Autor: Jovanka Simić, novinar
„Srpska povesnica svakojako će zabeležiti krupnim slovima da smo živeli u kobnom dobu, pa neka uz to zabeleži svetlim slovima da smo tome dobu bili dorasli“ – ove reči uoči svog upokojenja zapisao je NJegova svetost patrijarh srpski Georgije Branković(1830–1907) pre 117 godina. Tokom 77 godina ovozemaljskog života bio je episkop temišvarski (1882–1890), arhiepiskop karlovački i patrijarh srpski (1890–1907), prosvetitelj i jedan od najvećih zadužbinara koje smo imali. Bio je poglavar Karlovačke mitropolije, uzdignute na nivo patrijaršije, koja je u istoriji Srpske pravoslavne crkve postojala pre ujedinjenja pokrajinskih crkava (1920) i obuhvatala sve Srbe pravoslavne vere severno od Save i Dunava.
Georgije (Đorđe) Branković rođen je u Kulpinu. Otac Timotej bio je mesni paroh, a majka Jelisaveta vodila je poreklo iz ugledne somborske familije Bikarov. Kako mu se otac po službenoj dužnosti selio iz mesta u mesto, tako je i Đorđe često menjao škole. Školovao se u Senti, Starom Vrbasu, Baji… U revolucionarnoj 1848. godini Đorđe Branković napustio je školovanje, te postao senćanski varoški podbeležnik. Trajalo je to sve do 1852. godine, kada je rešio da u Sremskim Karlovcima upiše bogoslovsku školu. Marljivošću i inteligencijom brzo se izdvojio u red najboljih mladih bogoslova, završivši odličnim uspehom ovu školu jula 1855. godine.
Na prvoj arhijerejskoj službi u obnovljenoj katedralnoj crkvi novosadskoj rukopoložen je u đakona. Samo nedelju dana docnije sa Senćankom Jelenom Tešić stupio je pred oltar i primio božju blagodat oličenu u jednoj od sedam svetih tajni, u braku. Zatim ga je episkop Platon primio u konzistorijalnu pisarnicu. O Božiću 1856. godine ga je zapopio i dodelio već ostarelom i onemoćalom ocu Timoteju za kapelana. Tri godine potom, episkop je Georgija proizveo u čin paroha i protoprezvitera somborskog.
Zahvaljujući mladom proti u Somboru se, više nego u bilo kom drugom srpskom mestu u Austrougarskoj, slavilo ime Gospodnje. U crkvi je zadržao dobar red, nasleđen od prote Vasilija Kovačića: svaki dan držana je liturgija. Pri bogosluženju uveo je i lepo pojanje, naročito nedeljom i o praznicima. Propovedi su mu bile mudre i poučne. Nije se ograničavao samo na duhovna pitanja, pokazivao je interesovanje i za druge sfere društvenog života i javnog rada, te nije bilo iznenađujuće što ga je Zemaljski školski savet u Temišvaru 1862. godine naimenovao za upravitelja Srpske učiteljske škole u Somboru. Time je otpočeo najplodniji period saradnje između Srpske pravoslavne crkve i Preparandije u Somboru.
U somborskoj varoši započeo je da plete venac dobročinstava. Na njegov nagovor episkop bački Platon Atanacković osnovao je zadužbinu Platoneum. Branković je marljivo prikupljao sva dugovanja koja su učinjena ovoj instituciji, pa su u jednom momentu njena novčana sredstva dostigla 22.000 forinti – dovoljno da se stipendira petnaest siromašnih pripravnika u Učiteljskoj školi. Vlastitim sredstvima svake godine davao je materijalnu potporu još nekolicini vrednih a siromašnih đaka. Prikupljao je milostinju i za srpske crkve i škole. NJegovim zalaganjem somborska opština sakupila je 40.000 forinti i time finansirala nov ikonostas sa pozlatom, delo slikara Pavla Simića. Budućim generacijama Somboraca 1895. godine, tada već u svojstvu patrijarha, ostavio je neorenesansno zdanje Preparandije, u kojem se sve do polovine 20. veka odvijala nastava za buduće učitelje. U vrhu kupole, na crnoj granitnoj ploči i danas stoji zlatnim slovima ispisana jednostavna posveta: „Georgije Branković, patrijarh, narodu srpskom.“
Još dok je bio upravitelj Učiteljske škole u Somboru, Georgije Branković posle jedanaest godina braka postao je udovac, ostavši sa dve kćeri i sinom.
