Autor: Miroslav M. Jovičin, istoričar
Prvi deo
Uvod
Za društveni život novosadskih Grka i Cincara u prvoj polovini devetnaestog veka od izuzetne važnosti bila je gostionica Zeleni venac (u zvaničnim dokumentima grada Viride sertum ili Grüner Kranz). Kafana je imala dugu tradiciju i decenijama je bila mesto gde su se rado sastajali Novosađani svih vera i jezika. Zeleni venac će postati mesto okupljanja Grka i Cincara u vreme kada su je kupili i vodili Cincari Dimitrije i sin mu Georgije Koda. Vredno radeći u svojim zanatskim radionicama i trgujući na pijacama, vašarima i dućanima preko nedelje, Grci nisu propuštali večernja druženja svake subote u Zelenom vencu. Dolazili su sa porodicama (što je kod Srba bio redak slučaj, koji su sa ženama izlazili u šetnju ili na balove i igranke, ali su izbegavali kafanski ambijent, gde su radije odlazili u društvu prijatelja i kumova) i živo se veselili uz grčke pesme iz Makedonije, a tugovali uz setnu muziku Carigrada i Male Azije.
Retko su kad Grcima svirali Cigani jer oni nisu imali dovoljno osećaja za grčku muziku i južnjački dert. Uglavnom bi na svojim dugovratim žičanim instrumentima svirali neki od gradskih Grka, među kojima je uvek bilo dobrih sviraca i pevača. Veče grčke muzike nije se moglo zamisliti bez karakterističnih igara, uglavnom iz Makedonije, Epira i Tesalije. Igrale su se zeibekiko, dimitrula, zaiko i druge grčke, uglavnom muške narodne igre. U kafani su sklapani poslovi, ugovarane svadbe i venčanja i rešavani lični i poslovni problemi koji su se javljali u jelinskoj zajednici. Na grčka druženja i proslave dolazili su i Srbi, uglavnom o svecima koji su bili slavljeni kao zaštitnici pojedinih cehova.
Posebno je zanimljiv bio jedan diskretan običaj novosadskih Grka kojega su se držali sve do Bune. Iako su im posao i zarada bili svetinja kojoj su mnogo šta podređivali, svakog poslednjeg utorka meseca maja Grci svoje radnje i radionice posle ručka nisu otvarali. To je bio dan kada su obeležavali pad Carigrada, koji se desio poslednjeg utorka u maju ‒ dvadeset devetog dana toga meseca 1453. godine. Među novosadskim Jelinima bilo je onih koji su poticali iz megalopolisa sa Bosfora, kao naprimer Politi, Stam(b)uli i drugi. Oni su sa posebnim emocijama preživljavali ovaj dan. Sa dubokim pijetetom grčke porodice bi odlazile u Nikolajevsku crkvu na parastos, molili se svevišnjem i palili sveće za oskrnavljeni i poturčeni Konstantinopolj, za pokoj duše svog poslednjeg cara i svih mučenički stradalih hrišćana. Gubitak svetoga grada nije bio samo jedan daleki događaj iz tragične grčke prošlosti, bila je to velika, čudno uzvišena kolektivna tuga, ali i snažna inspiracija svim potonjim pokolenjima Grka. Posle paljenja sveća i služenja parastosa za postradale Carigrađane, Grci bi sređivali svoje trgovačke deftere a uveče su se okupljali u svojoj kafani Zeleni venac. Muzike tada nije bilo i svirci su tog utorka imali slobodno veče.
Svim Grcima, onim u otadžbini i širom dijaspore, Konstantinopolj je bio uzvišeni svetionik – mučenik, simbol minule veličine i slave, u koji su generacije gledale i potajno sanjale njegovo vaskrsnuće. Snaga ovog simbola prisutna je i kod ostalih pravoslavnih naroda, stoga bih naredni prostor posvetio ovom gotovo mitskom gradu.
Nastanak grada i njegovo ime
Mornari iz Megare su 657. godine pre Hrista osnovali grad Vizantion na najisturenijem delu Evrope, tamo gde Bosfor prelazi u Mramorno more i dadoše mu ime po svome kralju Vizasu. Te obale su bile dobro znane grčkim mornarima, jer su nekoliko godina ranije drugi Megarani osnovali grad Halkedon, na suprotnoj, azijskoj obali. Zbog toga su ušli u poslovicu koja ih naziva slepima, što su prevideli bolje mesto preko vode. Osnivači Vizantiona nisu mogli da znaju da su udarili temelje slavnom carskom megalopolisu i dali ime hiljadugodišnjoj carevini.
Jedno kratko vreme u III veku grad je nosio ime Avgust Antonin, kako ga je nazvao car Septimije Sever u čast svoga sina. Kada je Konstantin Veliki podigao grad i učinio ga istočnom prestonicom carstva, zvanično ga je nazvao Drugi Rim, ili Secunda Roma, da bi od V veka u upotrebi bio naziv Novi Rim, ili Nova Roma. Kada je veliki car na samrtnome odru primio hrišćanstvo iz ruku arijanskog jeretika Evsevija Nikomedijskog pa blaženo izdahnuo i postao svetac, narod njegov prozva grad Konstantinopolis, valjda zbog grčke većine stanovništva. Osim ovoga imena, u poznije vizantijsko doba često se grad nazivao Kraljicom gradova, a u kolokvijalnom govoru njegovih žitelja i onih koji su čeznuli da to budu obično se koristio izraz I Poli, jednostavno Grad. Islamski narodi su koristili naziv isti kao i Grci, samo mu dadoše svoj izraz. Tako Arapi, moleći se Alahu, pre nego što zaploviše u VIII veku da sa mora osvoje Al-Kustantinuaht. Turci Osmanlije su grad iz snova zvali Kostantinue. Kada su snovi postali java i Turci zagospodarili lepoticom na Bosforu, ovaj naziv je ostao zvaničan u turskom jeziku, te su ga oni i njima srodni koristili do ukidanja Otomanskog carstva i proklamovanja Republike Turske 1923. godine, kada su promenili ime svojoj, tada već bivšoj prestonici u Istanbul. I ovo ime vuče korene od grkog izraza είς τήν Πόλιν (is tin polin) ili na srpskom „u gradu“. U persijskom jeziku koristili su se i nazivi kao Rimuet al Kubra / Veliki grad Rimljana ili Taht-i-Rum / Prestonica Rimljana, Romeja.
Naziv Istanbul prvi put se pominje u X veku u jermenskim i arapskim, a onda i u turskim izvorima. U istočnoslovenskim i južnoslovenskim jezicima, pa tako i u srpskom, pre se koristio i sada se koristi kada se označava vizantijski period grada naziv Carigrad, iz koga je prešlo u rumunski Tsarigrad. Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv Istanbul, u mnogim jezicima još uvek opstaju tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku neprežaljeni grad još uvek naziva Konstantinupoli, na jermenskom Bolis, na hebrejskom Kušta itd.
