Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Žak Atali (1943), filozof, politički i ekonomski teoretičar, jedan je od najuticajnih savremenih evropskih mislilaca. Rodio se u jevrejskoj porodici u Alžiru koja se 1956. godine preselila u Pariz. Posle završetka gimnazije upisao je prestižnu Politehničku školu na kojoj je diplomirao 1966. godine. Kasnije je doktorirao iz oblasti ekonomije, a pohađao je Institut za političke studije i Nacionalu školu za administraciju. Od 1970. godine je član Državnog saveta Francuske. Bio je profesor ekonomije na Univerzitetu „Pariz – Dofin“, potom predavač na Politehničkoj školi i Nacionalnoj školi za mostove i puteve. Jedan je od osnivača međunarodne nevladine organizacije Akcijom protiv gladi (1979), pokretač naučnog programa Eureka (1984) i međunarodnog pokreta za pomoć žrtvama poplava u Bangladešu (1989). Osamdesetih godina 20. veka je specijalni savetnik francuskog predsednika Miterana, a devedesetih je prvi predsednik Evropske banke za obnovu i razvoj (1991 – 1993). Od 1998. godine je na čelu organizacije Planet fajnans (kasnije Pozitiv planets) koja se kroz razvoj mikrofinansiranja „bori protiv siromaštva“.
Kao plodan autor objavio je više od 50 knjiga, romana i eseja različite tematike koji su prevedeni na više svetskih jezika. NJegove najvažnije knjige su: Kanibalizam i civilizacija. Život i smrt u istoriji medicine (1984), Buka. Politička ekonomija muzike (1985), Čovek od uticaja. Sudbina čoveka od uticaja (1987), Milenijum. Dobitnici i gubitnici u novom poretku (1992), Ekonomija apokalipse (1994), Za evropski model visokog obrazovanja (1998), Lavirint u kulturi i društvu (1999), Bratstva (1999), Jevreji, svet i novac. Ekonomska istorija jevrejskog naroda (2002), Čovek nomad (2003), Karl Marks ili duh sveta (2005), Kriza, i posle (2008), Kratka istorija budućnosti (2009) i dr.
Žak Atali je nesumnjivo više decenija jedna od najuticajnijih ličnosti francuske društvene i političke scene, ali i teoretičar koji stavovima o budućem ustrojstvu planete nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Sledbenici ga opisuju kao „evropskog Fukujamu“, koji se za razliku od američkog teoretičara japanskog porekla i njegove hipoteze o posthladnoratovskom kraju istorije, kretao u okvirima strogog pragmatizma predviđajući pojavu „ere novca“. Atalijev futurizam kreće se u smeru pojave „svetskog trgovačkog poretka“ u kojem posledično nestaje tradicionalno geopolitičko dvojstvo kopno-more. Za ovaj pravac neomondijalizma sve druge realnosti kao što su narod, kulturne, verske, etničke ili druge razlike, nemaju nikakav značaj, jer je sve podređeno berzama, rudnim bogatstvima, informacionim sistemima i uopšte jednom trgovačkom poretku. Ova koncepcija neomondijalizma zasnovana je na postojanju svetske vlade koja ima sve operativne poluge da usmereva i održava jedan ovako zamišljen projekat, uz podršku „globalnih apatrida“ (reč je o milionskim masama migranata čija kretanja usmerava i finansira jedna korporativna vlada – prim. autora).
NJegovi kritičari najčešće mu zameraju na lažnoj filantropiji, ukazujući da se iza koncepcije mikrokreditiranja siromašnih krije ideja podsticanja masovnih migracija čiji je suštinski cilj urušavanje tradicionalnog svetskog političkog i pravnog poretka zasnovanog na državi kao osnovnom subjektu. Nešto od svega ovoga možete pročitati u knjizi I. Bifarini Doseljenici mera štednje – Afrika, neoliberalizam i masovne migracije.