NJegov put ka patrijaršijskom prestolu vodio je preko Temišvara i Sremskih Karlovaca. Posle smrti dotadašnjeg patrijarha Germana Anđelića 1888. godine nije odmah biran njegov naslednik jer se austrougarska vlast plašila demonstracija koje su mogle izbiti povodom 500 godina od Kosovskog boja. Tek 21. aprila 1890. godine Srpski narodno-crkveni sabor izabrao je Georgija Brankovića za patrijarha, a on je održao kratku, krajnje jednostavnu i poučnu besedu: „Čiste ruke u svemu i svačemu, jasna i otvorena iskrenost u svakoj radnji, čvrst karakter, dobra volja i neumorna težnja za sve ono što se kloni na dobro i na korist svete pravoslavne škole, Crkve i prosvete.“
U vreme njegove patrijaršijske službe obnovljena je većina od nekadašnjih četrdesetak fruškogorskih manastira. U to vreme nastala su gotovo sva monumentalna zdanja koja i danas krase Sremske Karlovce: Dvor eparhije, Bogoslovija, Stefaneum… Kada bi se nekim čudom, na trenutak uklonila zdanja koja su izgrađena dobročinstvom patrijarha Brankovića u Karlovcima, ova varoš ne bi samu sebe prepoznala. Već u prvim godinama najnovijeg i najvišeg zvanja, patrijarh Georgije nije propustio nijednu priliku da zatraži audijenciju kod cara. Činio je to redovno sve do kraja života, starajući se da posete bečkom dvoru uvek idu u prilog dobra i napretka srpskog naroda, crkve i kulturnog života.
U njegovom bogatom životopisu stoji da je bio i prvi tajni savetnik austrougarskog cara Franca Jozefa Prvog, vitez Velikog krsta Leopoldovog reda, nosilac carskog ordena Gvozdene krune prvog stepena, te srpskih Ordena belog orla i Svetog Save prvog stepena kao i Kneževskog crnogorskog Danilovog ordena prvog stepena. Bio je i član ugarskog Gornjeg doma i hrvatskog Zemaljskog sabora, upravitelj somborske Preparandije, počasni građanin Sombora i Karlovaca.
Upokojio se 17. jula 1907. od posledica tromboze i infekcije u nogama. Počiva u Sremskim Karlovcima, u Svetovavedenjskom hramu. Upamtila ga je srpska povesnica po nemerljivom doprinosu napretku srpske crkve i prosvete u Austrougarskoj. Pamte ga i pominju i Sremski Karlovci koje je svojim zadužbinama učinio najlepšom srpskom varoši u čitavoj Habzburškoj monarhiji. Paradoks je da je od 1905. godine, kada je Đorđe Magarašević napisao „Pedeset godina sveštenstva NJegove svetosti Georgija Brankovića“, prošao ceo vek pre nego što su se potonje generacije knjigom osvrnule na patrijarhovo zadužbinarstvo. Prvi je tu nelogičnost ispravio protojerej-stavrofor Dušan N. Petrović, rektor Karlovačke bogoslovije, koji je od 2005. do 2007. godine objavio trilogiju „Patrijarh Georgije Branković – borba za očuvanje narodno-crkvene imovine“.
LITERATURA
Vasiljević, Stevan, Znameniti Somborci, Književna radionica Slavija, Novi Sad, 1989.
Episkop šumadijski Sava, Pisma patrijarha Georgija Brankovića, Kalenić, Kragujevac, 1994.
Vuković, Sava, Srpski jerarsi od 9. do 20. veka, Unireks, Kalenić, 1996.
Kovačević, Duško M., Georgije Branković – upravitelj Učiteljske škole u Somboru (prilog za biografiju), Zbornik radova
Milan Stepanović, Georgije Branković – somborski prota, srpski patrijarh
https://www.ravnoplov.rs/somborski-prota-srpski-patrijarh-georgije-brankovic/SAJT
Foto: privatna arhiva
Ostavi komentar