Evropa je od jugozapadne Azije odeljena dvema velikim vodama, Crnim i Jegejskim morem. Između ta dva mora izbočila se Trakija i prišla Maloj Aziji, toliko blizu da dva kontinenta razdvajaju dva uska kanala, Bosfor i Helespont (Dardaneli, Ҫanakkale Boǵazi) i Mramorno more između njih. Od ta dva kanala Bosfor je manje pristupačan sa azijske strane jer putnici izbegavaju bitinijski uspon Idu, a daleko je pristupačniji iz Evrope zbog oštrog ugla kojim trački Hersonez izbija da bi formirao Helespont. Tako ljudi i roba kada bi putovali sa jednog kontinenta na drugi, neizbežno bi prolazili kroz mladi grad na Bosforu, dok su brodovi, ploveći između Crnog i Jegejskog mora, svakako morali da prođu kraj njegovih dokova. Evropska strana ima jednu prednost nad azijskom, istočnom obalom: pre no što vode Bosfora pređu u Mramorno more, pruža se u unutrašnjost, prema severozapadu, veličanstven zaliv u dužini od sedam nautičkih milja, povijen kao srp ili rog bivola i zbog toga je u istoriji poznat kao Zlatni Rog. Između Mramornog mora i Zlatnog roga štrči brdovita izbočina u obliku grubog ravnokrakog trougla sa zatubastim temenom okrenutim ka Aziji. Naselje koji bi bilo postavljeno na tu izbočinu imalo bi prirodnu luku, koja bi bila kadra da flotu od mnoštva brodova čuva u savršenoj sigurnosti, a i samo bi bilo zaštićeno morem sa svih strana.
Jedina velika nepovoljnost ovoga mesta bila je klima. Tokom zime i proleća skoro neprestano duva preko Crnog mora severni vetar iz hladnih stepa, prožimajući kolonistu-putnika hladnoćom do kostiju, naviklog na prijatnu mediteransku klimu Grčke. Taj ledeni vetar udružen s jakom jugozapadnom strujom u Bosforu često je sprečavao jedrenjake da zaobiđu rt i stignu u Zlatni rog. Leta su pak izuzetno vrela i sparna, čineći vazduh slanim i vlažnim, što je kod stanovništva izazivalo prekomernu žeđ i znojanje, a kod starijih i bolesnih probleme sa disanjem. Valjda je ta negostoljubiva klima sprečavala Vizantion skoro hiljadu godina da postane veliki grad. Pored klime bilo je još nekih manjih nedaća. Dugi niz godina, u velikim danima predhelenističke Grčke, za azijsku robu i trgovce bilo je sigurnije i brže da prelaze u Evropu iz Smirne ili Efesa, s obzirom na varvarsko stanje i drumsko razbojništvo u Trakiji. Ipak, strateška važnost ovog mesta kao dobre tvrđave bila je uskoro uočena. U Peloponeskom ratu oko njega su se grabile obe zaraćene strane, zbog kontrole nad ulazom u Crno more, zbog žitnih polja na njegovim severnim obalama koja su hranila čitavu oblast. Filip Makedonski i njegov sin Aleksandar prepoznali su u njemu glavnu kapiju ka Istoku.
Rimski carevi su Vizantion u rukama protivnika doživljavali kao ozbiljnu pretnju. Vespazijan je poništio privilegije grada; Sever, protiv čijih se trupa grad držao dve godine na strani Pescenija Nigera, porušio je sva njegova utvrđenja, ali ih je Karakala ponovo sagradio. Galien je sledio Severov primer, što je imalo za posledicu da su gotski gusari slobodno plovili kroz tesnace u Jegejsko more, zbog čega je Dioklecijan bio primoran da još jednom podigne i naoruža gradska utvrđenja. I onda, kao bezbroj puta pre i posle toga, naizgled slučajni događaj u građanskom ratu između Konstantina i Licinija kreirao je istoriju. Kada je Licinije 322. godine od Vizantiona stvorio stožer svoje borbe protiv Konstantina i u pomorskom okršaju u Helespontu izgubio flotu, njegova kopnena vojska je kod Hrisopolisa potučena, samo se posada Vizantiona uspešno držala. Konstantin je uočio potencijale Vizantiona i bio očaran prirodnim ambijentom grada i njegove okoline do te mere da je odlučio da Vizantion ne kazni, već ga je načinio svojom prestonicom.
Nekoliko decenija ranije, rimski carevi osetili su potrebu za novim političkim i administrativnim središtem golemog carstva. Sam grad Rim, iako elitno mesto u carstvu, postao im je nezgodan zbog jakih republikanskih tradicija s jedne, i sve češćih socijalnih previranja s druge strane. Svaki građanin imperije je znao da se u Rimu dešavaju presudne stvari za budućnost države i bez obzira na količinu nasilja i krvi bio je spreman da u njima učestvuje. Zbog sopstvene bezbednosti Maksimijan je vladao iz Milana, Dioklecijan se okrenuo ka istoku i od Nikomedije stvorio svoje glavno sedište. Konstantin je sve više pažnje obraćao jermensko-sirijskoj granici i limesu na Dunavu, pa se pre ratova sa Licinijem zabavljao sentimentalnom idejom da od svog rodnog mesta Naisusa (Niša) stvori novu prestonicu. Kada car spoznade Vizantion, sve prethodne zamisli nestadoše, te se on bez oklevanja baci na posao, izdvoji velika novčana sredstva, dovede probrane inženjere i početkom novembra 324. godine izdade nalog da započne izgradnja novoga grada na razvalinama drevnog Vizantiona. Radovi su vršeni po carevim projektima i pod njegovim stalnim nadzorom pa je pet i po godina kasnije, 11. maja 330. godine, svečano obavljeno osvećenje grada pod imenom Novi Rim, ali su ljudi više voleli da ga po njegovom osnivaču nazivaju Konstantinopolis. Dva veka docnije nadolazeći Sloveni ga nazvaše Carigrad.
Godinu 330. nauka uzima za početak vizantijske ere. Rimsko državno uređenje, helenistička kultura (koja će nekoliko vekova docnije potisnuti latinski jezik i nametnuti grčki ‒ jezik elite i etničke većine) i hrišćanska crkva ustrojena u pravoslavlju Halkedona, tri su stuba na kojima je novo carstvo počivalo. Spajanjem grčkog i orijentalnog kulturnog sinkretizma sa hrišćanstvom i rimskom državnom formom, čvrsto utegnutim zakonima, nastala je ona istorijska formula koju nazivamo Vizantijskim carstvom. Do tog spajanja došlo je usled pomeranja težišta Rimske imperije na Istok, izazvanog velikom krizom III veka. Ono se najjasnije ogleda u hristijanizaciji imperije i osnivanju nove prestonice na Bosforu. Prvobitno, vizantijska istorija je samo nastavak rimske istorije, a Vizantijsko carstvo samo produžetak Rimske imperije. Naziv Vizantija je došao znatno docnije, sami Vizantinci ga nisu poznavali. Sam naziv prvi put se javlja 1557. godine u delu Corpus Historiae Byѕantinae nemačkog istoričara Jeronima Volfa. Vizantinci, kako ih znamo danas, nazivali su sebe Rimljanima, Romejima, imenima koja jasno ukazuju na univerzalne atribute Rima. NJihovi vladari su se smatrali rimskim carevima, naslednicima starih moćnih imperatora sa Tibra i tokom nekoliko dinastija vladali su u stilu tradicije svojih prethodnika. Sve dotle dok je trajalo njihovo carstvo, slavno ime Rima zadržalo je za njih svoje čari, a rimske državne tradicije davale su pravac njihovoj političkoj misli i ličnim osećanjima. Ideja rimske države održavala je jedinstvo etnički šarenog carstva, a rimski univerzalizam određivao je njihov stav prema spoljašnjem svetu.