Planeta novca
Zanimljivo je da su se teorije o „kraju geopolitike“ pojavile uporedo sa završetkom Hladnog rata, kao i da su u promovisanju ovakvih stavova prednjačili uglavnom etablirani zapadni intelektualci. Edvard Lutvak, savetnik u američkim diplomatskim i vojnim krugovima, napisao je studiju Turbokapitalizam: pobednici i gubitnici u svetskoj privredi (1999) u kojoj je istakao da će u posthladnoratovskom periodu upotreba vojnopolitičke sile biti zamenjena sredstvima ekonomske prinude. Na taj način biće uspostavljen potpuno drugačiji planetarni ambijent zasnovan na ekonomskim sučeljavanjima, posebno u oblastima međunarodne trgovine i industrijama visokih tehnologija. Lutvak je dopuštao mogućnost žestokih ekonomskih konfrontacija i među dojučerašnjim saveznicima u Hladnom ratu (SAD, EZ, Japan), ali je u potpunosti odbacivao ideje o vojnim sukobima jer „demokratije međusobno ne ratuju“.
Atali je, nema sumnje, zastupnik nastupajuće ere geoekonomije čije karakteristike je podrobno opisao u delu Kratka istorija budućnosti (2009). Francuski filozof u ovoj knjizi ukazuje na postojanje „sila tržišta koje preuzimaju planetu“ i predviđa „eru novca“ koja će postepeno uništiti sve države, uključujući i SAD. Na taj način dogodiće se urušavanje postojećeg poretka i podela interesnih sfera između više regionalnih sila, posle čega će se formirati hiperimperija – neopipljiva i planetarna, koja će stvoriti tržišne vrednosti i nova otuđenja, ekstremno bogatstvo i siromaštvo, uz strogo raspodeljenu prirodu i totalnu privatizaciju, koja će obuhvatiti vojsku, policiju i pravni sistem. U jednom takvom „društvenom ambijentu“ čovek će vršiti mnoge intervencije na sebi i biti jedna vrsta serijskog artefakta koji je i sam namenjen potrošačima koji su takođe postali artefakti. Na taj način će postepeno nestati i sam čovek (ili barem ovaj čovek kojeg poznajemo – prim. autora). Francuski teoretičar ističe da će se dogoditi hiperkonflikt u okviru kojeg će sukobljene države, religijske grupe, teororističke jedinice i privatni pirati, koristiti do tada nezamislivo oružje koje bi moglo da dovede do „izumiranja čovečanstva“.
Žak Atali u nastavku izlaže budući hipotetički scenario koji podrazumeva kontrolisanu ali i prihvaćenu globalizaciju, postojanje tržišta koje nije ukinuto ali je ograničeno, kao i pojavu demokratije koja bi bila planetarna i konkretna. Na taj način obustavlja se dominacija jedne imperije i otvara perspektiva beskonačne slobode, odgovornosti, dostojanstva, prevazilaženja i poštovanja drugog, tj. nastupa novo doba hiperdemokratije. Šta će biti obeležja tog doba? Pre svega, uspostaviće se demokratska vlada na svetskom nivou, ali i osnovati niz institucija regionalnog i lokalnog karaktera. Hiperdemokratija će biti oslonjena na ogroman potencijal budućih tehnologija što će omogućiti svima da dostignu besplatnost i izobilje, jednako korišćenje dobrobiti tržišne mašte, bolje zaštićenu životnu sredinu i zajedničko stvaranje, odnosno jedan vid „tehnološkog komunizma“ (prim. autora).
U svom futurističkom pledoajeu Atali predviđa da će se budućnost čovečanstva odigrati u pet faza: pre 2035. godine će se okončati američka dominacija, koja je privremena kao i sve druge imperijalne istorije, onda će nastupiti vreme deobe moći između jedanaest naroda i tržišta, a zatim tri talasa budućnosti: hiperimperija, hiperkonflikt i hiperdemokratija koja će, kao superiorna forma organizacije čovečanstva i najsavršeniji izraz slobode kao pokretača istorije, pobediti oko 2060. godine.
Kraj američke imperije
U skladu sa svojim viđenjem budućih događaja, Atali u Kratkoj istoriji budućnosti predviđa radikalnu transformaciju postojećeg svetskog poretka koja će se odvijati u nekoliko talasa. Prvi talas budućnosti podrazumeva „kraj američke imperije“ koja je na neki način otpočela 2007. godine „prvom finansijskom krizom mondijalizacije“, a koja se ogledala u nesposobnosti američkog društva da obezbedi pristojne zarade za srednju klasu. Umesto toga samo društvo je srednju klasu podsticalo da se zadužuje i tako finansira kupovinu stanova i rast vrednosti nekretnina i proizvodnje. Tako su finansijske institucije, bez ikakve kontrole centralnih banaka, vlada i međunarodnih organizacija (totalna deregulacija – prim. autora) ostvarivale profit bez i najmanjeg rizika. U isto vreme zahvaljujući titrizaciji (CDO) i jednom pseudoosiguranju (CDS) omogućen je porast zaduživanja što je „proizvelo paniku, gubitak poverenja i izbegavanje svakog zaduživanja“.
