posebno onim koje su nastale brutalnom razgradnjom Jugoslavije. Ta država je, bez obzira na brojne mane i nedostatke koji joj se naknadno pripisuju, imala ozbiljnu i odgovornu kulturnu politiku koja je vodila računa o istorijskim, nacionalnim i kulturnim osobenostima pojedinih naroda (tako, recimo, nikada nije postojala jugoslovenska književnost, već jugoslovenske književnosti) i uspijevala da razuđeni kulturni prostor drži u dinamičnoj i uravnoteženoj cjelini, doduše u zaštitnoj ideološkoj opni. Neko je u šali rekao da su, u čitavoj istoriji, za kulturu najviše davali Nemanjići i komunisti, a Živojin Pavlović je ozbiljno tvrdio da je socijalizam Periklovo doba kulture. Ako zanemarimo ovakva pretjerivanja i razblažimo jugonostalgiju mnogih koji su u to vrijeme bili mladi i uspješni, ostaje činjenica da je kultura u Jugoslaviji tretirana kao važan društveni segment. Danas je, primjera radi, gotovo nezamisliv prikaz pjesničke knjige u udarnom televizijskom Dnevniku. I pored izrazitog ideološkog i političkog uticaja na umjetničko i kulturno stvaralaštvo, nesporna je činjenica da su mnogi stvaraoci, snagom talenta, nadilazili te unaprijed zadate ili podrazumijevane mjere i okvire, i u tom periodu stvorili izuzetno vrijedna djela.
Raspadom Jugoslavije, promjenom granica, promjenom ekonomskog i političkog sistema i povratkom u prvobitni kapitalizam, novoformirane države, i nakon završetka građanskog rata, nastavljaju borbu za jugoslovensko nasljeđe, odnosno za ostatke onih vrijednosti za koje su uvjereni kako baš njima, po višoj istorijskoj pravdi, pripadaju. Kao na buvljaku istorije, u toku je prava jagma oko kulturnih i umjetničkih vrijednosti, najčešće srpskih, koje su do juče smatrane zajedničkim, a koje bi sada trebalo posvojiti, obraditi i njima zakrpiti identitetske rupe.
Već je rečeno da je građanski rat u Jugoslaviji, pored ostalog, vođen i za uspostavljanje punog identiteta svakog od pojedinačnih naroda kojima je bilo tijesno u zajedničkoj državi. U svojevrsnoj borbi za prošlost i sopstvenu istinu o prošlosti, naročito najnovijoj, treba po svaku cijenu produbiti i uvećati one „male razlike“ koje su ionako ovdje donijele mnogo nesreće. Ta grozničava proizvodnja razlika, čak i antropoloških, između u suštini vrlo sličnih naroda, treba da potvrdi tezu o nemogućnosti bilo kakvog zajedništva i da zajedničku državu, koja je trajala skoro sedam decenija, prikaže kao iznuđen i tragičan istorijski slučaj. Na osnovu te postistine najlakše je drugoga i drugačijeg predstaviti kao neprijatelja, a sopstvene podanike držati u permanentnom strahu.
U novostvorenim državama Srbi su ostali u izrazitoj manjini, ali i kao takvi doživljavaju se kao remetilački faktor i noćna mora u tisućljetnim snima. NJihov status je, istini za volju, zakonski regulisan, a ljudska, manjinska i kulturna prava formalno zagarantovana. U stvarnosti je to sasvim drugačije, ponekad i bukvalno nepodnošljivo.
Jugoslovenska država je u dva navrata surovo rasturena u krvavim bratoubilačkim ratovima, pa je obnova te tragične tvorevine u bilo kakvom obliku danas nezamisliva koliko i besmislena, ali nije isključena ako to bude u interesu velikih sila koje su je zapravo i stvarale i razgrađivale. Ali bi normalizacija odnosa među zavađenim postjugoslovenskim državama, prije svih Srbije i Hrvatske, umnogome olakšao život njihovih građana, a posebno manjinskih zajednica, pored ostalih i srpske, razbacane i usitnjene i dovedene do granice opstanka.
Svođenje krvavih istorijskih računa na Balkanu predugo traje. Ni četvrt vijeka nakon završetka posljednjeg rata, nije izvjesno da se proces pomirenja neće izvrgnuti u novi sukob, kao što je bivalo i biva među narodima koji najčešće ne znaju drugo osim da nasilje čine ili da ga trpe, kako kaže Ivo Andrić. U međuvremenu, Srbima rasijanim po Balkanu, ostaje da se povezuju i sarađuju u borbi za golu egzistenciju i minimum kulturne samobitnosti.
Ključna uloga u saradnji i povezivanju u jedinstven kulturni prostor ipak pripada Srbiji, iako se na tu ulogu, kao i uvijek, gleda kao na velikosrpski hegemonizam i miješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja. Kao i svaka suverena država, Srbija ima pravo (i dužnost) da se brine o Srbima koji su voljom istorije ostali izvan njenih granica, barem onoliko koliko se, s mnogo dobrih razloga, brine o pravima nacionalnih manjina koje ovdje žive. A ta su prava, kao što je poznato, iznad evropskih standarda, što predstavlja vrijednost po sebi.
Osnova zajedničkog kulturnog prostora trebalo bi da, prije svega, budu jedinstveni udžbenici književnosti i jezika, humanističkih nauka i istorije, posebno kulturne, kako bi se novi naraštaji na vrijeme upoznali i usvojili ključne duhovne vrijednosti naroda kome pripadaju, ali i drugih naroda sa kojima dolazimo u kulturne doticaje.
Važan segment predstavlja svakako i kulturna saradnja na svim nivoima i u svim oblastima, što se djelimično već ostvaruje – kroz filmske i pozorišne koprodukcije, književne programe, izdavačke projekte, bibliotečke veze, muzičke festivale, likovne kolonije i slično.
Ima i lijepih primjera kulturne saradnje sa susjednim državama (film, pozorište, muzika, naročito ona popularna), što je svakako korisno i ljekovito, kad znamo šta su sve jedni drugima učinili.
Od ovdašnjih institucija treba, još jednom, istaći ulogu Matice srpske koja, u skladu sa svojim načelima, brine o kulturnom životu Srba, bez obzira na to gdje su se, nakon seoba, stanili. U Banjaluci postoji Društvo članova Matice srpske, u Podgorici takođe, a nedavno je osnovan i Odbor za Kosovo i Metohiju. U Enciklopediji i Srpskom biografskom rečniku koje Matica objavljuje zastupljeni su srpski stvaraoci, bez obzira na mjesto boravka. Matica je štampala i ijekavsku verziju svog Rečnika…
Na mnoge načine, često nedovoljno vidljive, ova značajna institucija radi na kulturnom povezivanju Srba u „regionu“. Matica je, pored ostalog, učestvovala u izradi Deklaracije o zajedničkom kulturnom prostoru, u koncipiranju Kulturne strategije Srbije, u nacrtu Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma i drugih za kulturu Srbije izuzetno važnih dokumenata, koji nedopustivo dugo čekaju na usvajanje. „Duh samoporicanja“, osnažen spolja i iznutra, i dalje je živ i prisutan u svijesti i praksi znatnog dijela naše kulturne i političke elite.
Znalo je u istoriji biti da se kulturna žarišta iz velikih centara sele na periferiju. Jedan takav primjer je Mostar na početku prošlog vijeka, a danas su to, svakako Andrićgrad i Mećavnik. Zahvaljujući internacionalnom ugledu i slavi, inventivnosti i stvaralačkoj energiji čuvenog reditelja Emira Kusturice, ova su mjesta postala svijetle tačke susretanja najboljih stvaralaca – naših i svjetskih. A kultura i jeste to – razmjena vrhunskih vrijednosti, ili darova, kako kaže profesor Slavko Gordić. Potrebno je istaći da ovaj jedinstveni poduhvat podržavaju zajednički Srbija i Republika Srpska.
I na kraju ono najvažnije – položaj kulture i kulturno-istorijskog nasljeđa na Kosovu i Metohiji. Poznato je, ali nije zgoreg ponoviti da su najmoćnije države svijeta, predvođene Amerikom, okupirale Kosovo i Metohiju i silom ga odvojile od Srbije, kršeći sve norme međunarodnog prava i konvencije UN. Sad tamo prave drugu albansku državu na temeljnoj srpskoj zemlji, a u stvari na goloj ledini, jer istorija ne poznaje nijedan oblik albanske državnosti na Kosovu i Metohiji, a arheologija još nije pronašla neki značajan albanski spomenik, osim porušenih i spaljenih srpskih crkava i manastira. Ali, toj kvazidržavi treba po svaku cijenu naknadno pribaviti atribute državnosti. Otuda uporno nastojanje da se Kosovo uključi u značajne međunarodne organizacije, prije svih u UNESKO, čime bi srpsko kulturno-istorijsko nasljeđe, zapravo ono što je od njega ostalo, bilo dato na „čuvanje“ onima koji su ga divljački uništavali. Tako bi neporecivo srpsko kulturno i istorijsko blago, koje je dijelom pod zaštitom UNESKA, bilo dekretom proglašeno za kulturne spomenike tzv. Kosova. Taj proces poništavanja i brisanja srpskih viševjekovnih tragova uveliko traje, uz prećutnu saglasnost međunarodne zajednice. Ruše se pravoslavna groblja i druge svetinje, brišu i preinačuju srpski toponimi i ćirilični natpisi, na temeljima starih pravoslavnih crkava grade se katedrale i već drže mise… U toku je desakralizacija ovog osveštanog, žrtvenog prostora, što se vidi i po izostavljanju Metohije iz naziva ove kvazidržave koja se prikazuje kao žrtva „velikosrpske agresije“.
Primjera ovakve brutalne i perfidne pljačke kulturno-istorijskog nasljeđa ima napretek i ovdje i u Hrvatskoj, a nažalost i u Crnoj Gori.
I ovo nije neka velika novina – ta praksa ima dugu tradiciju i u kontinuitetu traje sve tamo od krstaške pohare Carigrada.
Očuvanje kulturnog nasljeđa na Kosovu i Metohiji od životne je važnosti za Srbiju i Srbe – sve i svuda. Jer, to je jezgro našeg identiteta i ona dubinska tačka povezivanja – sa sobom i sopstvenim duhovnim bićem.
Ostavi komentar