Iako je Vizantija bila svesna svoje veze sa starim Rimom i ma koliko se čvrsto držala svoga rimskog nasleđa vremenom se ona, nošena snagom svoje specifične energije, sve više udaljavala od svojih prvobitnih rimskih osnova. Dok se u kulturi i jeziku sve jače ispoljavala helenizacija carstva i njegova teokratizacija, ekonomski, društveni i politički razvoj neizbežno je vodio formiranju novog privrednog i socijalnog poretka, ali i novog, originalnog državnog uređenja, sa novom upravnom organizacijom. Razvoj Vizantije kao države bio je pun dinamike u kojoj je sve bilo u pokretu, u stalnom menjanju i izgradnji. Na kraju svoga istorijskog puta carstvo Vizantinaca nije sa Rimskom imperijom imalo više ničeg zajedničkog, sem imena, korena i preživelih tradicija.
Nema puno gradova u svetu koje su podigli vladari, nazvali ih svojim imenom darujuću ih istorijskom veličinom i značajem da kreiraju povest svoje mikrokozme kroz velike uloge u razvojnom procesu ljudske civilizacije. U ovom nevelikom nizu Carigrad svakako zauzima onoliko izuzetno mesto koliko je izuzetan njegov istorijski i svaki drugi značaj. Kao političko, vojno, privredno, kulturno, a kasnije i crkveno središte Vizantijskog carstva, Konstantinov carski grad je tokom jedanaest vekova vršio jedinstven uticaj na tadašnja svetska politička zbivanja i na kulturni razvitak čovečanstva. Veliki vizantolog Georgije Ostrogorski poredi Konstantinopolj sa Aleksandrijom i Petrogradom i citira srednjovekovnog vizantologa Gregorovijusa, koji kaže:
„Od osnivanja Rima nije na svetu podignut značajniji grad“, a zatim nastavlja: „Od kako je Aleksandar podigao velegrad u Egiptu, nijedno osnivanje grada nije u tolikoj meri uputilo istoriju novim pravcem kao pretvaranje opustele grčke varošice u moćni grad koji i danas svojim ostacima svedoči o nekadašnjoj veličini svojoj i snažnom duhu svoga osnivača…“
Stanovništvo
Dok je od sredine IV veka značaj i broj stanovnika Rima stalno opadao, nova prestonica je neprekidno rasla. Nepunih sto godina po osnivanju, Carigrad je već nadmašio Rim brojem stanovnika, tako da je u V veku imao preko pola miliona žitelja. To je bio Novi Rim, koji je imao da nasledi stari i da njegovu baštinu prosledi vekovima koji su dolazili. Čak i po planu po kojem je građena, nova prestonica je po svemu imitirala staru, na nju su prenete sve tradicije vezane za stari Rim; privilegije koje je uživao Rim dodeljene su i njoj. Konstantin je nastojao da podigne sjaj i bogatstvo svoga grada, da ga po lepoti i funkcionalnosti što više približi uzoru, ako ne i nadmaši. Ukrasio ga je velelepnim građevinama i umetničkim spomenicima, sakupljenim po čitavom carstvu. U carevom urbanističkom konceptu posebno je bilo zastupljeno podizanje crkava. Carigrad je od početka imao hrišćanski karakter, isto tako od početka njegovo stanovništvo je po jeziku i po kulturi bilo grčko. Mnogo bismo uskratili ovom istorijskom pregledu ukoliko, barem ukratko, ne bismo prikazali demografski metamorfozis ovog velegrada. Za jedanaest vekova koliko je prošlo od prvog do poslednjeg Konstantina, svi uslovi života su se više puta promenili, a sa njima i broj, etnička i socijalna struktura stanovništva. Građanin Konstantinopolisa ostao je do kraja vizantijske ere najcivilizovaniji produkt ljudske rase, svesno Romej, svesno pravoslavac i svesno baštinik grčke prefinjenosti. Ali aristokrata obrijanog lica iz petoga veka, odeven u široku nabranu togu, koji je govorio čistim i pravilnim latinskim jezikom, nikada ne bi prepoznao svoga naslednika iz petnaestoga veka, bradatog, sa istočnjačkim turbanom na glavi, ogrnutog masivnim ogrtačem od brokata, koji je govorio grčki. Koliko je prvi bio svesni primer imitacije Rima, za milenijum mlađi polit bio je čista personifikacija Orijenta.
Vremenom se rasna osnova, kako carstva, tako i prestonice, stalno menjala. Carstvo je na svom početku bilo kosmopolitsko i obuhvatalo je sav tadašnji civilizovani svet. Dok se na zapadu stara imperija raspadala, novo vaseljensko carstvo se stabilno osovilo ne na nacionalnoj osnovi, već na pravoslavlju od petog, i na grčkom jeziku od sedmog veka. Etnički profil prestonice kao reprezenta države je od početka do kraja ostao složen. U početku, procenat čistih Grka je verovatno bio mali. Nova krv, ilirska, tračka, skitska i azijska pomešala se sa grčkom još tokom helenističkog doba. Pod Rimljanima sve rase Sredozemlja stupale su bez ikakvih ograničenja i zabrana u bračne veze između sebe i mešale se, dajući proizvod koji poznaju samo univerzalna carstva. Hamiti iz Egipta, Semiti i heterogeni Asirci aramejskog jezika iz Sirije spajali su se sa plemenima iz Evrope. Dobar, ali ne znamo koliki je među Vizantincima prestonice bio procenat gena najstarijeg naroda na Balkanu, Vlaha (Armana), koje Srbi prozvaše Cincarima. Car Filip je bio Arapin, Heliogobal, rimsko-sirijski mešanac. Ova univerzalnost potrajala je i u vizantijskoj eri. Arkadije, poreklom Španac, oženio se Gotkinjom Evdoksijom, a njihov sin Teodosije II čistokrvnom Grkinjom. Stanovnici Carigrada bili su rodom iz svih plemena, iako je plemstvo volelo da tvrdi kako je čistog rimskog porekla. Dejstvo melting pot-a na Bosforu davalo je čistokrvnog Romeja.