Atali je u svojim radovima, još na početku krize, predvideo da će se početna finansijska kriza, ubrzo pretvoriti u ekonomsku, a onda i u političku i u društvenu krizu, tako da i „sama demokratija može biti u opasnosti“. On dodaje „da će čitava ideologija bezbrižnih društava biti podvrgnuta preispitivanju“, jer će pažnja javnosti biti ne na ispitivanju uzroka krize, nego u traganju za „žrtvenim jarcem“. Francuski teoretičar svoju hipotezu o „kraju američke imperije“, koja će se dogoditi oko 2035. godine, zasniva na neoheglijanskom posmatranju istorijskog procesa u okviru kojeg se svet nezaustavljivo kreće ka „trgovačkom poretku“ kao idealnom ambijentu u kojem ličnost ostvaruje potpunu emancipaciju. Žak Atali ulogu avangarde u opisanom „istorijskom hodu“ dodeljuje trgovcima i preduzetnicima, iz čega proističe stanovište da je finansijska kriza tek privremen događaj, kao i da „otkako su se pojavili demokratija i tržište, evolucija teče u jednom pravcu: iz veka u vek, ona generalizuje političku slobodu i kanališe želje prema njihovom trgovačkom izrazu“.
Savremena kriza je, po Ataliju, kriza „kraja devete forme“ željene emancipacije čovečanstva (Atali navodi: Briž, Veneciju, Antverpen, Đenovu, Amsterdam, London, Boston, NJujork, Los Anđeles, kao gradove-sedišta različitih tehnološko-inovativnih struktura kroz koje je čovečanstvo ispoljavalo težnju ka emancipaciji – prim. autora), ukazujući da se sadašnja „kriza devete forme“ ispoljava kroz unutrašnju kontradikciju „trgovinskog poretka“ u okviru kojeg je opala bezbednost i lojalnost kreativne klase, uz izostanak tehničkih inovacija i neizdrživost špekulacija. On veoma prezicno opisuje aktuelno stanje u svetu i pojave kao što su starenje populacije, izazov urbanizacije, nepremostivost nestašica, tehnološki zamor i predviđa radikalno ispoljavanje onoga što je već zaživelo u globalnom „klasnom raslojavanju“: postojanje „hipernomadske“ globalne natklase, zatim ugrožene „virtuelne nomade“ – ostatke srednjih slojeva, kao i gubitnike globalne tranzicije – „infranomade“. Svi oni koegzistiraju u haotičnom odrazu pseudoplatonističkog tripartitnog društva što u krajnjem ishodu doprinosi istorijskoj dijalektici transhumanizma.
Žak Atali smatra da će u procesu prelaska u „desetu formu“ kapitalizma sile tržišta i novca postepeno uništiti države, uključujući i SAD (do 2035), i odigrati ulogu varvara na ruševina bivših imperija. Uslediće faza raspodele moći na više regionalnih sila. „Pojaviće se novih jedanaest ekonomsko-političkih sistema: Japan, Kina, Indija, Rusija, Indonezija, Koreja, Australija, Kanada, Južna Afrika, Brazil i Meksiko… Sve one će za dvadeset do dvadeset i pet godina biti tržišne demokratije ili na putu da to postanu“. No, sile tržišta će se izvući iznad njih, na globalni nivo, i obrazovati entitet koji će se zvati hiperimerijom što će stvoriti „nove tržišne vrednosti i nova otuđenja, ekstremno bogatstvo i siromaštvo“. (deo poglavlja parafraziran iz teksta A. Gajića, Svetska država i svetska kriza u koncepciji Žaka Atalija, ZMSD, 2015, sv. 153, 699-710).
Policentrični sistem
Francuski teoretičar u svojim radovima postavlja hipotetičko pitanje koje glasi: Da li je moguća deseta trgovinska forma? On na originalan način razmišlja i o tome gde bi mogao da nastane jedan novi svetski trgovinski centar (danas je to Los Anđeles u Kaliforniji). U svakom slučaju nova deseta forma, po Ataliju, dovešće do pojave novih ravnoteža među nacijama, proširiće slobodu morala, nove tehnologije će omogućiti još veću redukciju vremena potrebnog za proizvodnju hrane, odeće, prevoznih sredstava i zabave, industrijski plasman će ponovo biti rentabilan, nove usluge će se pretvoriti u industrijske proizvode, a novi radnici u kratkoročne najamnike i slično.
