Autorka: Svetlana Savić
Apstrakt: Psihološka i socijalna karakterizacija likova u Stankovićevoj drami Koštani po motivu žala za mladost. Tumačenje drame kao pesme u pesmi uočavanjem lirskih elemenata. Definisanje motiva žala za mladost u kontekstu Stankovićeve poetike. Intertekstualne relacije sa ruskim i makedonskim romantizmom. Sinteza likova po dominantnom motivu i presudnoj emociji u njihovoj karakterizaciji.
Ključne reči: žal, mladost, melanholija, pesma, drama
Da je Koštana, dramski komad s pevanjem Borisava Stankovića pesma, topos je u književnoj nauci od objavljivanja Skerlićeve kritike. I mada se ponovno isticanje takvog određenja Stankovićeve zasigurno najuspelije i najzapaženije drame može danas, posle nemalog broja studija, kritika, zbornika, učiniti izlišnim i mada je docnije i osporavano, za našu temu ono se čini nezaobilaznim. Mi ćemo se sa Skerlićem složiti. Ako se dramski komad u svojoj naglašenoj liričnosti, te izrazitoj osećajnosti njegovih likova čini kao svojevrsna pesma, onda je ta pesma svakako Žal za mladost, što implicira tumačenje Koštane kao svojevrsne pesme u „pesmi“. Preciznije, celokupan dramski tekst bismo mogli posmatrati kao pesmu, na makro nivou, dok bi pomenuta Žal za mladost bila Koštanina pesma, na mikro nivou. Otuda o pesmi možemo govoriti u dva konteksta, iako drugi i te kako čini jedinstvo sa prvim, što ćemo i potvrditi tumačenjem poetskih elemenata drame i karakterizacijom njenih likova. Upravo pesma, kao izraz ljudskog senzibiliteta i osećajnosti, pogodna je za karakterizaciju onih koji je pevaju, i još više – onih kojima se peva. Stoga se upravo posredstvom pesme možda najtemeljnije mogu sagledati likovi drame koja je predmet našeg izučavanja. U književnoj kritici, već od prvih tumačenja Koštane, motiv žala za mladost istaknut je kao jedan od najpogodnijih metoda, a konstantnim ponavljanjem i utvrđivanjem zadobio je status toposa. Da je upravo Žal za mladost, pesma u „pesmi“ pogodna za karakterizaciju likova, ističe i Petar Marjanović, napominjući da je „Koštana fiksirala sasvim specifičnu – a ipak duboko ljudsku – karakterološku i aksiološku pojavu koja, pod imenom `žal za mladost` spaja univerzalni pojam čovekove nemoći pred prolaznošću vremena s orijentalnim iživljavanjem u svim oblicima lepote koje život može da da“ (Marjanović 1996: 32). Žal za mladost otuda u drami zadobija šire razmere, poput aure obuhvatajući gotovo sve njene likove, mada na drukčije načine, u skladu sa njihovim društvenim ulogama, što svakako može biti od velike koristi u definisanju njihovih karakternih osobina. Zapravo, žal za mladost omogućava da se likovi sagledaju najpotpunije, čineći se kao najbolji reflektor koji rasvetljava njihove mračne erose[1], što je opet topos u gotovo celokupnom Stankovićevom stvaralaštvu, uključujući i pripovetke i romane. Kako je i Marjanović istakao, a mi ćemo nastojati podrobnije da objasnimo i da dođemo do inovativnijih zaključaka, žal za mladost kao specifično stankovićevsko osećanje sveta uključuje i jedan vid borbe, ali i već predodređeni poraz pred vremenom i prolaznošću života. On se formira i iz antagonizma mladosti i starosti, a osnovno obeležje likova koji žal osećaju jeste pasivnost i uz nju izvesna inferiornost i nedozrelost u socijalnom smislu.