U sedmom veku Arapi zauzimaju Siriju i Egipat, što je ograničilo mogućnost daljeg mešanja gena. Od tada etnogeni osnov nacije čine Grci i njihove mešavine sa narodima Male Azije: Frigijcima, Hetitima, Irancima, Semitima i mnogim drugim, u proporcijama koje je teško odrediti. Ipak su pristizali novi narodi, ponajviše Sloveni i Jermeni. Prvi slovenski upadi u šestom veku poremetili su etničko stanje balkanskih provincija, a potom i grčkog poluostrva. Dok se Vizantija tokom perioda ikonoborstva (726–787) kroz nemire i krvavi građanski rat bavila sȍbom, more plavokosih i visokih varvara svetle puti preplavilo je čitavu kontinentalnu Grčku. Slovenska plemena su bez otpora zaobišla utvrđene gradove, spustila se na Peloponez i izašla na obale Egeje. Mnogima od njih su grčke prirodne lepote prirasle za srce, pa su se trajno naselili na opusteloj zemlji. Kada su se prilike u carstvu konačno sredile, država uzima stvar u svoje ruke i rešava ga krajnje racionalno: sve naseljenike je prihvatila kao carske podanike, primorala ih da plaćaju porez, pokrstila ih i uz pomoć crkve izvršila snažnu helenizaciju. Time je Vizantija dobila veliki broj radno i ratno sposobnog i zdravog stanovništva. Nije prošlo mnogo, povećao se broj mešovitih brakova i početkom devetog veka, tako da se u sledećim generacijama mnogi Grci rađaju plavooki, svetlijeg tena. Rasne promene se manifestuju i na društvenom planu. LJudi mešanog pa čak i čistog slovenskog porekla počeli su da zauzimaju visoke položaje u carstvu. Toma, pretendent na presto bio je tek pokršteni Sloven, kao i mnogi velikaši desetog i jedanaestog veka – carica Sofija, žena Hristifora Lakapena, ili patrijarh Nikita. Posle osvajanja Bugarske, aristokratija se dalje pomešala uzajamnim ženidbama sa bugarskim kraljevima i ostalim plemenitim porodicama. Do kraja jedanaestog veka Sloveni su na Balkanu bili potpuno asimilovani, ili su se povukli u svoje nezavisne države u unutrašnjosti Balkana. Kao što videsmo, procesu asimilacije Slovena najviše je doprinela njihova hristijanizacija.
Dolazak Jermena bio je znatno drukčiji. Oni su se doseljavali ne kao cela plemena, izuzev kada je bilo prisilnih preseljavanja, nego više kao pojedinci – pustolovi, u potrazi za svojim parčetom sreće. Isuviše plodna i živahna za svoje ograničene doline, ova kavkaska rasa je neprestano slala preduzimljive i sposobne sinove da traže moć i bogatstvo u prostranstvima koje je nudilo carstvo. Već u šestom veku imamo Jermenina uz samog cara: Justinijanov slavni vojskovođa Narzes bio je Jermenin. U devetom i desetom veku taj pokret je dostigao vrhunac: car Lav V je kao mladi pustolov stigao u Carigrad upravo iz Jermenije; Vasilije I je bio sin jermenskog prognanika; Jovan Cimiskin je visoki plemić rođen kao Jermenin. Kada je Roman iz roda Lakapina vladao državom (919–944), njegov sin Teofilakt sedeo na tronu Carigradske patrijaršije, a Jovan Kurkuas bio je glavni komandant vojske. Tako je čitavo Romejsko carstvo bilo u jermenskim rukama.
Pored careva, princeza i visokih službenika jermenske krvi, u svakom gradu i varošici živelo je mnoštvo zanatlija i trgovaca Jermena. Jermenski useljenik je ulazeći u carsku službu morao da se odrekne svoga monofizitizma kao jeresi i zvanično prihvati halkedonsko versko učenje, mada crkvene vlasti nisu volele konvertite i sumnjale su u iskrenost njihovog preobraćanja. Jedino je patrijarh Teofilakt (917−956) na volšeban način uspeo ne samo da uđe u crkvene strukture, već i da zauzme sam njen vrh. Seldžučki upadi u Malu Aziju i kasnija uskomešanost na tim prostorima odsekla je Jermene od carstva i njihov priliv je postepeno prestajao. Prekid veza je rezultirao gubitkom na obe strane: Jermeni su izgubili vezu sa moćnim hrišćanskim centrom sa kojim su bili bliski po mnogo čemu i postali obespravljeni podanici tuđinskih vladara mrske im vere. U Vizantiji su Jermeni dali ne samo mnoge najenergičnije vladaoce, nego i velik broj najboljih poslovnih mozgova. Pored svega, oni su imali veliki uticaj na vizantijsku umetnost i zanatstvo.
Tokom vizantijske istorije reka avanturista dolazila je iz raznih, bližih ili udaljenijih zemalja da traži bolji život pod carem. Kod Vizantinaca je bilo izuzetno malo rasnih predrasuda, jer je i njihova krv bila isuviše izmešana. Svako ko je bio pravoslavan i govorio grčki za njih je bio prihvatljiv kao sugrađanin, ili zet. NJihov duboki prezir nije bio usmeren prema strancima, već prema jeresi i prostakluku, koje su mnogi od došljaka donosili sa sobom i time narušavali prefinjenost civilizacije carstva. Stranac koji se verski preobratio, kulturno izobrazio i kao čovek odomaćio, mogao je slobodnom voljom da se oženi Vizantinkom, bez obzira na svoje poreklo. U poznijim vekovima, zbog sve većeg dodira sa Zapadom i postepenog iscrpljivanja carstva od strane italijanskih republika, ljudi su sve više mrzeli strance u Carigradu. Tuđa civilizacija pre nego tuđa krv bila je anatemisana, što pokazuje odnos prema Slovenima koji su dugovali svoju veru i kulturu Vitantiji, prema kojima nije bilo izražene netrpeljivosti, sem u vreme ratova. Paradoksalno, ali i sami Turci, koji su pozajmili vizantijski spoljni sjaj, izgledali su u očima običnog Vizantinca bolji i prihvatljiviji od katolika iz Italije i drugde iz Evrope.
Jedina rasa naseljena u carstvu koja nikada nije mogla da bude asimilovana zbog čvrstog odnosa prema svojoj veri bili su Jevreji, koji u Vizantiji nikada nisu bili mnogobrojni. Bilo je jevrejskih naselja u Maloj Aziji gde se govorio grčki i do dvanaestog veka. U svakom vizantijskom gradu živele su jevrejske kolonije, od kojih je najbrojnija bila u Carigradu. U poslovima oni nisu bili oštroumniji od Grka i Jermena, a ipak su bili dopunsko oporezivani i izloženi povremenim progonima. Međutim, kada bi se pokrstili, što je bilo retkost, mogli su čak da uđu u redove aristokratije. Sestra carice Irine udala se za potomka nekog Sarantapekisa, pokrštenog Jevrejina iz Tiberijasa.
Opis grada
Već u sedmom veku stanovništvo Carigrada je bez predgrađa brojalo milion ljudi i ono je ostajalo na tom nivou do latinskog osvajanja 1204. godine, posle čega je permanentno opadalo. Tursko prisustvo je učinilo da se stanovništvo Carigrada krajem XIV veka svede na dosta ispod sto hiljada. U proleće 1453. godine, u danima neposredno pred sam pad pod tursku vlast, u Carigradu živi jedva pedesetak hiljada ljudi, što je najmanje žitelja vizantijske prestonice ikada. Engleski vizantolog Pirs je u svom delu Destruction of the Greek Empire dao zanimljiv opis metropole pre latinske najezde 1204. godine:
„Gradski atar bio je čak i veći nego što je toliko stanovništvo zahtevalo. Osnovica trougla u kojem se jezgro grada nalazilo bila je duga oko pet milja, gde su se zidine, koje je sagradio Teodosije II, pružale u dvostrukoj liniji od Mramornog mora do Zlatnog roga, i bile probijene sa jedanaest kapija, vojnih i civilnih, naizmenično. S oba kraja ove osnove zidovi su išli uz more nešto više od sedam milja svaki, pre nego što bi se sastali pod tupim uglom na Bosforu. Unutar zidina bilo je raznih zbijenih kvartova, odeljenih voćnjacima i parkovima. Kao i stari Rim, tako se i Carigrad mogao pohvaliti sa svojih sedam brežuljaka. Ovi su se dizali strmo nad Bosforom i Zlatnim rogom, ali su prema Mramornom moru padine bile blaže i ravan prostor do vode je bio veći.
Putnik koji bi stizao morem sa juga ili zapada, video bi, kada bi se približavao gradu, na desnoj strani, kubeta i crepom pokrivene tremove Velikog dvorca, sa Svetom Sofijom (Crkvom Presvete Mudrosti, M. J.) koja se dizala u pozadini, i vrtove kako se pružaju do Bosfora. Zatim, veliki krivi zid koji još podržava južni kraj hipodroma i koji se diže iznad ukrašenog dvorskog pristaništa i Crkve Svetog Sergija i Svetog Vaha, i nizak prostor pun manjih palata. U razmacima, na levo zid uz more, sa mestimičnim kulama, prekidao se kako bi omogućio da se podigne malo pristanište za brodove koji nisu hteli da uđu u Zlatni rog. Oko tih malih pristaništa kuće su bile gusto načičkane; iza njih, naročito u dolini rečice Likus, bilo je voćnjaka, pa čak i polja sa žitom, ali vrhom grebena dominirale su građevine, Crkva Svetih Apostola i druge velike zgrade. Još dalje levo, predeo postaje ravniji.
Na obali se nalazio jako naseljen kvart Stadium sa svojim čuvenim manastirom. U pozadini, mogli su se videti vrhovi zidova kako se spuštaju prema moru, ali čak i iza zidina kuće u predgrađima stojale su gusto uz obalu u dužini za još oko dve milje. Izgled grada preko velikog pristaništa u Zlatnom rogu mnogo se razlikovao. Tu, ispred zidova, video se deo obale pokriven vodom za vreme plime, koji se postepeno, tokom vekova, povećavao, pokriven dokovima i magacinima i kejovima za koje su bili privezani trgovački brodovi, a dalje, iznad vode su na stubovima čak i kuće bile izgrađene. Manje kapije vodile su u trgovačke kvartove iza zidova. Ovde je bilo malo zelenila. Oštrije padine koje su vodile do centralnog grebena, bile su pokrivene kućama, izuzev jedino na istočnom kraju, gde se nalazila citadela i prostrani kvart Vlaherne, na krajnjem zapadu, gde su jedan carski dvor i jedna jako poštovana crkva davali kvartu izgled dostojanstvenosti. Između se nalazio centar gradske trgovačke aktivnosti, kancelarije brodovlasnika i izvoznika i preduzeća stranih trgovaca. Italijanskim trgovcima baš tu je prvi put bilo dozvoljeno da se nasele.
Najotmeniji trgovački centar nalazio se više unutra. Duž centalnog grebena, od ulaza u dvor i hipodrom, vodila je dve milje prema zapadu ulica Meze, glavna ulica, široka, s arkadama na obe strane, koja je prolazila kroz dva foruma – otvorena prostora, ukrašena statuama – Konstantinov forum, blizu dvora i još veći Teodosijev forum. Na kraju se ulica račvala u dva glavna puta, jedan koji je išao kroz forume Bika i Arkadija do Stadiuma, zatim do Zlatne kapije i do Kapije Pege, a drugi pored Crkve Svetih apostola do Vlaherne i Harizijanske kapije. Duž arkada ulice Meze nalazile su se najvažnije trgovine, sortirane po grupama prema svojoj robi – zlatari kujundžije i do njih trgovci odećom, prodavci pokućstva, i tako dalje. Najbogatije trgovine nalazile su se blizu dvora, kod kupatila Zeuksipos. Glavna stovarišta svile nalazile su se u glavnom bazaru, među Carigrađanima poznatom kao Kuća svetlosti, zato što su njegovi prozori i noću bili osvetljeni.
Nije postojao kvart za stanovanje koji bi bio naročito u modi. Palate, straćare i kuće za izdavanje, sve se to tiskalo jedno uz drugo. Kuće bogataša su bile sagrađene na stari, rimski način, na dva sprata, sa ravnom fasadom prema ulici a licem unutra. Građevina se pružala oko dvorišta, često pokrivenog i obično ukrašenog vodoskokom i egzotičnim ukrasima. Kuće siromašnijih su građene sa balkonima ili prozorima iznad ulice, sa kojih su dokone žene mogle da nadgledaju svakodnevnu intimu svojih suseda. Ulice u kojim se stanovalo uglavnom su podizali privatni preduzimači, ali je jedan zakon cara Zenona Isavrijanca pokušao da u to uvede neki red. Trebalo je da ulice budu široke najmanje dvanaest stopa, s tim da se balkoni nisu smeli protezati preko deset stopa od suprotnog zida i morali su da budu petnaest stopa iznad zemlje. Zakon je zabranio prozore prema susedima, već samo kružne rupe sa rešetkama radi provetravanja. Ovaj zakon je ostao osnovna povelja vizantijskog urbanizma. Postojali su strogi zakoni o kanalizaciji. Svi kanali su vodili do mora, a niko sem nekih careva nije mogao da bude sahranjen u gradu. Sanitetski službenici su u svakoj četvrti pazili na javno zdravlje.
U suprotnosti sa uskim ulicama postojali su prostrani javni parkovi koji su bili održavani na opštinski trošak. Veliki dvorac i njegovi parkovi zauzimali su jugoistočni ugao grada, a njegove građevine protezale su se gotovo milju. Do njega se nalazila Patrijaršija, sa svim svojim pomoćnim zgradama; širom grada bilo je i drugih carskih palata. Svaka četvrta je imala, gotovo na svakom uglu svoju crkvu; bilo je velikih crkava, Sveta Sofija, ili Crkva Presvete mudrosti, hram Svetih apostola, Nova bazilika Vasilija I i stotine manjih hramova. Mnoge od njih imale su manastire u velikim, ozbiljnim zidovima, bolnice, sirotišta, prenoćišta. Zatim, tu su bile univerzitetske zgrade, biblioteke, akvadukti, cisterne, javna kupatila i naročito je veliki bio hipodrom. Afroditina statua obeležavala je jedinu javnu kuću u gradu, u kvartu Zeugma na Zlatnom rogu. Glavne ulice, te forumi i hipodrom, bili su muzeji na otvorenom gde su bili izloženi najodabraniji primerci antičkih skulptura. U ranijim vekovima postojao je pravi muzej, Lauzosova kuća, ali je bio nesrećno spaljen sa čitavim svojim blagom 476. godine. Statue po gradu su ostale sve dok ih nisu uništili ili pokrali latinski krstaši…“
***
Oko grada nizala su se predgrađa, neka kao Halkedon ili kasnije italijanska Pera ili Galata, živi trgovački kvartovi. Druga prigradska naselja su bila kao Hieron, gde je Teodora imala omiljenu palatu, ili sela na Bosforu, uglavnom letovališta, u koja se za vreme toplih i sparnih leta povlačio bogat carigradski svet. U Pegi, odmah izvan odbrambenih zidina, nalazio se Bogorodičin oltar. U Hebdomonu, od miljokaza na kapiji Velikog dvorca, nalazilo se čuveno mesto za smotre jedinica carske garde, gde su se odvijle mnoge važne scene iz vizantijske istorije.