Atali prognozira da bi novo deseto središte kapitalizma ponovo moglo da nastane i posle krize 2025. godine u Kaliforniji, jer će i posle ove godine Amerika biti prva sila sveta, a Kalifonija ubedljivo najdinamičnija američka država, mnogo dinamičnija u poređenju sa Istočnom obalom ili Teksasom (možda otuda potiču i zahtevi za izdvajanjem Kalifornije iz sastava SAD – prim. autora). Ipak, Atali smatra da je jedan ovakav scenario malo verovatan, jer je Americi potreban odmor, pa bi se u tim okolnostima kao kandidati pojavili drugi gradovi-područja, od Londona do Frankfurta , preko Brisela, Lila ili Pariza, što umnogome zavisi od sposobnosti integracije nekih zemalja EU, pre svega Nemačke i Francuske. Kao moguće sedište „desete forme kapitalizma“ francuski autor navodi i područje Skandinavije, između Stokholma, Osla i Helsinkija, jer ga karakteriše „izvanredna klima, vrhunska industrija, sjajni univerziteti, velike zalihe nafte, jaka bezbednost, socijalna zaštita i uopšte visok standard ljudi na tom području“. Međutim, i pored navedenih prednosti, on malo veruje u ovakav scenario zbog tradicionalne uzdržanosti nordijskih diplomatija koje su svesne da preuzimanje uloge svetskog trgovinskog centra urušava njihovu neutralnu poziciju.
U Kratkoj istoriji budućnosti francuski autor navodi kao moguće „potrošačke prestonice“ Tokio, Šangaj ili Mumbaj, ali i ukazuje na njihove pojedinačne nedostatke. Dok je, po Ataliju, Tokio svoju istorijsku priliku propustio osamdesetih godine 20. veka u vreme tehnološke ekspanzije Japana, dotle su nedostaci Šangaja ili Mumbaja infrastrukturne prirode (komunikacijske, urbane, vojne, policijske). Kao njihov nedostatak Atali navodi i nestabilno političko okruženje i zauzetost rešavanjima unutrašnjih problema. Australija, Rusija i Kanada, svako iz svojih razloga, takođe ne mogu da postanu prostor nove trgovačke prestonice, kao ni islamski svet koji ni 2035. godine neće posedovati industrijska, politička, kulturna i finansijska sredstva da to postigne jer je za tako nešto potrebna velika intelektualna sloboda, koja je u ovom svetu danas nezamisliva. Konačno, Atali ne isključuje kao mogućnost ni pojavu desetog trgovinskog centra u virtuelnom prostoru, gde će zavladati virtuelni automati. Francuski filozof ukazuje da će stvaranje policentričnog poretka koji naziva poretkom Jedanaest sila biti praćen ubrzanim sprovođenjem globalizacije i merkantilizacijom vremena. Tržište će postati toliko jako a cena razmene podataka vrlo niska, tako da kreativna klasa neće morati da živi na jednom mestu da bi upravljala svetom. Naime, nova industrija će se smestiti na više različitih mesta, a trgovinska forma će funkcionisati bez centra. Kapitalizam će na taj način biti na vrhuncu.
Svet 2050.
Fenomenalan razvoj nauke i tehnologije znatno će uticati na izgled budućeg društva koje će biti društvo nadzora i samonadzora. Zbog velike mobilnosti „kreativne klase“ oslabiće njihova lojalnost prema državama iz kojih potiču, pa će to podsticati dalju seobu kapitala na područja s jeftinijom radnom snagom. Preduzeća će u takvom ambijentu favorizovati potrošača, što će uzrokovati smanjenje plata radnicima. Ugovori će biti nepovrediviji od zakona, što će od 2050. godine voditi postepenoj „dekonstrukciji država“. Veoma je zanimljivo da je Atali od 2020. godine predvideo pojavu „nomadskih preduzeća“ koja su lišena fiksne baze i koja se okupljaju da bi ispunili određene zadatke. Takva preduzeća biće potpuno zavisna od volje osnivača, finansijera i klijenta. U svetu hiperimperije, koja nastaje na osnovu planetarnog trijumfa svetskog tržišta, najveće žrtve biće „infranomadi“ koji će živeti ispod praga siromaštva jer države više neće moći da finansiraju socijalnu pomoć. Reč je o društvenom sloju koji će biti žrtva epidemija, nedostatka vode, širenja pustinja, klimatskog zagrevanja i dr. Sve to podstaći će pojavu nove „piratske ekonomije“.