Žal za mladost kao element karakterizacije najpre se u drami uočava i najviše se pisac ovim motivom služi u oblikovanju Mitkinog lika. Shodno tome, najveću pažnju usmerićemo na karakterizaciju njegovog lika u datom kontekstu, ujedno definisati i druge likove koji sa Mitkom na različite načine i posredstvom različitih medijuma korespondiraju, ali i na celovitu atmosferu vranjanske čaršije, dionizijske, ali melanholične i žalne. Treba napraviti distinkciju između likova koji isprva potiskuju, maskiraju svoj žal, i u tu grupu svrstati Hadži Tomu, mada će i on docnije, posredstvom pesme, svoju tešku tugu i otkriti, i između onih koji svoj žal neposredno iskazuju. Takva distinkcija upućuje i na razlike u karakterima likova, te na stepen njihove socijalizacije i usvajanja patrijarhalnih normi. Dok Hadži Toma pasivno nosi svoju žal za mladost sve do trenutka kulminacije kolektivne čaršijske strasti ponašajući se ugledno kao što hadžijska etika i nalaže, Mitka je ne krije ni u jednom trenutku dramske radnje. Mitka nosi i živi svoj žal, teški karasevdah od kog „pogolem boles nema“ (Stanković 1980: 31). Stoga lako možemo u postupku karakterizacije Mitkinog lika, uz prvu odrednicu da je žal njegovo presudno emotivno stanje, zaključiti da je on sentimentalan i melanholičan, i to ne ovlaš, nego u svojoj biti. Melanholija je prava reč za određivanje njegovog karaktera, a njeno je izvorište upravo u žalu za mladošću, za izgubljenim i nepovratnim, i što se izražava kroz njegove monologe, pesme koje „iska“ da sluša, i možda najizrazitije kroz sažet a emotivno veoma snažan iskaz: „Beše moje“ (Stanković 1980: 32). Upravo u njemu je sadržana sva melanholija, ali uz nju i promašenost, nemogućnost da se dosegne željeno, jer je prošlo. Definišući žal za mladost, Palavestra dolazi do zaključka da je „žal za mladošću kod Stankovića uvek bol za izgubljenim, neproživljenim i promašenim“ (Palavestra 1986: 297). Mitka je stoga i lik koji je zarobljen u senci svoje prošlosti, sizifovski nemoćan da je se oslobodi. Žal za mladošću manifestuje se kroz njegov raspusni boemski život, uz ciganske svirke i dertove. Unutrašnji nezagasli eros progovara iz Mitke, pa on kaže: „Duša mi još, bre, iska“ (Stanković 1980: 33) i pomamno, raspamećeno izriče naredbu Koštani da se obnaži, još željan slatkih uživanja i zadovoljstava koja daje mladost. Mitka je u neprestanom rascepu između onoga što je sada i onoga što beše, psihološki i emotivno nezreo, ali i promašen, te tako „žal za mladost nije kod Mitke žal za starim vremenima, već za izgubljenim delom sebe“ (Penčić 1983: 80). On ne uspeva da se socijalizuje ni u društvu u kome živi, ni u vlastitoj porodici, živeći u iluziji svoje prošlosti, ali i suočavajući se sa konačnim razbijanjem te iluzije što prouzrokuje i tanatosne misli:
„A mnogo nećem jošt da živim! Četiri, tri, dve – najviše još polovin godinu. U jesen, slunce kad počne da kapnuje, t`g ću i ja da si umrem. Zajedno, ja i slunce će si idemo“ (Stanković 1980: 28)!
Odlomak koji smo istakli destruktivan je i u njemu se mogu uočiti i romantičarski elementi koji pak omogućavaju da se Mitkina slutnja smrti posmatra i sa jedne intertekstualne relacije. Geografski, ali i po osećaju sveta, senzibilitetu i pre svega po liričnosti koja je tvori i kada je po svom obliku prozna, književnost srpskog juga korespondira sa makedonskom. U Mitkinom monologu koji stremi ka stihovanom kazivanju junaka, ka njegovoj ličnoj pesmi, prepoznajemo najpre motiv prolaznosti, ali i izvesne romantičarske elemente. Uočavanje romantičarskog omogućava nam i jednu komparativnu analizu sa pesmom Tuga za jugom makedonskog pesnika Konstantina Miladinova. U pomenutoj pesmi lirski subjekt žali za suncem, a sunce se može tumačiti i kao simbol njegove domovine, opozitan zimi koja vlada u trenutku pevanja. Pesma nastaje za vreme boravka Miladinova u hladnoj Rusiji, kao izraz njegove čežnje za jugom i domovinom. Međutim, temeljnije izučavanje pesme rasvetljava i njeno možda suštinsko značenje. Zima je simbol bolesti i smrti, a kontrasno njoj je leto, sunce. Stoga se nameće zaključak da sunce ukazuje na život, a samim tim i na mladost. Zalazak sunca se tumači i kao gašenje tog života, što se najneposrednije može iščitati iz završnih stihova pesme Konstantina Miladinova:
„Tamo u kaval srcem da svirim,
Sunce dok tone, ja da umirem“ (Miladinov 1975: 150).
I u Mitkinom lirskom monologu, čiji smo fragment izdvojili, uočavamo gotovo identičnu upotrebu motiva sunca: zalazak sunca signal je i za smrt onoga koji ga posmatra i bira za svog kosmičkog „saputnika“.
Istakli smo već da Mitka živi u senci svoje prošlosti, u auri melanholije. Paradigmatična za taj život jeste pesma Žal za mladost, koju Mitka ne samo da „iska“ da sluša, nego je i peva. Izvođenje pesme, koje sledi nakon žalnog monologa o promašenosti i vlastitom udesu, zauzima središnje mesto u drami:
„Da znaješ, mome, mori, da znaješ,
Kakva je žalba za mladost,
Na porta bi me čekala,
Od konja bi me skinula
U sobu bi me unela,
U usta bi me ljubila –
- Of, aman, zaman, mlado devojče,
Izgore mi srce za tebe“ (Stanković 1980: 60)!
Iz pesme se jasno iščitava da je u mladosti ostalo neispunjenog, kako su i istakli i definisali Predrag Palavestra i LJiljana Pešikan-LJuštanović. Nakon što Mitka otpeva svoju Žal za mladost, sledi natpevavanje sa Koštanom i njena pesma Otvori mi, belo Lenče. Mitka pesmu ne sluša pasivno, već naprotiv, aktivno odgovara na stihove, i to da mu nikad nije otvoreno, da se nije nagledao, naljubio. Takva promašenost i neispunjenost životom i svest o porazu dovodi do destrukcije i negacije:
„A toj vreme više ne dođe. Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem, s`s otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj `Žal za mladost`“ (Stanković 1980: 59).
Mladost je slatka, opozitna gorkoj i tanatosnoj atmosferi sadašnjosti i zebnje pred onim što sleduje. Moć da demonstrira prošlost ima samo pesma, te otuda i želja da se bar imaginirano ponovo oseti ono što se smatralo za vrhunac života i u tome i leži sav žal Mitkinog bića. A kako se žalna atmosfera u Stankovićevoj drami kolektivizuje i proširuje, i poput modela prouzrokuje tanatosno, naspram potisnutog erotskog, i iskaz Hadži Tome, samim tim i njegov lik, možemo tumačiti na isti način kao i Mitkin. I Hadži Toma za svojom mladošću jadikuje:
„Da, sinko, star sam, ali srce mi je toliko mlado, toliko puno skrivane, neiskazivane ljubavi, neizmilovanog milovanja… Oh, toliko je ono toga bilo puno i željno da će mi mrtvome zemlja biti večito teška“ (Stanković, 1980: 51).
Hadžija želi da nadoknadi propušteno, i njegovom je liku imanentna žal za mladost. I hadžija ispoljava svoje nezadovoljstvo bračnim životom, kao i Mitka: „Ženu? Nemam. Nikad je nisam ni imao. Imao sam majku. A majka za mladost nije“ (Isto, 51). Nakon sećanja na ženidbu, Hadži Toma traži pesmu koja se peva na svadbama, kada se polazi za nevoljeno biće, i hiperbolično ispoveda svoj bol: „kad ja pođoh da se venčam: – da više u zelenu baštu ne idem, mesečinu da ne gledam, drago da ne čekam i ne milujem – da mladost zakopam! I zakopah je“ (Isto, 51). U zakopanoj mladosti i ljubavnoj čežnji, jasno se uočava prisustvo i preimućstvo tanatosa naspram potisnutog erosa, što omogućava tumačenje Stankovićeve drame, ali i drugih dela, jer je reč o motivima rasprostranjenim u celokupnom stvaralaštvu datog pisca, u kontekstu Frojdove teorije psihoanalize.
Kad mu Koštana peva o agi kom je namenjena šarena soba da u njoj ljubi i spava, Hadži Toma odgovara: „Za mene nema više, kćeri, nema“ (Isto, 52), što je analogno Mitkinom: „Beše moje!“ ili pomenutom negiranju stihova pesme Otvori mi, belo Lenče, ali i Stojanovom: „Marko! Idi i obraduj majku i kaži joj: beše moje“ (Isto, 72), te Koštaninom: „Neka me vode! Evo (pokazuje na sebe): i tel, i anterija, i libade, kitajka… sve je gotovo“ (Isto, 69). Stankovićevi junaci svoju žalost izražavaju retorički veoma naglašeno, glasno, što ih čini još tragičnijim i promašenijim.
Lik se Koštanin javlja kao reflektor Mitkine prohujale mladosti. Ona je otelotvorenje i Redžepovice i svih drugih ljubljenih ili željenih, imaginiranih. NJena pesma oživljava ono što je potisnuto, ali ne i zaboravljeno, onaj teški sevdah, preobražen u karasevdah. I najposle, ona podseća na izgubljeno. Kao lik reflektor javlja se i Salče, Koštanina majka, međutim njeno je prisustvo Mitki nepoželjno. Salče Mitku osvetljava onakvim kakav je on sada, dok ga Koštana čini u iluziji onakvim kakav je bio. Stoga se nameće zaključak da Koštana proizvodi iluziju u Mitkinom življenju, a kao opozitan, lik njene majke, Mitkine vršnjakinje ima funkciju deziluzacije i buđenja iz dionizijskog i raspomamljenog sna. Starost se njenim likom naglašava i definitivno potvrđuje. Zato se Mitka ostareloj, „ispečenoj“ i „zbrčkanoj“ staroj Ciganki, obraća sa izvesnom gorčinom i revoltom:
„Trgni se u stranu, da te ne gledam, zašto kad tebe gledam, mislim mnogo na sebe“ (Stanković 1980: 29) .
U isto vreme, ona ima ulogu i da potvrdi Mitkino junaštvo, snagu i sve čega je lišen u sadašnjem trenutku:
„A naše k`d beše? K`d mi ovakoj mladi i ubavi besmo“ (Stanković 1980: 29)?
Iz ovakvog definisanja uloga Salče i Koštane, jedne kao predstavnice starijeg staleža, druge mlađeg, da se uočiti antagonizam između starosti i mladosti, kao jedna od najradije obrađivanih tema u dramama. Taj antagonizam, jasno je, nije izoštren do stupnja sukoba, već sasvim suprotno, on je stihijski i pasivan, u skladu sa Stankovićevom poetikom. Starost i mladost kao dva polariteta stalno su u kontrastu. Mladost je oličena u Erosu, starost u Tanatosu. Tanatosne i destruktivne misli već smo uočili u Mitkinom monologu, te u prenaglašenom gotovo samrtnom ropcu Hadži Tome. Starost se izražava neposredno, kroz Mitkine jadikovke i kroz žalbu za mladošću, ali i posredno, kroz auru mirisa: „Ovde mi na staro, na moljci miriše. U bašču, na ava, na zelenilo iskam“ (Isto, 30). Eros je ispoljen kao pomama za Koštanom, što je više naglašena, to je i žal intenzivnija.
Žal za mladošću implicira i žal za slobodom oličenom u ljubavnim i telesnim zadovoljstvima, u šenlučenjima uz pesmu i vino. Opsesivna tema Stankovićeve drame je mladost, ali uz nju i romantičarska težnja za slobodom. Likovi koji žale su promašeni u tradicionalnom, patrijarhalnom kodeksu, njihova je priroda dijametralno suprotna kanonima koje postavlja vranjansko društvo. To ih direktno čini nepripadajućim i markira ih kao Druge u matičnim sredinama. Možemo, stoga, po toj čežnji za drumovima i slobodom, po neuklapanju u konzervativne društvene kalupe, prepoznati bajronistički postupak. U oblikovanju Stankovićevih likova koji žale za svojom mladošću utkano je nešto od Puškinovih Cigana. Koštanina težnja slobodi analogna je Zemfirinoj. Obe junakinje, kao žrtve morala stradaju zbog strogih dogmi civilizacijskog društva. Zemfira, „svikla divljini i slobodi“ (Puškin 2002: 36) strada doslovno – smrću, dok je Koštanina smrt figurativna i više označava njen tragični udes i promašen život. Kroz poslednju scenu naslućuje se njen život sputanih nagona, otuđene slobode, potonuo u „paru banjsku“, kao što i Sofkina lepota ponire u pepeo u završnim redovima Stankovićevog romana Nečista krv. Iz blata, magle, a naročito iz Mitkinog opraštanja i darivanja indirektno se iščitava smrt Koštanina.[2]
Postoje likovi u kojima se žal za mladost neposredno ispoljava kao element njihove karakterizacije. To su Mitka i Hadži Toma. Drugi su, pak, oni tek potencijalni da za svojom mladošću žale. U Koštani je mladost, strastvena, jedra, razigrana i sa svim drugim epitetima koji uz nju idu. NJena se lepota kazuje pesmom. NJeno duhovno i telesno bogatstvo manifestuje se kroz pesmu i igru. „Pesma je obeležje, jedini posed i usud Koštane“ (Mirković 1983: 114). U odnosu prema Mitki, Hadži Tomi, Koštana je paradigma za mladost. Ona budi sećanja ostarelih i žalnih svojom pojavom i pesmom, koja tugu čini još intenzivnijom. Isto tako, ona je junakinja čija se mladost na neki način zaustavlja u svom zenitu. Stojan je, analogno Koštani, lik predodređen da žali za svojom mladošću, naročito za onim što je ostalo neispunjeno. U njegovom liku prepoznajemo budućeg Hadži Tomu, potisnutog erosa i destruktivnih misli. Da će Stojan žaliti iščitava se iz njegove poruke majci, ali i pitanja koje postavlja Koštani: „Marko! Idi i obraduj majku i kaži joj: beše moje! (Koštani): A ti? Kaži mi, da li si me bar kadgod volela, te da znam zašto ću da venem?“ (Stanković 1980: 72)
Scena darivanja Koštane upućuje na njen novi život, ali njome se iskazuje da je Mitkino konačno prošlo. Do tada beše moje manifestovalo se samo delimično, jer se mladost, a uz nju i dertovi, kafane i uživanje u ženskoj lepoti makar prividno produžavalo. Koštana, kao Mitkina uteha i senka zlatnog doba njegovog života iluzija je, samim tim što je senka. NJena pesma, kao medijum za tu iluziju, nemoćna je da izmeni život i utaži strast, te je ona otud više otrov nego melem, mada je njena priroda ambivalentna. Pesma je otrov, jer podsećanje na minulo boli, a melem, jer obnavlja i odvodi u fantazmagorične oaze, stvarajući iluzorne slike. Takvih slika i sećanja nestaje Mitkinom odlukom da sa Koštaninim odlaskom i sam pribegne apsolutnoj društvenoj marginalizaciji, tako što će sebe „zakopati u svom grobu“.
Neminovnost poraza i pasivnost usled istog – to je ono što zaokružuje dramsku radnju, a kao odgovor na melanholičan iskaz: „Beše moje“, dobijamo poruku koju Mitka daje Koštani, i koja kao takva može „biti moto svih Stankovićevih junaka“ (Pešikan- LJuštanović 2009: 121). Ta poruka glasi:
„Bidni čovek; a čovek je samo za žal i za muku zdaden“ (Stanković 1980: 78)!
Nije potrebno isticati emotivnu snagu Mitkinog saveta Koštani, ali jeste za našu temu nužno da naglasimo da upravo određenje čoveka kao bića za „žal“ i „muku“ poentira motiv žala za mladost. Čovek kao društveno biće predodređeno je da trpi norme koje mu se nameću bez njegove volje, primoran da potiskuje svoje želje, a uz to i da se bori sa neminovnom prolaznošću, nemoćan da vreme, a samim tim i željenu, „slatku“ mladost zaustavi, sačuva. Takav čovek promašen je i tragičan.
I dok se u drami jasno formira antagonizam između dve kulture: vranjanske, gradske, patrijarhalne i ciganske, odnosno između likova kojima one pripadaju, žal za mladošću je nit koja ih spaja. Cigani, svojom muzikom, pesmom i igrom nanovo oživljavaju mladost, ali i oni sami bivaju žrtve prolaznosti, što je najreprezentativnije dato u poslednjoj sceni i Koštaninim odlaskom u maglovitu i blatnjavu Banju. I njena je mladost zaustavljena u svom trajanju, i za njom će se žaliti, ali na drukčiji način no što to čine Vranjanci. Hadži Toma isprva ćutke, potiskujući duboko u sebi, Mitka neposredno izražavajući kroz piće i žalopojke, kao lik koji odudara svojim slobodno ispoljenim dertom od ostatka zajednice. Mada i on se zariče na usamljenički život, u kući, kao svojevrsnom grobu. Žal za mladošću na taj način i zaokružuje njegovu ličnost, ne dozvolivši joj da iz teške melanholije i senke prošlosti i istupi.
LITERATURA
Primarna literatura
Miladinov, Konstantin (1975). Izabrane pesme. Beograd: Rad.
Puškin, Aleksandar (2009). Antologija Puškin. Novi Sad: Prometej.
Stanković, Borisav (1980). Drame. Beograd: Prosveta.
Sekundarna literatura
Bajčetić, Predrag (1987). Dramska priča, u knjizi Borisav Stanković, Drame, Beograd: Nolit, 7-49.
Marjanović, Petar (1985). „Borisav Stanković: Koštana“. Jugoslovenski dramski pisci 20. veka. Akademija umetnosti: Novi Sad, 9-19.
Mirković, Gradimir (1983). „Koštana punokrvna drama. Fragmenti scenske fatamorgane“. Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, Niš: Gradina, 111-129.
Palavestra, Predrag (1986). „Rascep u dušama. Borisav Stanković“. Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, Beograd: Srpska književna zadruga, 271-310.
Penčić, Sava (1983). „Marginalije o Bori“. Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, Niš: Gradina, 73-82.
Pešikan-LJuštanović, LJiljana (2009). „Šta Koštana peva?“. Kad je bila kneževa večera, Novi Sad: Muzej pozorišne umetnosti Vojvodine, 7-16.
Pešikan-LJuštanović, LJiljana (2009). „Borisav Stanković – između tradicije i modernosti“. Usmeno u pisanom, Beograd: Beogradska knjiga, 124-132.
[1] LJiljana Pešikan-LJuštanović ističe da se na „žal za mladošću prirodno i spontano nadovezuje duga, nedozvoljena ljubavna čežnja“ (Pešikan-LJuštanović 2009: 11).
[2] Veselin Čajkanović Mitkino ređanje novčića po Koštaninom čelu i licu vidi više kao ritualni čin nad mrtvacem, nego kao darivanje neveste. Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba, SKZ, Beograd, 1973, 364. i 570. Navedeno prema: LJiljana Pešikan LJuštanović, „Šta Koštana peva?“, u knjizi Kad je bila kneževa večera, Novi Sad: Muzej pozorišne umetnosti Vojvodine, 2009. str. 13.
FOTO: Mihailo Berček
Komentari
Lik je Mitke. Mitketov lik opisujete.
Ostavi komentar