Dvorci Carigrada
Do dvanaestog veka vizantijski carevi su živeli skoro isključivo u Velikom dvorcu, iako su s vremena na vreme mogli da posećuju ostale carske palate po gradu i njegovoj okolini. Veliki dvorac, koji su putnici sa Zapada zvali Bukoleon, dobio je ime prema imenu dvorskog pristaništa u kome se nalazila statua bika koji se bori sa lavom. Već na prvi pogled dalo se zapaziti da je ovaj carski dom bio nesistematski građen, činio ga je konglomerat zgrada, dvorana, kapela, kupatila, stambenih krila. Ovaj dvor su u etapama gradili razni carevi, rukovođeni svojim ukusima, potrebama i hirovima. Malo šta je naslednik rušio, uglavnom je dograđivao na već naguranu celinu nekoliko svojih prethodnika, tako da je ovaj dvor bio sve samo ne arhitektonska lepota Carigrada. Drugi carigradski dvor bio je iz Justinijanovog vremena i o njemu znamo veoma malo. Posle sedmog veka pojedinim delovima ovog dvorca bila je potrebna opravka, pa su na ovom poslu angažovani najbolji majstori. Neimar Teofilo je sagradio čuvenu dvoranu za prijeme, Trikonhos.
Car Vasilije I izvršio je mnoga doziđivanja, dok je Nićifor Foka podigao jedno krilo pokraj mora u kome je voleo da boravi i u kome je ubijen. Komneni, Aleksije i Jovan II, više su voleli dvorac Vlaherne na Zlatnom rogu, u severozapadnom uglu grada. I Jovanov sin, car Manojlo je stanovao skoro isključivo u njemu. Bio je strastveni lovac, pa mu je više odgovaralo da živi blizu zidina, umesto da mora da jaše preko pet milja kroz ulice pre nego što bi izašao van grada u prirodu. Posle prvog pada Konstantinopolja, prvi krstaški carevi naselili su se u Veliki dvorac, ali Balduin II nije imao sredstava da ga održava. Za vreme njegove vladavine čak je i čuveni Vlaherne dopao takvog stanja da se morao popravljati. Kada je Mihajlo Paleolog 25. jula 1261. godine proterao Latine i sa vojskom ujahao u grad, Veliki dvorac je bio u tako lošem stanju da ga nije vredelo opravljati, s obzirom na opšte siromaštvo među stanovništvom opljačkane i devastirane prestonice. Trebalo je nekoliko nedelja da se Vlaherne očisti pre nego što je bio spreman za upotrebu. Svi Paleolozi su živeli u Vlahernu, a u vreme turskog osvajanja samo je nekoliko zgrada preostalo od Velikog dvorca.
Dvorac je predstavljao središte Carigrada, celim carstvom upravljano je iza njegovih zidova. Kontrola dvorca značila je kontrolu carstva i, prirodno, to je bila najbogatija kuća u carstvu. Proizvodnja i trgovina svilom bili su carski monopol u Gineaseumu, ženskim odeljenjima dvora, i tamo su se nalazili razboji na kojima su tkane najskupocenije tkanine. Pored javnih nadleštava i prostranog dela za cara, postojale su zgrade u kojima je stanovala carica i njezina svita, sobe pod njenom isključivom kontrolom, gde car nikada nije dolazio bez njene dozvole. Međutim, kada je carica Teodora umrla 548. godine a njen udovac Justinijan pregledao svojinu pokojne supruge, našao je u jednoj sobi skrivenog jeretika, bivšeg patrijarha Antima, koga je carica skrivala prethodnih dvanaest godina. Iako je ulaz u Gineaseum bio strogo kontrolisan, čuvali su ga evnusi, a muškarci u njega nisu nikada (barem ne javno i slobodno) dolazili. Carice su imale slobodu da Gineaseum napuštaju kada god požele. One su iz krila svoga Gineaseuma posećivale svoga muža – cara u njegovim odajama da bi večerale ili ručale sa njime u njegovim trpezarijama, ili provele noć u njegovoj ložnici kao svaka obična žena u pristojnom braku. Kada je car bivao odsutan, carica bi kao regentkinja viđala svoje ministre kada god bi htela. U samom dvorcu ona je bila ravna suprugu, ako ne i moćnija od njega.
Hipodrom
U neposrednoj blizini dvorca nalazila su se dva druga centra javnog života Carigrada: Crkva Prevete Mudrosti i hipodrom. Hipodrom (Ιππόδρομος της Κωνσταντινουπόλεως) ili u ranoj, latinskoj fazi grada Circus Maximus Constantinopolitanus, bilo je prostrano zdanje ovalnog oblika pod otvorenim nebom, poput današnjih fudbalskih stadiona. U prvo vreme hipodrom je bio centar sportskih, a kasnije društveno-političkih zbivanja u gradu. Kako je vremenom njegova uloga u životu prestonice bivala veća, tako je i građevina rasla, pa je u vreme Justinijana na tribinama moglo da sedi 100.000 ljudi.
Iako nas ovaj istorijski pojam podseća na slavne dane vizantijske države, njegovi prvi temelji su udareni dok se naselje još uvek zvalo Vizantion i u svakom pogledu bilo provincijalnog značaja. Kada je car Septimije Sever 203. godine obnovio grad i proširio odbrambene zidine, podario je stanovnicima novi hipodrom, arenu za trke kočija i druge vidove zabavnih aktivnosti. Konstantin Veliki je posle pobede u bici kod Hrisopolisa odlučio da podigne grad na najviši nivo društvenog značaja i nazvao ga Novi Rim. Grad je u novoj ulozi značajno proširen, a jedan od većih arhitektonskih projekata bilo je renoviranje hipodroma. Time je građevina dobila nove, veće dimenzije, dužinu od 450 i širinu od 130 metara. Četiri startne kapije za konje bile su postavljene na severnoj strani staze, dok je zakrivljena tribina u obliku slova „U“ bila na jugu. Katisma, carska loža, bila je postavljena na istočnoj tribini, pri kraju trase, te je za potrebe članova carske porodice bila diskretnim pasažem povezana sa dvorom.