Hiperimperija će ukinuti demokratiju i, manipulišući rivalstvima regionalnih sila, izazvati hiperkonflikt – sukob regresivnih varvarstava i razornih ratova gde će zaratiti države, religiozne grupe, teroristi, pirati, protivnici i pobornici „trgovinskog poretka“. Početak hiperimperije će dovesti do toga da svako svakome postane rival. Izbiće sukobi oko nafte, vode, očuvanja teritorije, napuštanja teritorije; sukobi s ciljem nametanja vere, borbe protiv druge vere, uništavanja Zapada, legitimizacije sopstvenih vrednosti. Nakon što dovede čovečanstvo do ruba propasti, iz hiperkonflikta će nastati hiperdemokratija – kao imperija ekološke, etičke, ekonomske, kulturne i političke izvesnosti, kojom će vladati univerzalistički i altruistički nastrojene elite.
Konačno, kako će izgledati institucije hiperdemokratije? Po Ataliju, njih će činiti sklop lokalnih, nacionalnih, kontinentalnih i univerzalnih organizacija. U njima će svako ljudsko biće vredeti i imati uticaj kao neko drugi. Grad će biti osnovno mesto života, a stotinak gradova će imati više stanovnika nego današnjih više stotina država. Države će biti bez granica i subvencionisane, postojaće parlamenti i instance za rešavanje konflikata na kontinentalnom nivou. Biće stvorene i nove planetarne organizacije na osnovu sadašnje OUN. Osnovni akt će se zvati Ustav planete i značiće zapravo proširenje dosadašnje Povelje UN. Skupština UN će biti transformisana tako što će joj biti pridodata još dva tela koja će okupljati predstavnike građana i preduzeća. Savet bezbednosti će biti sastavljen od predstavnika kontinentalnih unija (poput današnje EU – prim. autora). Biće to izgled buduće „svetske vlade“ koja će imati efektivna ovlašćenja u širokom spektru. U tako zamišljenoj hipedemokratiji tržište i demokratije će biti u međusobnoj ravnoteži, a sve će to voditi zaštiti opšteg dobra i pojavi univerzalne inteligencije (kolektivni rezultat), odnosno zaštiti osnovnih dobara i kvalitetnijem vremenu (individualni rezultat). Na taj način se po Ataliju okončava hegelijanski shvaćena istorija čovečanstva.
Na samom kraju ovog eseja čitaocima dugujemo izvesna kritička zapažanja o Atalijevom javnom angažmanu. Reč je o prilično širokom krugu onih koji u njegovim radovima uočavaju emanaciju raznih konspiroloških ideja o preuređenju ljudskog društva koja su veoma sporna s elementarnog moralnog stanovišta. Tako se, primera radi, Atali zalaže za „eutanaziju kao jedan od suštinskih elemenata budućeg društva“. Takođe su, najblaže rečeno, sporne njegove glorifikacije transhumanista kao „nove kreativne klase“ koja će biti nosilac socijalnih i umetničkih inovacija (Atali kao primer ističe Melindu Gejts). Tu su i druge njegove ideje o transformaciji društva koje neodoljivo podsećaju na poznatu „teoriju zlatne milijarde“. Konačno, A. Gajić opaža da je Atalijev model hiperdemokratije sam po sebi protivrečan, jer „nije jasno zašto će pojedinac, ako je istorija humanističkog razvoja u svojoj suštini identična njegovoj individualističkoj emacipaciji, nakon svih nedaća vrednih ‘emancipatorskog odvajanja’ izvan društvenog poretka i države, na kraju opet biti ‘utopljen’ u nekavu ‘kolektivnu inteligenciju’, u transhumanistički kolektiv nad kojim bdi globalna država“?
LITERATURA: Žak Atali, Kratka istorija budućnosti, Arhipelag, Beograd 2010; Aleksandar Saša Gajić, Svetska država i svetska kriza u koncepciji Žaka Atalija, ZMSD, 2015, sv. 153, 699-710; Milomir Stepić, Geopolitika, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar