Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Kao posledica specifičnih političkih i socijalnih okolnosti karakterističnih za Ugarsku krajem 19. veka, nastala je Socijaldemokratska stranka. Osnivač ove političke grupacije je Pal Gabor Engelman, limar iz Pešte, ključna ličnost mađarskog radničkog pokreta, uz svesrdnu podršku Fridriha Engelsa. Stranka se na svom prvom kongresu zalagala za reorganizaciju oblika rada iz najamnog u društveni, odnosno na transformaciji društva u socijalističko. Zahtevano je opšte pravo glasa, neposredni, tajni izbori, kao i čitav set građanskih i ljudskih prava, te demokratske slobode. Mađarske socijaldemokrate su predvidele tri ključne stvari od značaja za razvoj i opstanak ugarskog društva, a to su pre svega bile: nerešeno pitanje statusa narodnosti u Ugarskoj, pitanje agrarne sirotinje i agrarne reforme, te pitanje opstanka Austrougarske, tj. odnosa Mađarske prema Bečkom dvoru. Pored Mađara, ova stranka je svoje ideje širila i među drugim narodima u Ugarskoj. Tokom poslednje decenije 19. veka širom Ugarske, pa i na teritoriji današnje Vojvodine, dolazi do radikalizacije očajnog i siromašnog seljaštva koje je često palilo opštinske kuće i privatna gazdinstva, sanjajući pritom o „paorskoj vladiˮ koja će izvršiti podelu opštinske zemlje i nadoknaditi svu muku koju je seljaštvo trpelo od „gospodeˮ.
Neobrazovana i neorganizovana, agrarna sirotinja delovala je gotovo stihijski, bez ikakvog jasnog cilja. Prepoznajući u nadničarima, bezemljašima i ostalim siromašnim seljacima ogroman potencijal, pojedine mađarske socijaldemokrate su želele da ih kroz sindikalnu organizaciju pripreme za klasnu borbu. Za kanalisanje njihove snage u tom pravcu neophodan je bio list namenjen poljoprivrednim radnicima i seljacima, oko čega je došlo do spora unutar socijaldemokratskog rukovodstva. Plašeći se državne represije koju bi izdavanje lista moglo izazvati, rukovodstvo je odustalo od ove namere što je, pored još nekih sporova, dovelo do rascepa u stranci. Ištvan Varkonji, koji se zalagao za organizovanje poljoprivrednih radnika u vidu sindikata i za pokretanje njihovog lista, stvorio je 1897. godine Nezavisnu socijalističku partiju, sastavljenu od agrarnog proletarijata i siromašnog seljaštva. Program nezavisnih socijalista tada je bio radikalniji od izvornog socijaldemokratskog programa te je njime zahtevano da se sekularizuju crkvena imanja koja će se potom, zajedno sa svetovnim, podeliti u zakup siromašnim seljacima; traženo je povećanje nadnica, ograničavanje radnog vremena, uvođenje progresivnog poreza na prihode, slobodno pečenje rakije, ukidanje troparine i slično. Još pre nego što su se izdvojili, Varkonji i njegove pristalice pokrenuli su list na mađarskom jeziku pod imenom „Földmuvelöˮ. Za kratko vreme je Nezavisna socijalistička stranka, zbog vrlo primamljivog programa, počela da stiče sve više pristalica među siromašnim srpskim seljacima u Vojvodini, pre svega u Bačkoj i Banatu. Kako bi kapitalizovala ovaj porast popularnosti među Srbima, stranka je na kongresu u Cegledu sredinom februara 1897. godine donela odluku da pokrene list na srpskom jeziku koji bi po sadržaju bio sličan glavnom glasilu stranke. Tada je za urednika izabran Mita Radujkov i odlučeno je da jednu polovinu finansija obezbedi stranka, a drugu njene srpske pristalice u vidu pretplate.
U Vrbasu, središtu nezavisnih socijalista među Srbima, tokom juna je formiran odbor na čelu sa predsednikom Todorom Mirkovim (mlađim), dok je sekretar bio Mladen Sremački. Između ostalog odbor je imao zadatak da prikupi što više pretplatnika kako bi se list pokrenuo i redovno izdavao. U pozivnom letku pod naslovom „Braćo građaniˮ istaknute su klasne razlike između bogatih i siromašnih, težak materijalni položaj radnika zbog surove eksploatacije i potreba da se pokrene list kako bi se konačno čuo njihov glas. Ovakav sadržaj širen je po Vrbasu i okolnim mestima kao što su Kula, Kucura i Ruski Krstur. I ranije osetljiva na socijalističke ideje, vlast je proterala iz Vrbasa Mitu Radujkova kako bi osujetila izdavanje novina, čiji je naslov trebao biti „Radenički listˮ, što joj je i uspelo nakon pretnji izdavačima. Međutim, ove pretnje su imale privremen rezultat jer se već 27. oktobra 1897. u Adi pojavio prvi broj „Zemljodelcaˮ. Pod uredništvom Mite Radujkova, navedeni list je u okolini Vrbasa naišao na veoma velik odziv; po nekim procenama, verovatno preteranim, tiraž je išao i do 2.000 primeraka. No, sasvim je sigurno da su seljaci sa izuzetnom pažnjom čitali ono što je, pre svega Varkonji pisao u ovom listu. Pored toga što se zalagao za neku vrstu agrarne reforme, „Zemljodelacˮ je jačao klasnu svest agrarnog proletarijata, raspravljao o nekim teoretskim pitanjima u skladu sa programom nezavisnih socijalista i zalagao se za udruživanje ugnjetenih seljaka i poljoprivrednih radnika bez obzira na nacionalnu pripadnost. Zahvaljujući ovom srpskom listu Varkonjijevi socijalisti postigli su među Srbima dobar prijem i stekli mnoge pristalice čak i u onim selima gde ih ranije uopšte nije bilo. Sasvim je razumljivo da uspesi nezavisnih socijalista među Srbima nisu mogli ostati neprimećeni, na šta je ukazivala gotovo čitava građanska štampa. Kako je u „Zemljodelcuˮ bilo oštrih reči i članaka kojima je podrivan i sam sistem, vrlo brzo počele su se ređati parnice protiv njegovog urednika, Mite Radujkova. Početkom 1898. vlast je pomišljala da zabrani list, a u martu iste godine protiv Radujkova je već bilo pokrenuto šest parnica. Segedinski sud ga je okrivio i osudio na devetomesečni zatvor i novčanu kaznu. Posle njegovog uklanjanja, uređivanje „Zemljodelcaˮ preuzeo je dotadašnji saradnik lista Đoka Sivački. Međutim, i on je doživeo istu sudbinu i osuđen je vrlo brzo na šestomesečni zatvor. NJegovim uklanjanjem „Zemljodelacˮ je bio osuđen na propast, jer je i inače oskudevao u dobrim, pismenim i učenim saradnicima, zbog čega je često bio prinuđen da saopštava prevode iz pojedinih mađarskih socijalističkih listova. Iz istih razloga list nije mogao izlaziti češće nego jednom sedmično i to veoma neredovno, pa je tokom 1897. godine izašlo oko 10, a 1898. ukupno 11 brojeva. Kratkog veka, „Zemljodelacˮ je prestao da izlazi 22. aprila 1898. i njegovim nestankom zaustavljena je agitatorska ofanziva nezavisnih socijalista među Srbe u Ugarskoj.
Posle privremenog i kratkotrajnog poleta, koji je doživeo tokom 1897. i 1898. godine, pokret nezavisnih socijalista zapao je u krizu. Izvesnu prekretnicu u njegovom ponovnom oživljavanju predstavlja Peti zemaljski zemljoradnički kongres, održan u Srbobranu od 11. do 13. januara 1903. godine. Srbobran je određen za mesto održavanja kongresa zato što su Varkonjijevi nezavisni socijalisti na području Južne Ugarske tu imali najviše pristalica. Siromašni seljaci, podržavajući Varkonjija, 1902. osnivaju svoju organizaciju pod imenom Udruženje sitnih seljaka i poljoprivrednih radnika u Srbobranu. S najvećim brojem pristalica, sa posebnom organizacijom, Srbobran je tada postao središte novog agitatorskog talasa nezavisnih socijalista među Srbima na tlu Bačke. Zbog toga nije slučajno što je baš tu krajem 1902. ponovo pokrenut novi list nezavisnih socijalista – „Zemljoradenik“.
Na Petom kongresu uredništvo lista povereno je Đoki Sivačkom koji je tada, zajedno sa vlasnikom i izdavačem „Zemljoradenikaˮ, Šandorom Sendulom, izabran i za pomoćnika sekretara Saveza zemljoradnika. Iako je Sivački najduže bio urednik lista, tu dužnost obavljali su i Paja Ikrašev i Marko Filipendin. Povremeno su ih zamenjivali Vojin Belić i raniji urednik „Zemljodelcaˮ, Mita Radujkov. Više od pola godine „Zemljoradenikˮ je izlazio dva puta mesečno, svakih 15 dana, a od 30. septembra 1903. na svakih 10 dana. List je najpre štampan u Srbobranu, u nekim privatnim štamparijama. Od novembra iste godine, posle izvesnih nesporazuma sa štamparima, nezavisni socijalisti su za 1.200 forinti kupili jednu malu, sopstvenu štampariju. Čim su list počeli da štampaju u toj štampariji, novi vlasnik lista postaje „Društvo od 14 članovaˮ. U odnosu na „Zemljodelcaˮ ovaj list je izgubio na radikalnosti i oštrini, što svakako ima veze sa personalnim promenama u vođstvu Nezavisne socijalističke partije. Krajem 19. veka nezavisni socijalisti zastupali su pre svega interese agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka. Međutim, kroz list „Zemljoradenikˮ nezavisni socijalisti postaju zastupnici interesa sitnih kapitalista, zanatlija i trgovaca, pa tek naposletku zemljoradnika i seljaka. Ovim se njihova ciljna grupa proširila, ali je cena toga bila razvodnjavanje programa.
Za razliku od „Zemljodelcaˮ koji je ukazivao na klasne suprotnosti, na nepravdu zbog surove eksploatacije koju je valjalo privesti kraju, „Zemljoradenikˮ je imao prevashodno obrazovni karakter. NJegov zadatak sastojao se u širenju znanja i pojmova o životu, ljudskom društvu i odnosima koji u njemu vladaju. Za njega je bilo važnije da čitaoci shvate i razumeju kako i zbog čega nastaju razlike u društvu, nego što ce zalagao da te razlike nestanu. Zapravo, „Zemljoradenikˮ je prihvatao postojeći društveni sistem, odustajući od klasne borbe i revolucije i smatrajući da se promene mogu postići obrazovanjem, razumom i visokom svešću. Protivnici svih vidova klasne i revolucionarne borbe, čak i štrajkova i bojkota, urednici i saradnici lista bili su pod snažnim uticajem „prvog socijalisteˮ, Isusa Hrista, te su isticali da se zalažu za ostvarenje njegovih načela o slobodi, bratstvu i jedinstvu. Iako su smatrali da je stvar vere deo intime pojedinca, tvrdili su da su verske dogme neophodne narodu sve do časa potpune prosvećenosti. Pitanje univerzalnih ljudskih prava i sloboda bila su iznad međunacionalnih antagonizama karakterističnih za Ugarsku, iako se insistiralo na negovanju svih nacionalnih posebnosti u Ugarskoj.
Odricanje od klasnog radikalizma bio je ključni razlog zašto „Zemljoradenikˮ nije uspeo da ponovi uspeh svog prethodnika. Pokušavajući da pridobije sitne privrednike, „Zemljoradenikˮ je sa druge strane razočarao bezemljaše i poljoprivredne radnike. Po shvatanju nezavisnih socijalista, podela zemlje bila bi samo jedno novo divljaštvo. Zalagali su se za pravednije klasiranje zemlje jer su bogatiji posednici uspevali da svoju zemlju razvrstaju u niže razrede kako bi platili manji porez, dok tako nešto mali sopstvenici nisu mogli. „Zemljoradenikˮ je tražio i pravedniju komasaciju zemlje, za koju su vezane česte zloupotrebe na račun sitnih seljaka. Među malobrojnim stavkama koje su se ticale poljoprivrednih radnika jeste zalaganje za ograničavanje radnog vremena i protivljenje tehnološkom napretku koji je potiskivao radnu snagu. U pisanju „Zemljoradenikaˮ možemo videti da su nezavisni socijalisti, poput svih ozbiljnijih političkih stranaka u Ugarskoj, tražili opšte pravo glasa bez ikakvih ograničenja.
Zbog toga što su socijaldemokrate po mnogim ključnim pitanjima imali sasvim suprotna stanovišta od nezavisnih socijalista, „Zemljoradnikˮ je od prvog dana najviše napadao njih kao revolucionare i tirane koji žele da se dočepaju vlasti po cenu očuvanja dotadašnjeg društvenog i ekonomskog poretka. Najžešći napadi bili su na „Narodnu rečˮ, odnosno na Srbe socijaldemokrate koji su etiketirani kao obično oruđe „Čivutaˮ i ugarske vlade. „Narodna rečˮ nije obraćala pažnju na ove napade, smatrajući nezavisne socijaliste za obične „izmećare Jaše Tomićaˮ.
Kada su pokrenuli „Zemljoradenikˮ, nezavisni socijalisti su želeli da pod okrilje svoje stranke okupe ranije i pridobiju nove pristalice, odnosno da pomire interese suprotstavljenih društvenih slojeva. Pošto su ih stare napuštale, a nove nisu prilazile, tako je njihova snaga počela da jenjava, što je uticalo i na slab prijem „Zemljoradenikaˮ. Ovo je išlo na ruku Novoorganizovanoj socijaldemokratskoj stranci u Ugarskoj Vilmoša Mezefija, koji je nameravao da u svoj pokret utopi nezavisne socijaliste iz srpske sredine. Uprkos teškoćama oko održavanja svog lista, nezavisni socijalisti nikako nisu hteli da se pridruže Mezefiju i „Zemljoradenikˮ pretvore u organ njegove stranke. Ponuđene predloge odbili su sa gnušanjem, ističući da između njih i Novoorganizovane socijaldemokratske stranke postoje nepremostive razlike. U trenucima teške finansijske situacije i sudske istrage pod kojom su se našli Radujkov, Sivački, Pilipendin i Ikrašev, 13. jula 1904. godine objavljen je poslednji, 17. broj „Zemljoradenikaˮ.
Ostavi komentar