Ovu građevinu su od njenih prvih dana iz antičke ere, od V veka pre Hrista, krasile statue Lisipovog Herkula, Romula i Rema sa vučicom Lupom, Zmijski spiralni stub i mnoge druge. U vizantijsko doba Teodosije Veliki je 390. godine iz Egipta doneo čuveni obelisk Tutmesa III i postavio ga u središte polja, između trkačkih trasa. Kolosalni obelisk, građen od ružičastog granita u vreme Tutmesa III, prvobitno je krasio hram u Luksoru od 1490. godine pre Hrista. Kako bi što sigurnije bio dopremljen preko mora, Teodosijevi inženjeri su obelisk isekli na tri dela, koje će ponovo sastaviti na odredištu, u sreditu hipodroma. Visina postavljenog obeliska sa postamentom bila je 30 metara, dok danas ovaj velelepni stub doseže 18,54 metara. Tokom vremena nestalo je više od 11 metara ružičastog granita. Verovatno najpoznatiji ukras hipodroma bila su četiri bronzana konja, poznata kao Konji Sv. Marka. Ova statua predstavlja četiri konja u trkačkoj formaciji i ona je tokom pada Carigrada pod krstašku vlast bila opljačkana i preneta u Veneciju. Danas četiri bronzana konja u kasu krase baziliku Sv. Marka u Mlecima.
U pomoćnim zgradama koje su bile nagomilane oko Hipodroma nalazile su se štale svih gladijatorskih životinja i straćare bezbrojnih cirkuskih sluga. Zabave u cirkusu bile su besplatne, njih je finansirala država. Gledanje igara na hipodromu, borbe sa divljim zverima i trke bojnih kola predstavljale su veliku razonodu za stanovništvo. Na hipodromu se formirao politički život prestonice i obrazovale prve političke struje u carstvu, stranka Plavih i stranka Zelenih, koje su po pravilu imale oprečne stavove po svim pitanjima. U sporovima između cirkuskih stranaka, strasti su se toliko razbuktale da su prouzrokovale političke komplikacije i nemire. Radi zdravog političkog stanja u Carigradu, car i carica su morali da prisustvuju predstavama. U ranijim vekovima hipodrom je postao mesto gde je car mogao javno razgovarati i davati izjave svom narodu. Arijadna je tu objavila svojim podanicima koga je izabrala za muža i cara. Justinijan je na hipodromu raspravljao sa ljutitim vođama pobune Nika, pre nego što će izgubiti strpljenje i predati ih ognju i maču. Kasnijih vekova, od desetog pa nadalje, takvi događaji obično su se dešavali na velikom trgu ispred dvorca. Odatle su Carigrađani zahtevali Konstantina VII za svoga cara 944. i Zoju za svoju caricu 1032. godine. Hipodrom je vremenom gubio popularnost, a samim tim i društveni značaj.
U petom i šestom veku vozači bojnih kola, kao Porfirije, za vladavine cara Anastasija, bili su idoli grada, a hipodromske intrige, kao one o detaljima iz Isidorine mladosti, mogle su da utiču i na politiku carstva. U devetom veku to se u znatnoj meri izmenilo. Profesionalni vozači bojnih kola otišli su u drugi plan, da bi na scenu izašli jahači-amateri. Vasilije Makedonski, odličan jahač, kada god bi mu to carske dužnosti dozvoljavale izvodio je razne vratolomije na svojim biranim konjima. Jedan konjušar, Filoreos, u desetom veku postao je glavna atrakcija carstva zbog galopiranja koje je izvodio oko cirkusa stojeći na konju i igrajući se mačem obema rukama. Car Manojlo Komnen uvodi zapadnjačko viteštvo i hipodrom za neko vreme postaje mesto održavanja riterskih turnira. Pod Paleolozima hipodrom je za javnost izgubio svoje draži i gotovo opusteo, samo su prinčevi ponekad tamo odlazili da vežbaju jahanje i igraju polo.
Arhitektura carigradskih crkava
Razne grane vizantijske umetnosti otkrivju različite odnose istočnjačkih i helenističkih elemenata. U slikarstvu i vajarstvu helenizam se neprestano iznova pojavljivao. Arhitektura je međutim rano našla svoju sintezu i pratila sopstveni pravac. Glavni vizantijski doprinos arhitekturi bila je tajna uravnoteženosti kupole nad četvrtastom osnovom građevine, što je nastalo kao posledica zahteva novih vremena i novog sveta. Ovaj razvitak možemo najbolje uočiti u crkvenoj arhitekturi, jer su se do danas samo crkve sačuvale u dovoljnom broju. Surovost vekova učinila je da velike svetovne građevine Konstantinopolja gotovo u potpunosti nestanu. Novi gospodari druge vere sačuvali su građevine crkava za svoje bogomolje, dok su sve ostale građevine vekovima služile gradskoj sirotinji kao izvor besplatne opeke i kamena.
U ranom hrišćanstvu skromnim vernicima jednostavna dvorana je bila dovoljna za molitvu. Tadašnja bazilika imala je isto tako jednostavnu unutrašnjost kao i klasični paganski hram. Ali postepeno, već u četvrtom veku, crkva je sledila državni ceremonijalni ritual. Baš kao što su nove generacije careva-polubogova zahtevale palate sa prostranim dvoranama, isto tako je i crkveni ritual postajao nezadovoljan jednostavnom i ograničenom unutrašnjošću crkava. Zahtevao je složenija rešenja, ne napuštajući jedinstvo i liturgijsku strogoću plana. Kupola postavljena iznad središnjeg naosa bazilike imala je za posledicu podelu enterijera, što je u potpunosti menjalo prostornost hrama. Trenutno se dobijao utisak veličenstvenosti, ali je nastao tehnički problem kako kupolu postaviti. Kupola iznad okrugle građevine, kao kupola Panteona u Rimu, bila je odavno poznata arhitektama, a ovde ju je trebalo postaviti na noseće zidove, postavljene u kvadratnu osnovu. Najjednostavniji način „zidati pa podupirati“ nije odgovorio izazovu jer je bio grub i često davao neželjeni efekat elipse. Ne zna se određeno ko je rešio ovaj problem, ali kupole sačuvanih carigradskih crkvava s kraja petog veka i docnije stoje i do današnjih dana. Arhitekte i protomajstori su, pouzdano se zna, bili Grci i Jermeni, jer su bili za te poslove traženi kod sasanidskih vladara u Persiji.
Stubovi podupirači, koje su koristili arhitekte gotike, bili su strani vizantijskom duhu koji se oslanjao na klasične forme, tako da se pridržavalo planova zgrada koje su po strukturi bile slične. Crkve sa samo jednom četvrtastom ili poligonalnom prostorijom, kao i kupolom prilagođenom kvadratnoj osnovi, postale su veoma moderne i od ktitora tražene. Tu se pritisak koji je vršila težina kupole prenosio podjednako svuda unaokolo. U osmougaonoj Crkvi Svetog Sergija i Vaha u Carigradu (danas Kučuk Aja Sofija), sagrađenoj na početku Justinijanove vladavine, ovakav tip se može videti kao najbolji primer. Pobožnost je navela graditelje da pokušaju da podignu bogomolje sa krstom u osnovi. Justinijanova i Teodorina Crkva Svetih Apostola u Carigradu, sa centralnom kupolom i kubetima iznad svakog kraka, bila je prihvaćena kao savršen primer. Tu crkvu su kopirali graditelji Svetog Marka u Veneciji. Konačno, sva tri tipa: bazilika, četvrtasta osnova i osnova u obliku krsta, sjedinili su arhitekti Antemije iz Talesa i Isidor iz Mileta u velikoj Crkvi Presvete Mudrosti (Aja Sofija). Dugim redom stubova sačuvan joj je tip bazilike, ali osnova je praktično kvadratnog oblika, dok su bočna naprezanja primili poprečni brodovi ili naosi, poduprti i krunisani polukupolama. Ovde je prelazak iz kvadratne osnove, na kojoj počiva zgrada, u kružnu osnovu na kojoj je kupola kojom se zgrada kruniše, rešen pomoću pandativa, trouglova sa sfernom hipotenuzom koji eliminišu rogljeve i na taj način se direktno prelazi iz kvadratne u kružnu osnovu kupole. Najstarija centralna kupola srušila se u zemljotresu 558. godine, i druga je prošla isto 989. godine, dok je sadašnju sagradio Jermenin Tridat, iskusni graditelj jermenskih crkava. Ovaj detaljan opis gradnje carigradskih crkava dao nam ja Stiven Ransimen u knjizi Vizantijska civilizacija, citirajući The Church of Saint Sophia Letabija i Svejnsona, i nastavlja:
„Sveta Sofija, ili Crkva Presvete Mudrosti, ostala je vrhunac vizantijskih arhitektonskih dostignuća. Čak su je i Vizantinci smatrali kao takvu i dugo je koristili kao uzor. Ova najveća pravoslavna bogomolja čitavog srednjeg veka sagrađena je na temeljima paganskog hrama, odmah do prostora na kojem će se razvijati carska palata, a pored manje i već postojeće Crkve Svete Irine, koja je služila kao saborni hram grada u izgradnji, dok Crkva Presvete Mudrosti nije završena. Carigradski hroničar Sokrat obaveštava da je gradnju ove crkve započeo Konstantin Veliki u vreme podizanja grada, između 325. i 330. godine, a da je završena, osvećena i počela sa službom 15. februara 360. godine u vreme Konstancija II. Ovo je prva Crkva Presvete Mudrosti koja je svakako bila među najmonumentalnijim građevinama svoga vremena. Drugu Crkvu Presvete Mudrosti sagradio je Justinijan, i ona je sa manjim izmenama ostala do dolaska Turaka.
Ali vizantijska arhitektura je i dalje napredovala. Postepeno, sigurno zbog istog problema spoljnog pritiska, razvio se tip osnove poznat kao grčki krst. Ovde su poprečni brodovi visoki i poluloptasto zasvođeni i obično, kao i uzdužni brod i hor, sa niskim zabatima na krovovima; na krakovima krsta smeštene su niske odaje, one na zapadnoj strani služile su kao bočna krila broda, a one na istočnoj bile su odvojene da bi poslužile kao prostorije za đakone. U ovom stilu najslavniji primer u Carigradu je Nova crkva koju je sagradio Vasilije I u sklopu svoga dvora. Ovu crkvu Turci su srušili odmah po osvajanju, jer nisu hteli da građevinu sa osnovom grčkog krsta pretvaraju u džamiju…“
***
Crkve sa osnovama grčkog krsta vremenom su se razvijale i menjale. Kao posledica uticaja sa Zapada postepeno su uvođeni zvonici, sa zvonima koja su imala da zamene simandre, drvene gongove koji su pozivali vernike na molitvu. Grčki krst bio je i ostaje osnova skoro cele pravoslavne arhitekture. Bio je zastupljeniji u vizantijskim provincijama više nego u Carigradu i arhitekte koje su ga prenosile pravoslavnim svetom bili su Jermeni podjednako koliko i Grci. U srpsko srenjovekovno graditeljstvo stil grčkog krsta ulazi posle Milutinovih osvajanja Makedonije i severne Grčke.
O autoru:
RADNO ISKUSTVO
Moj prvi angažman u struci bio je 1987. godine, kada sam kraće vreme radio kao profesor istorije u Srednjoj pedagoškoj školi u Novom Sadu. Nešto kasnije sam angažovan u Osnovnoj školi „Vasa Stajić“ u Novom Sadu gde sam u periodu između 1987. i 1990. godine radio kao profesor istorije.
U navedenom vremenu, tokom jeseni 1989. godine (od septembra 1989. godine do januara 1990. godine), paralelno sam radio kao honorarni novinar IPP redakcije u Televiziji Novi Sad i kao nastavnik u Osnovnoj školi „Vasa Stajić“. Od septembra 1990. do decembra 1993. godine predavao sam istoriju u Osnovnoj školi „Laza Kostić“ u Kovilju. Tada sam položio stručni ispit.
Narednih deset godina obavljao sam radne zadatke rukovodioca Službe fizičkog obezbeđenja u „Dnevnik-holdingu“. Tokom rada u ovoj novnsko-izdavačkoj kući, napisao sam brojne članke u listu „Dnevnik“, kao i u nedeljnom časopisu „Nedeljni dnevnik“; autor sam feljtona „Velika geografska otkrića“, koji je izlazio krajem 1999. godine; U rasponu između 2001. i 2003. pisao sam članke za „Riboreviju“. Od 1997. do 2000. godine učestvovao sam kao honorarni saradnik u velikom projektu „Srpski biografski rečnik“, čiji je pokretač Matica srpska.
Zbog loše poslovne situacije napustio sam „Dnevnik“ početkom 2004. godine, i od tada sam formalno bez zaposlenja. Narednih godina, od 2005. do 2008. godine predavao sam istoriju u Prvoj privatnoj ekonomskoj školi „Sveti Nikola“ u Novom Sadu i u Osnovnoj školi „Dositej Obradović“.
Poslednji poslovni angažman u struci bio je na privremeno-povremenim poslovima arhiviste u Arhivu Vojvodine u trajanju od sedam meseci (mart – septembar 2019. godine).
ISTORIOGRAFSKI RADOVI
Poslednjih godina bavim se istoriografijom. Moja prva knjiga „Sindikati kroz istoriju“ obajvljena je 2010. godine; druga knjiga je takođe iz istorije sindikalnog pokreta, pod naslovom „Sindikati Novog Sada“. Treća knjiga je monografija „Jelini starog Novog Sada kao deo grčke dijaspore“, obajvljena 2013. godine; 2017. godine izašle su dve moje knjige: studija retrospektiva „Vodosnabdevanje, kanalizacija i lekovite vode Novog Sada u 18. i 19. veku“ i „Ode i himne novosadskog Grka“, faksimilna predstava 39 borbenih pesama u rukopisu na grčkom jeziku, nastalih 1824. i 1825. godine kao podrška Grčkom ratu za nezavisnost.
Maja meseca 2020. godine iz štampe je izašlo drugo dopunjeno izdanje „Jelini starog Novog Sada kao deo grčke dijaspore“.
Foto: privatna arhiva
Ostavi komentar